Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

                                                                1                  Poslovni broj 23 P-523/2019-32            

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 23 P-523/2019-32            

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E               

             

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji A. B. K., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz P., V. 15, OIB …….., kojeg zastupa punomoćnik R. M.-B., odvjetnik u P., protiv tuženika P. B. Z. d.d., Z., R. cesta 50, OIB: …….., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva L. i partneri d.o.o., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. rujna 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja N. G., odvjetnice u P. te zamjenika punomoćnika tuženika L. P., odvjetnika u P., 8. studenog 2022. objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.4.1. Ugovora o kreditu broj ……. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. rujna 2005. koja glasi "…promjenjiva sukladno odluci Banke…" pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te se utvrđuju ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010739324 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. rujna 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to:

- u odredbi čl.1. koja glasi: "… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.",

-  odredbi čl. 4.2.  koja glasi: "…kamata se obračunava u CHF…",

- u odredbi čl.5.2. koja glasi: "…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…",

- u odredbi čl.6.2. koja glasi: "…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…",

- u odredbi čl.7.2. koja glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranka.

II Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB:…… da tužitelju M. I., OIB …….. isplati novčani iznos od 10.164,94 kuna/1.349,12 euro[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim: 

 

- na iznos od 173,76 kuna/23,06 eura od 19. studenog 2010.,
- na iznos od 308,20 kuna/40,91 eura od 16. prosinca 2010.,
- na iznos od 294,47 kuna/39,08 eura od 20. siječnja 2011.,
- na iznos od 299,83 kuna/39,79 eura od 21. veljače 2011.,
- na iznos od 317,61 kuna/42,15 eura od 20. ožujka 2011.,
- na iznos od 65,11 kuna/8,64 eura od 20. travnja 2011.,
- na iznos od 222,98 kuna/29,59 eura od 22. travnja 2011.,
- na iznos od 0,19 kuna/0,03 eura od 05. svibnja 2011.,
- na iznos od 2,07 kuna/0,27 eura od 23. svibnja 2011.,
- na iznos od 275,72 kuna/36,59 eura od 26. svibnja 2011.,
- na iznos od 2,24 kuna/0,30 eura od 27. svibnja 2011.,
- na iznos od 22,23 kuna/2,95 eura od 28. svibnja 2011.,
- na iznos od 90,83 kuna/12,06 eura od 01. lipnja 2011.,

- na iznos od 174,12 kuna/23,11 euro od 21. lipnja 2011.
- na iznos od 234,19 kuna/31,08 euro od 24. lipnja 2011.
- na iznos od 4,68 kuna/0,62 euro od 11. srpnja 2011.
- na iznos od 500,09 kuna/66,37 euro od 20. srpnja 2011.
- na iznos od 421,24 kuna/55,91 euro od 29. srpnja 2011.,
- na iznos od 544,61 kuna/ 72,28 euro od 20. kolovoza 2011.,
- na iznos od 7,38 kuna/0,98 euro od 20. rujna 2011.,
- na iznos od 417,13 kuna/55,36 euro od 22. rujna 2011.,
- na iznos od 2,73 kuna/0,36 euro od 20. listopada 2011.,
- na iznos od 34,89 kuna/4,63 euro od 21. listopada 2011.,
- na iznos od 362,08 kuna/48,06 euro od 25. listopada 2011.,
- na iznos od 0,59 kuna/0,08 euro od 09. studenog 2011.,
- na iznos od 390,16 kuna/51,78 euro od 18. studenog 2011.,
- na iznos od 401,06 kuna/53,23 euro od 10. prosinca 2011.,
- na iznos od 455,73 kuna/60,49 euro od 20. siječnja 2012.,
- na iznos od 458,84 kuna/60,90 euro od 20. veljače 2012.,
- na iznos od 454,12 kuna/60,27 euro od 22. ožujka2012.,
- na iznos od 0,29 kuna/0,04 euro od 16. travnja 2012.,
- na iznos od 4,85 kuna/0,64 euro od 20. travnja 2012.,
- na iznos od 455,43 kuna/60,45 euro od 25. travnja 2012.,
- na iznos od 0,51 kuna/0,07 euro od 04. svibnja 2012.,
- na iznos od 465,25 kuna/61,75 euro od 18. svibnja 2012.,
- na iznos od 2.299,73 kuna/305,22 euro od 30. svibnja 2012.,

