Poslovni broj: 3 Pž-4202/2022-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 3 Pž-4202/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., Z., OIB ... kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i partneri d.o.o., Z., protiv tuženika P. L. d.o.o., Z., OIB ..., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022. i dopunske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/22 od 27. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2022.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022.

r i j e š i o j e

I. Ukida se dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/22 od 27. srpnja 2022. i predmet vrača prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022. bez potrebe vračanja na ponovan postupak.

III. O troškovima postupka povodom pravnog lijeka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 100-08199 od 19. veljače 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Z. Č., Z., 19. veljače 2008., broj OV-4212/2008, sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga, raskinut 6. rujna 2012., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 301.402.45 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao neosnovan.

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 260.698,85 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

3. Dopunskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/22 od 27. srpnja 2022. odbačen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 100-08199 od 19. veljače 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Z. Č., Z., 19. veljače 2008., broj OV-4212/2008, sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga, raskinut 6. listopada 2012., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 300.801,65 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao neosnovan.

4. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik raskinuo Ugovor o leasingu putem javnog bilježnika, da tužitelj nije uredno izvršavao svoje obveze preuzete Ugovorom o leasingu, odnosno da nije uredno plaćao dospjele obroke naknade, te da na temelju nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj duguje tuženiku, a ne obrnuto. Zbog toga, budući da je tužitelj postupao protivno osnovnim načelima obveznog prava sadržanim u odredbama čl. 2., 4., 5., 6., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; u daljnjem tekstu: ZOO) odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Dopunsku presudu prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe čl. 340. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 83.900,00 kn. U žalbi u bitnom navodi da je sud propustio ispitati kada je nastupio    raskid ugovora, budući da je tuženik u dva navrata očitovanjem volje jednostrano raskinuo ugovor, pri čemu osporava stav prvostupanjskog suda da je uplatama izvršenima od strane jamca-platca D. S. tuženik održao na snazi ugovor o leasingu. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik valjano raskinuo ugovor putem javnog bilježnika, jer niti jedna strana nije održala ugovor na snazi, niti je bilo moguće u dva navrata jednostranom izjavom raskinuti ugovor. Ističe da je tuženik izjavom od 6. rujna 2012. jednostrano otkazao obročnu otplatu financijskog leasinga kojim je činom faktično i formalno raskinuo ugovorni odnos s tuženikom zbog neplaćanja dospjelih nepodmirenih obveza u iznosu od 197.988,25 kn. Dalje ističe da je predmetni ugovor ništetan sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a jer ne sadrži kogentnu odredbu iz čl. 466. ZOO-a koja propisuje bitne sastojke ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom. Tužitelj, nadalje, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka presuda nerazumljiva, proturječi samoj sebi i razlozima presude, a obrazloženje je potpuno nejasno, proturječno, suprotno činjenicama, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ističe da od ukupno 26 točaka obrazloženja presude niti jedna točka ne sadrži analizu dokaznog materijala, da se tek u točki 13. obrazloženja presude spominju pojedine odredbe ugovora i Općih uvjeta, ali se one ne analiziraju niti ih se stavlja u kontekst s ostalim dokazima. Osim toga, ukazuje da je sud propustio dati razloge o odlučnim činjenicama i u dijelu kondemnatornog zahtjeva koji glasi na povrat iznosa plaćenih po ugovoru o leasingu. Naime, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem, ali se nije očitovao na navode vještaka iz nalaza i mišljenja o ponašanju tuženika nakon 6. rujna 2012. , a radi se o činjenicama koje je trebalo cijeniti pri donošenju odluke kada je došlo do raskida ugovora. Tužitelj, dalje, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 9. Zakona o parničnom postupku jer je sud rješenjem iznova odlučio o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno rješenjem poslovnog broja P-1728/20 od 30. travnja 2021. Nadalje, ističe da je sud propustio odlučiti o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, zbog čega je podnio prvostupanjskom sudu prijedlog za donošenje dopunske presude, pa žalbu zbog toga žalbenog razloga podnosi samo opreza radi.

