- 1 -              Rev-1013/2022-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev-1013/2022-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, Damira Kontreca i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz R., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., protiv prvotužene Republike Hrvatske i drugotužene Sigurnosno-obavještajne agencije, Z., koje oboje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-762/16-3 od 19. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1201/12-51 od 24. ožujka 2016., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-762/16-3 od 19. rujna 2018. se odbija, kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

              Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-762/16-3 od 19. rujna 2018. se odbija, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da su tuženi povrijedili tužiteljevo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge kolege zaposlenike Sigurnosno-obavještajne agencije provodeći političku diskriminaciju prema tužitelju u ostvarenju njegovih prava na rad i druga prava zagarantirana Ustavom RH tako što su donošenjem u prosincu 2009.g., stav "non paper" - zapisnika Sigurnosno-obavještajne agencije u dosjeu tužitelja istog okvalificirali kao politički neprihvatljivu osobu, te nisu postupali u dostavljanju dokumentacije radi utvrđivanja materijalne istine pred institucijama RH od donošenja rješenja Protuobavještajne agencije RH Klasa: P1060-UP0501; Ur.broj: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003.g. pa nadalje, sukladno tom neprijateljskom držanju prema tužitelju, a sve iz razloga što tužitelj nije pripadnik niti jedne političke stranke tužitelja onemogućavali pred institucijama RH, pa iako konstantno postoji zabrana zapošljavanja, zapošljavali kadrove ukoliko su pripadali podobnoj političkoj stranci iako im to i Zakon o sigurnosnim službama zabranjuje.

 

2. Da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija i njezine posljedice odnosno da se nalaže Sigurnosno-obavještajnoj agenciji da proglasi nezakonito rješenje Protuobavještajne agencije RH Klasa: P1060-UP0501; Ur.broj: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003.g. ništavim, da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

 

3. Nalaže se tuženima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak  sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.625,00 kuna u roku od 8 dana.“.

 

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem riješeno:

 

„Odbacuje se u odnosu na drugotuženika tužba s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da su tuženi povrijedili tužiteljevo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge kolege zaposlenike Sigurnosno-obavještajne agencije provodeći političku diskriminaciju prema tužitelju u ostvarenju njegovih prava na rad i druga prava zagarantirana Ustavom RH tako što su donošenjem u prosincu 2009.g., stav "non paper" - zapisnika Sigurnosno-obavještajne agencije u dosjeu tužitelja istog okvalificirali kao politički neprihvatljivu osobu, te nisu postupali u dostavljanju dokumentacije radi utvrđivanja materijalne istine pred institucijama RH od donošenja rješenja Protuobavještajne agencije RH Klasa: P1060-UP0501; Ur.broj: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003.g. pa nadalje, sukladno tom neprijateljskom držanju prema tužitelju, a sve iz razloga što tužitelj nije pripadnik niti jedne političke stranke tužitelja onemogućavali pred institucijama RH, pa iako konstantno postoji zabrana zapošljavanja, zapošljavali kadrove ukoliko su pripadali podobnoj političkoj stranci iako im to i Zakon o sigurnosnim službama zabranjuje.

 

2. Da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija i njezine posljedice odnosno da se nalaže Sigurnosno-obavještajnoj agenciji da proglasi nezakonito rješenje Protuobavještajne agencije RH Klasa: P1060-UP0501; Ur.broj: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003.g. ništavim, da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

 

3. Nalaže se tuženima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak  sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.".“.

