1              Poslovni broj: I Kž-286/2021-12

Poslovni broj: I Kž-286/2021-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Marijana Bitange članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. G. zbog kaznenih djela iz članka 291. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. ožujka 2021. broj K-10/2019., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog A. G. i njegovog branitelja I. P.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. G. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženi A. G. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela, i to kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom 1. izreke, i kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki 2. izreke te presude, pa su mu za počinjena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to na temelju članka 281. stavka 2. KZ/11. u trajanju od dvije godine za djelo iz točke 1. i na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca za djelo iz točke 2., pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi A. G. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca.

 

1.1. Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećeniku Županijskoj zajednici tehničke kulture županijske Vukovarsko-srijemske dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 70.000,00 kuna, a u ostalom dijelu je upućena u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optuženi A. G. obvezan je nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 104,40 kn na ime putnih troškova za svjedoke, troškove sudskog vještaka I. Š. u iznosu od 4.300,00 kn i sudskog vještaka S. A. u iznosu od 2.500,00 kn i paušala u iznosu od 2.000,00 kn, odnosno sveukupno 8.904,40 kn.

 

2. Protiv te presude podnijeli su žalbe Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru i optuženi A. G. po branitelju I. P., odvjetniku u V.

 

3. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se oštećeniku dosudi imovinskopravni zahtjev s rokom u kojem ga optuženik mora ispuniti.

 

3.1. Optuženi A. G. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i "opreza radi" odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači i odbije optužbu odnosno optuženika oslobodi krivnje za terećena djela ili u slučaju nepostojanja uvjeta za preinačenje ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugo vijeće".

 

4. Odgovor na žalbu optuženika podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženi A. G. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da je "izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi, ista uopće nema razloga odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, oni koji su izneseni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza".

 

7.1. Nalazi da je nerazumljivost izreke vidljiva već iz činjeničnog opisa obaju kaznenih djela, jer se u njemu nižu radnje koje su provele razne osobe uključujući odgovorne osobe i ustanove, zbog čega drži da taj opis uopće ne sadrži radnje koje je poduzeo sam optuženik, a koje bi se mogle podvesti pod zlouporabu položaja i ovlasti i iskorištavanje položaja. Pritom ističe da optuženik kao tajnik ustanove koja ima direktora i kao osnivač ustanove koja ima ravnatelja ne udovoljava opisu odgovorne osobe iz članka 87. stavka 6. KZ/11., odnosno da se njegove radnje eventualno mogu podvesti pod poticanje ili pomaganje, a kada neistinito obavještava pod dovođenje u zabludu. Međutim, optuženik svjesno ignorira podatak da je on kao tajnik Županijske zajednice tehničke kulture prema odredbi članka 5. Statuta te udruge ovlašten zastupati udrugu (a drugi ovlašteni zastupnik bio je predsjednik). Zastupanje uključuje i poduzimanje pravnih i drugih radnji u ime pravne osobe, pa nema nikakve dvojbe o ovlaštenjima optuženika kao tajnika Županijske zajednice tehničke kulture. Nadalje, što se tiče ustanove T. učilište V., činjeničnim opisom precizirano je da je optuženik bio osnivač i "stvarni nositelj poslovnih odluka", a to je izraz koji odgovara "stvarnom voditelju poslova" za koji je sudska praksa prihvatila i u teoriji uvriježeno stanovište kako i osoba koja u stvarnosti vodi poslove odgovara jednako kao i onaj tko je prema propisima imenovan i ovlašten to činiti. Osporavanje tog svojstva i uloge predstavlja zapravo pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a nije i naznačena bitna postupovna povreda. Nadalje, činjenica što su neke od radnji pobrojanih u činjeničnom opisu faktički poduzele druge osobe različite od optuženika irelevantna je za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela iz točke 1. Naime, optuženik se u iniciranju postupka koji je za svrhu imao pribavljanje znatne imovinske koristi drugoj pravnoj osobi koristio osobom M. Š. koja je figurirala kao "slamnati čovjek", odnosno koja je u suštini predstavljala sredstvo putem kojeg je on inicirao taj postupak. Optuženik se pritom koristio činjenicom što je M. Š. bila imenovana ravnateljem T. učilišta ustanove za obrazovanje odraslih, iako je stvarno sve poslove za tu ustanovu vodio optuženik, a M. Š. ih uopće nije preispitivala pa niti kontrolirala. Nadalje, evidentno je da je optuženika kao osobu ovlaštenu za vođenje poslova ustanove T. učilišta i Ž. zajednice tehničke kulture percipirala ne samo M. Š., nego i V. I., direktorica G. d.o.o. V., zbog čega i nisu provjeravale informacije i upute koje je optuženik davao. Stoga se prigovori optuženika o nerazumljivosti izreke ne mogu prihvatiti. Identično vrijedi i u odnosu na ulogu i aktivnost optuženika opisane u djelu pod točkom 2. izreke.

