1              Poslovni broj: Gž-1164/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. i o. d.o.o. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u Z., protiv tužene A. K. iz Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2054/2021-15 od 4. srpnja 2022., 8. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2054/2021-15 od 4. srpnja 2022.

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se u točki III. izreke rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2054/2021-15 od 4. srpnja 2022.

 

II. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2054/2021-15 od 4. srpnja 2022., odlučeno je tako da izreka u cijelosti glasi:

 

"I. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrvd-9131/2003 od 25. kolovoza 2003. u dijelu kojim je tuženici A. K. iz Z., OIB: ... naloženo isplatiti tužitelju V. i o. d.o.o., Z., OIB: ... iznos od 688,82 kn s pripadajućom zateznom kamatom te je tužba u tom dijelu povučena.

 

II. Dopušta se preinaka tužbe djelomičnom promjenom istovjetnosti sporednog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na glavnicu te se djelomično ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrvd-9131/2003 od 25. kolovoza 2003. u dijelu kojim je tuženici A. K. iz Z., OIB: ... naloženo isplatiti tužitelju V. i o. d.o.o., Z., OIB: ... zateznu kamatu na dio glavnice u iznosu 298,21 kn za razdoblje od 25. kolovoza 2003. do isplate te iznos od 154,40 kn na ime kamata obračunatih od dospijeća svakog pojedinog računa do 25. kolovoza 2003.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja V. i o. d.o.o., Z., OIB: ... za naknadu troškova postupka."

 

p r e s u d i o   j e

 

"I. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrvd-9131/2003 od 25. kolovoza 2003. u dijelu kojim je tuženici A. K. iz Z., OIB: ... naloženo isplatiti tužitelju V. i o. d.o.o., Z., OIB: ... iznos od 298,21 kn te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 39,51 kn od 2. rujna 2002. do isplate,

- na iznos od 31,54 kn od 2. listopada 2002. do isplate,

- na iznos od 35,16 kn od 2. studenog 2002. do isplate,

- na iznos od 42,77 kn od 2. prosinca 2002. do isplate,

- na iznos od 32,99 kn od 3. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 49,66 kn od 2. veljače 2003. do isplate,

- na iznos od 66,58 kn od 2. ožujka 2003. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. obračunava prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

2. Protiv te presude i rješenja žalbu podnosi tužitelj po punomoćniku, a iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija u cijelosti, a rješenje u odnosu na točku III. izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, a tuženu obveže na naknadu parničnog troška i troškova žalbe ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za isporučenu vodu za potrebe stana u Z., .... za razdoblje kolovoz 2002. – veljača 2003. u iznosu 298,21 kn.

 

6. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je tužitelj 6. kolovoza 2003. podnio prijedlog za ovrhu označivši kao ovršenika "D. K. M. A., Z., ...", da je rješenje o ovrsi doneseno 25. kolovoza 2003. pod poslovnim brojem Ovrvd-9131/2003., da je u više navrata pokušana dostava tog rješenja osobama navedenim kao ovršenici, da je tužena od 16. listopada 1987. prijavljena na adresi u Z., ..., te da je nakon što je tužitelj podneskom od 6. travnja 2020. dostavio točan podatak o nazivu i adresi stranke rješenje o ovrsi uručeno tuženoj 16. rujna 2020.

 

6.1. Polazeći od takva utvrđenja, a imajući pritom u vidu tvrdnju tužene da je utužena tražbina podmirena, no da potvrdu o uplati ne posjeduje (list 104), prvostupanjski sud zaključuje da je tužena postupanjem tužitelja, koji je podatke o njezinu točnom imenu i prezimenu kao i adresi stanovanja dostavio gotovo 17 godina nakon podnošenja ovršnog prijedloga, dovedena u poziciju da se dokazima ne može oduprijeti tvrdnji tužitelja o postojanju tražbine, jer nije razumno za očekivati da ona kraj roka zastare za tražbinu tužitelja u trajanju od jedne godine gotovo 20 godina čuva dokaze o plaćanju računa s dospijećem obveze iz 2002. i 2003., te da takvo postupanje tužitelja ne smije ići na štetu i na teret tužene zbog čega odbija tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 298,21 kn i u tom dijelu ukida platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi, a odbija i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na novčane iznose pobliže navedene u točki II. izreke pobijane presude.