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2.1. Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje u tekstu: ZPP), a odredbe kojeg zakona se u ovom odlučivanju primjenjuju na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/2022), podnio tužitelj. Postavio je pravna pitanja koja je smatrao važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i predložio je sudu ukinuti nižestupanjske odluke, ukazao je revizijske razloge pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba postupovnog prava, ali je iznio i navode kojima smjera na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Tužitelj je izričito naglasio da podnosi reviziju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle, tzv. izvanrednu reviziju i revizijski je sud rješenjem od 25. veljače 2020. broj Rev 3664/2018-2 reviziju odbacio, jer (u bitnom) ne sadržava razloge važnosti koje revizija podnesena u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a mora imati, ocjenjujući da, primjenom odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mjesta razmatrati predmetnu reviziju kao redovnu. No, potonje je rješenje ukinuto odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2477/2020 i U-III-2626/2020. od 15. rujna 2022. i predmet je vraćen revizijskom sudu na ponovno odlučivanje, uz (u bitnom) obrazloženje da se predmetna revizija, unatoč ograničenjima iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, ima razmatrati kao redovna (dakle, ona u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a). Nadalje, na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. revizijski je sud zauzeo pravno shvaćanje da se nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/17 od 4. veljače 2020. mijenja pravno shvaćanje revizijskog  suda te sada glasi da se u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („NN“ br. 85/08 i 112/12), u kojim se ne primjenjuje novela ZID ZPP/19 dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP. Stoga je podnesenu reviziju valjalo kvalificirati kao redovnu, onu u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a, koja, uostalom, podnositelju pruža višu razinu pravne zaštite u odnosu na izvanrednu reviziju.

 

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.1. Naglašava se da je odredbom čl. 386. ZPP-a određeno i da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

8. Tužitelj se u reviziji poziva na povredu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a to obrazlaže time (iz sadržaja revizije se to može prepoznati kao obrazloženje takve povrede) da, s obzirom da tuženici nisu dostavili određene dokaze koje su kvalificirani kao „vrlo tajni“, odnosno „državna tajna“, da su sudovi donijeli presude koje nemaju razloga o odlučnim činjenicama.  No, u tom smislu ovaj sud ne nalazi da je došlo do povrede čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su nižestupanjski sudovi dali jasne i dostatne razloge za svoju ocjenu o neizvođenju dokaza koji su označeni kao „Državna tajna“ i „Vrlo tajno“.

 

8.1. Pritom, revizijski sud primjećuje da tužitelj niti u reviziji ne konkretizira koje su to konkretne postupovne radnje nižestupanjski sudovi trebali provesti kako bi udovoljili zahtjevu te stranke, pa da bi se time počinila konkretna povreda određene (ostaje nedefinirano koje) postupovnopravne zakonske odredbe (u tom smislu v. granice preispitivanja u toč. 7. i 7.1.).

 

8.2. Ukazivanje na postupovnopravnu povredu ovaj sud vidi i u navodima tužitelja kojima on spori pristup suda u ocjeni tereta dokazivanja. Međutim, pravilan je pristup tih sudova kada su ocijenili da je na tužitelju teret učiniti vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, a da (tek) u slučaju utvrđenja takve vjerojatnosti teret dokazivanja da nije došlo do diskriminaciji leži na tuženiku, sve u skladu s čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj 85/2008 – dalje u tekstu: ZSD), a sve to u vrijeme primjenjivosti toga zakona, a, primjećuje se, proizlazi da su sudovi ocijenili da i u razdoblju koje prethodi razdoblju primjenjivosti toga zakona čak niti takva vjerojatnost nije dokazana.

 

8.3. Tako su otklonjeni revizijski navodi bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za zaštitu od diskriminacije koju tužitelj vidi u okolnostima kakvih ih predstavlja u tužbenom zahtjevu (u tom smislu v. toč. 1.), a bitna utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

              - da je 2003. godine Protuobavještajna agencija, prednca drugotužene, donijela tri identična rješenja kojima državne službenike, odnosno tužitelja, I. R. i M. T. stavlja na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske uz istovremeni otkaz radnog odnosa po isteku roka raspolaganja (dalje: rješenja iz 2003. godine);

              - da su svi oni pokrenuli upravne sporove pobijajući spomenuta rješenja prednika drugotužene;

              - da je Upravni sud Republike Hrvatske poništio rješenja nakon provedenih postupaka po tužbama I. R. i M. T., a odbio je tužbu tužitelja;

              - da je nakon 2009. tužitelj od bivših kolega saznao da je drugotužena poništavala identična rješenja zbog nezakonitosti te da je kao odlučan kriterij za poništenje rješenja postavila pripadnost određenoj političkoj stranci;

              - da je tužitelj 14. ožujka 2011. podnio drugotuženoj zahtjev za proglašenjem ništetnim navedenog rješenja iz 2003. godine, čemu drugotužena nije udovoljila.

