1

Poslovni broj 13 Gž-947/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 13 Gž-947/2021-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ. iz H., Nj., OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku u S., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-690/2012 od 2. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2022.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-690/2012 od 2. listopada 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj M. Đ. iz H., Nj., vlasnik 8/112 dijela čest. zem 830 ZU 738 K.O G. ( kat.čest 4730) te je tužitelj Đ. M. iz H., Nj. ovlašten na temelju ove presude upisati pravo vlasništva na čest. zem 830 ZU 738 K.O G. ( kat.čest.4730) na svoje ime i korist vlasništvo 8/112 dijela uz istodobno brisanje tog prava sa imena i koristi tuženika. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn u zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je vlasnik 8/112 dijela čest. zem 830 ZU 738 K.O G. (kat.čest 4730) te da je ovlašten upisati pravo vlasništva na čest. zem 830 ZU 738 K.O G. (kat.čest.4730) na svoje ime i korist vlasništvo 8/112 dijela uz istodobno brisanje tog prava sa imena i koristi tuženika.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama u kojima se ista pobija žalbom, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao i na žalbene navode koje ističe žalitelj da nedostaje obrazloženje, ovaj sud je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

6. Sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku utvrđuje:

              - da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je vlasnik nekretnine oznake čest. zem 830 k.o G. i da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao darovanjem od majke D., a ista je stekla nekretninu diobom sa sunasljednicima, te iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je čest. zem. 830 upisano vlasništvo tuženika u dijelu 8/112;

              - da iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel u S. proizlazi da predmetna nekretnina nosi oznaku čest.zem 830 oranica površine 610 m2, upisana u zemljišnoknjižni uložak broj 738 k.o G. te da je među ostalim kao suvlasnik upisan tuženik za 8/112 dijela;

- da iz katastra za česticu zemljišnoknjižne oznake 830 k.o G. proizlazi da predmetna nekretnina nosi katastarsku oznaku 4730 te da ima površinu 610 m2, da je upisana u više posjedovnih listova, te da je u odnosu na predmetnu nekretninu koja nosi naziv "O." i ima površinu od 610 m2, bio upisan u posjedovnom listu broj … L. A. pok. R., zatim u PL 35 B. V. pok. L. i družina (stanje 1959), zatim u PL broj 540 Đ. D. ud. V. nakon izvršene diobe 1972. (rješenje o promjeni posjedovnog stanja UP/I-299/1972 na listu 91 u spisu), koja je darovala svoje nekretnine sinovima Đ. V. i Đ. M. (ugovor o darovanju 1981.) koje je provedeno u katastru rješenjem UP-I-2604/1981 od 12.rujna 1983. s tim da je predmetnu česticu oznake 830 darovala upravo tužitelju, međutim ista je greškom upisana u PL 668 k.o G. koji glasi na brata V. Đ.;

- da iz iskaza svjedoka Ž. B. proizlazi da je nakon izvršene diobe među nasljednicima pok. L. predmetna nekretnina pripala D. koja je ostala skrbiti o roditeljima na Š. te se za života bavila vinogradarstvom i maslinarstvom te je predmetnu nekretninu darovala sinu M. Isto tako, proizlazi da su predmetne nekretnine u posjedu obitelji od pok. A. (pradjeda) kojeg su naslijedili L. i M. te nitko treći nije polagao prava na predmetnu nekretninu;

- da iz iskaza svjedoka I. C. proizlazi da je najstariji unuk pok. L. rođenog … umrlog … a kojeg su naslijedili djeca pok A. (T.) D. i L. te D. i V., zatim da su nasljednici iza ostavinske rasprave sklopili diobeni ugovor te i narednih 45 godina svatko je obrađivao svoj dio. Nadalje, da se radi o nekretnini zvanoj "O." koja se podijelila na tri dijela tako je jedan dio pripao D., majci tužitelja, drugi A. T., a treći dio nasljednicima pok. A. T. tj. D. i L. i nekada je to bio vinograd koji je danas zapušten, dok je D. svoj dio "O." obrađivala do kraja svog života odnosno do 2001.

 

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da u konkretnom slučaju proizlazi da je prednik tužitelja (L.) predmetnu nekretninu posjedovao dovoljno dugo (prije 1941) da je mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, no sve i da nije tako tužitelj, uračunavanjem vremena posjedovanja počevši od pradjeda L. rođenog ... pa do danas nesmetano posjeduje predmetnu nekretninu više od 50 godina (ne računajući vrijeme zastoja dosjelosti) te je isti preko djeda i majke koja je predmetnu nekretninu stekla diobom među sunasljednicima do danas u neprekidnom savjesnom posjedu predmetne nekretnine zapravo više od 100 godina, a isti je od diobe do danas u nesmetanom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine dulje od 20 godina, slijedom čega su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva bilo redovnom bilo izvanrednom dosjelošću sukladno odredbi čl. 159.st. 4 ZV. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao uračunavanjem vremena posjedovanja prednika te nasljeđivanjem odnosno valjanim pravnim poslom diobom te darovanjem koje su u cijelosti izvršeni, te da je isti u kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu iste od diobe 1970. do danas više od 20 godina, slijedom čega je nedvojbeno utvrđeno da je isti stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću tako da odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

 

8. Međutim, takvi zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda ne mogu se za sada prihvatiti.

 

9. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj vlasnik 8/112 dijela, zemljišno knjižne čestice 830 G., a koja odgovara katastarskoj čestici 4730, a koja ima površinu 610 m2. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj odnosno njegovi pravni prednici kroz zakonom propisano vrijeme posjedovali cijelu površinu od 610 m2 predmetne čestice čime su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Međutim, tuženik je na ročištu održanom 14. siječnja 2019. kao i u žalbenim navodima osporio identitet spora navodeći da iz podataka u katastru proizlazi da tužitelj posjeduje odnosno je posjedovao samo dio predmetne katastarske čestice u površini od 50 m2. Na navedeno ukazuje i izvadak iz katastra zemljišta od 18. 8.2008. (list 153 spisa) iz kojeg proizlazi da kao posjednik predmetne kčbr. 4730 (koja odgovara zemljišno knjižnoj 830 nije upisan samo tužitelj odnosno njegovi pravni prednici već i druge osobe (npr. K. P. na površini 360m2, Općina Š. na površini od 50 m2, M. B. i dr.).

 

10. Pri tome je prvostupanjski sud propustio ocijeniti navedenu ispravu, a niti je raspravio prigovor tuženice da je tužitelj mogao posjedovati samo dio sporne kčbr. 830 zem. uložak 738 K.o. G., što je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

11. U tom smislu potrebno je navesti da su svjedoci saslušavani na sudu i to bez da je predmetna katastarska čestica koja predstavlja predmet spora identificirana na licu mjesta pa je nejasno kako su svjedoci mogli imati saznanja koju su točno površinu sporne kč.br. tužitelj i njegova prednica posjedovali, a imajući u vidu da je tuženik osporio da je tužitelj posjedovao cijelu kč. br. 830 odnosno cijelu površinu od 610 m2. Naime, bez provođenja dokaza vještačenjem radi identifikacije predmeta spora ne može se stvoriti nedvojbeni zaključak da su tužitelj i njegovi pravni prednici posjedovali 610 m2 sporne kč.br. 830 te je izvođenje dokaza vještačenjem radi identifikacije nužno kako bi se identifikacijom utvrdilo kako položajno, tako i u pogledu veličine (površine), što je predmet spora. To nadalje znači da je vještak dužan, nakon što stranke mu na uviđaju pokažu što je predmet spora, izraditi skicu lica mjesta na kojoj će jasno biti ucrtan i označen (bilo slovima, bilo drugom bojom) dio nekretnine koji je predmet tužiteljeva tužbenog zahtjeva, a navedeno je potrebno ne samo kako bi tužitelj tada u skladu s tim nalazom i mišljenjem mogao postaviti tužbeni zahtjev, već i stoga što o tome ovisi i teret dokazivanja u postupku.

 

12. Pri tome, valja napomenuti da je, kako to osnovano ističe tuženik u žalbi, tužitelj u podnesku od 16.siječnja 2019. između ostalog naveo da je vlasnik 8/112 dijela, a što bi prema tužitelju značilo da je vlasnik cca 44m2 te da je upravo navedeni dio (tih 44 m2) predmet postupka. Iz navedenog nije jasno da li tužitelj smatra da je suvlasnikom cijele katastarske čestice u omjeru 8/112 ili da je vlasnik fizički odijeljenog (realnog ) dijela sporne nekretnine kč.br. 830. koji realni dio ima površinu 44 m2. Iz navedenog jasno proizlazi da se za sada ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da su bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na cijeloj površini od 610 m2 na spornoj kč. br. 830 u 8/112 dijela.

 

13. Naime, ako tužitelj smatra da je vlasnik samo fizički odijeljenog realnog dijela kč. br. 830. u veličini od 44 m2, tada ne može osnovano zahtijevati da je suvlasnik cijele kč.br. 830. (u površni od 610 m2) te će u takvom slučaju tužitelj nakon identifikacije nekretnine temeljem koje će utvrditi koji prostorno dio kč. br. je predmet spora morati na drugačiji način postaviti tužbeni zahtjev.

 

14. Isto tako, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo i da obzirom da se radi o nekretnini koja je bila u režimu društvenog vlasništva, pravno relevantno razdoblje posjedovanja do 6. travnja 1941. iz čega proizlazi da sud prvog stupnja smatra da rok dosjelosti na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu nije mogao teći u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. 

 

15. Međutim, pravna shvaćanja suda prvog stupnja u pogledu početka trajanja roka dosjelosti za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu su pogrešna. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odnosu na početak računanja roka dosjelosti za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

 

16. Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

17. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96) iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

18. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

19. Navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

 

20. Slijedom iznijetog, a suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, u vrijeme potrebno za dosjelosti na nekretnina koje su se na dan 8. listopada 1991. nalazile u društvenom vlasništvu uračunava se i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba.

 

21. Prema tome, prvostupanjska presuda ne sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama te se zbog toga ne može ispitati, a niti je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u pogledu tužbenog zahtjeva tako da je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.

 

22. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 3. ZPP), a odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

23. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će, imajući u vidu stajališta ovog suda izražena u ovom rješenju, provesti postupak u kojem će utvrditi sve odlučne činjenice relevantne za donošenje odluke pri čemu će ocijeniti i osnovanost žalbenih navoda tuženika te će provesti identifikaciju nekretnine odnosno dijela nekretnine koji je predmet spora u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom. Također, prvostupanjski sud će u ponovnom postupku ponovno ocijeniti dokaze koji su izvedeni tijekom postupka nakon čega će moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

 

U Zagrebu 8. studenog 2022.

 

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.