- 1 -              I Kž 140/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 140/2020-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice N. Š. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženice N. Š., optuženice S. T., optuženika M. T. i oštećenika G. d.d., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. listopada 2019. broj K-56/2014-190, u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženice N. Š. i njezinog branitelja M. Z., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Z. i dr. sa sjedištem u Z., branitelja optuženice S. T., K. G., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Š. i partneri sa sjedištem u Z., u zamjeni za V. Lj., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P. d.o.o. sa sjedištem u S. te optuženika M. T. i njegovog branitelja P. B., odvjetnika iz Z., u zamjeni za Ž. L., odvjetnika iz Odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. sa sjedištem u S.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana  presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se, na temelju članka 71. stavaka 1. i 2. KZ/11., optuženici N. Š. izriče sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u vezi s bankarskim poslovima i poslovima raspolaganja novcem u trajanju koje je 9 (devet) godina dulje od izrečene kazne zatvora.

 

II. Prihvaća se žalba oštećenika G. d.d., preinačuje se pobijana presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu te se izriče:

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 88/22.;  dalje: ZKP/08-22), oštećeniku G. d.d. u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11. dosuđuje se imovinskopravni zahtjev te se optuženicima N. Š., S. T. i M. T. nalaže isplatiti solidarno oštećenom trgovačkom društvu G. d.d. 2.198.359,11 kuna (slovima: dva milijuna sto devedeset osam tisuća tristo pedeset devet kuna i jedanaest lipa) / 291.772,40 eura (dvjesto devedeset jednu tisuću sedamsto sedamdeset dva eura i četrdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/07., 125/11., 78/15., 28/18. i 126/21.; dalje: ZOO), i to za razdoblje od 5. svibnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalbe optuženice N. Š., optuženice S. T. i optuženika M. T. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 23. listopada 2019. broj K-56/2014-190, optuženici N. Š., S. T. i M. T. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela protiv gospodarstva i to optuženica N. Š. zbog zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11., a optuženici S. T. i M. T. zbog poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 37. i člankom 52. KZ/11., s time da je optuženica N. Š. proglašena krivom još i zbog počinjenja kaznenog djela protiv krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

1.1. Optuženici N. Š. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od tri godine, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. kazna zatvora od jedne godine pa je optuženica Š. za ta djela i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci.

 

1.2. Optuženici S. T. i M. T. su zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 37. i člankom 52. KZ/11. osuđeni na kazne zatvora od jedne godine svaki.

 

2. Na temelju članka 71. KZ/11 optuženici N. Š. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u svezi s bankarskim poslovima i poslovima raspolaganja novcem u trajanju devet godina.

 

3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17), obvezani su optuženici N. Š., S. T. i M. T. na ime postavljenih imovinskopravnih zahtjeva, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, solidarno isplatiti oštećenom trgovačkom društvu banka Z. d.d. Zagreb 1.700.141,89 kuna te oštećenom trgovačkom društvu G. d.d. 2.198.359,11 kuna, dok su s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena trgovačka društva banka Z. d.d. Z. i G. d.d. upućeni u parnicu.

 

4. Na temelju članka 148. stavka 3. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08-17, odlučeno je da su optuženici N. Š., S. T. i M. T. dužni naknaditi trošak kaznenog postupka i to optuženica N. Š. ukupno 15.964,67 kuna, optuženica S. T. ukupno 6.094,42 kuna te optuženik M. T. ukupno 3.007,67 kuna.

 

5. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08-17 i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-17). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kaznama i o sigurnosnoj mjeri, tako da optuženoj N. Š. utvrdi pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju i da je osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, a da optužene S. T. i M. T. osudi na kazne zatvora u duljem trajanju, te da odredi kako sigurnosna mjera izrečena optuženoj N. Š. ima trajati devet godina dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora.“.

 

6. Protiv presude se žali i optuženica N. Š. po branitelju M. Z., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Z. i dr. sa sjedištem u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke i kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka. Žalbom se predlaže „da drugostupanjski sud, prvenstveno preinači osporavanu Presudu, na način da temeljem utvrđenog činjeničnog stanja oslobodi okrivljenu krivnje odnosno odbije optužbu. Podredno se predlaže da drugostupanjski sud ukine osporavanu Presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“. U žalbi je zatražena i obavijest o sjednici na kojoj će se odlučivati o žalbama.

