Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679
1
Poslovni broj 16 Gž-1369/2022-2
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 16 Gž-1369/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Ines Kovačević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Sanje Joka Umićević, u pravnoj stvari tužitelja K. M. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku P. Đ., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. & P., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1067/19-38 od 15. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1067/19-38 od 15. veljače 2022.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1067/19-38 od 15. veljače 2022.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
„I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205302411/05, br. kreditne partije 7102840853 od 06. rujna 2005. godine, ovjeren od javnog bilježnika R. K. K. iz Z. pod posl. br. OU-1182/05 od 09. rujna 2005. godine sklopljen između tužitelja K. M. OIB:… iz Z., kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d. OIB:… iz Z., kao kreditora te M. M., Z., JMBG:…, kao založnog dužnika te A. M., Z., JMBG:…, kao založnog dužnika.
II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. OIB:… iz Z., platiti tužitelju K. M. OIB:… iz Z., iznos od 350.957,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
- iznos od 7,25 kuna od 16. prosinca 2005. godine do isplate,
- iznos od 135,46 kuna od 16. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 138,52 kuna od 16. veljače 2009. godine do isplate,
- iznos od 39,45 kuna od 16. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 68,94 kuna od 17. travnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 66,71 kuna od 16. svibnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 27,59 kuna od 16. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 6,00 kuna od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,
- iznos od 44,91 kuna od 02. rujna 2009. godine do isplate,
- iznos od 22,71 kuna od 02. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 1,11 kuna od 02. studenog 2009. godine do isplate,
- iznos od 50,74 kuna od 02. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 97,75 kuna od 02. siječnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 147,24 kuna od 02. veljače 2010. godine do isplate,
- iznos od 134,25 kuna od 02. ožujka 2010. godine do isplate,
- iznos od 217,59 kuna od 02. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 196,12 kuna od 02. svibnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 238,02 kuna od 02. lipnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 474,04 kuna od 02. srpnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 420,33 kuna od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,
- iznos od 610,35 kuna od 03. rujna 2010. godine do isplate,
- iznos od 515,54 kuna od 02. listopada 2010. godine do isplate,
- iznos od 435,60 kuna od 02. studenog 2010. godine do isplate,
- iznos od 678,71 kuna od 02. prosinca 2010. godine do isplate,
- iznos od 829,01 kuna od 03. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 720,04 kuna od 02. veljače 2011. godine do isplate,
- iznos od 736,01 kuna od 02. ožujka 2011. godine do isplate,
- iznos od 657,74 kuna od 02. travnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 681,91 kuna od 02. svibnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 948,01 kuna od 02. lipnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 985,40 kuna od 02. srpnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 1.279,94 kuna od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,
- iznos od 1.173,01 kuna od 02. rujna 2011. godine do isplate,
- iznos od 1.006,41 kuna od 02. listopada 2011. godine do isplate,
- iznos od 1.002,06 kuna od 02. studenog 2011. godine do isplate,
- iznos od 983,85 kuna od 02. prosinca 2011. godine do isplate,
- iznos od 1.044,34 kuna od 02. siječnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.110,93 kuna od 02. veljače 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.112,93 kuna od 02. ožujka 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.071,07 kuna od 02. travnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.088,07 kuna od 02. svibnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.113,04 kuna od 02. lipnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.086,12 kuna od 02. srpnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.088,43 kuna od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.063,60 kuna od 02. rujna 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.017,65 kuna od 02. listopada 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.073,66 kuna od 02. studenog 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.094,02 kuna od 02. prosinca 2012. godine do isplate,
- iznos od 1.085,88 kuna od 02. siječnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.004,08 kuna od 02. veljače 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.060,78 kuna od 02. ožujka 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.073,76 kuna od 02. travnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.048,29 kuna od 02. svibnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 972,90 kuna od 02. lipnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 926,08 kuna od 02. srpnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 967,58 kuna od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,
- iznos od 996,18 kuna od 02. rujna 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.069,19 kuna od 02. listopada 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.028,99 kuna od 02. studenog 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.046,98 kuna od 02. prosinca 2013. godine do isplate,
- iznos od 1.061,70 kuna od 02. siječnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 970,99 kuna od 02. veljače 2014. godine do isplate,
- iznos od 997,20 kuna od 02. ožujka 2014. godine do isplate,
- iznos od 983,74 kuna od 02. travnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 957,58 kuna od 02. svibnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 945,76 kuna od 02. lipnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 950,94 kuna od 02. srpnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 983,87 kuna od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,
- iznos od 1.017,51 kuna od 02. rujna 2014. godine do isplate,
- iznos od 1.018,00 kuna od 03. listopada 2014. godine do isplate,
- iznos od 1.031,42 kuna od 02. studenog 2014. godine do isplate,
- iznos od 1.055,68 kuna od 02. prosinca 2014. godine do isplate,
- iznos od 1.045,80 kuna od 02. siječnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 1.059,54 kuna od 02. veljače 2015. godine do isplate,
- iznos od 1.059,54 kuna od 02. ožujka 2015. godine do isplate,
- iznos od 1.059,54 kuna od 02. travnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 1.059,54 kuna od 02. svibnja 2015. godine do isplate te na
- iznos od 292.676,02 kuna od 20. svibnja 2015. godine do isplate,
a sve po stopi koja je za razdoblje od 16. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205302411/05, br. kreditne partije 7102840853 od 06. rujna 2005. godine, ovjeren od javnog bilježnika R. K. K. iz Z. pod posl. br. OU-1182/05 od 09. rujna 2005. godine sklopljen između tužitelja K. M. OIB:… iz Z., kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d. OIB:… iz Z., kao kreditora te M. M., Z., JMBG:…, kao založnog dužnika te A. M., Z., JMBG:…, kao založnog dužnika, i to:
- dio odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu koji glasi: „…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. …“
- dio odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu koji glasi: „..sukladno Odluci o kamatnim stopama Z. b. d.d. …“
- dio odredbe članka 7. st. 2. Ugovora o krediti koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.
IV. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. OIB:… iz Z., platiti tužitelju K. M. OIB:… iz Z., iznos od 63.217,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
- iznos od 280,25 kuna od 16. studenog 2007. godine do isplate,
- iznos od 275,44 kuna od 16. prosinca 2007. godine do isplate,
- iznos od 283,77 kuna od 16. siječnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 283,93 kuna od 18. veljače 2008. godine do isplate,
- iznos od 551,99 kuna od 16. ožujka 2008. godine do isplate,
- iznos od 548,82 kuna od 16. travnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 530,89 kuna od 16. svibnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 537,65 kuna od 16. lipnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 532,35 kuna od 16. srpnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 531,23 kuna od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,
- iznos od 531,03 kuna od 16. rujna 2008. godine do isplate,
- iznos od 551,38 kuna od 16. listopada 2008. godine do isplate,
- iznos od 563,77 kuna od 16. studenog 2008. godine do isplate,
- iznos od 546,17 kuna od 16. prosinca 2008. godine do isplate,
- iznos od 593,65 kuna od 16. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 594,14 kuna od 16. veljače 2009. godine do isplate,
- iznos od 578,20 kuna od 16. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 582,94 kuna od 17. travnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 582,58 kuna od 16. svibnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 576,29 kuna od 16. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 569,86 kuna od 02. srpnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 780,02 kuna od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,
- iznos od 788,55 kuna od 02. rujna 2009. godine do isplate,
- iznos od 783,68 kuna od 02. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 778,95 kuna od 02. studenog 2009. godine do isplate,
- iznos od 789,83 kuna od 02. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 800,13 kuna od 02. siječnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 810,98 kuna od 02. veljače 2010. godine do isplate,
