Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka

Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković,
predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Svjetlane
Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz B.n.m., OIB: ……., OIB:
….., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, posl.br. Pn-108/2018 od 16. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2022.,

presudio je

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, posl.br. Pn-108/2018 od 16. siječnja 2020.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.750,00 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih zakonskih žalbenih
razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,
111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i
89/14; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog
zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, gradonačelnika B. na M., da mu

2 Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

tuženik naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 kn za koju tvrdi da mu je nastala
objavom članka pod naslovom: „Nejednak tretman ugostiteljskih objekata u vlasništvu
običnih ljudi i Knezovih poltrona“, dana 10. srpnja 2018. na internet portalu
www. čiji je nakladnik tuženik.

6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je
autor   spornog     članka    imao    razloga  zaključiti da u G. B.n.m.lokalna
vlast različito postupa prema poslovnim subjektima, a što da jasno proizlazi iz
činjenice da je prema nekima pokretala ovrhe za relativno mala dugovanja, dok
prema onima koji su imali znatno već dugovanja nije, a kako proizlazi iz podataka
koje su dostavile službe toga grada.

6.2. Što se tiče osporavanja tužitelja da je donesena odluka kojom bi se ugostiteljskim objektima zabranilo da ispred objekata imaju postavljene klupice na rivi, prvostupanjski sud utvrđuje da mu nije poklonio vjeru jer da je i sam tužitelj iskazao da je nakon objave članka dao nalog temeljem Zakona o komunalnom redu da se maknu sve klupice i barski stolovi, pa da danas više tamo ne postoje. Utvrđuje da iz podataka Upravnog odjela za financije i lokalne djelatnosti B.n.m.proizlazi da je na dan 28. kolovoza 2014. obrt M., tada u vlasništvu supruge dogradonačelnika M. S., imao dug od čak 39.137,50 kn. Tužitelj da pokušava minorizirati činjenicu da je njegov zamjenik imao značajan dug od 172.429,27 kn, tvrdeći da se radi o dugu prema drugoj pravnoj osobi (K. d.o.o.), a ne G., ali da je općepoznato da je i G. B.n.m.jedan od suosnivača i suvlasnika društva K. d.o.o. prema kojem je taj dug postojao, upravo zbog čega i njegova tijela vode evidenciju o dugovanjima tog društva. Dakle, očito je da je gradska vlast tolerirala zamjeniku gradonačelnika kašnjenje s podmirivanjem obveza do te mjere da se dug popeo preko 170.000,00 kn, dok se prema nekim subjektima, kao u slučaju F. m. d.o.o. (objekt brze prehrane L.), pokretala ovrha za iznos duga od 710,60 kn.

6.3. Kada se sadržaj spornog članka sagleda kroz prizmu svih utvrđenih
činjenica, da se dolazi do zaključka da je autor članka u istom iznio samo vrijednosni
sud o aktualnim postupanjima lokalne vlasti na području grada.

6.4. Naime, u prvom poglavlju članka autor da obrađuje temu uklanjanja
objekta na plaži D.. Ovdje da autor iznosi točne činjenice o razlozima uklanjanja
objekta s obzirom da navodi da je do toga došlo zbog nepodmirenih računa iz
prethodnih godina. Autor da legitimno problematizira pitanje zašto se to radi baš sad
u sezoni, a nije se napravilo prije dolaska gostiju kada se već radi o starom dugu, te
isto tako, i opet legitimno, uspoređuje tu situaciju sa situacijom kada je postojao dug
zamjenika gradonačelnika na ime potrošnje vode prema kojem nisu poduzete takve
mjere.

6.5. U drugom poglavlju članka autor da obrađuje temu uvođenja reda na
nogostupu uz ugostiteljske objekte na poluotoku, prvenstveno rivi, gdje većina
ugostitelja ima postavljene stolove uza zid u vidu klupa, te navodi da su se komunalni
redari u rješenjima osnovano pozvali na odredbe čl. 57. i 60. Odluke o komunalnom
redu G. B. i legitimno postavlja pitanje zato je onda Gradsko vijeće
nedavno svojom odlukom omogućilo trgovcima da na vanjskom zidu svog objekta do

3 Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

širine od 40 cm mogu izlagati proizvode. Dakle, novinar da ovdje samo
problematizira pitanje ako se moglo trgovcima dozvoliti da „zauzmu“ dio nogostupa
uza zid ispred svog objekta, zašto se isto ne omogući i ugostiteljima.