 

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN35/05) te od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB: …… da tužitelju M. I., OIB isplati novčani iznos od 3.515,81 kuna/466,64 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim: 

 

- na iznos od 30,44 kuna/4,03 eura od 20. lipnja 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. srpnja 2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. kolovoza 2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. rujna 2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. listopada 2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. studenog 2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. prosinca  2007.
- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. siječnja 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. veljača 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. ožujka 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. travnja 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. svibnja 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. lipnja 2008.
- na iznos od 64,87 kuna/8,61 eura od 20. srpnja 2008.
- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. kolovoza 2008.

- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. rujna 2008.
- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. listopada 2008.
- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. studenog 2008.
- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. prosinca 2008.
- na iznos od 57,57 kuna/7,64 eura od 20. siječnja 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. veljače 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. ožujka 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. travnja 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. svibnja 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. lipnja 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. srpnja 2009..
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. kolovoza 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. rujna 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. listopada 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. studenog 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. prosinca 2009.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. siječnja  2010.
- na iznos od 64,06 kuna/8,50 eura od 20. veljače 2010.

- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. ožujka 2010.
- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. travnja 2010.
- na iznos od 59,37 kuna7,88 eura od 20. svibnja 2010.
- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. lipnja 2010.
- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. srpnja 2010.
- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. kolovoza 2010.
- na iznos od 59,37 kuna/7,88 eura od 20. rujna 2010.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. listopada 2010.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. studenog 2010.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. prosinca 2010.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. siječnja 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. veljače 2011.

- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. ožujka 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. travnja 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. svibnja 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. lipnja 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. srpnja 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. kolovoza 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. rujna 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. listopada 2011.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. studenog 2011.
- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. prosinca 2011.
- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. siječnja 2012.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. veljače 2012.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. ožujka 2012.
- na iznos od 63,12 kuna8,38 eura od 20. travnja 2012.
- na iznos od 63,12 kuna/8,38 eura od 20. svibnja 2012.

 

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), potom od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN35/05) te od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB: ……. da tužitelju M. I., OIB ……..  isplati novčani iznos od 1.973,36 kuna/261,91 euro sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže nalaganje tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate tekuće na sljedeće iznose:

 

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. siječnja 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. veljače 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. ožujka 2007.

- na iznos od 9,53 kuna/1,26 eura od 20. travnja 2007.

- na iznos od 34,28 kuna/4,55 eura od 20. svibnja 2007.

- na iznos od 3,84 kuna/0,51 eura od 20. lipnja 2007. (kamatna stopa)

 

- na iznos od 16,18 kuna/2,15 eura od 16. veljače 2006.,

- na iznos od 21,16 kuna/2,81 eura od 21. ožujka 2006.,

- na iznos od 33,25 kuna/4,41 eura od 22. travnja 2006.,

- na iznos od 20,35 kuna/2,70 eura od 22. svibnja 2006.,

- na iznos od 25,49 kuna/3,38 eura od 26. lipnja 2006.,

- na iznos od 31,59 kuna/4,19 eura od 18. srpnja 2006.,

- na iznos od 42,16 kuna/5,60 eura od 12. kolovoza 2006.,

- na iznos od 23,78 kuna/3,16 eura od 20. rujna 2006.,

- na iznos od 28,35 kuna/3,76 eura od 17. listopada 2006.

- na iznos od 42,66 kuna/5,66 eura od 20. studeni 2006.,

- na iznos od 40,96 kuna/5,44 eura od 18. prosinca 2006.,

- na iznos od 57,48 kuna/7,63 eura od 19. siječnja 2007.,

- na iznos od 60,82 kuna/8,07 eura od 19. veljače 2007.,

- na iznos od 47,03 kuna/6,24 eura od 19. ožujka 2007.,

- na iznos od 67,62 kuna/8,97 eura od 23. travnja 2007.,

- na iznos od 93,53 kuna/12,41 eura od 22. svibnja 2007.

- na iznos od 96,83 kuna/12,85 eura od 21. lipnja 2007.,

- na iznos od 105,32 kuna/13,98 eura od 23. srpnja 2007,.