 

7.2. Optuženik nadalje smatra da pobijana presuda "ne sadrži razloge, a osobito razloge o odlučnim činjenicama". U tom dijelu ističe da je i iz obrazloženja vidljivo da se presuda zadovoljava citiranjem iskaza saslušanih svjedoka i konstatiranjem sadržaja dokumentacije koja se nalazi u spisu, a bez ikakve analize tih iskaza i sadržaja pročitanih isprava. Također naglašava da sud prvog stupnja nije analizirao i ocijenio njegovu obranu, pri čemu da je u cijelosti propustio konstatirati obranu optuženika danu na raspravnom zapisniku 15. ožujka 2021. Međutim, istaknuti prigovori nisu utemeljeni. Prije svega, sud prvog stupnja je jasno naveo koje dokaze i iz kojih razloga prihvaća u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. i 2., a oni su navedeni u točki 52. i 53. obrazloženja te presude. Iako su izneseni razlozi sumarni, iz njih se nesumnjivo razabire da je sud prvog stupnja iskaze svjedoka A., V., N., M., K. i K. ocijenio vjerodostojnima jer su detaljni i međusobno sukladni te u skladu s materijalnim dokazima koje potom nabraja, a da je iskaze svjedoka M. Š., A. I. i V. I. prihvatio nalazeći ih sukladnim, detaljnim i uvjerljivima. Nadalje, obrana optuženog A. G. reproducirana je u točki 2. obrazloženja pobijane presude. Na raspravnom zapisniku od 15. ožujka 2021. optuženi A. G. u suštini je ostao kod istih navoda koje je i ranije iznio, pa sud prvog stupnja nije bio dužan detaljno reproducirati i te navode, jer je u presudi dovoljno iznijeti glavni i odlučni sadržaj pojedinih dokaza. Iako je točno da prvostupanjski sud nije izrijekom ocijenio navode obrane, taj nedostatak ne može se okvalificirati bitnom povredom odredaba kaznenog postupka. Naime, optuženik je u obrani iskazivao o inicijativi za proces etažiranja zgrade u ulici Lj. G., potvrdio je da je potpisao dokumente kod javnog bilježnika M. M., te opisao svoj razgovor sa policijom kada tvrdi da je saznao da je poslovni prostor u toj zgradi sada vodi kao vlasništvo T. učilišta, iako je znao da je prostor u vlasništvu Ž. zajednice tehničke kulture, nakon čega je predložio da se ta greška ispravi. U odnosu na djelo iz točke 2. optuženik je naveo da je u Ž. zajednici tehničke kulture bio volonter i nije ispostavljao nikakve račune, jer to nije bio njegov posao, a niti da je za iste znao. Prezentiranom obranom optuženik u suštini nije osporio radnje koje su opisane pod točkom 1. izreke, nego je ustvrdio da on u njima nije igrao nikakvu ulogu i nije mogao objasniti zbog čega se to događalo, a jednako se u suštini očitovao u odnosu na djelo iz točke 2. izreke. S obzirom na to, a budući da je sud prvog stupnja prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka koje je imenovao, kao i prezentiranu dokumentaciju i isprave, te nalaze i mišljenja vještaka, nije ni bilo potrebe da se detaljno očituje na ovakvu, uopćenu obranu optuženika, jer je sasvim jasno na koji je način sud utvrdio relevantne činjenice, pri čemu je obranu optuženika uopćeno ali sasvim dovoljno jasno cijenio ocijenio suprotnom tim dokazima i zbog toga usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti u točki 55. obrazloženja.

