1              Poslovni broj: I Kž-247/2022-4

Poslovni broj: I Kž-247/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Marijana Bitange članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. D. zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. D. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 24. ožujka 2022. broj K-6/2021., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1. Djelomično se prihvaća žalba optuženog A. D., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi A. D. za kazneno djelo iz članka 113. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim na temelju članka 113. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. listopada 2020. do 11. ožujka 2021.

 

2. Odbijaju se žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženog A. D. kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi A. D. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, prouzročenja smrti iz nehaja, iz članka 113. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci, pa je na temelju članka 113. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. listopada 2020. do 11. ožujka 2021.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12 .– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan podmiriti materijalne troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. i paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. i stavak 3. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženik je obvezan oštećenoj M. R. K. podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08. na ime nagrade opunomoćenika oštećenika u iznosu od 15.625,00 kn u roku od petnaest dana.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru i optuženi A. D.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno ista preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi A. D. podnio je žalbe po braniteljima S. H., odvjetnici iz B., i N. R., odvjetnici iz O. društva V. & R. & C. C. d.o.o. iz B., navodeći da se žali iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak ili podredno da se ista preinači i optuženika blaže kazni, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda". Oba podneska razmatraju se kao jedinstvena žalba.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženog A. D. je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

6. Optuženik, pozivajući se na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navodi da su u pobijanoj presudi "izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje je potpuno nejasno i proturječno kako samo sebi tako i u odnosu na činjenični opis iz izreke presude", odnosno da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, obrazlažući u čemu se naznačeni vidovi te bitne povrede ostvaruju, žalitelj se u oba podneska upušta u analizu i ocjenu izvedenih dokaza nakon čega izvlači vlastite zaključke o relevantnim činjenicama suprotne onima iz prvostupanjske presude. Time se pak ne ostvaruje bitna postupovna povreda na koju žalitelj ukazuje, nego se radi o prigovoru pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak, pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

7. U žalbi optuženika također je naznačen žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, no iz navoda žalbe kojima sugerira da se zapravo radilo o nužnoj obrani optuženika i eventualno o njezinom prekoračenju, proizlazi da optuženik i tim navodima osporava ispravnost utvrđenih činjenica, pa je riječ o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Državni odvjetnik pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu subjektivnog odnosa optuženika prema počinjenom kaznenom djelu. Naime, državni odvjetnik smatra da je neprihvatljiv zaključak suda prvog stupnja kako je optuženik udarajući šakom u glavu oštećenika postupao sa svjesnim nehajem, odnosno svjestan da oštećenik može uslijed udarca pasti i udariti glavom o nogostup i time u opasnost dovesti svoj život, ali da je pritom lakomisleno smatrao da do toga neće doći i da svojim postupkom neće prouzročiti njegovu smrt. Nalazi da je razmatranje fizičkih predispozicija aktera (visine i težine oštećenika i optuženika) irelevantno za donošenje adekvatnog zaključka o tome, dodajući da je zanemaren podatak da su se optuženik i oštećenik nalazili na asfaltiranoj podlozi, te da snimka video nadzora ukazuje na očitu želju i upornost optuženika da i nakon pada oštećenika na tlo nastavi s fizičkim sukobom, iz čega proizlazi rijetko viđena brutalnost i agresivnost u postupanju, pa smatra da je inkriminirano kazneno djelo isti počinio s neizravnom namjerom.

 

8.1. Opširnim žalbenim navodima i optuženik nastoji osporiti ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom optuženik sam detaljno analizira svaki pojedini dokaz i ocjenjuje njegovu uvjerljivost, sugerirajući zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude. Naročitu pažnju posvećuje ranijim zbivanjima kritične večeri, interpretirajući pritom izvedene dokaze tako da ukažu na tinjajući sukob između optuženika i njegovog društva s jedne strane i oštećenika i njegovog društva s druge strane, pri čemu je oštećenikovo društvo provociralo optuženika i njegove prijatelje pa je već prije došlo do sukoba između njih. Potom sugerira da je optuženik neposredno prije inkriminiranih radnji bježao progoniteljima, među kojima je bio i oštećenik, koji mu je verbalno indirektno, ali sasvim jasno zaprijetio. Tako prikazane okolnosti, uz žaliteljevu interpretaciju prizora vidljivog na snimci nadzorne kamere, po mišljenju optuženika nesumnjivo su govorile o neposredno predstojećem napadu, pa je on imao pravo braniti se, što je i učinio i to jednim jedinim udarcem. Uz to ističe razliku u fizičkoj građi između oštećenika i sebe. Konačno, optuženik kritizira zaključak prvostupanjskog suda o obliku krivnje s kojim je optuženik postupao, sugerirajući da zbog razlike u fizičkim predispozicijama oštećenika i sebe, jačine i intenziteta udarca te sredstva kojim je udarac zadan nema govora o svjesnom nehaju, nego se eventualno može raditi o nesvjesnom nehaju.

