- 1 -              Rev 1495/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1495/2019-2

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Grada B. n. M., OIB: ..., protiv tuženika - protutužitelja A. M. iz B. n. M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-555/16-2 od 25. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1076/13 od 11. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2022.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-555/16-2 od 25. listopada 2018. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-1076/13 od 11. siječnja 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru presudom poslovni broj P-1076/13 od 11. siječnja 2016. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku-protutužitelju predati u posjed tužitelju-protutuženiku nekretninu označenu kao k.č.br. 2526/10, zv. T. pobliže opisanu u točki I. prvostupanjske presude i s nekretnine ukloniti gospodarske objekte pobliže opisane u točki I. prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke odbio je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je tuženik-protutužitelj tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 2526/10, k.o. B. n. M., zv. T. pobliže opisanu u točki II. prvostupanjske presude što je tužitelj-protutuženik dužan priznati te trpjeti da tuženik – protutužitelj temeljem ove presude, a po pravomoćnosti iste u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužitelja-protutuženika. Pod točkom III. izreke naložio je tuženiku-protutužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.100,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj: Gž-555/16-2 od 25. listopada 2018. odbio je žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) podnio je reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. Tužitelj-protutuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u točkama 1.-3. istog članka.

 

6.1. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnine k.č.br. 2526/10, k.o. B. n. M., zv. T. te protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva navedene nekretnine.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao općenarodna imovina odnosno bilo je upisano društveno vlasništvo, a sada je kao vlasnik upisan tuženik-B. n. M.,

 

- da je tuženik u posjedu nekretnine,

 

- da je tuženik tvrdio da je njegov djed bio u posjedu nekretnine prije 1956.

 

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za predaju u posjed primjenom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) jer je tužitelj kao vlasnik aktivno legitimiran podnijeti vlasničku tužbu.

9.1. Sudovi su odbili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik stekao pravo vlasništva nekretnine dosjelošću pozivajući se na čl. 388. st. 4. ZVDSP i smatrajući da se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću ne računa vrijeme prije 8. listopada 1991., a kako je tužba podnesena 23. svibnja 2013. nije protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZVDSP. Nadalje, s obzirom da je riječ o nekretnini koja odgovara dijelu čestice za koju je bilo uknjiženo pravo vlasništva u korist općenarodne imovine, dijelu čestice uknjiženog prava vlasništva Republike Hrvatske i dijelu čestice koja je upisana kao javno dobro, drugostupanjski sud zaključuje da su tuženik i njegovi prednici imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed nekretnine.

 

10. Revident je u reviziji postavio sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Je li tužitelj stekao pravo vlasništva na zemljištu upisanom kao društveno vlasništvo, odnosno sada kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave, ako je on ili njegov prednik u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ispunio pretpostavke stjecanja tog prava dosjelošću?

 

2. Je li za stjecanje prava vlasništva nekretnine na kojoj postoji upis društvenog vlasništva, odnosno upis prava vlasništva u korist jedinice lokalne samouprave, dosjelošću nakon 8. listopada 1991.g. potrebno neprekidno samostalno posjedovanje nekretnine kroz razdoblje od 20 ili 40 godina, u slučajevima kada je tužitelj kao trenutni posjednik nekretnine stekao posjed nasljeđivanjem?“

 

10.1. Revident je u reviziji postavio i sljedeća pravna pitanja:

 

"Jesu li materijalni dokazi jedina vrsta dokaza koja se može koristiti kao dokazivanje činjenice posjedovanja nekretnine ili se pak ta činjenica može dokazivati iskazima svjedoka? Je li iskaz svjedoka potrebno dodatno potkrijepiti materijalnom dokazima, da bi sud iskazima svjedoka poklonio vjeru?"

 

"Je li posjednik nekretnine nepošten samim time što je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisana jedinica lokalne samouprave, a ranije Općenarodna imovina, a u naravi ju posjeduje tužitelj, odnosno njegovi prednici preko 60 godina te je u posjedovnoj evidenciji kao posjednik upisana određena fizička osoba, koja posjedniku ne osporava pravo na posjed?"

 

"Može li sud prihvatiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva građenjem, ako je tužitelj činjenicu izgradnje objekta istaknuo tek na ročištu na licu mjesta, što je sud zapisnički konstatirao, a zabilježeno je i na skici lica mjesta?"

 

11. Kao razlog važnosti postavljenih pravnih pitanja revident se pozvao na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Jakeljić protiv Republike Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Trgo protiv Republike Hrvatske, na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-954/12 od 19. veljače 2014.,Revx-1053/11 od 17. listopada 2012., Revx-76/14 od 21. listopada 2014. i Rev-1519/09 od 23. ožujka 2011., na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1839/10 od 9. lipnja 2011. te na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008.

 

12. Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da je revizija dopuštena u odnosu na prvo i drugo pitanje te u odnosu na pitanje o tome je li posjednik nekretnine nepošten samim time što je u zemljišnim knjigama upisana jedinica lokalne samouprave.

 

13. U odnosu na prva dva postavljena pitanja valja reći da je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se kod utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu ne bi računalo i vrijeme prije 8. studenog 1991. prema odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP.

 

14. Pravna shvaćanja izražena u gore navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava odnose se na primjenu i učinke čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/99).

 

15. U presudama Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske, te Jakeljić protiv Republike Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. kao dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

16. O navedenom se revizijski sud izjasnio i u odluci Rev-291/14 od 17. travnja 2018. pri čemu je navedeno shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

17. Stoga je shvaćanje nižestupanjskih sudova o tome da se u vrijeme dosijedanja ne uračunava i razdoblje do 8. listopada 1991. suprotno pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenog u navedenim odlukama.

 

18. Kako iz podataka u spisu proizlazi da je prednik tužitelja posjedovao spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

19. U odnosu na četvrto pitanje o tome je li posjednik nekretnine nepošten samim time što je u zemljišnim knjigama upisana jedinica lokalne samouprave, valja reći da je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik već zbog činjenice da je u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva u korist općenarodne imovine odnosno vlasništvo Republike Hrvatske imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci broj: Revx-76/14 od 21. listopada 2014., a koje glasi: "Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama." Jednako pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-1209/16 od 11. veljače 2020., Rev-2353/17 od 20. travnja 2021., Rev-402/18 od 21. prosinca 2021. Stoga je valjalo i u odnosu na to pitanje valjalo prihvatiti reviziju tuženika.

 

20. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, odnosno jesu li s obzirom na iznesena pravna shvaćanja, u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

21. U nastavku postupka drugostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženim shvaćanjima u ovoj odluci.

 

22. Za pitanje o tome jesu li materijalni dokazi jedina vrsta dokazivanja činjenice posjedovanja nekretnine i o tome je li potrebno iskaz svjedoka dodatno potkrijepiti materijalnim dokazima, revident nije iznio odgovarajuće razloge važnosti tog pitanja budući da u odluci Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1839/10 od 9. lipnja 2011. na koju se revident pozvao nije zauzeto shvaćanje o postavljenim pitanjima. Naime, tom odlukom navedeni je sud preinačio prvostupanjsku presudu jer prvostupanjski sud uopće nije analizirao i ocijenio iskaze svjedoka.

 

 

23. U odnosu na pitanje o tome može li sud prihvatiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva građenjem, ako je tužitelj činjenicu izgradnje objekta istaknuo tek na ročištu na licu mjesta valja reći da to pitanje ne predstavlja pitanje u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP niti je za to pitanje iznio razloge važnosti u vidu suprotnih odluka drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda.

 

24. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. studenog 2022.