7. Tužitelj žalbom pobija i dopunsku presudu zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da žalbu uvaži, ukine dopunsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 39.453,12 kn. U žalbi u bitnom navodi da o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud bio dužan meritorno odlučiti, a ne ga odbaciti. Ističe da dopunska presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega ju nije moguće valjano ispitati.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalba protiv presude nije osnovana, dok je žalba protiv dopunske presude i rješenja osnovana.

10. Pobijane presude i rješenje ispitani su u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbama čl. 365. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina od 19. veljače 2008. raskinut 6. rujna 2012., kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 301.402,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te podredni deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina od 19. veljače 2008. raskinut 6. listopada 2012., kao i podredni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 300.801,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

12. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-1728/2020 od 26. travnja 2021. kojom su glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje odbačeni kao nedopušteni, dok je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 301.402,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti odbijen kao neosnovan. Ujedno je doneseno i rješenje istog poslovnog broja i dana donošenja kojim je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 260.698,85 kn.

13. Ta presuda ukinuta je rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-4027/2021 od 25. siječnja 2022. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i zato što materijalno pravo uopće nije bilo primijenjeno, dok je rješenje postalo pravomoćno.

14. Sud u ponovnom postupku nije otklonio bitne povrede na koje mu je ukazano ranijim ukidnim rješenjem, na što osnovano u žalbi ukazuje tužitelj, jer je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su izneseni razlozi nejasni i proturječni ispravama spisu, te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

15. Unatoč navedenoj povredi, u odnosu na prvostupanjsku presudu, ispunjeni su uvjeti za donošenje presude iz čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a jer je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

16. Iz spisa proizlaze sljedeće činjenice:

- da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina br. 100-08199 (dalje: Ugovor o leasingu) sklopljen između tuženika, kao davatelja leasinga, i tužitelja, kao primatelja leasinga, te D. S., kao jamca-platca, 19. veljače 2008.;
- da je predmetna nekretnina predana u suposjed tužitelju;

- da je prema Ugovoru leasingu ukupna vrijednost nekretnine (bez uračunatih troškova financiranja i troškova sklapanja ugovora) a uključenim porezom na promet nekretnina i PDV-om 498.736,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na devize na dan sklapanja ugovora, da učešće tužitelja iznosi 174.557,72 eura, te da iznos financiranja leasinga nekretnina predstavlja kunska protuvrijednost iznosa od 324.178,62 EUR po prodajnom tečaju Banke na dan sklapanja ugovora;

- da se tužitelj kao primatelj leasinga obvezao plaćati naknadu u 180 obroka sukladno otplatnom planu koji čini sastavni dio ugovora;

- da sastavni dio Ugovora o leasingu čine Opći uvjeti P.-L. d.o.o. za ugovor o financijskom leasngu nekretnina (dalje: Opći uvjeti);

- da je tuženik 6. rujna 2012. otkazao obročnu otplatu financijskog leasinga;
- da je tuženik izjavom danom na zapisnik kod javnog bilježnika Z. Č., Z., pod poslovnim brojem OU-96/2015 od 18. ožujka 2015. jednostrano raskinuo Ugovor o leasingu; koju izjavu je javni bilježniku dostavio tužitelju.

17. Na temelju takvog činjeničnog stanja, pogrešno je prvostupanjski sud izveo zaključak da je uplatama od 16. travnja 2014. u iznosu od 34.862,33 kn i 19. svibnja 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (ispravno: 31.000,00 kn) tuženik nastojao održati na snazi postojeći Ugovor o leasingu, te da nije prihvatio i smatrao ga raskinutim s danom 6. rujna 2012. Sud, naime, iznosi stav da, ukoliko je tuženik smatrao da je Ugovor o leasingu raskinut, tada ne bi platio navedene iznose u svrhu smanjenja dospjelog dugovanja.

