Baza je ažurirana 10.11.2025. zaključno sa NN 107/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 1412/2019-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1412/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz D. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. M., D. B. i D. P., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. u Z., protiv tuženice D. z. p. z. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj R-1176/17-4 od 17. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3830/14-33 od 19. svibnja 2017., u sjednici održanoj 8. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Djelomično se prihvaća revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu broj R-1176/17-4 od 17. prosinca 2018. tako što se prihvaća žalba tuženice i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3830/14-33 od 19. svibnja 2017. u dijelu odluke o zahtjevu tužitelja za isplatu regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice te u odluci o parničnom trošku, tako da preinačena u tom dijelu glasi:

 

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice na isplatu, u roku od 8 dana, iznosa od 4.400,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

 

- 1.500,00 kn od 28. srpnja 2011.,

- 1.500,00 kn od 12. lipnja 2012.,

- 1.000,00 kn od 13. studenog 2011., i

-   400,00 kn od 6. travnja 2012., sve do isplate.“

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženice u odnosu na dio pitanja u pogledu isplate naknade troškova prijevoza i poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u toč. II. i III. presude Županijskog suda u Zagrebu broj R-1176/17-4 od 17. prosinca 2018. i toč. III. presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3830/14-33 od 19. svibnja 2017. i sudi:

 

„I. Nalaže se tuženici, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u 3.450,00 kn/ 446,05 eura  sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 19. svibnja 2017. do isplate, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove nastale u povodu žalbe i revizije u iznosu 928,10 kn/ 123,16 eura([1]), u roku od 8 dana.

 

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.“

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica na isplatu tužitelju iznosa od 22.822,00 kn sa zateznom kamatom na mjesečne iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke; dok je odbijen zahtjev za iznose od 1.233,29 kn i 1.213,87 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznom kamatom (toč. III. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (toč. IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. i II. izreke) te su odbijeni i zahtjevi stranaka za naknadu troškova sastava žalbi (toč. III. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da odluka u sporu ovisi o rješavanju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je ovom sudu da se pobijana presuda preinači. Potražuje i trošak revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode iste i predložio reviziju odbiti, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženice je djelomično osnovana a djelomično nedopuštena.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Temeljem čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. Predmet je spora zahtjev tužitelja, za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla, regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice, sve u razdoblju od 2011. do 2012.

 

8. Prvostupanjski sud donio je odluku ocijenivši:

 

- da je u razdoblju od 7. rujna 2009. do 1. listopada 2012. tužitelj bio radnik tuženice i da je isti ustupljen korisniku - Z. h. d.o.o. Podružnica Č., za posao komunalnog radnika, sukladno odredbi čl. 24. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR),

 

- da je tužitelju, koji je radio identične poslove kao i radnici korisnika, sukladno odredbi čl. 26. st. 5. ZR, poslodavac trebao isplaćivati ista materijalna prava koja su imali radnici korisnika a prema odredbi čl. 91. (naknada troškova prijevoza na posao i s posla) Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o. (dalje: KU) s Dodacima I. do V., čl. 99. (regres za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 1.500,00 kn), čl. 100. (prigodna isplata za Božić u iznosu od 1.000,00 kn) i čl. 101. (prigodna isplata za Uskrs u vidu bona vrijednosti 400,00 kn).

 

9. Pritom, prvostupanjski sud se pozvao i na odredbe Direktive Europske unije 2008/104/EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19. studenog 2008. (dalje: Direktiva) za koju je čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 73/13), propisano da taj zakon sadrži odredbe koje su usklađene s aktima Europske unije, odnosno i predmetnom Direktivom.

 

10. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku u dosuđujućem dijelu navodeći da je usklađenje instituta privremenog zapošljavanja provedeno u nacionalnom zakonodavstvu odredbom čl. 26. st. 5. ZR, koja odredba propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

11. Tuženica je u reviziji navela da odluka u ovom postupku ovisi o rješavanju pravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer da je revizijski sud o istima već zauzeo shvaćanje u odluci broj Revr 49/2018-2 od 23. listopada 2018. i Revr 1771/2015-2 od 28. studenoga 2018., a pobijana odluka u suprotnosti je s tim shvaćanjem, koja pitanja glase:

 

„1. Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, uskrsnica, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu čl. 26. st. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?

 

2. Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, uskrsnice, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u čl. 26. st. 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, ZR/09)?''

 

12. Odlučujući o reviziji tuženice u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih je podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

 

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018., donesenoj u činjenično i pravno podudarnom predmetu, a na koju se i revidentica poziva obrazlažući važnost postavljenih pitanja, iznio shvaćanje:

 

„Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. st. 5. ZR, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada“), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja“ (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: „najmanje jednaki“) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle-ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Gledano u tome svjetlu, u te „druge uvjete rada“ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor: ti se instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada“).

 

Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR), se ipak odnose na radnike korisnika - što ustupljeni radnici ipak nisu, s obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac - pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio. S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

 

S time u svezi, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava - kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u „druge uvjete rada“, ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.“

 

14. Istovjetno shvaćanje revizijski sud je iznio i u odlukama broj Revr-950/17 od 30. siječnja 2019., Revr-362/18 od 9. siječnja 2019., Rev 1203/2019-2, Rev 1776/2019-2 od 28. studenog 2018. te Rev 2835/2019-2 od 5. studenog 2019.

 

15. Slijedom navedenog, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zatraženih iznosa na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, drugostupanjska presuda je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženom u citiranim odlukama.

 

16. S obzirom da su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, te u dijelu koji se odnosi na odluku o tim zahtjevima preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

17. U dijelu navedenih pravnih pitanja koja se odnose na zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza, revizijski sud se već prethodno izjasnio u odluci broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. U toj odluci je, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive (prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima), revizijski sud iznio shvaćanje da ustupljenom radniku pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

18. Slijedom navedenog, s obzirom da pobijana nižestupanjska odluka ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda prethodno iznesenog u citiranoj odluci glede pitanja prava na isplatu naknade troškova prijevoza, pitanja revidentice u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova prijevoza nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. S druge strane, predmet ovog spora nije tražbina s naslova poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole. Stoga je u navedenom dijelu valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, te odlučiti kao u toč. I. izreke rješenja.

 

19. S obzirom da su po reviziji tuženice djelomično preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP a na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora te uspjeh tužitelja od 73% a tuženice od 27%, to je konačan uspjeh tužitelja u ovom sporu 46%. Ovo pozivom na noveliranu odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19).

 

20. Prvostupanjski sud smatrao je opravdanim s naslova parničnog troška iznos od 7.500,00 kn, pa proizlazi da tužitelju s obzirom na uspjeh u sporu pripada razmjerni iznos od 3.450,00 kn/ 446,05 eura, dok mu ne pripada trošak sastava žalbe jer nije uspio u žalbi kao ni trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za razrješenje predmetnog spora, sve pozivom na čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP.

 

21. S druge strane, tuženici s naslova troškova žalbe i revizije, prema Tbr. 10. toč. 1. i 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14) pripada 125 i 150 bodova, što uz PDV po Tbr 42. OT, te uspjeh od 27%, iznosi 928,10 kn/ 123,16 eura([2]), pa je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 8. studenoga 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.

 

 

 


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

[2] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu