- 1 -              Revd 4093/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4093/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz P., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici L. M., odvjetnici iz P., protiv tuženice R. A. d.d. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P.1, G., V., K., P.2 iz R., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1549/2021-2 od 10. svibnja 2022. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-240/2020-21 od 24. svibnja 2021. u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom:

 

1.1. u stavku I. izreke, odbijena je djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I (u odluci kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje „ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj …, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.02.2007., a koja glasi: čl. 2. « … u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.» pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana“, te na utvrđenje ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj …, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.02.2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, u odredbi čl. 1. koja glasi: « … na dan korištenja.», u odredbi čl. 7. koja glasi: « … po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...», «... Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana „) i II (u odluci na obvezivanje tuženice da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 19.388,92 kn (...) sa propisanom zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to određeno izrekom presude (pa tako na prvi iznos od 4,51 kn od 31. ožujka 2007. do isplate) izreke, te „u dijelu pod toč. IV izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju N. M. naknadi parnični trošak u iznosu od 6.188,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana, i dijelu pod toč. V izreke kojim je odbijena tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška“,

 

1.2. u stavku II. izreke, preinačena je djelomično prvostupanjska presuda u dijelu:

 

- pod toč. III izreke, „tako da se u tom dijelu sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja N. M., koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da tužitelju, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 3.878,26 kn (...) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče (...) na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to određeno izrekom pesude (pa tako na prvi iznos od 59,97 kn računato od 30. studenoga 2007. do isplate),

 

- te „u dijelu pod toč. IV izreke kojim je naloženo tuženici (...) da tužitelju (...) naknadi parnični trošak preko iznosa od 6.188,72 kn pa do iznosa od 10.793,00 kn, odnosno za iznos od 4.604,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama, tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan“,

 

1.3. u stavku III. izreke, naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 363,33 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. svibnja 2022. pa do konačne isplate.

 

2. Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv dijela te drugostupanjske presude u odluci kojom je njegov zahtjev odbijen dopusti revizija, a sve zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„U kojem trenutku počinje teći zastarni rok restitucijskog zahtjeva ukoliko se tužitelj u individualnoj parnici ne poziva na odluke donesene u kolektivnom postupku, odnosno počinje li zastarni rok teći u trenutku pravomoćnosti odluke u individualom postupku, ili u trenutku pravomoćnosti odluke koja je donesena u kolektivnom postupku?“

 

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U prijedlogu postavljeno pitanje valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

9. Naime, osporena presuda je u odnosu na pitanje iz prijedloga (za slučaj kakav je ovdje: kada je riječ o sporu u svezi Ugovora o kreditu kojim je ostvaren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF) temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) u nizu odluka revizijskog suda (primjerice Revd 1130/2022-2 od 20. travnja 2022., Revd 1354/2022-2 od 20. travnja 2022.), pa i u odluci:

 

9.1. posl. br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., prema kojoj:

 

„...U odnosu na pravno pitanje pod slovom B:

 

Navedenim pravnim pitanjem podnositelj problematizira učinke tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz Glave XXXII. Zakona o parničnom postupku glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 -  dalje: ZOO/05), odnosno riječ je o pitanju može li takva tužba predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika (...).

 

U ovom parničnom postupku utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj..., kreditna partija broj...u iznosu 26.714,95 CHF, (...)

 

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

 

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. veljače 2015.,

 

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

 

U odnosu na pitanje pod slovom B revizijski sud nalazi da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode upravo sa zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredaba glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a pri čemu je također revizijski sud vodio računa i na sve presude na koje se podnositelj u obrazlaganju razloga važnosti pozvao.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

 

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla....“

 

9.2. Takvo je pravno shvaćanje u konačnom zauzeto (pod brojem: Su-IV-33/2022-2) i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao „Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF“ (a „odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“), povodom pitanja: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“) i glasi:

 

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

 

10. U tome je sadržan jasan odgovor na pitanje iz prijedloga predlagatelja, a on suštinski (uz ostalo i zbog prirode ili učinaka kolektivne tužbe i odluke povodom nje donesene) ne zavisi od toga (kako to tužitelj sugerira prihvatiti, selektivno i usko tumačeći shvaćanje zauzeto na navedenoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske) da li se u individualnoj parnici (u kojoj je tuženica istakla prigovor zastare utuženog potraživanja) tužitelj pozvao na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

11. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

11.1. da pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenog pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, odnosno takva - da bi ju trebalo mijenjati,

 

11.2. da u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 8. studenoga 2022.