- na iznos od 74,20 kuna/9,85 eura od 23. kolovoza 2007.,

- na iznos od 81,54 kuna/10,82 eura od 13. rujna 2007.,

- na iznos od 112,72 kuna/14,96 euro od 16. listopad 2007.,

- na iznos od 76,79 kuna/10,19 eura od 19. studenog 2007.,

- na iznos od 105,32 kuna/13,98 eura od 17. prosinca 2007,.

- na iznos od 46,33 kuna/6,15 eura od 22. siječnja 2008.,

- na iznos od 58,66 kuna/7,79 eura od 11. veljače 2008.,

- na iznos od 34,12 kuna/4,53 eura od 08. ožujka 2008.,

- na iznos od 50,71 kuna/6,73 eura od 09. travnja 2008.,

- na iznos od 91,02 kuna/12,08 eura od 19. svibnja 2008.,

- na iznos od 71,20 kuna/9,45 eura od 10. lipnja 2008.,

- na iznos od 83,25 kuna/11,05 eura od 20. srpnja 2008.,

- na iznos od 85,60 kuna/11,36 eura od 20. kolovoza 2008.,

- na iznos od 85,82 kuna/11,39 eura od 20. rujna 2008.,

- na iznos od 13,29 kuna/1,76 eura od 20. listopada 2008.,

- na iznos od 20,25 kuna/2,69 eura od 20. studenog 2008.,

- na iznos od 16,76 kuna/2,22 eura od 20. prosinca 2008.,

- na iznos od 8,88 kuna/1,18 eura od 22. studenog 2005.,

- na iznos od 9,47 kuna/1,26 eura od 19. prosinca 2005,,

- na iznos od 4,99 kuna/0,66 eura od 16. siječnja 2006.,

- na iznos od 79,92 kuna/10,61 eura od 22. siječnja 2009.,

- na iznos od 0,05 kuna/0,01 eura od 2. veljače 2009. ,

- na iznos od 78,94 kuna/10,48 eura od 23. veljače 2009.,

- na iznos od 0,08 kuna/0,01 eura od 02. ožujka 2009.,

- na iznos od 28,75 kuna/3,82 eura od 20. ožujka 2009.,

- na iznos od 0,54 kuna/0,07 eura od 20. travnja 2009.,

- na iznos od 43,62 kuna/5,79 eura od 22. travnja 2009.,

- na iznos od 0,04 kuna/0,01 eura od 04. svibnja 2009.,

- na iznos od 24,22 kuna/3,21 eura od 20. svibnja 2009.,

- na iznos od 11,23 kuna/1,49 eura od 21. svibnja 2009.,

- na iznos od 21,47 kuna/2,85 eura od 20. lipnja 2009.,

- na iznos od 0,15 kuna/0,02 eura od 20. srpnja 2009.,

- na iznos od 25,46 kuna/3,38 eura od 22. srpnja 2009.,

- na iznos od 0,01 kuna/00,00 eura od 03. kolovoza 2009.,

- na iznos od 22,03 kuna/2,92 eura od 20. kolovoza 2009.,

- na iznos od 20,63 kuna/2,74 eura od 20. rujna 2009.,

- na iznos od 14,98 kuna/1,99 eura od 16. listopada 2009.,

- na iznos od 27,70 kuna/3,68 eura od 20. studenog 2009.,

- na iznos od 36,24 kuna/4,81 eura od 20. prosinca 2009.,

- na iznos od 57,88 kuna/7,68 eura od 20. siječnja 2010.,

- na iznos od 70,01 kuna/9,29 eura od 20. veljače 2010.,

- na iznos od 81,96 kuna/10,88 eura od 19. ožujka 2010.,

- na iznos od 95,80 kuna/12,71 eura od 20. travnja 2010.,

- na iznos od 132,80 kuna/17,63 eura od 20. svibnja 2010.,

- na iznos od 144,28 kuna/19,15 eura od 18. lipnja 2010.,

- na iznos od 166,52 kuna/22,10 eura od 20. srpnja 2010.,

- na iznos od 10,43 kuna/1,38 eura od 20. kolovoza 2010.,

- na iznos od 226,00 kuna/30,00 eura od 23. kolovoza 2010.,

- na iznos od 239,02 kuna/31,72 eura od 21. rujna 2010.,

- na iznos od 226,07 kuna/30,00 eura od 21. listopada 2010.,

- na iznos od 0,20 kuna/0,03 eura od 25. listopada 2010.,

- na iznos od 51,80 kuna/6,88 eura od 19. studenog 2010. (tečajna razlika) sve do isplate;

 

r i j e š i o  j e

 

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 1.013,37 kuna/134,50 euro zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

 

II. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB:……. da tužitelju M. I., OIB ……. naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 12.317,10 kuna/1.634,76 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. studenog 2022. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

 

Obrazloženje     

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 23. rujna 2005. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj …… kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.050,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke-tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila tužitelju kao korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.050,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (288,12 CHF). U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora 23. rujna 2005. srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Privredne banke Zagreb d.d. iznosio je 4,789032. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i odlukom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njena ništetnost sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Prema odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorenih odredbi ima za posljedicu obavezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Privredne banke Zagreb d.d. i iznosio je 4,789032, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Zbog svega navedenog, tužitelj smatra da je znatno preplatio predmetni kredit i smatra da mu na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja pripada zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Uz utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, potražuje isplatu iznosa od 16.667,48 kuna zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos te naknadu parničnih troškova.

 

1.1. Tužitelj je podneskom od 21. listopada 2021., a nakon provedenog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 10.164,94 kuna po osnovi valutne klauzule, iznos od 3.515,81 kuna po osnovi kamatne stope i iznos od 1.973,36 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a uz to je naveo da u odnosu na preostali iznos povlači tužbu. S obzirom da se tuženik nije usprotivio djelomičnom povlačenju, smatra se da je na isto pristao, slijedom čega je sud, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da smatra da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako se presuda u tužbi "Potrošač", na kojoj tužitelj temelji svoje zahtjeve, odnosi na stambeni kredit pa nije i ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom je ovdje riječ o auto kreditu koji je u cijelosti isplaćen. Sukladno odredbi čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. S obzirom da se presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 nalaže prekinuti korištenje određenih odredaba, pozivanje tužitelja na predmetna utvrđenja iz iste presude su promašena, jer predmetni ugovor o kreditu više nije na snazi i povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, a prema stavu tuženika povreda nije niti bilo. Nadalje tuženik ističe kako iz odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelj po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se tužitelji mogu  pozivati na pravna utvrđenja iz predmetne presude u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju riječ je o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, stoga pozivanje tužitelja na utvrđenja iz predmetne odluke nisu pravno relevantna u ovom predmetu što tužbeni zahtjev čini u potpunosti neosnovanim. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je predmetna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske irelevantna u ovom sporu. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe kako je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno Zakonom o obveznim odnosima, a smisao odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima je da kroz cijelo vrijeme postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. U svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Vs-Rev 1990/91 navodi da je valjan onaj ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da visinu novčane obveze u domaćoj valuti vežu za protuvrijednost strane valute, kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima.  Dakle, valutna klauzula je izričito dopuštena zakonom predviđena klauzula, a kada je riječ o poslovanju banaka u Republici Hrvatskoj, uzimajući u obzir da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika, gotovo se radi o uvjetovanosti.  Ugovaranje valutne klauzule predstavlja politiku monetarne vlasti i uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.  Banka kao kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za isplatu kreditnih sredstava upravo u odgovarajućoj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita, a pokriće predstavljaju depoziti (štednja) koji su u Republici Hrvatskoj u 80 % u valuti, stoga je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. U čl. 7. Ugovora o kreditu navodi se da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a izrađena je sukladno odluci HNB-a gdje su sadržani anuiteti izraženi isključivo u valuti CHF, iz čega proizlazi da kune nisu nigdje i nikada komunicirane klijentu. Napominje i da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. S obzirom na to da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora o kreditu je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije niti jedno pitanje izdvojio kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije pa se iz njegova ponašanja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze. Napominje da tužitelj pogrešno tumači spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, s obzirom da zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz presude ni na koji način ne proizlazi. Sud u citiranoj presudi nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, no ne i konkretan individualan interes ili pravo konkretnog potrošača, budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju. Osim toga, navodi da je i sama Hrvatska narodna banka iznijela stav da su građani koji su se kreditno zadužili kod jedne od poslovnih banaka svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također, prema Zakonu o obveznim odnosima, jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Kako je već istaknuto, nesporno je da je banka u konkretnom slučaju bila ovlaštena mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom pa bi vraćanje kamatne stope na prvotno ugovorenu pretvorilo predmetni ugovor u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih strana. Tuženik ističe da do stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2013., tuženik nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa o definiranju uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. I Zakon o bankama te Zakon o kreditnim institucijama dopuštaju ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu te takva ugovorna odredba nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva.  Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao obavijesti o tome i pripadajući otplatni plan. Tek je izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. uveden novi kriterij promjene kamatne stope, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. te se isti ne može primijeniti na razdoblje prije toga. Tuženik ističe da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostalog, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi kao i efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama po kojima se one mogu promijeniti. Nastavno, Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009., sukladno tada važećim propisima, između ostalog i Zakona o bankama pa kasnije Zakona o kreditnim institucijama, bili su valjano objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. U čl. 3.6. Općih uvjeta propisano je pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatnu stopu kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijenta. Tuženik je sukladno odr. čl. 306. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke". Tuženik je, od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama sukladno odr. čl. 308 st. 1. toga Zakona, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene iz jedne stope te uz obavijest dostavljao otplatni plan. Prije stupanja na snagu toga Zakona, obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" Zakonom o zaštiti potrošača niti Zakonom o bankama, koji su tada bili u primjeni, a Zakon o bankama predviđao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja te je HNB bio stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" Zakona o zaštiti potrošača. No unatoč tome tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Sve navedeno upućuje na zaključak da je tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena te banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala i takav je institut zakonom predviđen i dozvoljen, stoga temelj odluke o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Takav stav potvrđuje i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Slijedom svega navedenog, uz isticanje prigovora zastare, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška.

