Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz
sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužitelja Državnog
odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu
u Dubrovniku, Građansko – upravni odjel, Dropčeva 1, protiv tuženika Ministarstva
pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno
pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N.
Đ. iz D., Andrije H., zainteresirane osobe P.Đ. pok. V. iz K., K., zainteresirane osobe P.Đ. pok. A. iz D., F. S., zainteresirane osobe
A. Đ. iz V., B., temeljem članka 36. stavak 1. točka 4.
Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16,
29/17, 110/21; dalje ZUS), 7. studenog 2022.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva
pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno
pravo Klasa: UP/II-942-01/18-01/141 Urbroj: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 4.
prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/18-01/141 Urbroj: 514-
04-02-01-01/08-21-02 od 4. prosinca 2021. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje)
odbija se tužiteljeva žalba izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne
uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove
Klasa: UP/I-943-01/97-01/11 Urbroj: 2117-04-01-17-14 od 18. listopada 2017.,
ispravljenog rješenjem o ispravku greške Klasa: UP/I-943-01/14-01/11 Urbroj: 2117-
04-01-17-17 od 8. studenog 2017. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko djelomično
rješenje).

2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem N. Đ. (predniku
zainteresirane osobe N. Đ.), zainteresiranoj osobi P. Đ.
pok. V., svakome 14305/276480 dijela, P. Đ. pok. A. i A.

2 Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

Đ. svakome po 19305/276480 dijla, daju se u vlasništvo nekretnine
upisane u z.k.ul. 463 k.o. V. i to k.č. 2828 površine 3072 m2, i kč.br. 2965/4
površine 5467 m2 (točka 1.), kao obveznik povrata utvrđena je Republika Hrvatska
(točka 2.), odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi rješenja (točka 3.), svaka stranka
snosi svoje troškove postupka (točka 4.), o zahtjevu koji se odnosi na k.č. 2956/1,
2956/2, 2956/3, 2958, 2821, 2825, 2826, 2829, 2832, 2964/1, 2956/4, 2965/1 k.o.
V. odlučit će se posebnim rješenjem.

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija zakonitost osporenog
rješenja tvrdnjama kako se isto temelji na pogrešno utvrđeno činjeničnom stanju i
nepravilnoj primjeni materijalnog i postupovnog prava. Protivno stajalištu tuženika,
nekretnine koje su se nalazile na poluotoku P. prijašnjim vlasnicima oduzete
su temeljem pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. koju je donijela
Austro – ugarska i od tada su u državnom vlasništvu. Iz tog razloga upis organa
upravljanja Državnog sekreterijata za narodnu obranu izvršen je pozivom na
provedbeni plan odnosno Uredbu o knjiženju prava vlasništva na državnoj
nepokretnoj imovini. Da je tome tako potvrđuju i građevine (otok O., podzemni
tuneli i dio putova) koje je u vojne svrhe na poluotoku P. izgradila još Austro –
ugarska. Činjenica da su pojedini prijašnji vlasnici nakon 1. svjetskog rata neko
vrijeme eventualno ponovno obrađivali dio oduzetog zemljišta može se objasniti
raspadom Austro – ugarske, a ne kao dokaz da zemljište nije bilo oduzeto i
privedeno namjeni. Rješenje Kotarskog suda u Dubrovniku br. Z-24/59 je samo
provedbeni propis kojim je na temelju pravomoćne Razvlastbene odluke iz 1917. broj
32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru te članka 4. i 7. Uredbe o
knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Službeni list FNRJ, br.
54/87) i rješenja Državnog sekreterijata za narodnu obranu br. 1368/54 od 15.
prosinca 1958. na tim nekretninama upisana općenarodna imovina s organom
upravljanja Državnog sekreterijata za poslove narodna obrane. Na temelju članka 4. i

7. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini i rješenja od

15. prosinca 1958. kao organ upravljanja upisan je Državni sekreterijat za narodnu
obranu. Dakle, oduzimanje ovih nekretnina nije izvršeno provedbenim propisom
kojim je naznačen organ upravljanja, nego rješenjem o izvlaštenju iz 1917., pa u
smislu odredbi člana 1., 2., i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br. 92/96, 69/99, 42/99,
92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/12, 81/02) nisu ostvarene
pretpostavke da se tužiteljima odredi naknada za te nekretnine, a pogotovo naturalni
povrat. Pored toga, Republika Hrvatska kao vlasnik nekretnina upisana je po
službenoj dužnosti temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava
određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br.
40/92). Protivno stajalištu tuženika, Republika Hrvatska, kao treća osoba, stekla je
pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju zakona odnosno valjane
pravne osnove, zbog čega nije moguće vraćanje nekretnina podnositeljima zahtjeva.
Takvo stajalište da je izraženo i u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske Us-
9158/00. Pogrešno je stajalište tuženika da je područje P. demilitarizirana
zona, kao i da se vraćanjem nekretnina u vlasništvo podnositeljima zahtjeva ne bi
dovela u pitanje sigurnost zemlje odnosno da kompleks kao takav nema karakter
vojnog kompleksa, jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine, zbog čega se
njihovim vraćanjem ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa. Unatoč dopisu
Ministarstva obrane od 28. listopada 1999., na koji se poziva tuženik, u spis je
pribavljena imovinskopravna dokumentacija pribavljena od Ministarstva obrane s
popisom izgrađenih objekata koji se prostiru po cijelom kompleksu poluotoka

3 Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

P. (izvidna stanica, skladište streljiva, stambeni objekt, vojnički klub i dr.), iz
čega proizlazi da se radi o kompleksu koji se bez svih njegovih sastavnih dijelova kao
takav više ne bi mogao koristiti. Tužitelj smatra da iz vještačenja, kao i neposrednog
opažanja službene osobe tijekom provedenog očevida proizlazi da se radi o vojnom
kompleksu koji se kao takav vraćanjem pojedinih dijelova u vlasništvo više ne bi
mogao koristiti. Tvrdi da iz svih u postupku izvedenih dokaza (vještvo, očevid)
proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji je u cijelosti priveden namjeni zbog koje
je oduzet odnosno da se radi o nekretninama do kojih se ne može pristupiti osim
preko puteva izrađenih isključivo u vojne svrhe. Na takav zaključak upućuje i nalaz i
mišljenje vještaka M. B. u kojem se zaključuje da se na poluotoku P.nalaze vojni kompleksi, da su izgrađene građevine privedene vojnoj namjeni, da
asfaltirani putevi služe kao komunikacija između vojnih objekta odnosno da se
zemljište smatra privedenim svrsi. Čak kada bi se i smatralo da su nekretnine bivšim
vlasnicima oduzete tek nakon 1945., iz činjenica utvrđenih u postupku nedvojbeno
proizlazi da su nekretnine koje su predmet postupka do 1. siječnja 1997. odnosno do
stupanja na snagu Zakona o naknadi privedene namjeni zbog koje su oduzete.
Vraćanjem tih nekretnina nesporno bi se narušila cjelovitost uporabe prostora koji se,
unatoč činjenici da je do 2002. bio pod nadzorom UN-a kao demilitarizirano područje,
i dalje nalazi na upravljanju Ministarstva obrane (4. ZP OS RH (S.) lokacija
P.) i predstavlja granično područje nužno za sigurnost i obranu Republike
Hrvatske. Uz vojni kompleks (demilitarizirano područje po Protokolu o privremenom
režimu sklopljenom između RH i SRJ koji se nastavio primjenjivati s Crnom Gorom)
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske u neposrednoj blizini koristi određene
objekte u vojne svrhe (radarsko izviđanje i sl.), što ukazuje na značaj tog područja
nužnog za sigurnost i obranu Republike Hrvatske. Prostornoplanski status
predmetnih nekretnina nije od utjecaja na činjenicu da su nekretnine koje su predmet
postupka privedene namjeni zbog koje su oduzete, bez obzira na način njegova
trenutnog korištenja (tako i u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske
u presudama Us-3789/13 i UsI-1591/13). Sve navedeno da upućuje na postojanje
zapreka za povrat iz članka 55. stavak 1. točka 3. i 4. Zakona o naknadi za imovinu
oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, zbog čega predlaže da
sud osporeno rješenje poništi i sam riješi upravnu stvar, podredno vrati na ponovno
odlučivanje.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

5. Temeljem članka 19. stavak 3. ZUS-a u spor su kao zainteresirane osobe
pozvani N. Đ., P. Đ. pok. V., P. Đ. pok.
A. i . Đ., koji nisu dostavile odgovor na tužbu.