- iznos od 808,14 kuna od 02. ožujka 2010. godine do isplate,
- iznos od 826,40 kuna od 02. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 821,70 kuna od 02. svibnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 722,29 kuna od 02. lipnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 767,26 kuna od 02. srpnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 757,03 kuna od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,
- iznos od 793,24 kuna od 03. rujna 2010. godine do isplate,
- iznos od 775,17 kuna od 02. listopada 2010. godine do isplate,
- iznos od 759,94 kuna od 02. studenog 2010. godine do isplate,
- iznos od 547,97 kuna od 02. prosinca 2010. godine do isplate,
- iznos od 567,43 kuna od 03. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 553,32 kuna od 02. veljače 2011. godine do isplate,
- iznos od 555,39 kuna od 02. ožujka 2011. godine do isplate,
- iznos od 545,25 kuna od 02. travnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 548,38 kuna od 02. svibnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 582,85 kuna od 02. lipnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 587,69 kuna od 02. srpnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 496,83 kuna od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,
- iznos od 485,83 kuna od 02. rujna 2011. godine do isplate,
- iznos od 468,70 kuna od 02. listopada 2011. godine do isplate,
- iznos od 468,26 kuna od 02. studenog 2011. godine do isplate,
- iznos od 466,38 kuna od 02. prosinca 2011. godine do isplate,
- iznos od 472,60 kuna od 02. siječnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 479,45 kuna od 02. veljače 2012. godine do isplate,
- iznos od 479,65 kuna od 02. ožujka 2012. godine do isplate,
- iznos od 475,35 kuna od 02. travnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 477,10 kuna od 02. svibnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 479,67 kuna od 02. lipnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 476,90 kuna od 02. srpnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 477,14 kuna od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,
- iznos od 474,58 kuna od 02. rujna 2012. godine do isplate,
- iznos od 469,86 kuna od 02. listopada 2012. godine do isplate,
- iznos od 475,62 kuna od 02. studenog 2012. godine do isplate,
- iznos od 477,71 kuna od 02. prosinca 2012. godine do isplate,
- iznos od 476,87 kuna od 02. siječnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 468,46 kuna od 02. veljače 2013. godine do isplate,
- iznos od 474,29 kuna od 02. ožujka 2013. godine do isplate,
- iznos od 475,63 kuna od 02. travnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 473,01 kuna od 02. svibnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 465,26 kuna od 02. lipnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 460,44 kuna od 02. srpnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 464,71 kuna od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,
- iznos od 467,65 kuna od 02. rujna 2013. godine do isplate,
- iznos od 475,16 kuna od 02. listopada 2013. godine do isplate,
- iznos od 471,02 kuna od 02. studenog 2013. godine do isplate,
- iznos od 472,87 kuna od 02. prosinca 2013. godine do isplate,
- iznos od 474,39 kuna od 02. siječnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 111,67 kuna od 02. veljače 2014. godine do isplate,
- iznos od 112,38 kuna od 02. ožujka 2014. godine do isplate,
- iznos od 112,01 kuna od 02. travnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 111,31 kuna od 02. svibnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 110,99 kuna od 02. lipnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 111,13 kuna od 02. srpnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 112,02 kuna od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,
- iznos od 112,93 kuna od 02. rujna 2014. godine do isplate,
- iznos od 112,94 kuna od 03. listopada 2014. godine do isplate,
- iznos od 113,30 kuna od 02. studenog 2014. godine do isplate,
- iznos od 113,96 kuna od 02. prosinca 2014. godine do isplate,
- iznos od 113,69 kuna od 02. siječnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 114,06 kuna od 02. veljače 2015. godine do isplate,
- iznos od 114,06 kuna od 02. ožujka 2015. godine do isplate,
- iznos od 114,06 kuna od 02. travnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 114,06 kuna od 02. svibnja 2015. godine do isplate te na
- iznos od 19.513,31 kuna od 20. svibnja 2015. godine do isplate,
a sve po stopi koja je za razdoblje od 16. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. OIB:… iz Z., naknaditi tužitelju K. M. OIB:… iz Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 39.769,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.”
Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:
“Dopušta se preinaka tužba povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 29. rujna 2021. godine.“
2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava žalbe.
4. Žalba je neosnovana.
