1

Poslovni broj Gž R-218/2020-3

 

Poslovni broj Gž R-218/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                      P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz G. B., OIB: …,  zastupane  po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., protiv tuženika B. d.d. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B. & Č. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pr-80/2019-24 od 23. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2022. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pr-80/2019-24 od 23. siječnja 2020.

 

Obrazloženje

             

1. Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici

iznos od 89.971,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom, točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.234,50 kn.

 

2. Protiv citirane presude žalbe podnose obje stranke; tužiteljica protiv odbijajućeg dijela, a tuženik protiv dosuđujućeg dijela, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (tuženik), odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (tužiteljica).

 

              3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku između isplaćene plaće za razdoblje od 21. srpnja 2017. do 18. prosinca 2018. i plaće koja joj je trebala biti isplaćena primjenom osnovice u visini minimalne plaće u RH pomnožene sa koeficijentom složenosti 3,40 uz primjenu dodatka za svaku godinu staža 0,5%, u ukupnom iznosu od 89.971,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je između tužiteljice, kao radnika, i tuženika, kao poslodavca, dana 1. siječnja 2008. zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim se tužiteljica obvezala obavljati poslove DTP operatera; da je člankom 10. ugovoreno da će tuženik isplaćivati tužiteljici za poslove u redovitom radnom vremenu  osnovnu plaću po koeficijentu složenosti 2,30 i dodatak na plaću za svaku godinu radnog staža 0,5%; da je člankom 14. ugovoreno da će se na sva prava i obveze iz radnog odnosa koja nisu regulirana tim Ugovorom primjenjivati odredbe Pravilnika o radu i Zakona o radu; da su parnične stranke dana 1. prosinca 2009. zaključile Aneks ugovora o radu kojim su izmijenile radno mjesto tužiteljice koje od 1. prosinca 2009. glasi "voditelj pripreme i poslovi organiziranja, koordiniranja i kontrole rada dijela procesa proizvodnje – RC izrada tiskovne forme (valjaka)" i da su ugovorile da će tuženik tužiteljici za te poslove isplaćivati osnovnu plaću prema Kolektivnom ugovoru za tiskarsku djelatnost i koeficijentu složenosti 3,40.

6.2. Prvostupanjski sud poziva se na odredbe članka 90. i 9. stavka 3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, dalje: ZR/14) i utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje kolektivni ugovor jer da se primjenjivao samo Kolektivni ugovor za tiskarsku djelatnost Hrvatske (NN 79/06), ali u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 31. svibnja 2008., dakle, ne u utuženom razdoblju. U utuženom razdoblju kod tuženika da je na snazi bio Pravilnik o radu donesen 9. veljače 2015.(dalje: Pravilnik/15).

6.3. Iz čl. 10. Ugovora o radu da proizlazi da je ugovorena osnovna bruto plaća tužiteljice od 5.658,00 kn uz primjenu koeficijenta složenosti 2,30, pa kako osnovna plaća predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova, to da se iz ovih parametara može izračunati osnovica na dan sklapanja ugovora kao količnik ugovorene bruto plaće i koeficijenta složenosti (5.658,00 kn : 2,30), slijedom čega da je osnovica tužiteljice na dan zaključenja ugovora o radu iznosila 2.460,00 kn bruto.

6.4. U utuženom razdoblju da je u primjeni bio Pravilnik/15 i da treba imati u vidu čl. 49. st. 3. Pravilnika/15 temeljem kojeg osnovna plaća u bruto iznosu predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta složenosti, time da prema čl. 47. st. 4. osnovna plaća za poslove koeficijenta složenosti 1,00 je jednaka minimalnoj plaći utvrđenoj u Republici Hrvatskoj (definirana u čl. 47. st. 4. Pravilnika/15 kao osnovica). Primjenom čl. 9. st. 3. ZR o povoljnijem pravu, prvostupanjski sud utvrđuje da je za tužiteljicu pravo u odnosu na plaću u pogledu osnovice povoljnije uređeno tim Pravilnikom nego Ugovorom o radu jer da je prema Ugovoru o radu osnovica za izračun plaće tužiteljice iznosila 2.460,00 kn, dok je visina minimalne plaće u Republici Hrvatskoj bila veća od 2.460,00 kn, odnosno da je u Republici Hrvatskoj visina minimalne plaće tijekom 2017. iznosila 3.276,00 kn mjesečno, a tijekom 2018. da je iznosila 3.439,80 kn mjesečno. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je kao osnovicu za obračun plaće tužiteljici potrebno uzeti naprijed navedenu visinu minimalne plaće u Republici Hrvatskoj.

6.5. Na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje Đ. S. –B., izrađenog uz primjenu osnovice u visini minimalne plaće u Republici Hrvatskoj za cijelo utuženo razdoblje, uz primjenu koeficijenta složenosti 3,40, te uz dodatak od po 0,5% za svaku godinu radnog staža (čl. 10. toč. 2. Ugovora o radu), prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije pravilno obračunao plaću tužiteljici u skladu s Pravilnikom o radu i Aneksom ugovora o radu jer da je minimalna plaća u 2017. iznosila  3.276,00 kn, a u 2018. da je iznosila 3.439,80 kn, a tužiteljici da je pripadao koeficijent složenosti 3,40 i dodatak na plaću za svaku godinu radnog staža 0,5%, dok je tuženik kao osnovicu tužiteljici obračunao iznos od 2.250,00 kn, a kao dodatak za minuli rad primijenio je povećanje od 0,25%. Ukoliko se tužiteljici kao osnovica u utuženom razdoblju obračuna iznos koji predstavlja minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj (u skladu s čl. 47. st. 4. Pravilnika/15), uz primjenu koeficijenta složenosti 3,40 za cijelo utuženo razdoblje (temeljem čl. 4. Aneksa ugovora o radu) i dodatak za svaku godinu radnog staža prema čl. 10. Ugovora o radu od 1. siječnja 2008. od 0,5%, tada da razlika bruto plaće između tako pripadajuće i one koja je tužiteljici doista isplaćena za cijelo utuženo razdoblje iznosi 89.971,59 kn. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev osim u odnosu na zakonsku zateznu kamatu sadržanu u dosuđenom bruto iznosu tekuću na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbio.

7. Neosnovani su žalbeni navodi stranaka o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, te su neosnovani svi žalbeni navodi stranaka.

 

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužiteljici pravilno isplatio i obračunao plaću. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik bio dužan isplaćivati tužiteljici plaću prema osnovici u visini minimalne plaće i prema koeficijentu 3,40. Ovo stoga što je ovakav obračun plaće za tužiteljicu povoljniji od ugovorene plaće iz Ugovora o radu (čl. 9. st. 3 ZR/14). Nadalje valja ukazati da su osnovice za isplatu plaće i minimalna plaća različite kategorije. Naime, minimalna plaća u smislu čl. 2. Zakona o minimalnoj plaći je najniži mjesečni iznos bruto plaće koja radniku pripada za rad u punom radnom vremenu, dok se osnovica za plaću može određivati na više načina i može biti i viša i niža od minimalne plaće, ali uz ograničenje da poslodavac ne smije isplatiti bruto plaću u manjem iznosu od zakonom propisane minimalne plaće.

9.1. Kao što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, u skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza  na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate, a sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju. Kako je prvostupanjski sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva radi isplate zakonske zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu 89.971,59 kn, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava takvo utvrđenje prvostupanjskog suda.

9.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na očito odbijajući dio odluke o parničnom trošku. Naime, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužiteljici naknadu za sastav podneska od 10. svibnja 2019. u iznosu od 250,00 kn jer je riječ o tvz. ostalom podnesku (Tbr. 8. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), a ne o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. točka 1. Tarife.

9.3. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da joj je prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu putnih troškova njezine punomoćnice iz G. do B., kao i naknadu za odsustvo iz ureda, odnosno da nedosuđivanje tih troškova predstavlja diskriminaciju. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice jer je tužiteljica imala mogućnost angažirati punomoćnika iz Bjelovara u kojem slučaju joj ti troškovi ne bi nastali. Također, tužiteljica je imala i drugu mogućnost, a to je da je njezina punomoćnica iz G. za zastupanje na raspravama mogla angažirati u zamjenu odvjetnika iz B.. Kako tužiteljica nije postupila niti na jedan od navedenih načina, materijalne troškove svoje punomoćnice (putne troškove i troškove odsustva iz ureda) nastale u vezi s time dužna je snositi tužiteljica, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

              10. Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

 

                                                                      U Rijeci, 9. studenog 2022.

                                                       

Predsjednik vijeća

Larisa Crnković