18. Odredbama čl. 15. Ugovora o leasingu propisano je da sklapanjem tog Ugovora ugovorne strane izrijekom utvrđuju da P.-L. d.o.o. (dalje: P.) ima pravo u svako doba, ako primatelj leasinga nije ispunio bilo koju obvezu preuzetu tim Ugovorom, odnosno ako nije ispunio bilo koju obvezu preuzetu prihvaćanje Općih uvjeta, jednostrano raskinuti financijski leasing nekretnina, utvrditi visinu svojih tražbina prema primatelju leasinga, te tražiti od primatelja leasinga ispunjenje svih do tada neispunjenih tražbina, povrat iznosa koje je P. platio umjesto primatelja leasinga, te zatražiti od primatelja leasinga predaju nekretnine slobodne od osoba i stvari u posjed P. (st. 1.), dok je odredbama čl. 16. Ugovora o leasingu propisano da su ugovorne strane suglasne da će se smatrati da je P. jednostrano raskinuo financijski leasing nekretnine onog dana kada je na zapisnik kod javnog bilježnika dao izjavu o jednostranom raskidu financijskog leasinga nekretnina; U toj izjavi P. će utvrditi visinu i dan dospijeća svoje tražbine prema primatelju leasinga.

19. Iz otkaza obročne otplate financijskog leasinga (str. 61. - 62. spisa) proizlazi da tuženik obavještava tužitelja da, prema njegovoj poslovnoj evidenciji, ni nakon poziva za redovitom otplatom leasinga, nije u zadanom roku podmirio dugovanje, te da je predmet predan u Službu pravnih poslova i naplate spornih potraživanja u cilju naplate tužiteljeve tražbine s osnove Ugovora o leasingu. Ujedno,    tuženik poziva tužitelja da odmah po primitku tog otkaza obročne otplate po Ugovoru o leasingu plati cjelokupni iznos duga od 2.103.699,23 kn, a ukoliko navedeno ne učini u dodijeljenom roku, poziva ga da predmet leasinga odmah, a najkasnije u roku od pet dana od dana primitka tog otkaza preda u tuženikov neposredan posjed.

20. Tuženik nije u skladu s Ugovorom o leasingu i Općim uvjetima raskinuo ugovor, već je otkazao obročnu otplatu ugovora i tražio povrat nekretnina u isključivi posjed.

21. Međutim, Ugovorom o leasingu i Općim uvjetima nije predviđena mogućnost otkaza obročne otplate, već u slučaju neispunjenja ugovorne obveze raskid ugovora. Osim toga, prestanak obročne otplate protivi se samoj prirodi ugovora o financijskom leasingu, ali i ako bi cjelokupna ugovorna obveza dospjela na otplatu odjednom, tada tuženik ne bi imao pravo tražiti povrat predmeta leasinga sve do isteka ugovora. Tek nakon što primatelj leasinga preda predmet leasinga u isključivi posjed davatelja leasinga, između stranaka bi došlo do sporazumnog raskida Ugovora o leasingu, budući da opoziv obročne otplate i povrat predmeta leasinga faktično predstavlja raskid ugovora (tako i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-7558/2013 od 9. studenog 2016.).

22. Tuženik je tek izjavom danom na zapisnik kod javnog bilježnika Z. Č., Z., pod poslovnim brojem OU-96/2015 od 18. ožujka 2015. jednostrano raskinuo Ugovor o leasingu, sukladno odredbi čl. 16. Ugovora o leasingu.