 

7.3. Optuženik nalazi da je obrazloženje za kazneno djelo pod točkom 2. izreke presude izneseno u točki 53. nedostatno, jer da ne sadrži ni ocjenu izvedenih dokaza u odnosu na tu točku, na ulogu optuženika i njegovog postupanja, odnosno postupanja drugih osoba. No, takvo rezoniranje nije prihvatljivo. Prije svega, za naglasiti je da je sud prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izveo niz dokaza, od kojih su neki materijalni (ugovor o najmu), a neki personalni (iskazi svjedoka M. Š., J. N., M. V., F. K. i D. K.), a koji su dokazi ranije u presudi reproducirani, dok je u točki 53. iznijeta sumarna ocjena dokaza, koja je, međutim, u povezanosti sa sadržajem reproduciranih dokaza dovoljna za obrazloženje uloge i krivnje optuženika. Naime, kako je to već navedeno, iz iskaza M. Š. utvrđeno je da je optuženik bio taj koji je stvarno vodio poslove T. učilišta i određivao što će se i kada platiti Ž. zajednici. Dakle, nema govora o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka.

 

7.4. Ispitivanjem, pak, pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Povredu kaznenog zakona optuženik obrazlaže navodeći da je proglašen krivim za djelo koje nije kazneno djelo. Pritom najprije ponavlja da je on "obavljao funkciju tajnika Ž. zajednice u kojoj je ravnateljica M. Š.," zbog čega nalazi da ne može imati svojstvo odgovorne osobe iz članka 87. stavka 6. KZ/11. Međutim, optuženik zanemaruje podatak da je on čitavo vrijeme obavljao funkciju tajnika Ž. zajednice tehničke kulture Ž. V., pri čemu na temelju članka 5. Statuta Ž. zajednice zajednicu zastupaju tajnik ili predsjednik zajednice. Dakle, svojstvo tajnika optuženika je ovlašćivalo na zastupanje zajednice, pa je on nesumnjivo bio odgovorna osoba. Nadalje, optuženik je bio osnivač i stvarni nositelj poslovnih odluka T. učilišta V., ustanove za obrazovanje odraslih, u kojem je ravnateljica bila M. Š. Ispitana kao svjedokinja M. Š. navela je da je u T. učilištu najprije od 2009. počela raditi kao predavač, a potom ju je 1. kolovoza 2013. dotadašnji ravnatelj, koji je išao u mirovinu, imenovao ravnateljem. Međutim, iz iskaza ove svjedokinje nedvojbeno proizlazi ne samo da je optuženik ostao ovlašteni potpisnik žiro računa T. učilišta otvorenog kod P. banke Z., nego da je on i dalje donosio sve odluke, dok je ona, kao i ranije, obavljala samo administrativne poslove. Ima li se na umu da je ova svjedokinja od rujna 2013. do listopada 2014. pa potom od travnja 2018. bila na porodiljnom dopustu, sasvim je jasno da je sve bitne odluke donosio i poslove učilišta zapravo vodio upravo optuženik, što ga je činilo stvarnim voditeljem poslova. Dakle, optuženi A. G. u suštini je vodio poslove i T. učilišta i Ž. zajednice (čije račune i dokumente su prema iskazu svjedokinje M. Š. slagali i davali na uvid na radni stol optuženika, a potom bi se oni po njegovom nalogu nosili u računovodstvo). Ista svjedokinja izjavila je da su prema uputi optuženika preko internet bankarstva iz T. učilišta znali davati pozajmice Ž. zajednici.

 

8.1. Optuženik također smatra da to što je prema činjeničnom opisu naložio ravnateljici M. Š. da "neistinito obavijesti" direktoricu tvrtke G. d.o.o. o djelovanju odnosno nedjelovanju Ž. zajednice tehničke kulture ne može predstavljati iskorištavanje položaja ni zlouporabu, sugerirajući da se ovdje u suštini radi o "poticanju" odgovorne osobe na nepodobno "dovođenje u zabludu" odgovorne osobe G. d.o.o. koja potom "dovodi u zabludu" Općinski sud, odnosno njegov zemljišnoknjižni odjel. Međutim, činjenica što je optuženik iskoristio M. Š. da u njegovo ime prenese određenu netočnu informaciju direktorici tvrtke G. d.o.o., ne podrazumijeva da optuženik kao odgovorna osoba nije iskoristio svoj položaj, već upravo suprotno. Naime, znao je da M. Š. zasigurno neće sumnjati u informaciju, budući da joj je bilo poznato da je optuženik, osim što je osnivač i stvarni nositelj poslovnih odluka T. učilišta ujedno i tajnik Ž. zajednice koji zapravo vodi sve poslove te pravne osobe. Činjenica što je informacija u suštini bila neistinita pritom ne igra nikakvu ulogu, jer je povjerenje koje je optuženik uživao na temelju svog položaja ključni faktor zbog kojeg je najprije M. Š. postupila kako je od nje zatraženo, a potom to učinila i odgovorna osoba G. d.o.o., koja je također bila upoznata s optuženikovim ovlastima u obje pravne osobe. Iako optuženik opravdano primjećuje da je u najmanju ruku Općinski sud bio dužan provjeriti istinitost te informacije i na osnovu toga ispravnost napravljene korekcije u Sporazumu o diobi nekretnine (odluci o uspostavi etažnog vlasništva) prema kojem je umjesto Ž. skupštine kao vlasnik upisano T. učilište, podatak što je to Općinski sud propustio ne utječe na kaznenu odgovornost optuženika, koji je čitav postupak i inicirao. Druga je stvar što je bilo prostora i za utvrđivanje kaznene odgovornosti uslijed propuštanja neke osobe iz Općinskog suda, ali to optuženika ne ekskulpira.

 

8.2. Optuženik nadalje navodi da je pod točkom 2. izreke pobijane presude proglašen krivim za nepostupanje sukladno zaključenom ugovoru o najmu poslovnog prostora kojim je Ž. zajednica tehničke kulture kao vlasnik dala T. učilištu u najam prostor opisan u točki 1. izreke, odnosno isti onaj prostor koji je "pogrešno prenijet na T. učilište". Smatra da to otvara pitanje iz kojeg razloga bi T. učilište kao zemljišnoknjižni vlasnik zaključivalo ugovor sa Ž. zajednicom kao nevlasnikom. Međutim, optuženik ovdje ignorira podatak da je T. učilište tek upisom u zemljišne knjige postalo vlasnikom te nekretnine, a to se dogodilo 23. listopada 2017., dok je ugovor o najmu sklopljen još 5. rujna 2016., a inkriminirani period neplaćanja najamnine odnosi se na razdoblje od sklapanja ugovora o najmu do upisa T. učilišta kao vlasnika u zemljišne knjige (odnosno provedbe Sporazuma o diobi nekretnine upisom u zemljišne knjige). Dakle, ne postoji nikakvo proturječje na koje optuženik cilja.

 

8.3. Optuženik nadalje navodi da se u presudi uopće ne konstatira da do pokretanja kaznenog postupka niti T. učilište niti Ž. zajednica nisu imali saznanja o pogrešnom upisu. Taj prigovor je činjenične naravi, a ne radi se ovdje o povredi kaznenog zakona. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

9. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik nastoji osporiti ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda. To čini navodeći da je poziv M. Š. G. d.o.o. krivo protumačen, jer je M. Š. samo tražila da se račun za usluge G. d.o.o. ispostavi na T. učilište, a ne da je došlo do prijenosa poslovnog prostora na T. učilište. S tim u vezi poziva se i na iskaz svjedokinje M. Š., koja je osporila da je izvijestila V. I. iz G. d.o.o. o "gašenju" i pravnom sljedništvu Ž. zajednice. Optuženik ujedno sugerira da je V. I. ta koja je pogrešno shvatila traženje M. Š. U pogledu kaznenog djela iz točke 2. optuženik prigovara tome što je proglašen krivim jer "nije ispostavljao račune" niti je T. u. p. m. n., pri čemu da prvostupanjski sud nije obrazložio što predstavlja gospodarsko poslovanje, što dužnost optuženika, a što povredu tuđeg interesa.

 

9.1. Međutim, suprotno optuženikovim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

 

9.2. Prije svega, u pogledu kaznenog djela pod točkom 1. opravdano je sud prvog stupnja uzeo u obzir iskaze svjedoka R. A., A. I. i V. I. Naime, svjedok A., jedan od suvlasnika predmetne nekretnine u V., G., bio je predstavnik stanara, odnosno suvlasnika u procesu etažiranja. Prema njegovom iskazu pojedini suvlasnici su donosili u G. d.o.o. V. I. potrebnu dokumentaciju, a sam je postupak dugo trajao, pri čemu je optuženi A. G. u više navrata mijenjao naziv ustanove T. učilišta, čiji je bio ravnatelj, a svjedoku je poznato i da je bio tajnik druge ustanove, čijeg se imena više nije mogao sjetiti. Indikativnim i ovaj drugostupanjski sud nalazi navod svjedoka A. da su optuženika u drugoj ustanovi, gdje je bio tajnik, djelatnice oslovljavale kao ravnatelja. Prema iskazu svjedoka A. I. među suvlasnicima poslovnih prostora nekretnine za koju je G. provodio postupak etažiranja i povezivanja posebnih dijelova nekretnine sa suvlasničkim udjelima (diobe) bili su, između ostalog, A. G. osobno, T. učilište i Ž. zajednica tehničke kulture. U ljeto 2015. konačno je Sporazum o diobi dostavljen javnom bilježniku M. M., gdje su svi suvlasnici, ako su suglasni s elaboratom, trebali potpisati Sporazum. Ta svjedokinja izjavila je da su svi suvlasnici potpisali relativno brzo i platili račun, a da nisu potpisali jedino Ž. zajednica tehničke kulture, T. D. i optuženi A. G. Iz G. d.o.o. su tijekom 2016. i 2017. počeli slati opomene za plaćanje računa, pa su tako Županijskoj zajednici tehničke kulture slali opomene uz dostavnicu, pri čemu su se dvije dostavnice vratile neuručene, a dvije se nisu vratile. U veljači 2017. nazvala je M. Š., koju svjedokinja naziva djelatnicom T. učilišta, i rekla da je T. učilište vlasnik i poslovnog prostora u potkrovlju veličine 215 m2, koje je bilo u vlasništvu Ž. zajednice tehničke kulture, a da ta pravna osoba više ne postoji i da se u Sporazum o diobi treba unijeti ime novog vlasnika. Svjedokinja je zatražila da joj se o tome dostavi neki dokument, pa su iz T. učilišta dostavili rješenje Trgovačkog suda u Osijeku od 30. lipnja 2005. broj Tt-05/721-4 iz kojeg proizlazi da osnivač T. učilišta više nije Ž. zajednica tehničke kulture već A. G.. Ovdje treba primijetiti da sadržaj tog dokumenta ni na koji način ne odgovara i ne potkrjepljuje tvrdnju o pravnom sljedništvu između Županijske zajednice tehničke kulture i T. učilišta, ali neovisno o tome u G. d.o.o. su nakon toga sačinili napomenu prema kojoj se u zk podulošku broj … u B vlasničkom listu umjesto Ž. zajednice tehničke kulture treba staviti T. učilište, a tu je napomenu ovjerila V. I., te su to odnijeli u javnobilježnički ured. Potom su račun upućen Ž. zajednici tehničke kulture stornirali, izdali novi račun na isti iznos naslovljavajući ga na T. učilište.

 

9.3. Prezentirani tijek zbivanja potvrđuje i svjedokinja V. I., a on odgovara i materijalnoj dokumentaciji u spisu, odnosno Sporazumu o diobi kojem prileži napomena G. i priklopljeno rješenje Trgovačkog suda u Osijeku Tt-05/721-4. Kraj takvog stanja stvari opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio navode svjedokinje M. Š. koja je sadržaj svoje komunikacije s G. prikazala nešto drugačije, osporavajući da je rekla da Ž. zajednica više ne postoji. Ne samo što je to u suprotnosti s izričitim navodima svjedokinja A. i V. I., nego to ne odgovara ni podacima o vraćenim neuručenim dostavnicama računa upućenima na Županijsku zajednicu, što je očito trebalo poslužiti kao dodatni dokaz o nepostojanju te pravne osobe. Nadalje, iskazi svjedoka M. M., javnog bilježnika, i S. Ž., zaposlene u tom javnobilježničkom uredu, potvrđuju izneseni slijed zbivanja, pri čemu je indikativno da je svjedokinja Ž. izjavila kako osobno poznaje optuženika, koji je više puta dolazio u javnobilježnički ured i pregledavao Sporazum o etažiranju ali ga nije odmah potpisao, nego je to učinio među zadnjim vlasnicima poslovnog prostora, a bio je vlasnik poslovnog prostora i kao fizička osoba i vlasnik T. učilišta, dok je ravnatelj T. učilišta bila M. Š. Upravo činjenica da je optuženik među zadnjima potpisao Sporazum o etažiranju, kao i to da je tada morao primijetiti da u Sporazumu o diobi nedostaje Županijska zajednica čiji je on ovlašteni zastupnik, govori u prilog zaključku da je takvim postupanjem očito nadgledao razvoj situacije, pa nakon što je T. učilište upisano kao vlasnik poslovnog prostora od 215 m2, Sporazum o diobi u ime T. učilišta potpisala M. Š., svoj potpis kao fizička osoba stavio i optuženik. Istodobno podatak da je M. Š. potpisala Sporazum o diobi kompromitira njezin navod kako nije znala da je T. učilište upisano kao suvlasnik umjesto Ž. zajednice, jer ona nije bila ovlaštena potpisati za tu pravnu osobu. Dakle, slijed zbivanja i podaci i potpisi sadržani u Sporazumu o diobi kompromitiraju navode obrane optuženika.

 

9.4. Najzad, prigovor optuženika kako je o svemu saznao tek nakon započinjanja kaznenog postupka, odnosno nakon policijskih izvida nije prihvatljiv. Prije svega, budući da je on kao fizička osoba također bio suvlasnik u nekretnini na koju se Sporazum o diobi odnosio, nesumnjivo je bio zainteresiran za podatak o uknjižbi Sporazuma o diobi, pa ga je izvan svake sumnje vidio. Također, kao osnivač T. učilišta, koje je također bilo suvlasnik, morao je vidjeti i zasigurno vidio rješenje o uknjižbi Sporazuma o diobi, pa mu podatak da je T. učilište upisano kao vlasnik poslovnog prostora od 215 m2, iako je pravi vlasnik Ž. zajednica, nije mogao ostati nepoznat. Prema tome, iz svih navedenih činjenica opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik djelovao s namjerom, odnosno svjestan i htijući upravo rezultat koji je postigao. Pritom je kao sredstvo iskoristio M. Š., koja je tek figurirala kao ravnatelj T. učilišta, a ustvari je poslove T. učilišta vodio optuženik, a znajući i da je M. Š. dobro poznato da on vodi i poslove Ž. zajednice, pa je postupajući  na opisani način nesumnjivo iskoristio svoj položaj koji je imao u obje ove pravne osobe i postupio pribavljajući korist T. učilištu i istodobno nanoseći štetu Ž. zajednici, čije je imovinske i druge interese bio dužan štititi. Prema tome nema nikakve sumnje da se u postupcima optuženika stječu svi bitni subjektivni i objektivni elementi inkriminiranog kaznenog djela. Podatak što su ostale službe u lancu zakazale u svom poslu ni na koji način ne ekskulpira optuženika, jer je on taj koji je napravio sve što može da do posljedica dođe. Druga je stvar jesu li i ostale osobe trebale biti okrivljene za svoje propuste, no to nije predmet ovog postupka.

 

9.5. Što se tiče kaznenog djela pod točkom 2. nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o gospodarskoj djelatnosti. Naime, iznajmljivanje i zakup poslovnog prostora predstavlja nesumnjivo gospodarsku djelatnost, a ne djelatnost radi koje su osnovane pravne osobe koje su stranke tog pravnog posla. Podatak, pak, je li T. učilište povremeno davalo novčane priloge Ž. zajednici ni na koji način ne utječe na opstojnost ovog kaznenog djela. Isto vrijedi i u odnosu na izdavanje računa i dužnost plaćanja računa. Naime, optuženik je, kako je već u ovoj odluci na više mjesta naglašeno, ovlašten voditi poslove Ž. zajednice, pa je u tom svojstvu bio dužan pobrinuti se da Ž. zajednica izdaje mjesečne račune za najam prostora, a kao stvarni voditelj poslova T. učilišta bio je svjestan obveze T. učilišta da mjesečno plaća ugovoreni iznos najamnine, no to je ignorirao. Drugim riječima, optuženik je svojim propuštanjem nesumnjivo povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i to Županijske zajednice, a time je ujedno pribavio T. učilištu znatnu protupravnu imovinsku korist. Je li pritom optuženik bio plaćen za poslove tajnika koji je bio ovlašten zastupati Ž. zajednicu ili je volontirao nije ni od kakve važnosti u pogledu njegove kaznene odgovornosti.

 

9.6. Iz izloženih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

10. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, iako tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije godine za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. iz točke 1. i od jedne godine i dva mjeseca za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. iz točke 2. izreke i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca adekvatne kako težini počinjenih djela, tako i svim otegotnim i olakotnim okolnostima. Iako je optuženik rođen 1946., pa se radi o osobi starije životne dobi, iskazana upornost i visina imovinske koristi koju je pribavio drugom djelom pod točkom 1. koja znatno nadilazi iznos od 60.000,00 kn koji je potreban za kvalificirani oblik tog djela, kao i podatak o ranijoj osuđivanosti optuženika okolnosti su koje su adekvatno došle do izražaja kako u pojedinačno utvrđenim tako i u izrečenoj jedinstvenoj kazni zatvora zbog čega nema mjesta blažem kažnjavanju. Na to ne upućuje ni podatak što je šteta nanesena djelom pod točkom 1. naknadno otklonjena, jer je to učinjeno tek nakon što je počela policijska obrada predmeta. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

11. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu navodeći da je sud prvog stupnja izrekao nepotpunu odluku jer nije naveo rok za u kojem optuženik mora isplatiti imovinskopravni zahtjev oštećeniku, a što je bio dužan učiniti. Nije prihvatljivo stanovište da bez određenog paricijskog roka taj dio prvostupanjske presude nije ovršiv. Naime, Ovršni zakon u članku 29. uređuje pitanje podobnosti ovršne isprave za ovrhe, pa u stavku 1. određuje da je određena ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Po stavku 2. istog članka, ako je ovršna isprava oduka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok). Međutim, prema stavku 3. istog članka, ako u ovršnoj ispravi iz stavka 2. tog članka nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje, taj rok određuje sud rješenjem o ovrsi. Najzad, prema stavku 4. istog članka, u slučaju iz stavka 3. ovoga članka sud će predloženu ovrhu odrediti uz uvjet da ovršenik, u roku koji mu je određen, ne ispuni svoju obvezu. Stoga je ovaj dio pobijane presude podoban za ovrhu, zbog čega nije osnovana žalba državnog odvjetnika.

 

12. Iz gore iznesenih razloga trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. D. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zagrebu, 8. studenog 2022.