 

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu s otplatnom tablicom, pregled uplata, Informacije tuženika o načinu promjene kamatnih stopa, nalaz i mišljenje vještaka M. R., plan otplate i knjigovodstvena kartica, pregled uplata po kreditu te sva dokumentacija priležeća spisu.

 

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom je dijelu osnovan.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9010739324 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 23. rujna 2005., koje su sadržane u čl. 4.1., 1., 4.2., 5.2., 6.2. i 7.2. toga Ugovora (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početne i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

 

6.  Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 23. rujna 2005., sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010739324 za kupnju motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.050,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

 

6.1. Također, nesporno je da je odredbom čl. 4. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,50 %, koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.050,00 CHF te da se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

 

6.2. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,741963 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 98 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

 

7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

 

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). 

 

8.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

 

8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.  

 

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

 

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl.4.2., 5.2., 6.2. i čl. 7.2. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

 

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da je tužitelj u ovakvoj parnici ovlašten isticati samo zahtjev za naknadu štete, nije osnovan. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

 

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

 

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

 

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

 

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik predložio saslušanje Leopolda Melihara, navodeći da je predloženi svjedok viši voditelj Poslovnice Šijana Pula (u odgovoru na tužbu list 27 spisa), što je tuženik ponovio i na upit suda na ročištu održanom 20. rujna 2022. Tuženik, iako o tome izričito upitan od strane suda, nije naveo da je riječ o osobi koja je osobno s tužiteljem pregovarala odnosno koja ima neposrednih saznanja o sklapanju upravo predmetnog ugovora o kreditu i  obaviještenosti tužitelja. Iako je, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, utvrđeno da je predloženi svjedok Leopold Melihar u ime tuženika sklopio ugovor i potpisao ugovor o kreditu te je u ugovoru naznačeno da je Leopold Melihar osobni bankar, navedena okolnost nije od bitnog utjecaja s obzirom da tuženik nije naveo da bi upravo Leopold Melihar bio osoba koja je s tužitelj neposredno pregovarala, stoga njegovo svojstvo osobnog bankara ne može automatski značiti da bi upravo on bio osobni bankar koji je s tužiteljem pregovarao. Iz svega navedenog, uzimajući u obzir da su stranke do zaključenja prethodnog postupka dužne istaknuti sve činjenice i predložiti izvođenje određenih dokaza u cilju utvrđenja točno definiranih okolnosti, sud zaključuje da takav dokazni prijedlog nije adekvatan za eventualno dokazivanje spornih okolnosti o obaviještenosti tužitelja jer iz navoda tuženika ne proizlazi da bi predmetni svjedok imao neposrednih saznanja o navedenom, stoga je isti kao neadekvatan i nepotreban odbijen.