 

8.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

8.3. Prije svega, sud prvog stupnja nije, kako to sugerira optuženik, zanemario ranije događaje te večeri, nego ih je uzeo u obzir i dao im adekvatan značaj. Međutim, raniji sukob koji je izbio te večeri je prestao, pa nema govora o tome da se radi o jednom jedinstvenom događaju, a sasvim je druga stvar je li i u kojoj mjeri zbog ranijeg sukoba emotivna napetost optuženika bila povećana, no to ne utječe na kvalifikaciju njegovog postupanja koje je inkriminirano. Naime, s izvjesnošću je utvrđeno da oštećenik ni na koji način nije sudjelovao u tom ranijem sukobu, pa je već zbog toga potpuno promašena teza optuženika o tome da bi se osjećao ugroženim baš od oštećenika. Uz to između ranijeg sukoba u kojem su sudjelovali optuženik i njegovi prijatelji s jedne strane i društvo u kojem je bio oštećenik (koji se držao pasivno), a u kojem su verbalno prednjačili K. P. i K. B., i izlaska iz lokala kada započinje događaj koji je predmet optužbe proteklo je neko vrijeme, što također govori u prilog zaključku o nepostojanju pravog kontinuiteta zbivanja. Inkriminirani dio događaja odvija se ispred lokala, kada nesumnjivo dolazi do sukoba između K. B. i optuženika. Pritom ovaj drugostupanjski sud drži irelevantnim je li optuženik udario B. prije nego što je svjedok K. B. počeo trčati i bježati od njega, ili je K. B. verbalno izazvao i udario optuženika, kako to optuženik tvrdi (navodeći da mu je opsovao majku šiptarsku, pri čemu dodaje i da ga je B. udario šakom u glavu).

 

8.4. Naime, nema sumnje da je ispred lokala izbio prvo verbalni sukob između svjedoka K. B. i optuženika i da je optuženik bio izazvan uvredom koju mu je svjedok B. uputio te je krenuo za njim očito u namjeri fizičkog obračuna, a B. se dao u bijeg. Da se optuženik htio fizički obračunati sa svjedokom B. nema nikakve sumnje jer bi verbalno na provokaciju mogao uzvratiti bez potrebe da trči za svjedokom B. Dakle, nakon provokacije svjedok B. počinje se udaljavati trkom, a optuženik kreće za njim u potjeru. Iz snimke nadzorne kamere razvidno je da prvo trči svjedok B., nakon njega optuženik, a potom se vidi više osoba koje trče u istom smjeru. Također je te snimke razvidno da je optuženik u jednom trenutku zastao, okrenuo se i napravio par koraka prema jednoj od osoba koja je trčala u istom smjeru kao on i udario je šakom u glavu od čega ta osoba pada na pod. Nije sporno da su na toj snimci upravo optuženik i oštećenik.

 

8.5. U takvim okolnostima, odnosno kada optuženik trči za svjedokom B. u namjeri da fizički uzvrati na provokaciju optuženik je napadač, a sve osobe koje trče za optuženikom očito imaju namjeru spriječiti daljnji sukob. Već su te činjenice dovoljne za zaključak da se optuženik koji je sam napadač ne može pozivati na nužnu obranu. Pritom iz snimke video nadzora, kako to pravilno uočava prvostupanjski sud, ne proizlazi napadački stav oštećenika, već je razvidno, što treba ponoviti, da je optuženik taj koji se odjednom zaustavio, okrenuo i odlučno napravio nekoliko koraka prema oštećeniku i odmah ga udario šakom u lice. Ovakva dinamika zbivanja uvjerljivo i nesumnjivo kompromitira tvrdnje optuženika o tome da je doživio oštećenika kao napadača, odnosno da se branio od neposredno predstojećeg napada.