 

7. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijela je i optuženica S. T. po branitelju V. Lj., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P. d.o.o. sa sjedištem u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka. Predloženo je „osporenu presudu preinačiti na način da se okrivljena oslobodi od optužbe, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno je zatražena i obavijest o sjednici vijeća na kojoj će se raspravljati o žalbi.

 

8. Žali se i optuženik M. T. po branitelju Ž. L., odvjetniku iz Odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. sa sjedištem u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da sud preinači presudu na način da oslobodi T., podredno da presudu ukine.“. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja izvijesti o sjednici na kojoj će se odlučivati o podnesenim žalbama.

 

9. Protiv presude je žalbu podnijelo i oštećeno trgovačko društvo G. d.d. po punomoćniku H. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i partneri d.o.o. sa sjedištem u Z., u odnosu na dio presude kojim je „odbijen imovinskopravni zahtjev oštećenika G. d.d.“, predlažući „da Vrhovni sud RH po žalbi oštećenika G. d.d. Z. preinači presudu Županijskog suda u Splitu broj K-56/2014-90 od 23. listopada 2019.g., na način da imovinsko pravni zahtjev bude usvojen u cijelosti, uz nalog ... banci d.d. da iznos novca koji je blokiran uplati na račun ovog oštećenika, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje i raspravljanje.“.

 

10. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe optuženika N. Š., S. T. i M. T. (tri podneska), predlažući da se njihove žalbe odbiju kao neosnovane, dok optuženici nisu odgovorili na žalbu državnog odvjetnika.

 

11. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

12. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženice N. Š. i njezinog branitelja M. Z., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Z. i dr. sa sjedištem u Z., branitelja optuženice S. T., K. G., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Š. i partneri sa sjedištem u Z. u zamjeni za V. Lj., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P. d.o.o. sa sjedištem u S. te optuženika M. T. i njegovog branitelja P. B., odvjetnika iz Z., u zamjeni za Ž. L., odvjetnika iz Odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. sa sjedištem u S., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i optuženica S. T. pa je sjednica, u skladu s člankom 475. stavkom 4. ZKP/08-22, održana u njihovoj odsutnosti.

 

12.1. Na sjednici vijeća optuženica N. Š. predala je u spis predmeta podnesak u kojem navodi da je u vrijeme pojedinih transakcija bila na godišnjem odmoru s prijateljicom u Turskoj, koja okolnost nije bila isticana u tijeku postupka, kao niti u žalbi pa to predstavlja proširivanje žalbenih razloga, što, nakon što su protekli rokovi za podnošenje žalbe, više nije moguće. Stoga ova okolnosti neće biti razmotrena u okviru žalbenih navoda, ali optuženica, s obzirom na to da je donošenjem ove presude odluka o njezinoj krivnji postala pravomoćna, može te okolnosti isticati u izvanrednim pravnim lijekovima, odnosno može podnijeti zahtjev za obnovu kaznenog postupka zbog postojanja novih činjenica.

 

13. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana i to u odnosu na trajanje sigurnosne mjere iz članka 71. KZ/11. izrečene optuženici N. Š., žalba oštećenika G. d.d. je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalbe optuženika N. Š., S. T. i M. T. u cijelosti nisu osnovane.

 

14. Optuženici Š., T. i T. u svojim žalbama ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, smatrajući da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, no, zapravo sadržajno kroz navedenu bitnu postupovnu povredu pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u dijelu ove presude u kojem će se ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja. Ovdje treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja bez proturječja, bilo međusobnog, bilo u odnosu na zapisnike koji se nalaze u spisu predmeta, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio istinitost i vjerodostojnost, kako obrane optuženika, tako i iskaza ispitanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu te ih povezujući s nalazom i mišljenjem vještakinje za ekonomsko-financijske poslove, kao i spisu predmeta priloženom dokumentacijom. Na temelju tako raščlanjenih svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je u odnosu na svakog optuženika te svako djelo naveo iz čega proizlaze činjenična utvrđenja, obrazloživši pritom i sve bitne elemente djela, kao i sve elemente krivnje te odluku o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka.