6. S obzirom na sadržaj tužbe i činjenicu da stranke izričito ne zahtijevaju
održavanje rasprave, to je primjenom odredbe članka 36. stavak 1. točka 4. ZUS
odlučeno spor riješiti bez rasprave.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz stanja spisa proizlazi među strankama nesporno činjenično stanje:
- u postupku pokrenutom 8. lipnja 1997. zahtjevom za naknadu odnosno
povrat oduzete imovine;

- 1. veljače 2001. doneseno je rješenje Klasa: UP-I-943-01/97-01/1340 Urbroj:
2117-09/1-01-5 kojom se priznaje pravo na naknadu u obveznicama Republike
Hrvatske za dijelove oduzete imovine navedene u izreci tog rješenja;

4 Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

- koje rješenje je poništeno rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/01-
01/1099 Urbroj: 514-03-07/1-08-2 od 15. srpnja 2008., a zahtjev za naknadu ili povrat
odbijen;

- koje rješenje je potvrđeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske Us-9532/2008-7 od 14. rujna 2011.;

- ta je presuda kao i rješenje tuženika od 15. srpnja 2008. ukinuto odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-28/2012 od 13. studenog 2013., a
predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak;

- u izvršenju ustavne odluke tuženik je rješenjem Klasa: UP/II-942-01/13-
01/941 Urbroj: 514-04-14-04 od 20. studenog 2014. poništio prvo rješenje
prvostupanjskog tijela od 1. veljače 2001., donijeto u upravnom postupku, i predmet
vratio na ponovni postupak;

- u nastavku postupka doneseno je prvostupanjsko djelomično rješenje i
osporeno rješenje, koji su predmet ovog upravnog spora, kojima se zainteresiranim
osobama daju u suvlasništvo kat. čestice 2828 i 2965/4 k.o V. (kako je
navedeno pod točkom 2.).

9. Među strankama se ukazuje spornim točnost utvrđenog činjeničnog stanja,
a posljedično tome i pravilna primjena zakona od koje ovisi odluka o tome je li bilo
mjesta o vraćanju u vlasništvo predmetnih nekretnina ovlaštenicima naknade.
10. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju uopće nisu bile ostvarene
pretpostavke da se tužitelju odredi naknada za nekretnine, s osobito da se odredi
naturalni povrat, jer su prijašnjim vlasnicima nekretnine oduzete za vrijeme Austro –
ugarske temeljem Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917., od kada su iste, prema
tumačenju tužitelja, u državnom vlasništvu.

11. Takav zaključak temelje na tumačenju odredbe člana 52. stavak 1. Zakona
o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine
(Narodne novine, br. 92/96, 69/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01,
80/12, 81/02; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi za oduzetu imovinu) prema kojoj se
prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju
valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je
imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva
predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano.

12. Ovdje osporena rješenja donesena su u izvršenju odluke Ustavnog suda
Republike U-III-28/2012 od 13. studenog 2013. koja se poziva na stajalište iz
istovrsnog predmeta odnosno odluke broj: U-II-4614/2010 od 18. rujna 2013. U
suštini obrazloženje iz te odluke svodi se na zaključak kako su zemljišta na poluotoku
P. bivšim vlasnicima oduzeta tek 1955., zbog toga što se Razvlstbena odluka iz

1917. ne može smatrati "valjanom pravnom osnovom" na koju su se jugoslavenske
komunističke vlasti mogle pozvati zbog čega se s aspekta članka 3. Zakona o
naknadi za oduzetu imovinu ima smatrati da je oduzimanje provedeno bez pravne
osnove.

13. Kod ovakvog obrazloženja obvezujuće ustavne odluke, javnopravna tijela
nemaju prostora za drukčije tumačenje o valjanosti pravnog osnova stjecanja prava
vlasništva, a time se ujedno otklanjanju i svi tužbeni navodi koje u tom pravcu ističe
tužitelj. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske Razvlastbenu odluku od 5. srpnja

1917. ne uzima kao valjani konstitutivni čin valjanog stjecanja vlasništva, već kao
oduzimanje bez pravne osnove koju su jugoslavenske komunističke vlasti prikazale
kao odlukom o izvlaštenju, zbog čega se na konkretan slučaj ne odnosi iznimka
vraćanja u posjed i vlasništvo prijašnjim vlasnima propisana prethodno citiranim
odredbama.