 

9.8. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da nije točan navod tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je namjena predmetnih kreditnih sredstava bila kupnja automobila. Naime, tom presudom nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

 

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

 

10.1.              Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

 

10.2.              Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

10.3.              Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 1,95 postotnih poena (7,45 % u odnosu na početnih 5,50 %) ili za više od 35%, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

 

10.4.              Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

 

10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

 

10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

 

10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

 

10.8. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

 

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

 

11.2.              Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

 

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,50 %), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

 

12.1.              Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 20.050,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,50 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,7420 kuna.

 

12.2.              Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, a uzimajući u obzir i tzv. "negativne razlike" s obzirom da je u pojedinim mjesecima tužitelj plaćao manji iznos od početnog, za utuženo razdoblje od 20. siječnja 2007. do 20. svibnja 2012. ukupno iznosi 3.515,81 kuna (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablice broj 3 Nalaza i mišljenja – list 101 do 102 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, prethodno oduzevši manje isplaćene iznose (tzv. negativne razlike) iznosi 10.164,94 kuna (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablice broj 1 Nalaza i mišljenja – list 98 do 100 spisa). Pored navedenog, vještak je obračunao da je, u slučaju ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužitelj preplatio i iznos od 1.973,36 kuna kao preplatu po kamati nastalu kao posljedica preplate pojedinih anuiteta pod pretpostavkom ništetnosti valutne klauzule i nezakonitosti promjene kamatnih stopa, do koje je došlo zbog nepravilnog "zatvaranja" pojedinih plaćenih iznosa, a koji iznos dospijeva s datumom završne otplate 30. svibnja 2012. (Tablica broj 4 Nalaza i mišljenja - list 104 spisa).

 

12.3. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, već je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev.

 

12.4. Tuženik, iako u cijelosti pobija nalaz i mišljenje, nije prigovarao matematičkom obračunu vještaka, već su njegove primjedbe usmjerene na zadatak određen vještaku, pri čemu je, kao i u ranijoj fazi postupka, isticao da je vještački nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila volja stranaka prilikom sklapanja ugovora, uz napomenu da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno. Tuženik, izričito upitan, naveo je da nije potrebno saslušavati vještaka.

 

12.5.              Glede istaknutih primjedbi tuženika, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre. Suprotno navodu tuženika, to ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.

 

12.6. U tom smislu nije bilo razloga ni za prihvaćanje tuženikova prijedloga da se vještačenjem utvrdi visina realne kamatne stope, što je detaljno pojašnjeno i ranije, u točki 10. obrazloženja.

 

12.7.              Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

 

13. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je isti specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučio kao u točkama II i III izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 10.164,94 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda (točka II. izreke), iznos od 3.515,81 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (točka III. izreke) te iznosa od 1.973,36 kuna koji iznos predstavlja preplatu po kamati nastalu kao posljedica preplata pojedinih anuiteta pod pretpostavkom ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, do koje ne bi došlo uslijed ispravnog "zatvaranja" plaćenih anuiteta, a koje dospijeva s datumom završne otplate 30. svibnja 2012., sve zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate (po čl.29. ZOO-a).

 

13.1. Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u dijelu u kojem tužitelj predlaže određivanje isplate zateznih kamata tekućih na pojedine iznose točno navedene u točki V. izreke ove presude. Naime, promatrajući tablice 1 i 3 nalaza i mišljenja, u kojima je vještak predočio pozitivne i negativne razlike nastale po osnovi kamatne stope i valutne klauzule te potom predmetne iznose uspoređujući s onima istaknutima u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja, uočava se da je tužitelj pogriješio u specifikaciji istog. Konkretnije, tužitelj je izričito naveo da na ime razlike kamatne stope potražuje ukupan iznos od 3.515,81 kuna te je potom predmetni iznos raščlanio na svakomjesečne iznose (radi drugačijeg tijeka zatezne kamate) pri čemu je pogrešno zatražio isplatu zateznih kamata na prva četiri iznosa od po 9,53 kuna kao preplatu, iako iz tablice 3 nalaza jasno proizlazi da predstavljaju tzv. negativnu razliku" i ti su iznosi istaknuti s predznakom "- minus". Osim toga, tužitelj potražuje ukupan iznos od 3.515,81 kuna do kojeg se dolazi oduzimanjem "negativnih razlika" u ukupnom iznosu od 38,12 kuna od pozitivne preplate od 3.553,93 kuna, dok u specifikaciji pojedinačnih iznosa potražuje zatezne kamate samo na iznose pozitivne preplate. U konačnici je takva pogrešna specifikacija dovela do toga da zbroj pojedinačno istaknutih iznosa u tužbenom zahtjevu ne odgovaraju ukupnom iznosu od 3.515,81 kuna koji tužitelj potražuje. Sud je stoga u tom dijelu zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te je isti obijen.

