1

Poslovni broj 26 Gž-108/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-108/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (ministarstva, ravnateljstva1), OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., protiv tužene Z. P. iz Z.1, OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. H., odvjetnik iz Odvjetničkog društva H. & Partneri u likvidaciji, Z.2, kao nasljednice iza pok. I. P. iz Z.1, OIB: …, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-658/2017-14 od 27. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2022., 

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-658/2017-14 od 27. ožujka 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je pravnom predniku tuženice, sada pokojnom I. P., isplatiti tužiteljici iznos od 3.029.099,92 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 1995. do isplate, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 176.450,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 27. ožujka 2019. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev prednika tuženice za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

2. Protiv navedene presude žali se pokojni pravni prednik tuženice I. P., odnosno sada tuženica, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, prvenstveno odbaciti tužbu kao nepodobnu za raspravljenje, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 44.112,50 kuna uz pripadajući PDV.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u smislu žalbenih navoda, ali i po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj odluci ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, iz razloga što pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer o nekim bitnim i odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, u odluci nisu navedeni razlozi ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, s time da navedena povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.             

 

5. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da prvostupanjski sud nije na jasan i nedvojben način utvrdio sve bitne činjenice koje su odlučne za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, čime su osnovani i žalbeni navodi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6. Međutim, pogrešno žalitelj drži da je tužbu kao nepodobnu za raspravljanje valjalo odbaciti. To stoga što je predmetna tužba sadržavala sve potrebno da bi se po njoj moglo postupati , sadržavajući sve propisano oderdbom čl. 186. ZPP-a, s time da je u skladu s ročišnim rješenjem od 20. rujna 2018. (list 37-38 spisa), suprotno prigovorima žalitelja, tužiteljica podneskom od 24. rujna 2019. dodatno obrazložila činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, radi čega je neosnovan i žalbeni prigovor da je takvim postupanjem suda prvog stupnja (koji je nastavio postupati po podnesenoj tužbi), povrijeđen čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete koja joj je, prema navodima tužbe, nastupila radnjom prednika tuženice koji je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10 od 20. travnja 2012., koja je u pravnoj oznaci djela preinačena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj  Kž-232/12 od 19. ožujka 2015., utvrđen krivim da je, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a počinjenjem kaznenog djela je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takove koristi, čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 2. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12, dalje KZ/11), i to na način što je u vremenskom periodu od 19. lipnja 1989. do 31. listopada 1995. u Z.1 i V. G., kao direktor poduzeća „A.“ do 25. ožujka 1993., a od tada u svojstvu direktora trgovačkog društva „A.“ d.d., nastalog pretvorbom i privatizacijom tog poduzeća, u nakani stjecanja značajne nepripadne materijalne dobiti za navedeno poduzeće, odnosno, trgovačko društvo, a na štetu ravnateljstva2 (...), postupajući protivno odredbi čl. 17. Zakona o obveznim odnosima, stekao značajnu nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 3.029.099,92 kuna na šretu ravnateljstva2.

 

8. Sud prvog stupnja je uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10 od 20. travnja 2012., utvrdio da je prednik tuženice u svojstvu direktora pravne osobe, s namjerom stjecanja nepripadne dobiti poduzeo protupravnu štetnu radnju - preuzeo robu i pretvorio ju u obvezu te pravne osobe, a tu obvezu potom nije ispunio (što je od strane suda utvrđeno kao kazneno djelo), te da je upravo uslijed ove radnje ravnateljstvu2 nastala imovinska šteta u utuženom iznosu, da je prednik tuženice ovu štetnu radnju poduzeo u korist pravne osobe čijii je bio direktor, kao i da je istom grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, pa cijeneći da je između stranaka nesporno da navedena pravna osoba više ne postoji, temeljem odredbe čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15), a uvažavajući i odredbu čl. 10. st. 3. istog zakona, utvrđuje da je upravo tuženik pasivno legitimiran za utuženo potraživanje, s obzirom na to da tužiteljica, kao vjerovnik, svoju tražbinu ne može postaviti prema pravnoj osobi koja više ne postoji, a u korist koje je tuženik kao direktor učinio predmetnu štetnu radnju.

 

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), utvrđuje da je prednik tuženice vlastitom krivnjom prouzročio štetu tužiteljici u utuženom iznosu te da je stoga dužan štetu i naknaditi isplatom utuženog iznosa, kao i isplatiti i zatezne kamate na taj iznos tekuće od dana nastanka štete, od 31. listopada 1995., koji dan je prvostupanjski sud utvrdio uvidom u izreku presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10 od 20. travnja 2012.

 

10. Sporno je i u žalbenom stupnju postupka, je li prednik tuženice, odnosno sada tuženica kao njegova zakonska nasljednica, u obvezi isplatiti tužiteljici utuženi iznos s pripadajućim kamatama temeljem pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10 od 20. travnja 2012., kojom je prednik tuženice oglašen krivim za kazneno djelo koje u svome opisu uključuje nastanak štete u ukupnom iznosu od 3.029.099,92 kuna, sve to s obzirom na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, prigovor promašene pasivne legitimacije prednika tuženice (odnosno sada tuženice) i nepostojanja njegove odštetne odgovornosti, te prigovor zastare i visine potraživanja.

 

11. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, ocijenio da je na temelju čl. 12. st. 3. ZPP-a, u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti učinioca, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik (prednik tuženice) oglašava krivim.

 

12. Dakle, imajući u vidu da je prednik tuženice oglašen krivim za kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 2. i 1. KZ/11, te da je jedno od bitnih obilježja bića tog kaznenog djela, uzrokovanje štete većih razmjera, koje kazneno djelo u svom opisu uključuje i činjenično utvrđenje da je upravo prednik tuženice počinio "imovinsku štetu velikih razmjera" u ukupnom iznosu od 3.029.099,92 kuna, imajući u vidu i to da je sud vezan za one okolnosti koje ulaze u okvir opisa kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, a vezanošću s pravomoćnom kaznenom presudom, da je prednik tuženice, u svojstvu direktora pravne osobe, poduzeo protupravnu štetnu radnju u korist te pravne osobe - preuzeo robu i pretvorio ju u obvezu iste pravne osobe, koju obvezu potom nije ispunio, čime je grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za navedenu pravnu osobu, uslijed koje radnje je tužiteljici (ravnateljstvu2), nastala imovinska šteta u utuženom iznosu.

 

13. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, utvrdio i aktivnu legitimaciju tužiteljice koja je u skladu s odredbom čl. 132. st. 2. prije važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, dalje ZKP), kao oštećena u predmetnom kaznenom postupku, izrekom naprijed navedene presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, upućena s imovinskopravnim zahtjevom na građansku parnicu, imajući u vidu i to, kako to pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja, da je Uredbom Vlade RH o unutarnjem ustrojstvu ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta („Narodne novine“ broj 14/17, 90/17, 66/19 i 79/19), jasno propisano da je ravnateljstvo1 ustrojstvena jedinica tužiteljice, s time da je i ranijom Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva („Narodne novine“ broj 41/08, 119/08, 81/10, 131/10, 21/12, 21/12, 21/12 i 28/12), bilo istovjetno propisano, dok je naziv navedenog Ravnateljstva (koje obavlja upravne, stručne i gospodarske poslove u poslovanju s robnim zalihama), sukladno odredbama Zakona o strateškim robnim zalihama („Narodne novine“ broj 87/02 i 14/14), ravnateljstvo2.

 

14. Također, pravilno je utvrđeno da je tužiteljici nastala šteta u iznosu od 3.029.099,92 kuna, kako je to utvrđeno u činjeničnom opisu kaznenog dijela.

 

15. Na navedeno, imajući u vidu da je parnični sud vezan za osuđujuću presudu kaznenog suda o postojanju kaznenog dijela i kaznene odgovornosti učinioca kada se njegova odluka odnosi na činjenični kompleks (visinu utvrđene štete) koji je objekt i kaznenog i građanskog postupka, nisu od utjecaja tvrdnje žalitelja da u kaznenom postupku, na okolnost utvrđivanja visine štete, „nezakonito“ nije proveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, te da je u kaznenom postupku došlo do povrede načela monetarnog nominalizma, krive denominacije utvrđenog iznosa štete, kao što na navedeno nije od utjecaja niti činjenica što kazneni sud svojom odlukom nije odlučio o imovinskopravnom zahtjevu usmjerenom prema predniku tuženice (s obrazloženjem da optuženi ne može podmiriti stečenu imovinsku korist kada istu nije stekao za sebe, već za pravnu osobu), što je u skladu s odredbom čl. 82. Kaznenog zakona iz 1997. („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 i 50/00, dalje KZ/97) kojom je u st. 1. propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom i da će se ta korist oduzeti sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno.