5 Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

14. Dalje, tužitelj pogrešnim smatra zaključak tuženika u pogledu pitanja jesu li
konkretne nekretnine privedene svrsi odnosno jesu li ispunjeni uvjeti za vraćanje
imovine. To je pitanje uređeno odredbom članka 55. Zakona o nakadi za oduzetu
imovinu prema kojoj se na vraća u posjed vlasništvo i imovina koja je nedjeljiv
sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz
oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva (točka 1.),
koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava
vlasništva (stavak 2.), čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost,
odnosno namjena uporabe prostora i imovine (stavak 3.), čijim bi vraćanjem bila bitno
okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski
kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga
kompleksa i sl.) (stavak 4.).

15. Ispunjenje uvjeta za vraćanja imovine u vlasništvo ovisi o faktički
utvrđenom činjeničnom stanju. Prema stavu prvostupanjskog tijela, kojeg prihvaća i
tuženik, predmetne nekretnine nisu privedene namjeni. Takav zaključak temelje na
utvrđenjima koja proizlaze iz:

- neposrednog opažanja službene osobe koja je očevidom 16. ožujka 2015.
utvrdila da područje poluotoka P. nije ograđeno, da je omogućen pristup svim
građanima, na nekim nekretninama nalaze se napušteni i nekorišteni vojni objekti
odnosno da je čitavo područje napušteno i ne koristi se za nikakve svrhe;
- od Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar zatraženi su
zračni snimci uklopljeni u kopiju katastarskog plana te je pregledom istih i
usporedbom katastarskog plana u odnosu na nekretnine koje su predmet rješavanja
utvrđeno da je k.č. 2965/4 neizgrađeno zemljište, obraslo raslinjem, ne graniči s
morem, a k.č. 2828 k.o. V. neizgrađeno zemljište dijelom šuma, dijelom stijene,
ne greniči s morem;

- prama lokacijskoj informaciji Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog
odjela za prostorno uređenje i gradnju Klasa: 350-05/15-10/149 Urbroj: 2117/1-23/1-
4-15-2 od 26. ožujka 2015. k.č. 2828 i 2965/4 k.o. V. nalaze se izvan granica
građevinskog područja.

16. Prema ocjeni suda, ovakva utvrđenja pouzdana su osnov za zaključak
kako je riječ o česticama koje se nalaze na demilitariziranom području koje je izgubilo
raniju funkciju i značaj, na potpuno napuštenom području koje se sada ne koristi i nije
u funkciji Ministarstva obrane, niti bilo koje druge svrhe te isti, prema važećoj
prostorno – planskoj dokumentaciji, ne predstavlja vojni kompleks. Pored toga, i
samo je Ministarstvo obrane, koje nije u posjedu predmetnih nekretnina, u dopisu
Klasa: 940-01/99-01/96 Ur.br: 512M3-0201-99-04 od 28. listopada 1999. izrazilo
mišljenje da se oduzeta imovina na poluotoku P. na kojoj nisu sagrađene
vojne građevine trebaju vratiti vlasnicima. To Ministarstvo, dakle, suprotno
tužiteljevim tvrdnjama ničim ne ukazuje na poseban režim korištenja koji važi za
vojne objekte niti iznosi bilo kakve okolnosti koje bi upućivale na zaključak da se radi
o području koje ima vojni i obrambeni značaj.

17. Kod ovakvog stanja stvari, sud se pridružuje zaključku javnopravnih tijela i
obrazloženju osporenog rješenja da u konkretnom slučaju ne postoje zapreke
propisane člankom 52. i 55. stavak 3. i 4. Zakona o naknadi da se nekretnine vrate u
vlasništvo prijašnjim vlasnicima, ako za to postoje i drugi propisani uvjeti, kao što je
to u predmetnoj upravnoj stvari.

18. Kod izloženog, sud utvrđuje kako u upravnom postupku koji je prethodio
donošenju osporenog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a niti je
ostvaren jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1.

6 Poslovni broj: 16 UsI-3910/2021-10

ZUP-a na koje pazi po službenoj dužnosti pa se temeljem odredbe članka 57. stavka

1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, kao što je to učinjeno u izreci ove
presude.

U Splitu, 7. studenog 2022.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog
otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem
ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko –
upravni odjel, Dropčeva 1, uz zapisnik objavi

- tuženiku Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za
građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz zapisnik o
objavi

- zainteresiranoj osobi N. Đ. iz D., A.
- zainteresiranoj osobi P. Đ. pok. V. iz K., K.

- zainteresiranoj osobi P. Đ. pok. A. iz D., F.S.

- zainteresiranoj osobi A. Đ. iz V., B.
- u spis

Rj.

Temeljem članka 11. stavak 1. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne
novine, br. 118/18) ne plaćaju se sudske pristojbe.