Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pst 500/14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
pod 1) D. K., OIB: …, iz S., A. B. Š. 64 i pod 2)
V. L., OIB: …, iz S., T. …, oboje zastupani po pun.
J. T., odvj. u S. protiv tuženika P. … S., OIB: …,
…, zastupanog po pun. K. P., odvj. u S., radi predaje i
naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna
2022. g. u prisutnosti pun. tužitelja pod 1) i 2) i zamjenice pun. tuženika, dana 7.
studenog 2022. g.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
''1.Dužan je tuženik P.S., OIB: …, u roku od 15 dana
predati tužiteljima pod 1) D. K., OIB: …, i pod 2) V. L.,
OIB: …, u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 vinograd,
površine 168 m² i čest. zem. 5434/3, vinograd, površine 104 m², z.u. 6305 k.o. S.
slobodne od svojih stvari i osoba.
2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima novčani iznos od
87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja 2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s pripadajućim
kamatama koje na pojedini mjesečni iznos od 1.250,00 kn teku od dospijeća odnosno od
svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.''.
r i j e š i o j e :
I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku tužitelja pod 1) i 2) od 7.
svibnja 2022. g. u dijelu kojim su tužitelji pod 1) i 2) u t. 2. petita zatražili isplatu preko
iznosa od 87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja 2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s
pripadajućim kamatama.
II.Dužni su tužitelji pod 1) i 2) u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 1.875,00 kn.
Obrazloženje
Tužitelji pod 1) i 2) ustali su tužbom pred ovim sudom dana 2. svibnja 2014. g.
protiv tuženika u kojoj su naveli da su vlasnici nekretnina označenih kao čest. zem.
5434/2, vinograd, površine 168 m² i čest. zem. 5434/3, vinograd, površine 104 m², obje
upisane u z.u. 6305 k.o. S., za po ½ dijela. Tuženik da je pedesetih godina prošlog
stoljeća na tim nekretninama izgradio zgrade, garaže i parkiralište te sve ostalo što mu je
potrebno radi korištenja tih nekretnina u poslovne svrhe, bez pitanja i suglasnosti tužitelja
odnosno prednika tužitelja: ranije upisanih vlasnika R. i R.-R. L. (djeda i
bake tužitelja pod 1) i svekra i svekrve tužiteljice pod 2)). T. da dugi niz godina
neovlašteno koristi nekretnine u vlasništvu tužitelja radi obavljanja poslovne djelatnosti
ne plaćajući tužiteljima nikakvu naknadu za korištenje istih slijedom čega tužitelji
potražuju i naknadu koristi koju je tuženik imao upotrebom tuđe stvari u svoju korist.
Visinu naknade tužitelji da će odrediti nakon što sud provede vještačenje po vještaku
građevinske struke. Tužitelji su citirali odredbu čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima prema kojoj vlasnik ima pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar
da mu ona preda posjed te stvari te odredbe čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim
odnosima o stjecanju bez osnove i upotrebi tuđe stvari u svoju korist. Predloženo je
donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužiteljima preda u posjed nekretnine
označene kao čest. zem. 5434/2, vinograd, površine 168 m² i čest. zem. 5434/3,
vinograd, površine 104 m², obje upisane u z.u. 6305 k.o. S. slobodne od osoba i stvari
te isplata s osnova stjecanja koristi bez osnove za razdoblje od 30. travnja 2009. g. pa do
podnošenja tužbe u mjesečnim iznosima koje će tužitelji odrediti nakon provedenog
građevinskog vještačenja s pripadajućim kamatama.
Rješenjem broj Pst 500/14 od 6. ožujka 2015. g. tužiteljima je vraćena tužba radi
dopune jer pod točkom 2. petita nije sadržavala određen tužbeni zahtjev, pa su tužitelji u
podnesku od 25. ožujka 2015. g. specificirali novčano potraživanje na način da su
zatražili isplatu mjesečnog iznosa od 1.250,00 kn te predložili donošenje presude kojom
će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 87.500,00 kn za razdoblje od 30. travnja
2009. g. do 30. ožujka 2015. g. s pripadajućim kamatama, na koji su način uredili točku
2. petita tužbe. Ujedno su tužitelji postavili i alternativni tužbeni zahtjev u odnosu na
točku 1. petita tužbe te predložili obvezati tuženika na isplatu novčanog iznosa od
620.160,00 kn s pripadajućim kamatama, a s osnova naknade tržišne vrijednosti
zemljišta.