 

16. Stoga, glede prigovora da prednik tuženice svojim postupanjem nije počinio štetu u visini kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda, nije osnovan.

 

17. Naime, budući da je, kako je to već više puta ponovljeno, parnični sud sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a, vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda (kojom je prednik tuženice, kao optuženik, oglašen krivim u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti), dakle, vezan i navedenim utvrđenjem da je upravo prednik tuženice (a ne i tužiteljica ili netko "treći") uzrokovao štetu od 3.029.099,92 kuna, u situaciji nepostojanja kojeg utvrđenja takve kaznene presude ne bi niti bilo (jer utvrđenje o predniku tuženice kao osobi koja je uzrokovala štetu u tome iznosu, predstavlja bitno obilježje kaznenog dijela za koje je prednik tuženice osuđen, odnosno konstitutivni element kaznenog dijela o kojemu je kazneni sud bio dužan suditi i o kojemu je i sudio, a glede postojanja kojeg je parnični sud ograničen u pravu slobodnog ocjenjivanja), za odluku u ovome sporu o odštetnoj odgovornosti prednika tuženice, prvostupanjski sud nije trebao provoditi dokaze i na taj način ponovo utvrđivati njegovu odštetnu odgovornost (koja je već utvrđena kaznenom presudom), slijedom čega nisu osnovani prigovori žalitelja kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju, pozivajući se na to da je građanskopravna odgovornost, šira od kaznenopravne, da na strani prednika tuženice u ovom postupku nisu utvrđene pretpostavke za njegovu odštetnu odgovornost, te da je odluku o postojanju odštetne odgovornosti prednika tuženice, prvostupanjski sud neosnovao temeljio na kaznenoj presudi, bez njegove suglasnosti, kao što nije od značaja niti pozivanje žalitelja na to da je nepripadna imovinska korist pribavljena za pravnu osobu (čiji je prednik tuženice bio direktor), a ne za njega samoga, to naročito imajući u vidu da je između stranaka nesporno da navedena pravna osoba više ne postoji te da se, stoga, tužiteljica od nje niti ne može naplatiti.

 

18. Dakle, s obzirom na pravomoćnu kaznenu presudu, i vezanost parničnog suda za nju (radi čega nema mogućnosti izvan njezinih okvira ocjenjivati postojanje odštetne odgovornosti, jer kaznena odgovornost za kazneno djelo kojim je prouzročena šteta, uključuje u sebi i građanskopravnu odgovornost za tu štetu), u ovom parničnom postupku, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, uz to što nije bilo mjesta utvrđivati odštetnu odgovornost prednika tuženice, odnosno pretpostavke za njegovo oslobođenje od odgovornosti, isto tako nije bilo mjesta niti utvrđivati visinu nastale štete, pa, stoga, niti na navedene okolnosti izvoditi dokaze, slijedom čega su neosnovani prigovori žalitelja kojima u žalbi, istovjetno kao i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj odluci, ustraje na tvrdnjama da je kazneni sud pogrešno utvrdio iznos nastale štete (odnosno visinu raspolaganja predmetnim ugovorima navedenima u izreci kaznene presude) i da je u ovom parničnom postupku trebalo na navedene okolnosti provoditi dokaze.

 

19. Također pravilno je sud prvog stupnja odbio i prigovor zastare. Međutim, ovdje  treba naglasiti da je sukladno odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ZOO/05, u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbe prije važećeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog obveznog odnosa (jer šteta je nastala počinjenjem kaznenog djela 31. listopada 1995., a ne donošenjem osuđujuće kaznene presude), umjesto odredbi ZOO/05, na koje se u konkretnom slučaju pogrešno pozvao sud prvog stupnja, pri čemu se obrazlažući prigovor zastare istovremeno pogrešno pozvao i na odredbu čl. 230. ZOO/05 koja regulira zastaru kod potraživanja štete koja nije uzrokovana kaznenim djelom, s time da su odredbe na koje se u pobijanoj presudi pozvao sud prvog stupnja (čl. 230. i 231.), identične odredbama ranijeg ZOO/91 (čl. 376. i 377.), tako da navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost tumačenja pravne materije koja je njima regulirana.