 

10. U bitnome, nižestupanjski sudovi dalje utvrđuju da iz provedenih dokaza ne proizlazi niti da bi tužitelj bio pripadnik ikoje političke opcije niti da bi osobe koje bi naknadno bile primljene (ili vraćene – poništenjem rješenja iz 2003. godine) na posao (bilo po donošenju navedenih upravnih presuda prije 2009. godine, bilo u razdoblju nakon 2009. godine bez upravnosudske intervencije) bili pripadnici ikoje političke stranke ili opcije pa da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju učinjena diskriminacija (proizlazilo bi, izravna il neizravna) po osnovi političkog uvjerenja.

 

11. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća ovaj, revizijski sud.

 

12. Ovdje je za obrazložiti da revizijski sud u ovome stupnju postupka nema pravo ispitivati po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i svoju odluku donosi upravo u okviru činjeničnog stanja kakvog su utvrdili nižestupanjski sudovi pa činjenice političke neangažiranosti, kako tuženika tako i potencijalnih komparanata koji se spominju u reviziji, ovaj sud prihvaća.

 

13. Nadalje je za primijetiti da sam tužitelj navodi da diskriminatorno postupanje tuženika vidi u radnjama od 2009. godine, kada je pokrenuo postupak za ukidanje rješenja iz 2003. godine (v. zapisnik od 12. ožujka 2014. – l. 362. spisa). No, u neskladu s time, tužitelj je tužbeni zahtjev koncipirao na način da iz njega proizlazi da diskriminaciju vidi i u razdoblju već počam od 2003. godine. I dokazi koji se ukazuju spornim u reviziji odnose se na razdoblje koje prethodi 2009. godini, a dijelom na razdoblje 2003. godine. Iz nižestupanjskih je presuda razvidno da su ti sudovi u pogledu ocjene vjerojatnosti diskriminacije ipak uzeli u obzir, kako razdoblje vezano uz donošenje rješenja iz 2003. godine, tako i ono koje je uslijedilo potom i nakon 2009. godine. Pri tome je za naglasiti da su odredbe ZSD-a ratione temporis neprimjenjive za razdoblje koje prethodi 2009. godini, dok se u pogledu revizijskih  prigovora u kojima se ističe povreda odredaba radnog zakonodavstva upućuje na toč. 32. i 32.1.

 

14. Bitno je za obrazložiti da ovaj sud primjećuje da sam tužitelj, iako deklaratorno navodi da se u njegovom slučaju radilo o diskriminaciji na osnovi političkog uvjerenja (i samo tako formalno citira zakonsku terminologiju članka 1. ZSD-a), činjenično ne konkretizira o kojoj bi se to političkoj opciji/uvjerenju uopće radilo (a zbog nepripadnosti kojoj bi tužitelj bio diskriminiran i kojoj je, prema navodima iz nekih podnesaka tužitelja, se od njega zahtijevalo da pristupi). Također, tužitelj ne ukazuje ni na to koje su to osobe, a koje bi bile ponovno primljene na rad kod drugotužene, bile pripadnici određene političke opcije/uvjerenja/stranke. Sve bi ovo predstavljalo logičnu i očekivanu činjeničnu argumentaciju vjerojatnosti diskriminacije po političkom uvjerenju. Dakle, tužitelj u biti samo apstraktno izlaže da smatra da je bilo diskriminiran po političkoj osnovi, ne navodeći u kojim bi se činjenicama ta politička osnova odražavala pa tako ni u odnosu na koje osobe – tko bi predstavljao pripadnike te, potpuno neodređene, usporedne grupe.