6.6. U trećem poglavlju članka autor da problematizira pitanje zašto se svim
ugostiteljima ne omogući da unajme javnu površinu i postavi jednako pravilo kao i za
ugostitelje, tim više što je ugostiteljskom objektu R. (obrt M.), koji je do
lipnja prošle godine bio u vlasništvu dogradonačelnikove supruge, dozvoljeno da
uzurpira nogostup s dvije terase i kuhinjom na javnoj površini u obliku broda, te da
ocrtava i parkirna mjesta. Da je doista ovom objektu omogućeno putem javnog
natječaja da ima kuhinju na javnoj površini da potvrđuje i sam tužitelj u svom iskazu,
dok činjenica da na nogostupu ispred objekta ima terase i iscrtana parkirna mjesta da
jasno proizlazi iz fotografije tog objekta, pa da se i ovdje radi o točnim činjenicama.

6.7. U četvrtom poglavlju članka autor da navodi da je saznao da su neki
ugostitelji podnijeli službene zahtjeve za dodjelu na korištenje javne površine na kojoj
su im bili postavljeni stolovi, međutim da im nije odgovoreno na iste, već da su dobili
rješenja o uklanjanju.

6.8. Autor članka da na kraju zaključuje da iz ovog primjera iz B.
proizlazi da ipak nisu svi jednaki prema zakonu, jer nekima idu samo kazne i
zabrane, a nekima povlastice. To da je logičan zaključak s obzirom na sve naprijed
navedene premise. Dakle, u spornom članku da su iznesene točne činjenice i
vrijednosni sudovi autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu s obzirom da je
radi prosperiteta društva nužno javno preispitivanje postupaka lokalne samouprave,
a informacija da je dana u dobroj vjeri s obzirom da autor u članku ne iznosi samo
kritike, već pojašnjava sve okolnosti koje su dovele do predmetnih odluka, te im
priznaje legitimnost, nakon čega iznosi svoj stav zašto smatra da je potrebno
postupiti drugačije, a sve kako bi ukazao na potrebu da se svima omoguće jednaki
uvjeti u poslovanju, što je svakako u interesu gospodarskog prosperiteta i stvaranja
povoljne klime za ulaganje. Stoga je prvostupanjski su odbio tužbeni zahtjev uz
obrazloženje da postoje ekskulpacijski razlozi iz odredbe čl. 21. st. 4. (3) i (6) Zakona
o medijima (NN 59/04, 84/11 i 81/13; dalje ZM).

7.Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 221a. ZPP-a u vezi s
člankom 21. stavkom 1., 2. i 3. ZM-a, odlučujući o tužbenom zahtjevu. Pri tome
prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog
postupka, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju
ukazuje tužitelj u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nije
nerazumljiva, ni proturječna i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni
navodi tužitelja.

8.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju
postoje ekskulpacijski razlozi iz članka 21. stavka 4. točke 6. ZM jer je objavljena
informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora, objavljivanje je bilo u javnom
interesu i ta je informacija dana u dobroj vjeri.

8.2. Prije svega valja reći da je predmetni članak, kojeg je minuciozno i temeljito analizirao prvostupanjski sud, kritika nekih postupaka gradskih vlasti grada