 

8.6. Dakle, nema nikakve dileme da se događaj odigrao upravo na način opisan činjeničnim supstratom u izreci prvostupanjske presude. Što se pak tiče subjektivnog elementa, odnosno oblika krivnje s kojim je optuženik postupao, a o čemu ovisi i kvalifikacija njegovih postupaka, na što u žalbi upire državni odvjetnik, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno iz svih izvedenih dokaza, a posebice snimke video nadzora, nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka i podataka o fizičkim karakteristikama optuženika i oštećenika zaključio da je optuženik djelovao svjestan mogućnosti da oštećenik od zadobivenog udarca izgubi ravnotežu i padne na asfaltiranu površinu i zbog toga zadobije ozbiljnu ozljedu koja može uzrokovati smrt, ali je lakomisleno držao da se to neće dogoditi. U prilog takvom zaključku govore i fizičke predispozicije optuženika i oštećenika. Fizički inferioran optuženik zadaje udarac šakom u glavu slabim intenzitetom oštećeniku, koji trči za njim. Intenzitet samo jednog udarca govori u prilog zaključku da optuženik nije imao namjeru teško tjelesno ozlijediti oštećenika, pa je prigovor državnog odvjetnika o obliku krivnje i s tim povezane kvalifikacije postupanja optuženika neprihvatljiv. Ovo tim više što žalbeni navodi državnog odvjetnika o naknadnom postupanju optuženika i njegovom navodnom nastojanju da nastavi s fizičkim napadom na oštećenika nisu ni činjenično opisani niti su vidljivi iz snimke video nadzora. Štoviše, i državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, precizira da se nastavak agresivnog ponašanja optuženika nakon toga fokusira na drugu osobu, što ima sasvim drugačije reperkusije i ne predstavlja argument za oblik krivnje u postupku prema oštećeniku. Međutim, s druge strane, optuženik koji se u jednom trenutku odlučio zastati, okrenuo se i napravio nekoliko koraka prema oštećeniku koji je još uvijek trčao prema njemu i udario oštećenika šakom u glavu, nesumnjivo je bio svjestan da time iskorištava prednost iznenadnim postupkom zbog čega njegov udarac, iako slab, ima veće šanse da izazove gubitak ravnoteže oštećenika, što se i dogodilo. To znači i da je optuženik s iskustvom koje ima u dobi od 23 godine bio svjestan da oštećenik može uslijed pada zadobiti ozbiljnu i tešku tjelesnu povredu, pa i takvu koja može dovesti do smrtnog ishoda, pa je time ostvarena intelektualna komponenta svjesnog nehaja. Činjenica da optuženik nakon toga ne poduzima nikakve daljnje radnje dodatna je potvrda po sudu utvrđene intelektualne i voljne komponente, odnosno lakomislenog očekivanja optuženika da do najgore posljedice neće doći. Iz tih je razloga činjenično stanje pravilno utvrđeno.

 

9. Obje stranke pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

9.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio da je optuženik te večeri već sudjelovao u verbalnim i fizičkim sukobima, da je nakon udarca upućenog oštećeniku nastavio s agresivnim ponašanjem i počeo tući još jednu osobu koja je htjela oštećeniku pružiti pomoć.

 

9.2. Optuženik ističe da je kao olakotno trebalo cijeniti podatke o njegovom odrastanju koji su vidljivi iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja (da je bio zlostavljan unutar obitelji, da je bio žrtva verbalnog zlostavljanja okoline zbog porijekla). Smatra da mu kao otegotno nije trebalo uzeti u obzir prekršajnu osuđivanost, jer se ona odnosi na prometne prekršaje. Nadalje navodi da je iskazao žaljenje, te da njegovo ponašanje nije bilo potpuno bez povoda i razloga, nego je uslijedilo nakon što je fizički i verbalno napadnut i vrijeđan po nacionalnoj osnovi. Poziva se i na kazne koje su sudovi za kazneno djelo iz članka 113. KZ/11. izricali u zadnjih nekoliko godina, a koje su uvjerljivo niže od one na koju je on osuđen.