 

14.1. Optuženica N. Š. u svojoj žalbi ističe i bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točaka 7. i 8. te stavka 2. ZKP/08-17, ali iste uopće ne obrazlaže. No, uspoređujući činjenične opise djela iz optužnice i izreke pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud u cijelosti riješio predmet optužbe, koju ni na koji način nije prekoračio i pritom u tijeku postupka, kao i u pobijanoj presudi, nije povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

14.2. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-22 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

15. Neosnovano optuženik T. smatra i da se u konkretnoj situaciji nije moglo raditi o kaznenom djelu iz članka 246. KZ/11., već da se je jedino moglo raditi o kaznenom djelu iz članka 233. KZ/11. Naime, potonje kazneno djelo se čini s namjerom da se novac povjeren u službi zadrži za sebe, dok je u konkretnoj situaciji optuženica Š., osim za sebe, novac otuđila s ciljem stjecanja koristi i za druge osobe pa se onda radi o kaznenom djelu iz članka 246. KZ/11., kako je to osnovano i zakonito presuđeno prvostupanjskom presudom. Stoga nije povrijeđen kazneni zakon jer je sud glede optužbe pravilno primijenio kazneni zakon.

 

15.1. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-22 nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (koju povredu i optuženici Š. i T. ističu u žalbama, ali je ne obrazlažu, nego kroz tu povredu pobijaju također činjenična utvrđenja), osim povrede kaznenog zakona u odnosu na optuženicu N. Š., koja je povreda istaknuta u žalbi državnog odvjetnika i o čemu će više riječi biti u nastavku.

 

16. Pobijajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (a zapravo samo pravilnost), optuženica N. Š. u vrlo opširnoj žalbi višekratno ponavlja da ona nije počinila kaznena djela za koja je pobijanom presudom proglašena krivom; da je njezina uloga ostala nerazriješena, kao i uporaba njezinog ID-a; da nije imala cilj pribavljanja protupravne imovinske koristi; da visina te koristi nije pouzdano utvrđena jer da vještakinja za ekonomsko-financijske poslove nije imala na raspolaganju prilikom izrade nalaza i mišljenja poslovne knjige trgovačkog društva L. d.o.o.; da nije na protupravan način iskorištavala položaj bankarske službenice jer da nije na temelju ugovora o radu niti upute o bankarskom poslovanju bila dužna samostalno se brinuti o interesima banke i klijenata pa da to nije učinila; da je postupala u skladu s potrebama službe i brinula se o imovinskim pravima banke i klijenata u okviru ugovora o radu i upute te da ni na koji način nije time koristila diskrecijska prava i ovlasti koja kao bankarska službenica ima i nije to sama mogla počiniti bez drugih u banci, a naročito voditelja poslovnice; da nije zahtijevala niti zajednički i dogovorno postupala sa suoptuženicima T. i T. niti su je oni potaknuli da na način opisan u izreci pobijane presude pribavi imovinsku korist odnosno da na taj način pričini štetu banci i klijentima. Dakle, optuženica kroz žalbu u suštini ponavlja svoju obranu, ali bezuspješno.

 

16.1. Naime, i prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, na temelju iskaza svjedoka-oštećenika klijenata banke i to osobito R. R., zatim svjedoka djelatnika ... banke Z. d.d. i to osobito V. B., A. P. i A. R. te knjigovodstveno-financijskog vještačenja, da je optuženica Š., postupajući upravo na način opisan u izreci pobijane presude, počinila kaznena djela iz članka 246. stavka 2. i članka 279. stavka 2. KZ/11. za što ju je osnovano i proglasio krivom. Pritom na takvu odluku nije od utjecaja pomalo nespretan izričaj iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje iz kojeg optuženica zaključuje da je upravo vještakinja utvrdila njezinu krivnju za štetu prouzročenu ... banci Z. d.d., jer odluku o krivnji može donijeti jedino sud (kao što je to i u ovoj situaciji učinio), a određeni dokazi samo potkrepljuju utvrđenje suda o krivnji. Također je vještakinja na temelju valjane i potpune dokumentacije utvrdila visinu pribavljene koristi, odnosno počinjenje štete, neovisno o tome što nisu vještačene poslovne knjige trgovačkog društva L. d.o.o., jer je vještakinja imala na raspolaganju dokumentaciju banaka. Osim toga, kao svjedok je ispitan i J. P. koji je vodio knjigovodstvo trgovačkog društva L. d.o.o. i koji je potvrdio da to društvo nije imalo nikakvih poslovnih aktivnosti nakon što je osnovano.