U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu
ističući prigovor nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari navodeći da su
prednici tužitelja tražili povrat nekretnina odnosno isplatu naknade za oduzetu imovinu u
postupku koji se vodio pred Uredom za imovinsko pravne poslove SDŽ te su u tom postupku djelomičnim rješenjem koje je u žalbenom postupku
potvrđeno rješenjem Mp od 12. siječnja 2005. g. odbijeni sa
zahtjevom u odnosu na čest. zem. 5434/3. Tijekom tog postupka da je utvrđeno da je
predmetna nekretnina prešla u vlasništvo tuženika temeljem Kupoprodajnog ugovora
zaključenog 1958. g. te je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, a obje su nekretnine
već bile u posjedu tuženika. U odnosu na tužiteljicu pod 2) istaknut je prigovor
litispendencije, a budući da između istih stranaka u pogledu istog zahtjeva postoji parnica
koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem II P 1206/02 koju je pokrenuo
prednik tužiteljice pod 2) A. L., a koji postupak nije pravomoćno okončan. U
odnosu na predmet spora odnosno nekretnine čiji povrat odnosno isplatu tržišne cijene te
naknadu za korištenje bez osnove tužitelji traže navedeno je da se radi o nekretninama
koje su nastale cijepanjem nekretnine označene kao čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S.
koja je imala početnu površinu od 2172 m². Temeljem rješenja o eksproprijaciji NO
K. S. od 10. lipnja 1957. g. da je nastupila dioba čest. zem. 5434 k.o. S. na
način da su od nje nastale čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 površine i oblika ranije
čest. zem. 5434. Tuženik da je stupio u istinit, zakonit i pošten posjed nekretnina
označenih kao čest. zem. 5434/2 i 5434/3 dok čest. zem. 5434/1 predstavlja javni put.
Površine i oblici novonastalih nekretnina da su se u više navrata mijenjali do sadašnjih
veličina. Nadalje, da je tuženik dana 19. studenog 1958. g. zaključio Kupoprodajni ugovor
s vlasnicima: R. i R. L., pravnim prednicima tužitelja, te je tim
Ugovorom stekao vlasništvo na čest. zem. 5434 k.o. S., a vlasnicima je isplaćena
naknada za zemljište i kulture zasađene na zemljištu u cijelosti. Prednici tuženika su,
dakle, u potpunosti namireni u pogledu predmetnih nekretnina, a tuženik posjeduje
nekretnine koje su predmet zahtjeva od uvođenja u posjed 1959. g. i neprekidno je u
posjedu. Citirana je odredba čl. 268. Zakona o udruženom radu te je navedeno da
tužitelji odnosno njihovi pravni prednici kao vlasnici nekretnina koje koriste društvene
pravne osobe nisu zahtijevali vraćanje odnosno predaju u posjed u roku od 5 odnosno 10
godina iz ove odredbe. Dodano je i da su nekretnine koje su predmet tužbe ušle u
temeljni kapital tuženika te time postale vlasništvo pravne osobe nastale iz poduzeća u
pretvorbi, što znači da je tuženik postao vlasnik predmetnih nekretnina po sili zakona bez
obzira što nije upisan u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik. Nadalje, prema Zakonu o
izvlaštenju vlasnik izvlaštene nekretnine, koje je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o
eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujak 1978. g. i kojem naknada nikad nije
isplaćena, da je mogao od korisnika eksproprijacije odnosno njegovog pravnog slijednika
tražiti naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine u roku od godine dana od dana
stupanja na snagu tog Zakona, što su isto tužitelji propustili. Nekretnine da su,
napomenuto je, privedene svrsi, a što i sami tužitelji navode u tužbi.
Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 7. svibnja 2022. g. te je tužitelj
pod 1) zatražio isplatu iznosa od 10.670,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti s
pripadajućim kamatama za razdoblje od 1. svibnja 2009. g. do 30. travnja 2022. g., a
tužiteljica pod 2) isplatu iznosa od 53.352 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim
kamatama za razdoblje od 1. svibnja 2009. g. do 30. travnja 2022. g. Ujedno su tužitelji
pod 1) i 2) povukli alternativno postavljen tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen
pod točkom 1. petita tužbe.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 6305 k.o. S., K. ugovora ''U S., 19. studenog 1958. g.'', bilance za srednje i
velike poduzetnike na dan 31. prosinca 1994. g., elaborata o procjeni vrijednosti javnog
poduzeća P. na dan 31. prosinca 1994. g., povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za
z.u. 5434 z.u. 6305 k.o. S., povijesti promjena iz katastarskog operata P.
ureda za katastar S. od 13. siječnja 2017. g. i predmeta U. državne uprave u
SDŽ, Ureda za imovinskopravne poslove Klasa: UP-I-944-
07/97-01/44 i predmeta ovog suda broj II P 1206/02 (novi brojevi P 812/21 i P 3645/21)
čiji su dijelovi kopirani i nalaze se u privitku spisa i Z-898/70, Z-585/78 i Z-591/78. Sud je
izveo dokaz saslušanjem tužitelja pod 1) i 2) i uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje
vještaka geodeta A. D. i vještakinje za graditeljstvo J. B., koji su
izradili pisane nalaze i mišljenja: vještak D. od 5. srpnja 2019. g. i pisane dopune
od 15. travnja i 9. srpnja 2020. g., te vještakinja B. od 14. siječnja 2020. g. i pisano
očitovanje od 29. travnja 2021. g.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za predaju u posjed,
slobodne od osoba i stvari dvije nekretnine: čest. zem. 5434/2 i čest. zem. 5434/3 z.u.
6305 k.o. S. te zahtjev za isplatu na ime stečenog bez pravne osnove odnosno
upotrebe tuđe stvari u svoju korist.
Tužitelji pod 1) i 2) su u točki 1. petita svoje tužbe postavili reivindikacijski zahtjev
za vraćanje stvari kojim, temeljem odredbe čl. čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,
114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) traže povrat svoje nekretnine
kao vlasnici-neposjednici. U pravoj vlasničkoj tužbi tužitelj treba dokazati svoje pravo
vlasništva i okolnost da se tuženik nalazi u posjedu nekretnine tužitelja.
Tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor koji vlasnički zahtjev
tužitelja ukida jer je istaknuo da je stvarni izvanknjižni vlasnik zemljišta čija se predaja
slobodnog od osoba i stvari traži. Ovakav prigovor posjednika stvari sadržajno se nalazi
u odredbi čl. 163. st. 1. ZV-a, koju je potrebno primijeniti u ovoj pravnoj stvari.
Tuženik je naveo da je stekao vlasništvo odnosno pravni temelj za upis prava
vlasništva nekretnina koje su predmet ovog postupka:
-jer se radi o nekretninama koje je tuženik kupio od pravnih prednika tužitelja
Kupoprodajnim ugovorom ''U S., 19. studenog 1958. g.'' i za koje je kupoprodajna
cijena u cijelosti isplaćena odnosno
-jer se radi o nekretninama koje su ušle u temeljni kapital tuženika pa su temeljem
samog zakona postale vlasništvo tuženika.
U odnosu na Kupoprodajni ugovor iz 1958. g. treba navesti da je, zaista, predmet
tog Ugovora (osim čest. zem. 5435/1 z.u. 7037 k.o. S.) bila i čest. zem. 5434 z.u. 6305
k.o. S., ali u površini od 50 m².