 

14.1. Osim što sve iz prethodne točke tužitelj činjenično ne konkretizira u prvostupanjskom postupku, on to ne čini ni u žalbi, a osobito niti u ovom, revizijskom stupnju postupka (u tom smislu v. granice preispitivanja u toč. 7. i 7.1.).

 

15. Doduše, u reviziji tužitelj spominje dva imena koja povezuje sa (navodnim) diskriminatornim ponašanjem tuženika u odnosu na tužitelja (a koja se po cjelokupnom činjeničnom supstratu mogu samo odnositi na razdoblje 2003. godine), a to su I. R. i M. T. No, oni su nakon donošenja rješenja iz 2003. godine vraćeni na posao upravnosudskom intervencijom, koji sud je ta rješenja drugotužene poništio, a ne izravnom ili neizravnom intervencijom tuženikā, što ispravno naglašavaju nižestupanjski sudovi.

 

16. Tužitelj tijekom postupka izričito navodi da ne drži da je diskriminacija učinjena pred upravnim sudom, nego da je taj sud odlučio temeljem informacija drugotuženika, no u tom smislu ne upućuje u reviziji na konkretan dokaz u pogledu tih spornih informacija  iz toga upravnosudskog spisa (a taj, dakle, nepredloženi spis bi bio logičan dokaz da bi se utvrdilo na temelju kojih dokaza je taj sud utemeljio svoju odluku) koji bi upućivao na diskriminaciju ili bar vjerojatnost diskriminacije (izravne ili neizravne) niti se ikakvi elementi diskriminatornosti iz te odluke mogu iščitati (izvođenje tog dokaza u reviziji tužitelj ne problematizira).

 

17. Tužitelj u reviziji navodi da su u postupcima koje su vodili I. R. i M. T. utvrđene nezakonitosti i politički utjecaj, no ne proizlazi da bi u tim postupcima bile utvrđene nezakonitosti i politički utjecaj, a osobito takav koji bi, pa niti na razini vjerojatnosti, ukazivao na postojanje diskriminatorne osnove ili diskriminatornog ponašanja prema tužitelju.

 

18. Tako pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi, da ničim nije učinjeno vjerojatnim da bi postupanja tuženikā u slučajevima I. R. i M. T. imala elemente diskriminatornosti u odnosu na tužitelja.

 

19. Tužitelj u reviziji ne ukazuje ni na kakve druge konkretne osobe, niti konkretnu političku grupaciju/opciju, u odnosu na koje (i po osnovi koje) bi se moglo govoriti da je tužitelj bio stavljen u nepovoljniji položaj (u tom smislu v. granice preispitivanja u toč. 7. i 7.1).

 

20. Tužitelj u reviziji dalje upućuje na „javno ukazan sukob između bivšeg predsjednika Vlade RH T. O. i T. K.“, ali je za napomenuti da se time prvenstveno smjera na propitivanje po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja (v. toč. 12.), a, osim toga, takvi navodi eventualno proizlaze iz priloženih novinskih članaka koji u ovom konkretnom slučaju nisu adekvatni dokazi da se, čak ni na razini vjerojatnosti govori o autentičnostima tih navoda, a osobito o vjerojatnosti učinjene diskriminacije prema tužitelju (u odnosu na kojeg se ti navodi uopće sadržajno ni ne mogu povezati).

 

21. Tužitelj diskriminaciju vidi u tome da drugotužena u njegovom slučaju, a radi nepripadnosti određene političke stranke/opcije, u razdoblju nakon 2009. godine nije ukinula rješenje iz 2003. godine, dok, prema njegovim saznanjima koja je dobio od svojih kolega, za neke druge osobe to jesu učinili (proizlazilo bi, zbog pripadnosti tih osoba određenoj političkoj opciji).

 

22. No, pravilno primjećuju nižestupanjski sudovi da ni u ovome razdoblju tužitelj ne navodi koje su to osobe u odnosu na koje bi to bilo učinjeno. Nije ukazano niti koja bi to politička opcija kojoj bi pripadale te (uz to, nenavedene) osobe bila pa da bi se dalje pristupalo ocjeni jesu li u tom smislu tuženici prema tužitelju nastupali diskriminatorno.