 

16.2. Neovisno o tome što grafološkim vještačenjem nije potvrđeno da je optuženica Š. skriptor potpisa na nalozima za razročenje štednih uloga klijenata ...banke Z. d.d., ti su klijenti svi u svojim iskazima potvrdili da oni nisu potpisali sporne naloge niti su tražili razročenje svojih štednih uloga. Kada se ova okolnost dovede u vezu s nalazom i mišljenjem knjigovodstveno-financijske vještakinje iz kojeg proizlazi da su sva razročenja napravljena s ID šifrom optuženice, pri čemu su svjedokinje bankarske službenice potvrdile da su na povjerenje supotpisivale odobrenja na pojedinim nalozima, zatim s činjenicom da je optuženica Š. dva dana nakon što je R. R. u banci utvrdila da je s njezinog štednog uloga podignut sav novac, R. R. vratila novac te s obranama optuženice S. T. i optuženika M. T., koji potvrđuju da je novac na račun trgovačkog društva L. d.o.o. prebacivala upravo optuženica Š., onda je, protivno žalbenim navodima optuženice Š., pravilno i zakonito utvrđeno da je upravo optuženica N. Š. počinila kaznena djela za koja je i proglašena krivom jer je zlorabila povjerenje klijenata i banke otuđujući novac s računa klijenata bez njihovog odobrenja u svoju korist te u korist trgovačkog društva L. i optuženika T. i T., pritom unoseći u naloge klijenata kao i u računalni sustav neistinite podatke.

 

16.3. Protivno navodima u žalbama optuženika S. T. i M. T., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je optuženica Š. navedene radnje obavila na nagovor optuženika T. i T. pa su osnovano i zakonito i oni proglašeni krivima za poticanje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

16.4. Naime, premda optuženici T. i T. u svojim žalbama tvrde da u tijeku postupka nije dokazano, a niti da je u pobijanoj presudi jasno i valjano obrazloženo njihovo poticanje, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je osnovano na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su ovi optuženici potaknuli optuženicu Š. na počinjenje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te da je za takvo svoje utvrđenje dao sasvim jasne i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom su i u izreci sasvim dovoljno opisane njihove radnje poticanja koje je opisano riječima „na traženje i nagovor“, iz kojih sasvim jasno i nedvojbeno proizlazi da se radilo o radnjama poticanja kojima je kod optuženice Š. stvorena namjera za počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

16.5. Kao što to navodi i prvostupanjski sud u svojoj presudi, činjenica da su optuženici T. i T. imali koristi od podizanja novca koji je uplaćivan na račun trgovačkog društva L. d.o.o. i s kojeg su oni oboje podizali novac, pri čemu to trgovačko društvo nije imalo nikakvih poslovnih aktivnosti, a imalo je otvorene račune u dvije banke te je novac s jednog računa prebacivan na drugi, s očitom namjerom da se prikrije trag novca, jasno dokazuje da su optuženici T. i T. potaknuli optuženicu Š. da podiže novac s računa bančinih klijenata i prebacuje ga na račun trgovačkog društva L. d.o.o.

 

16.6. Pritom svakako treba imati na umu da je upravo optuženik T. upoznao optuženicu T. s optuženicom Š., pri čemu optuženici T. i T. u svojim obranama opisuju dogovor s optuženicom Š. o navodnom pozajmljivanju novca u korist trgovačkog društva L. d.o.o., koje je osnovano tek nakon tog dogovora, zbog čega su se u više navrata i susretali pa su se tako susrele i optuženice T. i Š., pri čemu se očito radi o iskonstruiranim obranama u odnosu na pozajmice da bi se opravdalo prebacivanje novca bez znanja klijenata banke.

 

16.7. Kada se navedeno poveže s iskazom svjedoka A. R. i V. B. koji su iskazivali da je upravo optuženik M. T. bio na šalteru kod optuženice Š. u vrijeme kada je razročen štedni ulog svjedoka A. P., s time da je i taj optuženik osobno podizao novac s računa trgovačkog društva L. d.o.o., neosnovani su, kako žalbeni navodi optuženika T., tako i žalbeni navodi optuženice T., da nije dokazano njihovo poticanje.