4 Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

B. na M., dakle, ne isključivo gradonačlenika- tužitelja, koji nigdje niti nije
spomenut, osim u naslovu (K. poltroni), nego gradske vlasti. Nadalje, pisan je u
dobroj vjeri, dakle, ne sa ciljem omalovažavanja i vrijeđanja, nego sa ciljem
ukazivanja na greške i propuste gradske vlasti, što je legitimni cilj budući da je riječ o
jedinici lokalne samouprave koju financiraju porezni obveznici koji imaju pravo znati,
između ostalog, kako se upravlja njihovima sredstvima. Osim toga, autor članka uz
kritike nudi i prijedloge (da se trgovci i ugostitelji izjednače), što sve ukazuje na dobru
vjeru autora. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da predmetni članak predstavlja
„oporbeni pamflet“, odnosno da se njime želi prikazati G. B. kao korumpiran i
klijentelistički sustav. Cilj članka je, kao što je naprijed navedeno, ukazivanje na
greške gradske vlasti, uz napomenu da tužitelj nije uspio osporiti istinitost informacija
iz predmetnog članka, dok u žalbi navodi da je prvostupanjski sud proveo paušalnu i
neadekvatnu analizu dokaza, iako ne navodi koje je to činjenice prvostupanjski sud
navodno pogrešno utvrdio, odnosno koje je to dokaze navodno pogrešno analizirao.
U odnosu na obrt M., koji je bio u vlasništvu dogradonačelnika, pa kasnije
njegove supruge, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je taj obrt bio privilegiran
u odnosu na ostale dužnike jer se toleriralo neplaćanje duga od preko 170.000,00 kn,
dok se za neke druge obrte ili društva pokretala ovrha za iznos duga od 710,00 kn,
time da takvo utvrđenje prvostupanjskog suda proizlazi iz dokumentacije koju je
dostavio G. B. na M., a jednako tako navedeni je obrt imao i privilegije oko
korištenja javne površine, koja je činjenica također utvrđena relevantnom
dokumentacijom. Sve to ukazuje da je predmetni članak utemeljen na točnim
informacijama.

8.3. Tužitelj se u žalbi referira na rečenicu: „I na kraju postavlja se pitanje
zašto sada i rušenje objekata i uklanjanje stolova, zašto se ljudima nije dala
mogućnost da zarade za zimu, pa da se tada rješavaju ti problemi oko nereda koji je
svojim neradom godinama generirala upravo ova vlast koja sada taj svoj nered i
nerad prebija preko ljudi od kojih živi“ i apostrofira izraze „nered“ i „nerad“ uz
obrazloženje da ti izrazi predstavljaju izravan napad na njegovu čast, ugled i
dostojanstvo. Ti žalbeni navodi su neosnovani. Naime, kada bi se prihvatilo
tumačenje tužitelja, ne bi se moglo nikada nikoga kritizirati jer bi svaka kritika
uključivala, prema tom pogrešnom tužiteljevom tumačenju, izravan napad na čast,
ugled i dostojanstvo kritiziranoga. Pri tome treba reći da je tužitelj citirao samo tu
rečenicu koja je izvučena iz konteksta jer se nalazi u zaključku članka, a prethodno
su navedeni problemi (da se usred ljeta i sezone ruši kafić na plaži zbog dugova koji
su nastali znatno ranije, pa je, prema mišljenju autora članka, to rušenje izvedeno u
pogrešnom tajmingu). Dakle, očito je da postoje i nered i nerad kada se dug
nakupljao godinama bez ikakve reakcije, da bi rekacija uslijedila u najgore moguće
vrijeme-ljetna sezona. Još jednom se ističe da autor ne kritizira gradonačelnika-
tužitelja, niti ga spominje, nego kritizira cijelu gradsku upravu.

8.4. Tužitelj navodi da su mu čast, ugled i dostojanstvo povrijeđeni i samim
naslovom „Nejednak tretman ugostiteljskih objekata u vlasništvu običnih ljudi i
Knezovih poltrona“ i to naročito rječima „ Knezov poltron“ (opaska: tužitelj se preziva
K.). Tužitelj navodi u žalbi da je riječ o uvredljivom izrazu (poltron) i iznosi njegovu
definiciju (onaj koji se nikada ne opire vlastima, ulizica, laskavac, beskičmenjak).
Međutim, čak i ako se prihvati to tužiteljevo tumačenje, za napomenuti je da nije
tužitelj nazvan poltronom, pa ga taj naziv nije niti mogao uvrijediti. Taj izraz
eventualno je mogao povrijediti čast, ugled i dostojanstvo osobe koja je navodni

5 Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

tužiteljev poltron, a ne samog tužitelja. Osim toga, u naslovu je sadržan bit članka, a
bit se očituje u tome da gradska vlast ne postupa prema svim pravnim subjektima
jednako.