 

20. Iz sadržaja spisa nespornim proizlazi da je presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10 od 20. travnja 2012., potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Kž-232/12 od 19. ožujka 2015. (list 10-13 spisa), čime je ista postala pravomoćna dana 19. ožujka 2015. Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO/91, propisano je da ako je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Prema pravomoćnoj presudi donesenoj u kaznenom postupku, prednik tuženice je počinio kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. KZ/11, dok prema odredbi čl. 81. st. 1. toč. 3. KZ/11 propisano da kazneni progon zastarjeva nakon 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina, a u ovom slučaju u pitanju je takvo kazneno djelo, s time da je i u odnosu na ranije kvalificirano kazneno djelo prvostupanjskom kaznenom presudom, po kojoj je prednik tuženice počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi sa st. 1. alineja 6. KZ/97, prema odredbi čl. 19. st. 1. toč. 3. KZ/97, bilo propisano da se kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, ne može poduzeti kad protekne deset godina od počinjenja kaznenog djela, za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora, u kojm slučaju je bilo u pitanju upravo takvo kazneno djelo. Prema tome i zastarni rok zahtjeva za naknadu štete iznosi najmanje 10 godina, odnosno, ako se uzme kvalifikacija kaznenog djela prema preinačenoj odluci Županijskog suda u Šibeniku, 20 godina. Pokretanje i vođenje kaznenog postupka prekida zastarijevanje kaznenog gonjenja, a to za sobom povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete koje ponovo počinje teći od dana pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke (čl. 392. st. 1. ZOO/91). Kako je osuđujuća presuda za kazneno djelo postala pravomoćna 19. ožujka 2015., to zastarni rok od 10 godina ističe tek 2025. godine (a onaj od 20, tek 2035.), pa zastara nije nastupila jer je tužba koja je podnesena 7. srpnja 2017., podnesena prije isteka zastarnog roka.

 

21. Stoga, neosnovani su i prigovori žalitelja kojima tvrdi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog gonjenja, dok u odnosu na prigovor vezano za primjenu odredbe čl. 390. ZOO/91, valja reći da u slučaju kad je donesena pravomoćna osuđujuća presuda u kaznenom postupku, ta odredba, kao i rok za podnošenje tužbe iz te zakonske odredbe, nema nikakvog značaja – ne primjenjuje se, već se isti rok primjenjuje u situaciji kad je proveden kazneni postupak i kada u kaznenom postupku nije došlo do osuđujuće presude, što ovdje nije slučaj.

 

22. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 154. ZOO/91, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prednik tuženice (a sada tuženica), odgovora tužiteljici za počinjenu štetu, jer je štetu počinio namjerno, kako to slijedi iz utvrđenja pravomoćne presude kaznenog suda, s time da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl. 1054. kasnijeg ZOO/05, koja na istovjetan način regulira osnove odgovornosti za naknadu štete, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava o toj odgovornosti trebalo jednako odlučiti, rukovodeći se pri tome i odredbom čl 170. st. 2. ZOO-a, prema kojoj oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzročio namjerno, za što su u konkretm slučaju  ostvarene pretpostavke (štetnik, odnosno odgovorna osoba je u pravno relevantnom odnosu s pravnom osobom, radnjom odgovorne osobe koju je poduzeo u radu ili u svezi s radom je trećem prouzročena šteta, a ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost štetnika, s time da je štetu odgovorna osoba prouzročila namjerno).

 

23. Međutim, osnovano žalitelj žalbenim navodima upire na to da prvostupanjski sud nije na adekvatan način raspravio prigovor koji je prednik tuženice isticao tijekom prvostupanjskog postupka, da je tužiteljica sporno potraživanje namirila u stečajnom postupku koji je bio otvoren nad pravnom osobom „A.“, predlažući na tu okolnost izvesti dokaz uvidom u potvrdu RH ministarstva od 27. listopada 2009., tvrdeći i to da namirenje potraživanja proizlazi i iz javne knjige, povijesnog z.k. izvatka za zk.ul.br. 4906 k.o. Z., iz kojeg je vidljivo da je Hrvatski fond za privatizaciju, kao pravni sljednik Republičke direkcije za robne rezerve RH, prodao dio određenih nekretnina,  predlažući na istu okolnost izvesti dokaz uvidom u navedeni povijesni z.k. izvadak, te pribavu spisa Hrvatskog fonda za privatizaciju, pored navedenog, na okolnost utvrđivanja visine duga, istina u kontekstu prigovaranja utvrđenom iznosu štete u kaznenom postupku, predlažući i knjigovodstveno vještačenja.

 

24. Naime, iznos od 3.029.099,92 kuna za koji je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je istim stečena značajna nepripadna materijalna dobit na šretu ravnateljstva2, odnosno tužiteljice, odnosi se na utvrđenje visine nastale štete tužiteljici kao oštećenoj počinjenim predmetnim kaznenim djelom, i posljedično tome na odmjeravanje kazne u kaznenom postupku. Međutim, kada u kaznenom postupku ujedno nije odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu (kao što je ovdje slučaj, iz razloga koji su naprijed obrazloženi), i kada je oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu, tada se iznos duga, s obzirom na prigovor njegovog namirenja, mora utvrđivati u građanskoj parnici.

 

25. U tom smislu, osnovano žalitelj upire i na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda

primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a, o tome da žalitelj nije dokazao činjenicu da je tužiteljica utuženo potraživanje naplatila, čime je, u kontekstu svega naprijed obrazloženog, isto bilo od utjecaja i na pravilnost konačnog zaključka suda prvog stupnja o visini postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

26. Ovdje posebno treba naglasiti da je sud prvog stupnja na pripremnom ročištu od 11. travnja 2018. (list 31-32 spisa), odredio izvođenje dokaza čitanjem isprava koje su dostavljene u spis te uvidom u spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10, nakon čega je Općinski kazneni sud u Zagrebu i dostavio kazneni predmet sudu na uvid, međutim, o činjenicama koje je prvostupanjski sud utvrdio uvidom u dostavljeni kazneni spis, prvostupanjski sud nije sačinio službenu bilješku, niti je na bilo koji drugi način konstatirao što je konkretno utvrdio uvidom u svezi s činjenicama radi kojih je i zatražio njegovu dostavu, pa tako niti u odnosu na istaknute prigovore žalitelja o namirenju potraživanja tužiteljice, već je u pobijanoj presudi, u odnosu na potvrdu RH ministarstva od 27. listopada 2009., samo naveo da „uvidom u navedenu ispravu koja prileži na listu 1352 spisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10), nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu je li utuženo potraživanje namireno, s obzirom na to da iz iste ne proizlazi ikakva novčana transakcija“, pri čemu je sadržaj navedene isprave ostao ovome žalbenom sudu nepoznat. Pored navedenog, sud prvog stupnja pobijanom presudom određeno ne obrazlaže niti činjenice koje je utvrđivao vezano za prodaju određenih nekretnina, radi čega nije moguće provjeriti niti pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da „činjenicu namirenja  nije moguće nedvojbeno utvrditi niti uvidom u isprave koje se odnose na prodaju nekretnina“, dok o pribavi spisa Hrvatskog fonda za privatizaciju, te provođenju predloženog knjigovodstvenog vještačenja, protivno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a, u pobijanoj odluci prvostupanjski sud nije naznačio razlog njihovog odbijanja, odnosno razloge zbog kojih navedene dokaze nije izveo.

 

27. Sve naprijed obrazloženo utjecalo je na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer sud prvog stupnja na okolnost namirenja predmetnog potraživanja, nije proveo sve dokaze koje je žalitelj predložio, pa da bi o istome mogao odlučivati primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, a one dokaze koje je proveo, nije na jasan i razumljiv način obrazložio, posljedično čemu su ujedno izostali jasni i razumljivi razlozi o građanskopravnoj odgovornosti prednika tuženice (sada tuženice) za utuženi iznos od 3.029.099,92 kuna, čemu osnovano u žalbi prigovara žalitelj.

 

28. Stoga, s obzirom na sve navedeno, ostvarena je bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke) te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

 

29. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otklonit navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem te će raspraviti sve odlučne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva,  na način da će tadi dati jasne i prihvatljive razloge o prigovoru namirenja potraživanja tužiteljice, nakon što na adekvatan način raspravi navedeni prigovor s obzirom na sve predložene dokaze od strane žalitelja, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u korelaciji s izvedenim dokazima u kaznenom predmetu koji je vođen protiv prednika tuženice pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu poslovni broj KO-2307/10, ukoliko se o izvođenju tih dokaza usuglase obje stranke (čl. 8 ZPP-a), nakon čega će o zahtjevu tužbe donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, u kojoj će za svoja utvrđenja dati valjane i jasne razloge.

 

30. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

31. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 8. studenog 2022.

 

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.