 

7. Neodlučna je žalbena tvrdnja kojom žalitelj ukazujući na nepravilnu primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. – dalje: ZPP) aludira na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer se presuda u ovom sporu u kojem vrijednost glavna novčana zahtjeva ne prelazi iznos od 5.000,00 kn, koji je u vrijeme pokretanja ovog postupka (6. kolovoza 2003.) bio mjerodavan za ocjenu radi li se o sporu male vrijednosti (arg. iz čl. 52. st. 2. u vezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 84/08, 123/08 – ispravak), ne može pobijati iz tog žalbenog razloga (čl. 467. st. 1. u vezi čl. 458. st. 1. ZPP-a).

 

8. S druge strane nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te kada s tim u vezi osporava pravilnost ocjene suda prvog stupnja kako je upravo njegovim propustima tužena onemogućena da dokaže svoje tvrdnje da je utužena tražbina podmirena.

 

9. Naime, tužitelj je sudu 6. kolovoza 2003. podnio ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga radi prisilne naplate neplaćene naknade za isporučenu vodu za potrebe stana u Z., ..., za razdoblje travanj 2001. – veljača 2003. u iznosu 987,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to popisom, procjenom i prodajom pokretnina ovršenika i pljenidbom 1/3 plaće ovršenika, te je u tom prijedlogu kao ovršenika označio: "D. K. M. A., Z., ..." (identičan naziv dužnika u izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja). Prvostupanjski je sud prihvatio takav ovršni prijedlog donošenjem rješenja o ovrsi 25. kolovoza 2003. pod poslovnim brojem Ovrvd-9131/03, te naložio ovršeniku namirenje navedene tražbine zajedno s odmjerenim troškovima ovrhe u iznosu 120,00 kn u roku od 8 dana i ujedno odredio ovrhu radi naplate glavne tražbine i troškova ovrhe na predloženim predmetima ovrhe.

 

9.1. Međutim, prema podacima spisa dostava tog rješenja u prijedlogu za ovrhu označenom ovršeniku na adresu ...., Z., nije uspjela, tako da je najprije dostava rješenja vraćena 1. prosinca 2003. s napomenom poštanskog dostavljača "obaviješten nije podigao pošiljku", a potom je i sudski dostavljač 2. prosinca 2006. vratio neuručeno rješenje o ovrsi s napomenom da je primatelj prema izjavi susjede odselio s navedene adrese (list 5-6, 9-12), pa je prvostupanjski sud najprije zaključkom od 22. veljače 2007. (list 16), koji je punomoćnik tužitelja primio 19. ožujka 2007., pozvao tužitelja (u tom stadiju postupka ovrhovoditelja) da u roku od 90 dana dostavi točnu adresu ovršenika, a potom i zaključkom od 8. prosinca 2008. zaprimljenom po punomoćniku tužitelja 10. prosinca 2008. (list 24) ponovno pozvao tužitelja da u roku od 30 dana dostavi sudu točnu adresu ovršenika. Iz spisa nadalje proizlazi da je tužitelj podneskom od 5. siječnja 2009. (list 25) kao ovršenike označio M. J. D. i A. K., oboje na adresi ..., Z., iako je dostava na tu adresu prethodno već vraćena s naznakom poštanskog dostavljača da je naslovljeni primatelj odselio.

 

9.2. Tužitelj je tek podneskom od 6. travnja 2020. (list 35) kao ovršenika ispravno označio sada tuženu A. K. iz Z., ..., kojoj je rješenje o ovrsi od 25. kolovoza 2003. uručeno 16. rujna 2020., pa je povodom njezina pravovremena prigovora od 22. rujna 2020. (list 39) prvostupanjski sud rješenjem od 12. siječnja 2021. stavio izvan snage pobijano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga (list 43-44).

 

10. U skladu s prethodno navedenim neosnovano žalitelj tvrdi kako nije pogrešno naznačio adresu tužene A. K. u situaciji kada i iz priložena uvjerenja o prebivalištu proizlazi kako ona još od 16. listopada 1987. ima prijavljeno prebivalište u Z., ... (list 38). Osim toga, on u ovršnom prijedlogu nije ispravno naveo niti podatke o imenu i prezimenu ovršenika označenih kao "D. K. M. A.", jer se ispostavilo kako točno ime i prezime ovršenika glasi: "M. J. D. i A. K.".

 

11. Dakle, tužitelj je podatak o točnom imenu i adresi prebivališta tužene dostavio sudu tek podneskom od 6. travnja 2020., dakle, gotovo punih 17 godina nakon donošenja rješenja o ovrsi i podnošenja ovršnog prijedloga, iako ga je prvostupanjski sud još zaključcima od 22. veljače 2007. i 8. prosinca 2008. pozvao na dostavu točne adrese u prijedlogu za ovrhu označenih ovršenika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je upravo propustima tužitelja rješenje o ovrsi dostavljeno tuženoj gotovo 17 godina nakon njegova donošenja i nakon podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno gotovo 20 godina nakon dospijeća obveze plaćanja računa na kojima se temelji prijedlog za prisilnom naplatom tražbine tužitelja. Točna je žalbena tvrdnja kako je prvo ročište održano godinu i četiri mjeseca nakon podnošenja prigovora protiv rješenja o ovrsi. No, to ne isključuje pravilnost zaključka kako je upravo propustom tužitelja da prije podnošenja prijedloga za ovrhu provjeri podatak o točnom imenu i adresi prebivališta tužene (u ovršnom prijedlogu i vjerodostojnoj ispravi nerazumljiva oznaka ovršenika, odnosno dužnika kao „D. K. M. A.“), koja na u prijedlogu za ovrhu označenoj adresi u ... u Z. nema prijavljeno prebivalište još od 17. travnja 1980. (list 38), tuženoj uskraćena mogućnost dokazati tvrdnju o podmirenoj tražbini tužitelja. S tim u vezi nije u pravu žalitelj kada ističe da se radi o propustu tužene koja ga je trebala obavijestiti o promjeni adrese, te kada se pritom poziva na točku 2.5-5 Smjernica za dobavu vode iz javnog vodovoda „V. G. Z.“ od 15. studenoga 1971. (list 81-101). To stoga što ta odredba samo propisuje kako je evidentirani korisnik vodne usluge u obvezi plaćanja isporučene i potrošene vode svo vrijeme dok nije predao pisanu odjavu, te da se promjena korisnika usluge priznaje samo na osnovu pisane prijave.

 

12. U situaciji kada tužitelj u odredbom čl. 378. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.– dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka njegove tražbine, propisanom roku zastare svoju tražbinu može sudskim putem ostvariti u roku od jedne godine od dospijeća novčane tražbine koja datira počevši od srpnja 2002. pa do ožujka 2003., tada od tužene doista nije razumno očekivati da bi nakon 17 godina od podnošenja ovršnog prijedloga i donošenja rješenja o ovrsi, odnosno 17 do 18 godina od dospijeća tražbine tužitelja imala mogućnost dokazati svoju tvrdnju da je tražbina tužitelja podmirena i da ne postoji, tj. da protekom tog vremena još uvijek posjeduje dokaze o plaćanju utužene tražbine.

 

12.1. S obzirom da je na tuženoj teret dokazivanja tvrdnje da je tužitelju platila tražbinu i da ta tražbina nije postojala u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga 6. kolovoza 2003. (arg. iz čl. 219. st. 1. ZPP-a), to je tuženoj upravo postupanjem tužitelja, koji je podatke o njezinom točnom imenu i adresi prebivališta dostavio sudu gotovo 17 godina nakon podnošenja ovršnog prijedloga i donošenja rješenja o ovrsi, faktički uskraćena mogućnost da u procesno pravnom smislu učinkovito ospori tvrdnje tužitelja o postojanju tražbine, pa posljedično tomu i mogućnost da u ravnopravnom položaju s tužiteljem raspravlja pred sudom, što ima značaj povrede njezinog odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 55/01, 6/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) zajamčena prava na pravično suđenje. U tom se kontekstu ne može niti zaključiti o postojanju tražbine tužitelja.

 

13. U skladu s naprijed navedenim razlozima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom u cijelosti odbio tužbeni zahtjev jer je takva odluka utemeljena na u ustavno sudskoj praksi izraženom stajalištu da svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, te se počivajući upravo na tim argumentima suprotno stajalištu žalitelja ne radi o arbitrarnoj odluci kako u procesno pravnom, tako i materijalno pravnom smislu, već o odluci donesenoj u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. Ustava.

 

14. Zbog svega prethodno navedenog, a imajući u vidu kako u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna procesna povreda na koju se pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i pravilno utvrđen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te prvostupanjsko rješenje u osporenoj točki III. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

15. U ne pobijanim točkama I. i II. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

16. Kraj neosnovanosti žalbe odbijen je zahtjev žalitelja za naknadom troškova nastalih uslijed njena podnošenja (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

17. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

 

 

Bjelovar, 8. studenog 2022.

 

 

Sudac

 

        Vladimir Šestak, v.r.