 

22.1. Takvo se što niti u reviziji (konkretne osobe ili opcije) ne imenuje niti konkretizira (u tom smislu v. granice preispitivanja u toč. 7. i 7.1.).

 

23. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, čak ni revizijski navodi da nije bitno što nije postojao izravni komparant, jer da je postupanjem u pogledu kolege I. R. i M. T. i političkog utjecaja te postojanja „non papera“ stavljen u nepovoljniji položaj, ukazuju se nebitnim, jer, osim što kako i sam navodi, ne postoje konkretni komparanti (usporedna grupa), nije učinjeno ni vjerojatnim postojanje konkretne diskriminacijske osnove (v. toč. 14.) tj. vjerojatnosti izravne ili neizravne diskriminacije.

 

24. Pritom je za naglasiti da je sam tužitelj postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije "u odnosu na druge kolege zaposlenike“ (v. toč. 1.), dakle tužbenim zahtjevom je izričito tražio utvrđenje diskriminacije u odnosu na druge kolege, a nije naveo niti u tužbenom zahtjevu niti u činjeničnom supstratu, u odnosu na koje bi to kolege bilo (barem pripadnike koje političke opcije/grupacije), a niti to čini u reviziji, a što je dužan učiniti da bi u tom smislu zahtijevao intervenciju suda u revizijskom stupnju postupka (v. toč. 7. i 7.1.).

 

25. Pri svemu je za napomenuti da se sve navedeno ima primijeniti i u pogledu revizijskih navoda o neizravnoj diskriminaciji – koja se uzima da postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj (…) – a sve s obzirom na to da nisu učinjene vjerojatnim osnovne postavke, tj. nije učinjeno vjerojatnim da je do diskriminacije (pa ni neizravne) došlo.

 

26. Daljnje revizijske navode tužitelj svodi na to da tuženici, niti po nalogu suda, pozivajući se na to da bi ti dokazi bili klasificirani kao „Državna tajna“ i „Vrlo tajno“, nisu dostavili sudovima na uvid te isprave, a da nižestupanjski sudovi nisu bili „autoriteta i moći raspraviti i utvrditi navedeno“. U tom smislu revizijski sud prvenstveno upućuje na već obrazloženo u toč. 8.1.

 

27. No, unatoč propustu u smislu zadnje alineje prethodne točke, već zbog koje se taj revizijski razlog ocjenjuje neosnovanim, jer je potpuno neodređen u smislu konkretnih zahtijevanih (a navodno, od suda neudovoljenih) postupovnopravnih dispozicija, ovaj sud smatra potrebnim navesti sljedeće.

 

28. Pozitivni zakonodavni okvir ostavlja mogućnost sudu da u parničnom postupku izvodi dokaze koji su inicijalno klasificirani oznakom „Državna tajna“ i „Vrlo tajno“, no to sve uz stroge uvjete propisane odredbama Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“ br. 79/2007 i 86/2012; dalje: ZTP), a povezano će se morati razmotriti i primjena postupovnopravnih odredbi u pogledu isključenja javnosti sa glavne rasprave.

 

29. Međutim, u kontekstu činjenične neodređenosti tužbenog zahtjeva (v. toč. 14.) koja se proteže tijekom cijeloga postupka – (a tužitelj je već u tužbi dužan određeno navesti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te se dokazima te činjenice dokazuju), osobito uz činjenicu, koju uviđaju nižestupanjski sudovi, da dokazivanje tih činjenica tužitelj nije predložio niti onim jednostavnijim i dostupnijim dokazima (saslušanjem svjedoka, kolega koje su mu takve informacije prenijeli, kolega koji su bili predmet spornih zapošljavanja, kolega koji bi o tome imali saznanja, kolega koji bi govorili o svojoj političkoj angažiranosti i/ili stranačkom članstvu ili načinu kadroviranja u sporno vrijeme) – odluka nižestupanjskih sudova za odbijanjem dokaznog prijedloga za daljnjom pribavom klasificiranih dokaza, koja iziskuje kompleksnu proceduru (za pristup takvim informacijama), a da bi se u konačnici koristili kao dokazi za dokazivanje potpuno manjkavo definiranog činjeničnog supstrata, u ovome, konkretnom postupku, ukazuje se ispravnom.