23. Stav prvostupanjskog suda o održanju na snazi Ugovora o leasingu naknadnim uplatama naknada leasinga je pogrešan. Naime, kada bi se i uzelo u obzir da je otkazom obročne otplate tuženik zapravo raskinuo Ugovor o leasingu, u konkretnom slučaju naknadnim plaćanjem naknada leasinga predmetni Ugovor o leasingu ne bi ostao na snazi. To stoga što je prema odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06 i 141/13; dalje: ZL) propisano da ako je primatelj leasinga dva uzastopna roka u zakašnjenju s plaćanjem naknade, davatelj leasinga može raskinuti ugovor o leasingu i ima pravo na iznos dužne naknade i ostale tražbine iz ugovora o leasingu. Prema čl. 45. st. 2. ZL-a ugovor iz stavka 1. ovog članka ostaje na snazi ako primatelj leasinga plati iznos dužne naknade prije nego mu je raskid priopćen. Budući da su naknadne uplate naknada leasinga bile 2014. godine, a otkaz obročne otplate 2012. godine, ne može se primijeniti odredba čl. 45. st. 2. ZL-a.

24. Stoga je iz navedenih razloga tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o leasingu raskinut 6. rujna 2012. trebalo odbiti kao neosnovan.

25. Nadalje, u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži povrat plaćenih naknada leasinga, prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 301.402,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti jer tužitelj nema pravne osnove za naplatu navedenog iznosa, budući da po predmetnom Ugovoru o leasingu upravo tuženik ima nenaplaćenu tražbinu, a ne obrnuto.

26. Takvo obrazloženje prvostupanjskog suda zahvaćeno je bitnom povredom odredaba parničnog postupka jer su u cijelosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

27. Tužitelj navodi da predmetni iznos predstavlja iznos koji je naznačen i u otkazu obročne otplate financijskog leasinga, a isti iznos je i sudski vještak naveo u svom nalazu i mišljenju kao iznos koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime naknada leasinga u razdoblju od 28. veljače 2008. do 31. kolovoza 2012. Tužitelj svoj zahtjev za isplatu temelji na odredbama čl. 368. u vezi s odredbom čl. 471. st. 1. ZOO-a.

28. Kao što je već ranije navedeno, odredbom čl. 15. st. 1. Ugovora o leasingu propisano je da sklapanjem tog Ugovora ugovorne strane izrijekom utvrđuju da davatelj leasinga ima pravo u svako doba, ako primatelj leasinga nije ispunio bilo koju obvezu preuzetu tim Ugovorom, odnosno ako nije ispunio bilo koju obvezu preuzetu prihvaćanjem Općih uvjeta, jednostrano raskinuti financijski leasing nekretnina, utvrditi visinu svojih tražbina prema primatelju leasinga, te tražiti od primatelja leasinga ispunjenje svih do tada neispunjenih tražbina, povrat iznosa koje je davatelj leasinga platio umjesto primatelja leasinga, te zatražiti od primatelja leasinga predaju nekretnine slobodne od osoba i stvari u posjed davatelja leasinga. Upravo su navedenom odredbom Ugovora o leasingu stranke uredile svoje međusobne odnose nakon raskida ugovora, imajući pritom u vidu da je odredba čl. 368. ZOO-a dispozitivne naravi. Stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 368. ZOO-a, kao i na odredbu čl. 471. ZOO-a, jer se predmetno primjenjuju, prije svega, odredbe Ugovora o leasingu i Opći uvjeti, zatim odredbe Zakona o leasingu, a tek podredno Zakon o obveznim odnosima.

29. Dakle, budući da je do prijevremenog raskida Ugovora o leasingu došlo zbog neplaćanja naknade leasinga, to tuženik nije dužan vratiti tužitelju naknadu leasinga dospjelu i plaćenu za vrijeme trajanja ugovora. Navedeno je u skladu s načelom jednake vrijednosti činidaba ugovornih strana, posebno ako se uzme u obzir da je na temelju Ugovora o leasingu tužitelj kao primatelj leasinga stekao pravo korištenja nekretnine kao objekta leasinga za vrijeme trajanja ugovora.