 

13.2. Do istog "problema" došlo je i kod specifikacije tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu razlike po osnovi valutne klauzule. Tužitelj po toj osnovi izričito navodi da potražuje ukupan iznos od 10.164,94 kuna, međutim zbroj pojedinačno istaknutih iznosa ne odgovara tom iznosu (nego je veći) i to iz razloga što je tužitelj obuhvatio pojedinačne iznose s predznakom "- minus" iz Tablice 1 nalaza te ih pogrešno pribrojio te pored toga nije uskladio specifikaciju pojedinačnih iznosa s ukupno zatraženim iznosom. Stoga je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, za sve iznose s predznakom "–" (minus), a do konačnog postavljenog zahtjeva za isplatu iznosa od   kuna 10.164,94 kuna, valjalo odbiti i odlučiti kao u točki V. izreke presude.

 

14. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

 

14.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Posljedično tome, taj zastarni rok do pravomoćnosti ove presude nije ni počeo teći, radi čega je već iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

 

14.2.              Osim toga, kako je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05. U protivnom, kada se ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom ni u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača.

 

14.3. Tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.a ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njegovih prava i interesa.

 

14.4. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se, stoga, odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru, jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i da, slijedom toga, nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva, odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

 

14.5. Time nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05, kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

 

14.6.              Slijedom navedenog, stav je ovoga suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

 

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP-a, odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a vezano za zatezne kamate tekuće na trošak (zatražene u tužbi) i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022 dalje: Tarifa). Sud je pri tom uzeo u obzir da se odbijeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja odnosi isključivo na isplatu zateznih kamata (ne i na glavnicu), stoga je tužbeni zahtjev odbijen u neznatnom dijelu, a zbog istog zasigurno u ovom postupku nisu nastali posebni troškovi.

 

15.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife) i podneska od 21. listopada 2021. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2020., 1. veljače 2021. i 20. rujna 2022. (Tbr.9.1. Tarife), a što s obzirom na vrijednost boda od 15,00 kuna (Tbr.48.t.3. Tarife) i PDV od 25% (Tbr.42. Tarife) iznosi 9.375,00 kuna. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 2.270,00 kuna te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 517,00 kuna, a za presudu u iznosu od 155,10 kuna uzimajući u obzir da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu (list 17 spisa) u opsegu od 60% i cijeneći da će moći platiti sudsku pristojbu na presudu u polovičnom iznosu (jer se ista dostavlja elektroničkim putem, a stranke moraju nastojati da se postupak provede i sa to manje troškova sukladno čl.10.ZPP-a). Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 12.317,10 kuna.

 

15.2.              Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 21. lipnja 2019. i 16. listopada 2020., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (istima je dostavljen dokaz o plaćanju pristojbe i požureno je postupanje). Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podnesaka od 16. siječnja 2020. i 27. siječnja 2021. jer navedeni podnesci nisu dostavljeni pravovremeno u odnosu na vrijeme održavanja zakazanih ročišta pa je tako podnesak od 16. siječnja 2020. predan na ročištu (trošak kojeg je tužitelju već priznat), dok je podnesak od 27. siječnja 2021. dostavljen 3 dana prije održavana ročišta 1. veljače 2021. (trošak kojeg je tužitelju također priznat), stoga trošak sastava navedenih podnesaka nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP za vođenje parnice.

 

16. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

 

U Puli 8. studenog 2022.

 

 

                                                                                                                                                    Sutkinja

                                                                                              A.B.K.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

  1. Tužitelju po punomoćniku uz R/ pristojba na presudu 60% iznosa, 310,20 kuna
  2. Tuženiku po punomoćnicima

 

 

 


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450 (odnosi se na sve dvojno označene iznose)

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu