1

          Poslovni broj: 13 Gž-715/2022-2

          Poslovni broj: 13 Gž-715/2022-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …, zastupane po O. d. o. u Z., …, protiv tuženika Z. K., OIB: …, iz T., …, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z. o. u. J. B. i D. J. u N. G., …, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2709/2019-20 od 17. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenoga 2022.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2709/2019-2 od 17. svibnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim što će se o troškovima postupka u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Z. K. OIB: … da tužiteljici R. H. OIB:…, isplati iznos stečen bez osnove u ukupnom iznosu od 416.607,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 289.076,04 od 27. veljače 2017. godine, kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1555/16 od 3. 1. 2017. godine do namirenja ovrhovoditelja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu višem od dosuđenog zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti. U žalbi ističe kako sud prvog stupnja nije utvrdio činjenice koje bi opravdavale djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja odluke u pobijanom dijelu proizlazi kako je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 780,00 kn, jer da se radi o potraživanju troška F. a., koje ne proizlazi iz osnove koja je kasnije otpala, već se radi o samostalnoj tražbini kao posljedici ne postupanja tužiteljice po pravomoćnoj sudskoj odluci. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda jasno je iz specifikacije izvršenja osnove kako je navedeni iznos, pored dosuđenog, naplaćen po ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, koji je taj iznos i primio upravo na temelju ukinute prvostupanjske odluke, povodom izravne naplate iste. Da navedene odluke nije bilo taj trošak ne bi ni nastao.

3. Žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke, te u dijelu pod toč. II. izreke izjavio je tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj se naknaditi parnični trošak tuženiku, uvećan za trošak sastava žalbe sa zakonskom zateznom kamatom, koji trošak popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi prvenstveno ističe kako se u predmetnom parničnom postupku radi o potraživanju koje izvire iz radnog odnosa, zbog čega se postupak treba voditi kao radni spor i pod oznakom "Pr", a ne kao običan parnični predmet, pa su na taj način povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku i Sudskog poslovnika na štetu tuženika. Nadalje, ističe da su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio (uz tužbu je priložena potvrda F. a. iz koje jasno proizlazi da su pojedini novčani iznosi koje tužiteljica potražuje u tužbi isplaćeni, ne tuženiku, već tužiteljici), te je takva odluka suprotna čl. 3. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja je pogrešno zaključio da jasno postavljen zahtjev tuženika da se prethodno odluči o pravu tuženika na poštivanje vlasništva, sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije osnovan te je na taj način počinio bitnu povredu postupka na štetu tuženika. Smatra da ukidanje pravomoćne odluke donesene u njegovu korist, a koja je prošla kontrolu kroz žalbeni postupak vođen kod Županijskog suda, predstavlja jasnu povredu načela pravne sigurnosti i mirnog uživanja njegova vlasništva, zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola broj 1. Preispitivanje pravomoćne odluke od strane Vrhovnog suda ne smije se tretirati kao prikrivena žalba, a sama mogućnost dvaju pogleda na predmet nije temelj za ponovno razmatranje. Odlučno je u ovom predmetu da je isplata izvršena tuženiku, kao radniku i policijskom službeniku po osnovi plaće, a stečeno potražuje država, s tim da tuženik ničim nije doprinio da presude Općinskog i Županijskog suda, na temelju kojih je stekao pravo, budu nepravilne. U okolnostima konkretnog slučaja trebalo je ispitati predstavlja li vraćanje onoga što je već isplaćeno miješanje u pravo mirno uživanje vlasništva na način da je sud bio dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo. Propuštanjem sagledavanja navedenih okolnosti u predmetu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako se tužiteljici nikako nije smjelo dosuditi svih 416.607,14 kn, koji iznos tuženik u cijelosti nije niti naplatio, jer tuženik nije sebi naplatio niti iznos poreza na dohodak niti iznos prireza porezu na dohodak niti sve ostale doprinose, kao ni zatezne kamate, te se iz izvješća F. a. jasno vidi da je iznos od 155.279,14 kn uplaćen u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, odnosno u korist tužiteljice.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su osnovane.

6. Prvenstveno je za istaći kako je predmet spora zahtjev tužiteljice radi isplate koju je izvršila tuženiku temeljem osnove koja je otpala, pa potraživanje tužiteljice prema tuženiku ne izvire iz radnog odnosa, slijedom čega sud prvog stupnja u svom postupanju nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), koju tuženik u žalbi ne konkretizira.

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 3. ZPP, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganjima stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, a navodima koje u tom pravcu iznosi tuženik isti upućuje da bi pred sudom prvog stupnja bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 417.387,14 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 289.076,04 kn teče od 27. veljače 2017., kao dana primitika revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1555/16 od 3. siječnja 2017., pa do namirenja, budući da je osnova na temelju koje je tužiteljica tuženiku izvršila navedenu isplatu otpala.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, utvrdio kako je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-73/2015 od 7. prosinca 2015. naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 262.265,42 kn uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, da je tuženik naplatio ukupan iznos od 417.387,14, da je navedena presuda ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1555/16 od 3. siječnja 2017., čime je otpala pravna osnova na temelju koje je tužiteljica izvršila isplatu utuženog iznosa, i time se ostvarile pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev i nastupila obveza vraćanja primljenog iznosa.

10.1. U odnosu na iznos od 780,00 kn sud prvog stupnja smatra kako se radi o samostalnoj tražbini koja je posljedica ne postupanja tužiteljice po pravomoćnoj sudskoj odluci u odnosu na koju se ne primjenjuje odredba čl. 1117. st. 2. ZOO, budući da potraživanje troška F. a. (dalje: Agencija) ne proizlazi iz osnove koja je kasnije otpala.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da sukladno st. 3. istoga članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. U konkretnom slučaju, tuženik je ishodio pravomoćnu presudu kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Pr-73/2015 od 7. prosinca 2015., temeljem koje je od tužiteljice naplatio glavni dug u iznosu od 289.076,04 kn te na ime kamata iznos od 128.311,10 kn, ukupno 417.387,14 kn.

13.1. Međutim, navedena presuda, kao i presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-35/2016 od 1. rujna 2016. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, ukinute su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1555/16 od 3. siječnja 2017. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

14. Dakle, tužiteljica svoj zahtjev temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 1117. st. 2. ZOO, dok je tuženik zahtjevu tužiteljice suprotstavio svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija) te se pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama  Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu S. protiv H. od 2. travnja 2015. (Zahtjev br. 679/11) i Č. protiv H. (Zahtjev br. 48921/13) u pogledu Konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.

15. Navedeni prigovor tuženika prvostupanjski sud je otklonio smatrajući kako se navedene odluke Europskog suda za ljudska prava ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, budući da je tuženik zbog visine predmeta spora znao da se radi o postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, zbog čega kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje da će se dug naplatiti utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi.

16. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava S. protiv H. (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

17. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

18. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo ispitati predstavlja li vraćanje onoga što je već isplaćeno miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

19. U odnosu na eventualnu povredu načela pravne sigurnosti u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za ukazati je na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 94/2020-2 od 4. veljače 2020. u kojoj se navodi da se kod pozivanja na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv H. utvrđuje povreda tog načela gdje je taj sud svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja u bitnom proističe iz postupnopravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01).

20. Kako je pred sudom prvog suda činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je, temeljem odredbe čl. 370 ZPP, valjalo ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

21. U nastavku postupka sud prvog stupnja će izvođenjem dokaza koji su predloženi u postupku utvrditi odlučne činjenice na koje mu je ukazano ovim ukidnim rješenjem, te nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao i o troškovima cijelog postupka.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 8. studenoga 2022.

                                                                                                                        Predsjednica vijeća

                                                                                                                              Sanja Dujmović, v.r.