 

16.8. Pritom na ovo utvrđenje nisu od utjecaja žalbeni navodi optuženika T. u kojima on osporava svoje svojstvo osobe koja je faktički bila ovlaštena za obavljanje poslova u trgovačkom društvu L. d.o.o. Ovo stoga što za ulogu poticatelja nije potrebno svojstvo odgovorene osobe, a optuženik T. je nesporno bio ovlašteni potpisnik za podizanje novca s računa trgovačkog društva L. d.o.o., koji je novac on i podizao u više navrata.

 

16.9. Neosnovano optuženik T. upire i na okolnost da je trgovačko društvo L. d.o.o. osnovano 28. lipnja 2013., dok je prva transakcija bila 29. travnja 2013., koja okolnost da dokazuje da nije bilo poticanja. Naime, prva transakcija odnosila se je na svjedokinju-oštećenicu R. R. koji je novac optuženica Š. zadržala za sebe, a tek su ostale transakcije koje su uslijedile u kolovozu, rujnu i listopada 2013. bile uplaćene na račun trgovačkog društva L. d.o.o. kada je to društvo osnovano. Pritom nije neobičan ovakav tijek transakcija jer je prema rezultatima dokaznog postupka osnivanje trgovačkog društva L. d.o.o. uslijedilo tek nakon postignutog dogovora između optuženika (koji dogovor optuženici T. i T. opisuju kao dogovor oko pozajmica), zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi optuženika T. kojima se upire na razliku u duljini terećenog razdoblja (od početka 2013. do lipnja 2014.) i vremenu poduzimanja pojedinih transakcija (29. travnja 2013. do 23. listopada 2013.). Naime, inkriminirano razdoblje obuhvaća i vrijeme dogovora i planiranja počinjenja kaznenog djela, a traje do vremena kada je otkriveno, a što je bilo u lipnju 2014., u kojem su vremenu optuženici imali na raspolaganju protupravno stečeni novac, čiji je mali dio u lipnju 2014. vraćen.

 

16.10. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika Š., T. i T. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

17. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da su svim optuženicima precijenjene olakotne okolnosti, a podcijenjene otegotne te da se tako blagim kaznama neće postići svrha kažnjavanja.

 

17.1. Optuženica Š. kroz žalbenu osnovu zbog odluke o kazni smatra da joj djela nisu dokazana pa joj onda ne može biti izrečena ni kazna, dok se optuženici T. i Š. ne žale zbog odluke o kazni pa je u odnosu na njih postupljeno sukladno članku 478. ZKP/08-22, s time da optuženica T., premda ne navodi u uvodu žalbe žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, u obrazloženju smatra da je prvostupanjski sud zanemario olakotne okolnosti na njezinoj strani, osobito njezinu neosuđivanost, količinu kriminalne aktivnosti, njezino zdravstveno stanje te njezino ponašanje i držanje pred sudom u tijeku cjelokupnog postupka. 

 

17.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno svim optuženicima otegotno cijenjen iznos novca kojeg su protupravno pribavili, a koji višestruko premašuje iznos od 60.000,00 kuna, koji iznos je potrebno pribaviti da bi se radilo o znatnoj imovinskoj koristi. Stoga, premda se radi o obilježju djela, nema zapreke da se taj iznos otegotno cijeni. Pravilno je optuženicima otegotno cijenjena i okolnost da je oštećen veći broj klijenata banke, kao i okolnost da se radi o produljenom djelu, odnosno da je poduzet veći broj radnji, a optuženici Š. i činjenica da je zlouporabila, kako povjerenje banke, tako i povjerenje klijenata prema kojima je bezobzirno postupala, pri čemu je neke i osobno poznavala. Pravilno je prvostupanjski sud optuženiku T. otegotnim cijenio činjenicu da je osuđivan presudom Općinskog suda u Splitu od 21. rujna 2015. broj K-915/14. zbog kaznenog djela iz članka 314. stavka 2. KZ/11. Međutim, ovu okolnost je pogrešno cijenio kao raniju osuđivanost, jer je optuženik osuđen nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela pa stoga ta okolnost može biti cijenjena samo kao njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela. Nasuprot tome, pravilno je optuženicama Š. i T. olakotnim cijenjena njihova dosadašnja neosuđivanost, optuženici Š. da je nakon otkrivanja djela vratila novac R. R., a optuženici T. njezino narušeno zdravstveno stanje te okolnost da je samohrana majka.

