1

 

 

 

              U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja I. R. d.d. R., OIB ..., kao pravnog slijednika I. d.d. R., OIB ..., kojeg zastupa direktor V. M., dipl. oecc., a kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz R., protiv tuženika N. V. iz R., OIB ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog ureda P., G., V. i K. iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. Povrv-17/17 od 19. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

             

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. Povrv-17/17 od 19. prosinca 2019. u točkama 1. i 2. izreke, te u odbijajućem dijelu zahtjeva tuženika za naknadu troškova u točki 3. izreke.

 

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br. Ovrv-18/2011 kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 360.751.63 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2011. (točka 1. izreke), te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 68.936,54 kn sa zateznim kamatama od presuđenja (točka 2. izreke). Preostali dio zahtjeva tužitelja radi naknade troškova postupka u iznosu od 39.873,83 kn odbijen je, kao i zahtjev tuženika za naknadu njegovih troškova u cijelosti (točka 3. izreke).

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude sadržanog u točkama 1. i 2. izreke, te odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržanog u točki 3. izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže uvaženjem žalbe preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ukinuti je.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva budući presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim spornim pitanjima i činjenicama pa ju je kao razumljivu i jasnu te neproturječnu sa stanjem spisa moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

7. Predmet spora predstavlja novčani zahtjev tužitelja radi ispunjenja ugovorne obveze koju je tuženik preuzeo Sporazumom sklopljenog između stranaka 22. siječnja 2010.

 

8. U pogledu navedenog sud je prvog stupnja o provedenom dokaznom postupku pravilno utvrdio slijedeće činjenice:

 

- tuženik je tijekom 2001. kupio od tužitelja tri objekta i to V. M., V. R. i V. M., kojom se prilikom obvezao odvojiti brojila za struju ovih objekata od H. P. putem čije sekundarne mreže su se tuženikovi objekti napajali električnom energijom,

 

- iako je tuženiku H.E.P.- O. D. S. d.o.o., E. R. uputio zahtjev radi razdvajanja tijekom 2001. isti nije realiziran budući tuženik nije podmirio troškove za tu namjenu,

 

- kod kupovine objekata pa sve do ožujka 2010. tuženikovi su se objekti napajali preko sekundarne mreže H. P. u vlasništvu tužitelja,

 

- tužitelj je za svo to razdoblje podmirio sve račune za električnu energiju što je dokazao dopisom H.E.P-a, da bi krajem 2009. u kontaktima sa H.E.P. utvrdio da podmiruje i tuženikove račune za utrošenu električnu energiju koji se odnose na objekte u tuženikovu vlasništvu,

 

- zbog navedenog stupio je u kontakt sa tuženikom i naručio je elaborat procijene potrošnje i troškova električne energije izrađen od strane tvrtke E. d.o.o. R. dana 19. siječnja 2010. iz kojeg proizlazi kako su u razdoblju od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2009. tuženikovi objekti procijenjeno utrošili električne energije u vrijednosti od 360.751,64 kn,

 

- potom su stranke 22. siječnja 2010. sklopile Sporazum u kojem su utvrdile kako je tuženik neosnovano koristio električnu energiju H. P. koji trošak prema procijeni potrošnje električne energije izrađen od tvrtke E. d.o.o. iznosi 293.294,01 kn plus PDV (čl. 2. Ugovora) te se tuženik obvezao podmiriti taj iznos najkasnije do 31. prosinca 2010. (čl. 3. Ugovora),

 

- tuženik ugovoreni iznos nije podmirio pa je tužitelj izdao račun u visini utuženog iznosa kojeg je datirao sa 19. travnjem 2011.

 

9. Na temelju takvog stanja stvari sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 9., čl. 29. i čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

10. Tuženikova žalba svodi se na dva prigovora. Prvim prigovorom tuženik tvrdi kako je tužitelj tijekom postupka promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i potraživao naknadu štete a kako se radi o izvanugovornoj obvezi takvi se postupci ne mogu pokretati na temelju vjerodostojne isprave. Drugim prigovorom tuženik tvrdi kako se visina potraživanja ne može dokazivati temeljem procijene već jedino računima distributera pa u nedostatku istih tuženik smatra kako tužitelj nije dokazao da je podmirio utuženi iznos i visinu istog.

 

11. Što se tiče prvog prigovora treba odgovoriti kako je tužitelj prijedlog na temelju vjerodostojne isprave pravilno temeljio na računu budući njegovo potraživanje proizlazi iz pravnog posla pa je pravni put kojeg je izabrao po svemu sukladan čl. 31. u svezi s čl. 57. i čl. 58. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 150/11, 154/11, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ). Netočna je žaliteljeva tvrdnja da bi tužitelj mijenjao pravnu osnovu jer od podnošenja prijedloga za ovrhu do kraja ovog parničnog postupka tvrdi da je obveza nastala iz citiranog Sporazuma iz 2010. temeljem kojeg potražuje novčani iznos.

 

12. Što se tiče druge žalbene tvrdnje o nedokazanosti visine potraživanja valja odgovoriti da je sud prvog stupnja u svemu pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu presuđenog iznosa budući ta obveza tuženika kao dužnika proizlazi iz Sporazuma od 22. siječnja 2010. potpisom kojeg je prihvatio da je visina dugovanja utvrđena temeljem procijene E. d.o.o. Utoliko nije odlučno je li ta procjena odgovara stvarnoj potrošnji kako se to navodi u žalbi budući je ista pretočena u ugovornu obvezu tuženika. K tome niti jedna od stranaka nije tvrdila niti dokazivala da bi došlo do raskida ugovornog odnosa, osim što je tuženik pokušao osporiti svoj potpis na citiranom Sporazumu pa je grafološkim vještačenjem utvrđeno da takva tvrdnja nije točna i da je Sporazum tuženik vlastoručno potpisao. I konačno dopisom H.E.P.-a od 31. prosinca 2010. iz kojeg proizlazi da tužitelj nema nepodmirenih dugovanja tužitelj je dokazao da utuženi iznos je podmirio umjesto tuženika a što je sve potvrđeno u samom Sporazumu iz 2010.

 

13. Kako je sud prvog stupnja o svemu navedenom izvukao pravilne zaključke i pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi u svezi s odredbama sadržanim u Sporazumu iz 2010. valjalo je žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Kako u odnosu na glavnu stvar, tako i u pogledu tijeka zatezne kamate budući je do 19. travnja 2011. tuženikova obveza dospjela.

 

14. Zakonita je i odluka o parničnim troškovima jer je temeljena na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a a ni sam žalitelj ne ističe konkretnih prigovora u pogledu osnovanosti i visine troška. Stoga je u tom dijelu prema odredbi čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a odluka o troškovima sadržana u točki 2. izreke potvrđena.

 

15. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka budući u istome nije uspio sve sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

16. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška sadržanog u točki 3. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 9. studeni 2022.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                       Brankica Malnar, v.r.