 

30. No, izrazivši takvo pravno shvaćanje (i, pritom ne sporeći da je pravo suda ocjena koje dokaze smatra relevantnim izvesti, kao i da niti svako odbijanje izvođenja dokaza ne podrazumijeva obvezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju pri čemu se mjera do koje se primjenjuje obveza davanja obrazloženja može razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta /tako Europski sud za ljudska prava u predmetu Jaćimović protiv Hrvatske, zahtjev br. 22688/09/, kao i da sudovi ne trebaju detaljno obrazložiti odbijanje svakog dokaznog prijedloga, ali trebaju dati konkretne odgovore na bitne navode stranke o potrebi izvođenja pojedinog dokaza /tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-7236/2014/) – ovaj, reviziji sud, isključivo u okvirima okolnosti ovoga, konkretnog slučaja, a osobito jer se i sam tužitelj pozvao na pravo na jednakost oružja smatra bitnim naglasiti da se takvo (ipak) ograničenje u pristupu pri izboru, odnosno predlaganju dokaza u ovom, konkretnom slučaju, mora staviti u razmjer sa strankama zagarantiranim pravom na pravično suđenje, ravnopravnost pred sudovima i jednakost oružja u smislu Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine -Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – proč. tekst. 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06).

 

30.1. Provodeći u tome smislu test razmjernosti u pogledu sveukupne ravnopravnosti stranaka s obzirom na činjenicu uskrate provođenja spornih dokaza (mutatis mutandis v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III-2147/2016, od 15. travnja 2020.) prvenstveno je za odgovoriti na pitanje je li tužitelj obrazložio svoj zahtjev da se izvede određeni dokaz.

 

30.1.1. Iako tužitelj kroz svoju argumentaciju nije dostatno obrazložio koje će se to konkretne činjenice utvrditi pribavom klasificiranih dokaza (v. toč. 14.), dalo bi se nazrijeti da on tim dokazima namjerava utvrditi da su neke (neodređene) osobe neke (opet, neodređene) političke orijentacije bile u povoljnijem položaju u odnosu na njega. Ovo, u konkretnom slučaju, sasvim sigurno predstavlja nedostatno supsumirano činjenično stanje (na kojem bi se trebao temeljiti tužbeni zahtjev) koje se, dakle, tako nedostatno određeno, namjerava dokazivati predloženim dokazima. No, unatoč takvoj nedorečenosti u određivanju konkretnih činjenica koje bi se trebale dokazivati predloženim dokazima, a, naglašava se, samo u svjetlu ocjene toga dokaznog prijedloga sa aspekta zadovoljavanja ovoga kriterija testa razmjernosti,  ovaj sud ocjenjuje da se ne može reći da tužitelj nije obrazložio zahtjev da se izvede dokaz (iako vrlo oskudno, na manjkav način, kojim nije ukazao na konkretne relevantne činjenice kojima bi se ti dokazi trebali dokazivati – v. toč. 14.).

 

30.2. Nadalje je valjalo ocijeniti važnost predloženog dokaza.

 

30.2.1. U tom smislu ovaj sud primjećuje ono očito, da se radi o klasificiranom dokazu te da je osobito teško ocijeniti, bez konačnog uvida u konkretni dokaz (i imajući u vidu manjkavost ukazanu u toč. 14.), je li on odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari i stoga bi ovdje, u konkretnom slučaju, sud prima facie trebao biti naklonjen prihvaćanju takvog dokaznog prijedloga.