 

17.3. Sve navedene pravilno cijenjene i dostatno vrednovane okolnosti, i prema ocjeni ovog suda, protivno žalbenim navodima stranaka, opravdavaju utvrđivanje kazne zatvora optuženici Š., kako za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ711., tako i za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., u nešto duljem trajanju od minimalne kazne propisane za ovo kazneno djelo, posebno cijeneći njezinu upornost i bezobzirnost u postupanju, a optuženicima T. i T. na donjoj granici propisanoj zakonom za djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Naime, premda za poticatelje nije propisano blaže kažnjavanje, u njihovom ponašanju nedostaje ta beskrupuloznost u odnosu na klijente banke. Stoga je upravo kazna zatvora od tri godine za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. te kazna zatvora od jedne godine za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., uz jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci za optuženicu Šuto te kazne zatvora od jedne godine svakom za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. za optuženike T. i T., kazne koje će utjecati na optuženike, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Izrečene kazne, uz sigurnosnu mjeru izrečenu optuženici Š., sadrže dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici prouzročili počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

17.4. Slijedom svega navedenog, nije bilo osnova za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika zbog izrečene kazne, tako ni žalbi optuženika Š., T. i T.

 

18. Međutim, osnovano se žali državni odvjetnik u odnosu na trajanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u svezi s bankarskim poslovima i poslovima raspolaganja novcem iz članka 71. KZ/11. koja je optuženici Š. izrečena u trajanju od devet godina. Naime, prema članku 71. stavku 2. KZ/11., ova se mjera izriče u trajanju od jedne do deset godina, s time da se počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, ta mjera izriče u trajanju koje je od jedne do deset godina dulje od izrečene kazne zatvora. Stoga je djelomičnim prihvaćenjem žalbe državnog odvjetnika prvostupanjska presuda preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri izrečenoj optuženici Š. na način opisan u točki I. izreke ove presude.

 

19. Svi optuženici žale se i zbog dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, obrazlažući pritom da im, s obzirom na činjenicu da je u činjeničnom opisu u odnosu na svakog od njih naveden najmanji iznos pribavljene imovinske koristi, nije mogla biti ta korist oduzeta solidarno. Pritom ovi žalitelji zanemaruju da se u konkretnoj situaciji radi o imovinskopravnom zahtjevu dosuđenom oštećenicima pa nema nikakve zapreke da im bude naloženo da štetu nadoknade solidarno, što kod oduzimanja imovinske koristi nije moguće. Pritom na takvu odluku, protivno navodima u žalbama optuženika, nije od utjecaja što je, prema činjeničnom opisu djela, dio imovinske koristi prenesen na trgovačko društvo L. d.o.o. koje nije optuženo u ovom postupku jer, kao što je to navedeno i u prvostupanjskoj presudi, sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, odgovorna osoba odgovara za štetu koju je trgovačko društvo steklo, a u konkretnoj situaciji to je upravo optuženica S. T. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

 

19.1. Međutim, oštećeno trgovačko društvo G. d.d. s pravom ističe u žalbi da ga je prvostupanjski sud u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu pogrešno uputio u parnicu, jer nije sporan datum isplate naknade štete ... banci Z. d.d., a visina kamatne stope je određena zakonom. Stoga je u tom dijelu prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti i oštećeniku G. d.d. dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti, kako je to i učinjeno u točki II. izreke ove presude, pri čemu je visina zateznih kamata određena u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 88/22.) ovaj sud je, u dijelu odluke u kojem je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na imovinskopravni zahtjev, dvojno iskazao novčani iznos u kunama i eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz citiranog Zakona (1 EUR=7,53450).

 

20. Optuženica Š. u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. No, unatoč tome što na tu žalbenu osnovu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, treba reći da je odluka o troškovima postupka, s obzirom na stanje spisa predmeta, sukladna zakonu.

 

21. Sijedom svega navedenog, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-22, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. studenoga 2022.