30. U odnosu na pitanje ništetenosti, na koje tužitelj po prvo puta ukazuje žalbom, tvrdeći kako Ugovor o leasingu ne sadrži kogentnu odredbu iz čl. 466. ZOO-a koja propisuje bitne sastojke ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom, ističe se da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, ali u okviru činjeničnih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka. Međutim, i neovisno o navedenom, ukazuje se tužitelju da je u ovoj pravnoj stvari lex specialis upravo Zakon o leasingu.

31. Iz navedenih je razloga primjenom odredaba čl. 373.a st. 1. i. 3. ZPP-a valjalo potvrditi pobijanu presudu.

32. Osnovano tužitelj žalbom ukazuje da je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem odlučio o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno rješenjem poslovni broj P-1728/20 od 30. travnja 2021.

33. Naime, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem utvrdio da je tužba povučena za iznos od 260.698,85 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, dok je rješenjem poslovni broj P-1728/20 od 30. travnja 2021. prvostupanjski sud donio već pravomoćnu (identičnu) odluku o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva sukladno tužiteljevoj dispoziciji tužbenim zahtjevom od 16. ožujka 2021.

34. Stoga je primjenom odredbe čl. 380 t. 3. ZPP-a valjalo ukinuti pobijano rješenje bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

35. U odnosu na dopunsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-361/22 od 27. srpnja 2022.:

36. Prvostupanjski sud u obrazloženju dopunske presude navodi da je u izreci presude poslovni broj P-361/2022 od 10. lipnja 2022., kojom je odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, propustio navesti i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa je primjenom odredbe čl. 340. st. 2. ZPP-a odlučio kao u izreci dopunske presude.

37. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je dopunska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

38. Prije svega, treba reći da je eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud propustio meritorno odlučiti, već je umjesto toga donio procesnu odluku kojom je taj zahtjev odbacio.

39. Odredbom čl. 188. st. 1. ZPP propisano je da u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženika kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženika samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. St. 2. istog čl. propisano je da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stavkom 3. istog čl. propisano je da se zahtjevi mogu, prema stavku 2. ovog članka, istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.

40. Dakle, institut eventualne kumulacije predviđa mogućnost da tužitelj u jednoj tužbi protiv istog tuženika istakne dva ili više tužbenih zahtjeva, predlažući da sud, ako ocijeni da prvi zahtjev nije osnovan, usvoji sljedeći ili sljedeće zahtjeve (eventualne tužbene zahtjeve) koji su u međusobnoj vezi sa prvim zahtjevom, ali ako usvoji prvi tužbeni zahtjev, onda izrekom neće odlučivati o drugom ili drugim eventualnim tužbenim zahtjevima, a tek ako ocijeni da je prvi tužbeni neosnovan,    izrekom presude takvog ima odbiti i (tek potom) nastaviti postupak po drugom, odnosno po drugim eventualnim tužbenim zahtjevima.

41. Budući da je prvostupanjski sud ocijenio prvi zahtjev neosnovanim, sukladno odredbama čl. 188. ZPP-a trebao je odlučiti o slijedećem postavljenom (eventualno kumuliranom) tužbenom zahtjevu.

42. U konkretnoj situaciji, tužitelj eventualno kumuliranim zahtjevom traži da sud utvrdi da je Ugovor o financijskom leasingu nekretnina od 19. veljače 2008. raskinut 6. listopada 2012., kao i isplatu iznosa od 300.801,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2012. do isplate.

43. S obzirom na to da su cijelosti izostali razlozi o odlučnim činjenicama, štoviše, prvostupanjski sud niti nije meritorno odlučio o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, već je procesnom odlukom odbacio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti dopunsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

44. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokazni postupak, te će, s obzirom na rezultate dokaznog postupka, donijeti meritornu odluku o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, dakle, ili će ga presudom prihvatiti kao osnovanim, ili će ga presudom odbiti kao neosnovanim, koju će valjano obrazložiti.

45. Budući da je ukinuta prvostupanjska odluka (dopunska presuda), o troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. studenog 2022.

Predsjednica vijeća
Dubravka Zubović