- 1 -              Rev 3383/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3383/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I., OIB … , iz Z., zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & O. u Z., protiv tuženika V. d.o.o., OIB … , sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u Odvjetničkom uredu M. S. & I. H. S. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-312/19-2 od 14. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3025/18-17 od 19. prosinca 2018., u sjednici održanoj 8. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 16. siječnja 2018. kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu od 1. travnja 2014., zatim zahtjev za sudski raskid s danom 21. veljače 2018. kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 25.920,00 kn, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, sve sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. I izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2018. do isplate (toč. II izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja (toč. I izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe (toč. II izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje nižestupanjskih presuda, podredno preinačenje u pogledu odluke o zakonitosti i dopuštenosti odluke o otkazu, a u preostalom dijelu ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 16. siječnja 2018., zahtjev za sudski raskid s danom 21. veljače 2018. te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 25.920,00 kn.

 

8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu, Odlukom o otkazu od 16. siječnja 2018., na temelju odredbe čl. 115. st.1. Zakona o radu, zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), koje je tužitelj počinio na način da nije dao na potpis ugovor o radu radniku L. C., koji je tužitelju dostavljen 28. rujna 2017. pa je L. C. tijekom listopada 2017. radio bez pisanog ugovora o radu, nije obavijestio nadležne radnike tuženika da je L. C. prestao raditi kod tuženika 31. listopada 2017., iako je kao voditelj poslovnice bio zadužen za organizaciju i nadziranje procesa rada u poslovnici, nije dao na potpis ugovor o radu radnici K. Š. koji mu je dostavljen 29. studenog 2017., o čemu je K. Š. obavijestila tuženika 20. prosinca 2017., nije dao na potpis ugovor o radu radnici K. Š. za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2018. iako mu je ugovor o radu dostavljen 28. prosinca 2017., o čemu je K. Š. obavijestila upravu tuženika 12. siječnja 2018., te na opisani način tužitelj nije obavljao poslove radnog mjesta prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, nije obavljao posao savjesno, stručno, marljivo i kvalitetno sukladno pravilima struke, odnosno uputama poslodavca te je takvim postupanjem došlo do povrede obveza iz radnog odnosa i narušeno povjerenje između tuženika i tužitelja pa nastavak radnog odnosa više nije moguć,

 

- da prema članku 3. predmetnog ugovora o radu tužitelj kao voditelj poslovnice, između ostalog, organizira rad ugostiteljskog objekta, odgovoran je za njegovo funkcioniranje, kontrolira izvršenje poslova, utvrđuje raspored rada radnika, predlaže plan korištenja godišnjih odmora, vodi računa o sredstvima i ugledu pravne osobe, u svom radu dužan je pridržavati se svih internih pravila i uputa,

 

- da je kod tuženika bila uobičajena procedura da radnik koji želi prestati raditi kod tuženika o tome obavještava voditelja poslovnice, voditelj poslovnice o tome obavještava računovodstvo, odnosno N. M. koja je nakon dobivene obavijesti pripremala dokumentaciju na način da je izrađivala odluku, odnosno sporazumni raskid ugovora o radu i vršila je odjavu radnika,

 

- da je navedena procedura predstavljala uobičajen postupak kod tuženika i tužitelj je tu proceduru bio dužan primjenjivati,

 

- da je tuženik ( N. administrator 2) dostavio tužitelju 28. rujna 2017. ugovore o radu za više radnika, među kojima i za L. C. za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017.,

 

- da je računovodstvo tuženika tek 5. prosinca 2017. uočilo da L. C. nije u evidenciji rada za studeni 2017. pa su ga tek tada odjavili, a prestao je raditi 31. listopada 2017.,

 

- da je tuženik ( N. administrator 2) dostavio tužitelju 29. studenog 2017. ugovor o radu za K. Š. za razdoblje od 1. prosinca 2017., a taj ugovor tužitelju je ponovo dostavljen 20. prosinca 2017. putem e-maila, no tužitelj navedeni ugovor nije predao na potpis radnici, znači tuženik je tužitelju dva puta dostavio ugovor o radu za K. Š. za razdoblje od 1. prosinca 2017. godine, što proizlazi i iz iskaza svjedoka N. M. koja je izjavila da je tužitelju krajem studenog 2017. poslala ugovor o radu za K. Š., a nakon što je K. Š. 20. prosinca 2017. pitala što je s njezinim ugovorom i nakon što joj je tužitelj rekao da mu ugovor o radu za K. Š. nije dostavljen, ona je tužitelju ponovo poslala navedeni ugovor o radu za K. Š.,

 

- da je direktorica tuženika pozvala tužitelja na razgovor prije otkaza i tužitelj je prije otkaza razgovarao s direktoricom o činjenicama koje predstavljaju razloge otkaza.

 

9. Na temelju tako utvrđenog (u bitnom) činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je otkaz dopušten, smatrajući da je tuženik dokazao da je tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu te imajući u vidu da je tuženik tužitelju u ranijem razdoblju uputio dvije opomene zbog kršenja obveza iz radnog odnosa kojima je tužitelju ukazao na mogućnost otkaza (upozorenje od 5. prosinca 2013. i upozorenje od 1. lipnja 2015.). Smatra da tužiteljevo kršenje obveza iz radnog odnosa predstavlja opravdan razlog za otkaz neovisno o nastanku štete tuženiku. Sukladno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 - dalje u tekstu: ZR) tuženik je tužitelju omogućio da iznese svoju obranu.

 

10. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu sudu prvog stupnja smatrajući da je ovaj pravilno zaključio da nije osnovan zahtjev tužitelja za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa te da su tužiteljeve povrede obveza iz radnog odnosa ostvarene time što tužitelj nije zaposleniku L. C. dao na potpis ugovor o radu za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017., što nije zaposlenici K. Š. dao na potpis ugovor o radu za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. prosinca 2017., što nije zaposlenici K. Š. dao na potpis ugovor o radu za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. ožujka 2018. i što nije obavijestio poslodavca o razlozima zbog kojih to nije učinio, što nije obavijestio nadležne da je L. C. prestao raditi kod tuženika 31. listopada 2017. Sud ocjenjuje da tužitelj kao radnik kod tuženika na radnom mjestu voditelja poslovnice nije izvršio naloge službe tuženika koji su mu dostavljeni elektroničkom poštom, a bio ih je dužan provesti u skladu sa odredbom čl. 3. ugovora o radu od 1. travnja 2014., stoga da je pravilno primijenjena mjerodavna odredba čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, kao i odredba čl. 125. st. 1. ZR glede sudskog raskida ugovora o radu, u okolnostima predmetnog slučaja u kojima nije utvrđena nedopuštenost otkaza.

 

11. Tužitelj u reviziji ističe razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

11.2. Međutim, u reviziji se ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, obzirom navodi da prihvaća da se u dva slučaja radi o njegovim propustima, ali smatra da ti propusti, u okolnostima u kojima su se i zbog kojih su se dogodili, ne predstavljaju povrede obveza iz radnog odnosa koje zavrjeđuju sankciju u vidu otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem, a da se u dva slučaja ne radi niti o propustima niti o povredama.

 

12. Prema ocjeni revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, obzirom je utvrđeno da je tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa, ne postupajući prema odredbi čl. 3. predmetnog ugovora o radu, kako je naprijed opisano.

 

13. Revizijski navodi tužitelja koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP).

 

14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 8. studenog 2022.