 

30.2.2. Međutim, upravo zbog nemogućnosti uvida u klasificirane dokaze bez provođenja izrazito složenog prethodnog postupka pristupa tim dokumentima, kao i zbog osjetljivosti tih dokaza u smislu funkcioniranja ustavnopravnog poretka (a na što upućuje upravo navedena klasifikacija tih dokumenta – v. definiciju navedenih klasificiranih oznaka u čl. 6., u svezi čl. 32. ZTP-a), sud se ne može stavljati u poziciju da se po svakom zahtjevu stranaka upušta u kompleksan postupak izvođenja tih dokaza, a bez da sama stranka prethodno pruži sudu prihvatljiv, dostatan i dostatno uvjerljiv (što će se sagledavati u odnosu na okolnosti svakog slučaja) činjenični supstrat koji bi ukazivao na konkretne činjenice koje bi se tim dokazima trebale dokazivati (a što ovdje ipak nije učinjeno – v. toč. 14.). U suprotnom bi se sud morao beskonačno iscrpljivati udovoljavajući brojnim dokaznim prijedlozima, u iniciranju opsežnih postupaka pristupa klasificiranim podacima i ispravama opravdano tajnog sadržaja, a pritom niti ne znajući što bi se zapravo trebalo tim dokazima konkretno i decidirano utvrđivati. Ne može se ni ispustiti iz vida da predloženi dokaz ne predstavlja jedini dokaz koji bi (za očekivati je po redovnom toku stvari, a na suprotno se ne ukazuje) bio podoban i raspoloživ za dokazivanje činjenice (u tom smislu detaljnije pod toč. 30.3.1.), što također može imati (i u konkretnom slučaju je imalo) utjecaja na ocjenu važnosti predloženog dokaza. U kontekstu iznesenog ovaj sud vidi opravdanim odbijanje izvođenja spornih predloženih dokaza.

 

30.3. Potom je valjalo utvrditi je li odluka da se predloženi dokaz odbije umanjuje pravičnost postupka sagledanog u cjelini.

 

30.3.1. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, posebno činjeničnu manjkavost tužbe kako je navedeno, a osobito uzimajući u obzir da je tužitelj drugim dokazima (ovaj je sud slobodan reći očekivanim dokazima – v. toč. 29.) mogao učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije (a kojim dokazima se ne bi zadiralo u nesumnjiv, no nikako apsolutan interes države za klasifikacijom pojedinih isprava u domeni sigurnosno obavještajnog sektora i koji bi dokazi bili mnogo dostupniji, jednostavniji za izvođenje i, uostalom, logični za predložiti u situacijama podudarnim sa ovopredmetnim) – ovaj sud ocjenjuje da se odlukom o nepribavljanju predloženih dokaza ne umanjuje pravičnost postupka sagledanog u cjelini i da su tužitelju nesumnjivo ostavljena dostatna i efikasna postupovna sredstva za učiniti vjerojatnim tvrdnje da je do diskriminacije došlo. Prethodno ne bi isključivalo pravo sudova da se u slučaju da se tim dokazima ne bi učinilo vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, pristupi ponovnoj ocjeni osnovanosti zahtjeva za izvođenje spornih dokaza.

 

30.4. Stoga ovaj sud ocjenjuje da neizvođenjem predloženih dokaza tužitelju nisu narušena navedena ustavna i konvencijska prava.

 

31. Zaključno, a u pogledu tvrdnji o postojanju klasificiranih dokaza, za navesti je da tužitelj u reviziji implicira da na postojanje isprave nazvane „non-paper“ upućuje iskaz svjedoka R. T. Š. Međutim, kao što to nižestupanjski sudovi uviđaju, iz iskaza tog svjedoka ne proizlazi da bi takav dokument postojao za tužitelja, a, osim toga, iz toga iskaza bi proizlazilo (u bitnom) da bi taj dokument bio korišten za utvrđivanje političkog djelovanja („političkih istupa“, „neprofesionalna, nedolična i nedopuštena ponašanja te zlouporabe djelatnika“) pojedinih djelatnika drugotužene (djelatnici koje ne bi smjeli biti pripadnici političkih stranaka), a prema samom iskazu tužitelja on nije bio politički aktivan. Dakle, ne proizlazi da bi tim iskazom bilo dokazano da bi (osobito u odnosu na tužitelja) postojao dokument koji bi ukazivao na vjerojatnost da je došlo do diskriminacije  po osnovi političkog uvjerenja, a to sasvim sigurno nije niti utvrđeno iskazom svjedoka S. Š.