5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
Prvostupanjska presuda nije nerazumljiva. Jasno je određeno koji djelovi predmetnog ugovora su ništetni, a sud nije dužan inzistirati na citiranju ugovorne odredbe upravo u doslovnom tekstu kako bi izreka presude bila razumljiva.
Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 109. i 201. ZPP-a. Na strani tužitelja nisu morali biti i založni dužnici. Tužitelj i oni nisu nužni jedinstveni suparničari. Niti po zakonu niti po prirodi pravnog odnosa ovaj spor se ne mora riješiti na jednak način prema tužitelju i sudužniku te založnom dužniku.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205302411/05, br. kreditne partije 7102840853 od 6. rujna 2005., ovjeren od javnog bilježnika R. K. K. iz Z. pod brojem OU-1182/05 od 9. rujna 2005., a ugovorne strane su bili i M. M., Z., JMBG:…, kao založni dužnik te A. M., Z., JMBG:…, kao založni dužnik. Naime kredit je ugovoren na iznos od 148.000,00 CHF uz valutnu klauzulu i primjenu promjenjive kamatne stope od 4,50% godišnje koju svojom jednostranom odlukom mijenja tuženik kao banka, s time da je kredit prijevremeno otplaćen 18. svibnja 2015. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene i nezakonite, odnosno ništetne, jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), kao i odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a također u ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni utvrđenja o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu iz pravomoćne presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH te iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Tim presudama je utvrđeno da je više poslovnih banaka, pa tako i tuženik, povrjedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da tuženik kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, odnosno da prije zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su sukladno odredbi čl. 384. Zakona o obveznim odnosima, odredbi članka 388. Zakona o obveznim odnosima te odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima i odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je sud sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a vezan navedenim utvrđenjima iz navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje da su ništetni dijelovi odredba Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205302411/05, br. kreditne partije 7102840853 od 6. rujna 2005., ovjeren od javnog bilježnika R. K. K. iz Z. pod posl. br. OU-1182/05 od 9. rujna 2005. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te M. M. i A. M. kao založnih dužnika, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, kao i dijelovi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 350.957,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate i platiti tužitelju iznos od 63.217,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
9. Kako je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 29. rujna 2021. preinačio tužbu povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke D. P., kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika, navodeći da je preinaka izvršena nakon zaključenje prethodnog postupka, s time da je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio navedenu preinaku tužbe, jer smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva.
10. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je iz prethodno izloženih razloga dopustio preinaku tužbe.
11. Zbog navedenoga je primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a žalba tuženika protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana odbijena i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijlano parvo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.
13. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
Isto tako odredbom čl. 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, pravilno sud prvog stupnja navodi da je prema odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
Kako se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, a što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pravilno je sud prvog stupnja analizirajući odredbe predmetnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosno kojima je regulirana otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećim za CHF na dan plaćanja, uazszeo pravno shvaćanje da tim odredbama nisu jasno i razumljivo određeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
Ugovorna odredba o riziku promjene tečaja i valutnoj klauzuli je tužitelju kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
14. Pravilno sud prvog stupnja dalje ističe da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 3. listopada 2017., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne.
15. S obzirom da je sud sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, kao i odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravo utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj, pravilno je sud prvog stupnja prijedlog za provođenjem personalnih dokaza, odnosno dokaza saslušanjem tužitelja i osobnog bankara na okolnost pregovora, odnosno informacija vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odbio kao neosnovan, jer u protivnom navedena pravna utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača niti ne bi imala ikakvu svrhu.
Kada bi, neovisno o navedenim pravnim utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i pravnim odredbama kojima je sud vezan, svaki pojedini potrošač ponovno morao dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i u krajnjoj liniji previše tegotno za potrošače.
16. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, a ujedno tužitelj niti nije dokazao da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, odnosno nije dokazao da se stan, koji je kupljen sredstvima predmetnog namjenskog kredita, koristi isključivo u potrošačke svrhe, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da iz dostavljene preslike prometa po kreditu proizlazi da je kao uplatitelj anuiteta predmetnog kredita naveden tužitelj, koji je anuitete plaćao trajnim nalogom sa svog računa, ali je neke anuitete platila D. S., odnosno neki anuiteti su plaćeni od strane P. b. Z. d.d.
Međutim, tužitelju je za kupnju stana odobren predmetni kredit, pa je pravno neodlučno što je neke anuitete isplaćivala treća osoba jer su se uplate po nalogu tužitelja, vršile u ime i za račun tužitelja, korisnika kredita. S druge strane, teret dokaza činjenice koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, pa tako i navod da tužitelj nije potrošač nego trgovac na banci kao kreditoru.
Pravilno sud prvog stupnja navodi i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.
Nadalje prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
17. Pravilno je sud prvog stupnja ocijeniio neosnovanim i prigovor zastare.
Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je pravomoćna 13. lipnja 2014., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je pravomoćna 14. lipnja 2018.
S obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesna dana 10. lipnja 2019., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao opći zastarni rok od 5 godina niti spram presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naime, zastara zahtjeva za isplatom preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
17.1. Nije nastupila niti zastara naknadno povećanog dijela zahtjeva za isplatu tužitelja s osnova koje je tužitelj obuhvatio izvornim tužbenim zahtjevom, ali je kasnije pojedinačne iznose povisio sukladno rezultatuima provedenog finacijskog vještačenja.
Preinakom tog dijela zahtjeva nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužitelj tek povećao postojeći tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. Kako se u smislu odredbe čla. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO) zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe to je u smislu citirane odredbe podnošenjem unutar zastarnog roka došlo do prekida zastarijevanja utužene tražbine tužitelja, time da preinaka tužbe u tom dijelu nema značaj isticanja novog/drugog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.
17.2. Pri tome ovaj sud ističe da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je:
- osigurati pravnu sigurnost i konačnost,
- zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti i
- spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena.
17.3. No, tumačenje zastare treba razmatrati i kroz ograničenje prava na pristup sudu kao aspekt prava na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.
Ograničenje neće biti u skladu s čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti.
Nerazmjerno ograničenje prava na pristup sudu postoji kada se zbog pravnih shvaćanja sudova osoba nađe u situaciji da njen zahtjev neće uopće biti razmatran u meritumu, iako su okolnosti zbog kojih ona nije mogla "pravodobno", tj. unutar zastarnog roka, podnijeti tužbu za naknadu štete objektivne prirode pa ona za njih nikako nije mogla saznati unutar tog roka.
17.4. U okolnostima kada tužitelj do provođenja financijskog vještačenja ne može sam, bez stručne pomoći, a bez koje pomoći niti sud ne može utvrditi pravno odlučne činjenice, utvrditi visinu potraživanja, tužitelj ne može niti precizno odrediti tužbeni zahtjev, a kada bi se inzistiralo da postavlja previsok tužbeni zahtjev tužitelj bi bio "sankcioniran", između ostaloga, i kroz odluku o troškovima postupka.
Naime, ti troškovi se odmjeravaju sukladno uspjehu u sporu, pa ako je viši iznos tužbenog zahtjeva odbijen, tužitelj, ne samo da nema pravo na naknadu svih svojih troškova, već mora naknaditi troškove suprotne stranke u omjeru u kojem je suprotna stranka uspjela u sporu.
17.5. Dalje, sagledavajući i svrhu instituta zastare, a to je postizanje pravne sigurnosti dužnika kroz vjerovnikov gubitak prava zahtjeva za ostvarivanje subjektivnoga građanskog prava zbog nevršenja (nebrige) tijekom roka određenoga zakonom, ne može se reći da, s obzirom na sve okolnosti (vezane uz utvrđivanje pravno relevantnih činjenica temeljem provođenja financijskog vještačenja), tužitelj nije brinuo o svom pravu ili da bi tuženika kao vjerovnika trebalo zaštititi od potraživanja koje bi on teško osporio odnosno od nepravde koja bi mogla nastati jer su sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji su možda postali nepouzdani i nepotpuni zbog proteka vremena.