 

10. Ovaj drugostupanjski sud je razmotrio sve okolnosti koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku, a koje su odlučne u pogledu odmjere visine kazne, te zaključio da osnovano optuženik prigovara visini izrečene kazne zatvora. Prvostupanjski sud olakotnim je utvrdio mlađu životnu dob optuženika, smanjenu ubrojivost (ali ne u bitnoj mjeri) tempore criminis, izražavanje žaljenja i izraženu sućut obitelji oštećenika, dok je otegotnim vrednovao životnu dob oštećenika (star svega 18 godina) i podatak da je oštećenik bio pasivan u svim ranijim zbivanjima te večeri, da se optuženik i oštećenik nisu ranije poznavali kao i raniju prekršajnu osuđivanost optuženika. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio sve olakotne okolnosti, no da je pri vrednovanju podataka o ranijem životu optuženika neadekvatno cijenio njegovu prekršajnu osuđivanost jer se ona pretežno odnosi na prometne prekršaje. Doduše, iz podataka o prekršajnoj osuđivanosti razvidno je i da je optuženik osuđen zbog prekršaja protiv javnog reda i mira, no ni taj podatak, a s obzirom na vrstu prekršaja o kojoj je riječ (članak 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) nije u vezi sa zaštitnim objektom kaznenog djela zbog kojeg je u ovom postupku proglašen krivim, pa se ne može cijeniti kao otegotna okolnost.

 

10.1. Uvažavajući sve ostale po prvostupanjskom sudu nabrojene otegotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su brojnost i značaj utvrđenih olakotnih okolnosti takvi da pretežu nad utvrđenim otegotnim okolnostima, zbog čega je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci prestroga, respektira li se zapriječeni raspon kazne za to kazneno djelo (od šest mjeseci do pet godina). Pritom treba naglasiti da je postupanje optuženika inkriminirane zgode bilo u određenoj mjeri uvjetovano i ranijim verbalnim sukobima, tijekom kojih su mu nesporno upućene uvrede po osnovi nacionalne pripadnosti, pa se njegova agresivnost koju ispoljava prema drugoj osobi nakon počinjenog kaznenog djela mora razmatrati u povezanosti s tim, zbog čega nije prihvatljivo takav postupak jednoznačno tumačiti kao otegotnu okolnost. Iz tih razloga ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od tri godine primjerena svim utvrđenim okolnostima, težini kaznenog djela i ličnosti počinitelja, te da će se upravo takvom kaznom u cijelosti postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

11. Protivno žalbenom navodu optuženika kako se odluka o troškovima kaznenog postupka u dijelu u kojem je sud odlučio o naknadi troškova za zastupanje oštećenika od strane punomoćnika ne ukazuje osnovanom, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pravilno odmjerio nastali trošak punomoćnika oštećenika ispravno primijenivši odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) budući da se u konkretnom slučaju optuženiku stavlja na teret počinjenje kaznenog djela teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrti iz članka 120. KZ/11. za koje je zapriječena kazna zatvora od tri do petnaest godina, a na koje je primjenjiva odredba Tbr.4. stavak 1. alineja 4. Tarife.

 

11.1. Naime, okolnost što je prvostupanjski sud izvršio intervenciju u činjenični opis i pravnu oznaku djela izmijenivši optužnicu u smislu članka 449. ZKP/08. nije odlučna prilikom odmjeravanja nagrade za rad odvjetnika jer se visina tarife prosuđuje prema zapriječenoj kazni za ono kazneno djelo koje se optuženiku inicijalno optužnicom stavlja na teret i za koje se kazneni postupak protiv njega vodi te priprema obrana.

 

11.2. Stoga nije prihvatljiv žalbeni prigovor optuženika kako se nagrada treba obračunati prema zapriječenoj kazni za ono kazneno djelo za koje je optuženik nepravomoćno osuđen, a to je u konkretnom slučaju kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz članka 113. KZ/11. za koje je zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

12. Slijedom iznesenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 8. studenog 2022.