 

31.1. Naglašava se, u reviziji nisu izneseni prigovori u pogledu neizvođenja drugih personalnih dokaza (u tom smislu v. granice preispitivanja u toč. 7. i 7.1.).

 

32. Konačno, iz svega obrazloženog je jasno i da je neosnovano pozivanje tužitelja na povredu odredaba čl. 7. i 135. Zakona o radu. Tužitelj u reviziji ne konkretizira u čemu vidi povredu tih radnopravnih odredaba (ne povezuje kojoj određenoj činjeničnoj situaciji pripisuje povredu koje od te dvije konkretne odredbe, nego samo napominje da se „mjerodavno pravo ogleda“ u prethodno navedenim odredbama), niti navodi o kojem konkretno primjenjivom Zakonu o radu (pa i o njegovim čl. 7. i 135.) bi se radilo. Revizijski sud takve navode jedino može povezati (imajući u vidu sadržaj revizije) sa tvrdnjama o zabrani diskriminacije i teretu dokazivanja, odredbe kojeg sadržaja se tako numerirane pojavljuju u čl. 7. i 135. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/2014), dok se ta materija u Zakonu o radu („Narodne novine“ br. 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013) regulira u čl. 5. i 131. Prethodno, u Zakonu o radu („Narodne novine“ br. 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001) zabrana nejednakog postupanja se regulira odredbom čl. 2., dok je člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 114/2003) prvi put (u tom propisu) izričito definirana diskriminacija, a odredbom čl. 2. teret dokazivanja u tom slučaju.

 

32.1. No, o problematici tereta dokazivanja i zabrane diskriminacije ovaj je sud već gore dao dostatno i iscrpno obrazloženje, koje se ima primijeniti i na ove revizijske navode radnopravne prirode te se samo sažima da su nižestupanjski sudovi u cijelom gore spominjanom razdoblju polazili od, za tužitelja povoljnijeg načelnog pravnog pristupa pri određivanju tereta (samo) činjenja vjerojatnim da je do diskriminacije došlo.

 

33. Iz svega obrazloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija protiv presude izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, reviziju protiv presude, dakle dijelu u kojem se odnosi na prvotuženika, valjalo odbiti.

 

 

              U pogledu revizije protiv pobijanog rješenja

 

34. Pobijanim je rješenjem tužba odbačena u pogledu drugotužene, s (u bitnom) obrazloženjem da ona nema pravnu osobnost jer joj u smislu Zakona o sigurnosno- obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 79/06 i 105/06) ona nije pridana, a da joj u konkretnom slučaju nije priznat ius standi in iudicio, u smislu čl. 77. st. 3. ZPP-a.

 

35. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda u pobijanom rješenju s obzirom na to da se navedenim zakonom izričito ne priznaje pravna osobnost drugotužene, a ovaj sud ne nalazi da joj je ijednim drugim propisom takva osobnost pridana. Tužitelj, osobito u reviziji, nije niti tražio intervenciju, odnosno očitovanje suda u smislu odredbe čl. 77. st. 3. ZPP-a, pri čemu je za navesti da tužitelj u reviziji u pogledu stranačke sposobnosti drugotužene pita je li ona ima pravnu osobnost/sposobnost u radnopravnim odnosima, dok se odredbom čl. 77. st. 3. ZPP-a regulira priznanje svojstva stranke s učinkom u određenoj parnici, a ne u vrstama parnica, te je to iznimno pravo koje sudovi mogu, a ne moraju primijeniti.

 

36. Dakle, proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija protiv rješenja izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393., u svezi čl. 400. st. 3. ZPP-a, reviziju protiv rješenja, dakle dijelu u kojem se odnosi na drugotuženu, valjalo odbiti.

 

Zagreb, 8. studenoga 2022.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.