S jedne strane, tužitelj je podnio tužbu i brinuo o svom pravu sukladno važećem zakonu i praksi pa tužitelja kao vjerovnika ne bi trebalo "kažnjavati", a tuženika kao dužnika "nagrađivati" zastarom, dok su s druge strane svi događaji koji su relevantni za odluku suda jednako "osporivi" i "dokazivi" i u odnosu na viši i u odnosu na niži novčani iznos, visina se po istoj kvalifikatornoj okolnosti relevantnoj za naknadu neimovinske štete određuje temeljem istih dokaza i nema nikakvog pravnog opravdanja različitog tretmana spram povišenog iznosa kojeg tužitelj potražuje gledajući iz pozicije svrhe postojanja odnosno uvođenja zastare.
17.6. Dakle, kada bi se zastara procjenjivala prema danu povišenja tužbenog zahtjeva ne bi se uspostavila pravedna ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi ograničenjem postići - ograničenje pristupa sudu ne bi bila kompatibilna s čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer ne bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.
17.7. Isto tako, primjenjivanje pravila o zastari na prethodno navedeni način predstavljalo bi pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka. Pravila bi prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i predstavljala bi prepreku koja bi sprječavala tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud. Naime, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da, u prethodno utvrđenim okolnostima, je tužitelj morao tražiti u vrijeme podnošenja tužbe isplatu upravo u visini koja je kasnije utvrđena financijskim vještačenjem.
18. Visina tražbine utvrđena je temeljem provedenog financijskog vještačenja. Prema nalazu i mišljenju vještaka ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 414.174,43 kuna.
19. Pravilno sud prvog stupnja ističe da tuženik nije potrošač, nego trgovac, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF na dan korištenja kredita, isplate kredita, za to niti ne postoji odgovornost tužitelja.
20. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik koji je stjecao bez osnove, u okolnostima u kojima se to stjecanje događalo, nepošteni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO-a pa da mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja, od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.
21. Slijedom navedenoga, a temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 81. ZZP-a, odredbom čl. 82. točke 11. ZZP-a, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a, odredbom čl. 84. ZZP-a, odredbom čla. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom čl. 502 c ZPP-a, odredbom čl. 2. ZPP-a, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a i odredbom čla. 1115. ZOO-a pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetni dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205302411/05, br. kreditne partije 7102840853 od 6. rujna 2005., ovjerenog od javnog bilježnika R. K. K. iz Z. pod posl. br. OU-1182/05 od 9. rujna 2005., kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutna klauzula) sadržanih u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, kao i dijelovi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 350.957,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate i platiti tužitelju iznos od 63.217,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate.
22. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPPa, odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženik ne može s uspjehom osporiti pravo tužitelja na naknadu parničnog troška iz čl. 154. st. 1. ZPP-a neosnovanim odricanjem relevantnosti poduzetih radnji s obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora. Sud temeljem čl. 151. ZPP-a odlučuje o naknadi parničnih troškova koji čine potrebni izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka te nagrada za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu, a ne odlučuje o tome radi li se o relevantnim pravnim radnjama koje kao dodana vrijednost utječu na rezultate raspravljanja i sadržaj presude u odnosu na neki drugi postupak, pa ni u odnosu na postupak povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što se u žalbi neutemeljeno tvrdi.
Pri tome je pravno neodlučno što je tužitelj trošak postupka zatražio podneskom predanom sudu na ročištu, a ne putem sustava e-komunikacija. Navedeno, a pored činjenice da je troškovnik predan u spis, ne može utjecati na pravo tužitelja na naknadu troškova postupka.
23. Slijedom navedenoga, i prvostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena, a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena (čl. 368. st. 1. ZPP).
24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
25. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje spora pa je odbijen i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu primjenom čl. 155. ZPP-a.
U Zagrebu, 8. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Ines Kovačević, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.