8.5. Slijedom navedenog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u
konkretnom slučaju riječ o vrijednosnom sudu autora članka čije objavljivanje je bilo u
javnom interesu, a informacije su dane u dobroj vjeri, pa stoga ne postoji
odgovornost tuženika.

8.6. Valja dodati i slijedeće. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u
nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja utvrdio načelna
stajališta kako slijedi. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela
demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje
svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije"
ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne
izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili kritiziraju. Kako
ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto
formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u
demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba
za njima mora biti uvjerljivo utvrđena. U mnogim su slučajevima zlouporaba vlasti,
korupcija, diskriminacija i kršenje temeljnih ljudskih prava pojedinaca doprli do
javnosti upravo zahvaljujući istraživačkom radu novinara. Značajni aspekt slobode
izražavanja je „pravo informiranja“ u smislu pružanja informacija, koje pravo se
najčešće vezuje uz novinarstvo, iako nije ograničeno samo i isključivo na
novinarstvo. To pravo ima mnoge specifičnosti, a najznačajnija je da se uz ispunjenje
određenih pretpostavki novinar oslobađa odgovornosti za klevetu ili uvredu i ima
pravo na pristup izvorima informacija (uz daljnje obveze, posebno javnih tijela, da
pruže informacije). ESLJP je u svojim presudama zauzeo stav da je zadatak novinara
da pružaju informacije i o političkim temama i događajima, kao što pružaju informacije
iz ostalih područja od javnog interesa, te da nasuprot obveze novinara na pružanje
informacija postoji pravo javnosti da te informacije prima. No, pravo na slobodu
izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava,
ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti
ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom
društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode
izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je
li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i
dostatne razloge. U okolnostima u kojima sporni članak utječe na ugled, čast,
dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih
čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na
slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih.
Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je zadatak sudova postići
pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju
vrijednosti, ishod za osobu koja tvrdi da joj je člankom povrijeđeno dostojanstvo, čast
ili ugled, u načelu treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode
izražavanja misli.

8.7.Konačni cilj slobode izražavanja je pravo javnosti da bude informirana o
stvarima od javnog interesa. S te perspektive gledajući, proaktivno i istraživačko
novinarstvo je presudan uvjet za ostvarenje tog cilja jer će u protivnom postojati

6 Poslovni broj: 20 Gž-823/2020-3

novinarstvo koje će se isključivo oslanjati na službene izvore informacija. Test
proporcionalnosti kojeg primjenjuje ESLJP odnosi se na sve vrste odgovornosti i
sankcija. Temelji se na nizu koraka koje uključuju: miješanje u slobodu izražavanja;
predvidljivost normi koje ograničavaju slobodu izražavanja; legitimnost cilja kojemu
miješanje teži; da je miješanje razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, naročito u
odnosu na prirodu i ozbiljnost sankcija nametnutih u kaznenom i građanskom
postupku. Međutim, analiza sankcija u odnosu na novinare uključuje i dodatnu
pretpostavku koja se temelji na učincima sankcija kako za pojedinca novinara, tako i
za novinarsku aktivnost u cjelini. ESLJP je uveo takozvano načelo „efekta
hlađenja“ (chilling effect) prilikom analize proporcionalnosti sankcije jer strah od
visokih naknada šteta za izvještavanje o stvarima od javnog interesa izaziva „efekt
hlađenja“ na novinarsku slobodu izražavanja.

8.8. Uloga istraživačkog novinarstva u razvoju demokracije i građanskog
društva je neprocjenjiva, novinari imaju ulogu „psa čuvara“ jer svojim radom otkrivaju
afere i nepravilnosti u radu tijela vlasti, državnih dužnosnika i ostalih koje plaća
državni proračun. Stoga odredbu članka 21. stavka 4. ZM-a treba tumačiti u svjetlu te
važne uloge medija na način da se medijima ne smije nametati nesrazmjeran teret jer
bi svako nametanje prevelikog tereta dovelo do efekta hlađenja, odnosno
odvraćajućeg učinka pogubnog za sve aspekte slobode izražavanja, pri čemu se
naročito misli na pravo javnosti da bude informirana o stvarima od javnog interesa.

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 9. studenog 2022.

Predsjednik vijeća

Larisa Crnković