Osim Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g. sud je imao na uvid i rješenje o uzimanju
posjeda zemljišta od 27. travnja 1966. g. (tzv. rješenje o deposesiji) iz kojeg proizlazi da
je tuženiku rješenjem od 26. travnja 1966. g. dodijeljeno na trajno korištenje, između
ostalog, zemljište označeno kao čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., površine 40 m²,
uknjižene vlasnosti na dan 25. prosinca 1958. g. R. i R. L., za po ½ dijela,
radi izgradnje trolejbusne i autobusne garaže te je određeno da prijašnji vlasnici zemljišta
predaju u posjed tuženiku, između ostalih, i ovo zemljište u cjelini, a radi privođenja
namijenjenoj svrsi u smislu postavki urbanističkog plana za G. S. kojim se odobrava
lokacija za izgradnju garaže trolejbusa i autobusa.
Predmet ovog rješenja nije bilo zemljište označeno kao čest. zem. 5434/2 z.u. 6305 k.o. S..
Sud je pregledao i rješenje o eksproprijaciji broj 318/52 od 10. lipnja 1957. g. koje
je za predmet imalo čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o. S. u površini od 1779 m² uknjižene i
stvarne vlasnosti R. i R. L. za po ½ dijela u korist države a za potrebe
Direkcije jug. željeznica u svrhu izgradnje željezničke pruge S.-P.-S..
Na ovom mjestu treba se osvrnuti na rezultate upravnog postupka koje su pravni
prednici tužitelja: R. L., A. L. i L. K. vodili pred U. državne
uprave u SDŽ radi povrata oduzetih nekretnina odnosno isplate
naknade za oduzete nekretnine koji je pravomoćno okončan (Klasa: UP-I-944-07/97-
01/44). U tom je postupku doneseno djelomično rješenje od 14. veljače 2002. g. kojim je
zahtjev za povrat-naknadu čest. zem. 5435/1 z.u. 7037 u površini od 4855 m² i čest. zem.
5434/3 z.u. 6305 u površini od 40 m² k.o. S. odbijen s obrazloženjem da su ove dvije
čest. zem. bile predmet Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g., da je vlasnicima, osim
kupoprodajne cijene za zemljište, isplaćena i naknada za postojeće kulture, odšeta za
cementni zid i za prijenos vodene instalacije, a deposesija da je izvršena naknadno samo
iz formalnih razloga, kako je i navedeno u rješenju, a budući da je za obje čest. zem.
zaključen pravni posao koji je riješio imovinskopravne odnose između prodavatelja i
kupca. Podnositeljima zahtjeva stoga da ne pripadaju bilo kakva prava iz Zakona o
naknadi za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN broj 92/96,
39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19). U
drugostupanjskom rješenju MP, U. za građansko pravo od 12.
siječnja 2005. g. navedeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju odnosno
podruštvovljenju predmetnih nekretnina u smislu čl. 2. Zakona o naknadi već su
predmetna imovina temeljem Kupoprodajnog ugovora od 19. studenog 1958. g. prešla u
vlasništvo današnjeg posjednika odnosno tuženika, a deposesija da je bila izvršena iz
formalnih razloga odnosno da se nije radilo o prijenosu nekretnina u društveno
vlasništvo.
U upravnom je postupku tuženik uz podnesak od 16. ožujka 1999. g. dostavio u
spis bilješke tadašnje Pravne službe tuženika sastavljene prilikom nacrta Kupoprodajnog
ugovora iz 1958. g. iz kojih se može zaključiti da je čest. zem. 5434 k.o. S. cijepana i
da je cijepanjem nastala čest. zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S. površine 55 m² te da je
površina cijepanjem nastale čest. zem. 5434/1 z.u. 7037 k.o. S. 4749 m². U prijedlogu
tuženika upućenom N. odboru O., Odjelu za financije-Imovinskopravni
odsjek za izdavanje rješenja o predaji u posjed građevinskih neizgrađenih zemljišta
navedeno je da je tuženik zaključio kupoprodajne ugovore o kupnji nekretnina u k.o. S.
koje se nalaze u užem građevinskom rejonu, između kojih je navedena i čest. zem.
5434/3 bivše vlasnosti L. R. i R. u površini od 55 m². U molbi je navedeno da
je tuženik bio ovlašten na kupnju svih parcela i bez prethodne ovjere potpisa prodavatelja
ali da tako sastavljeni pravni poslovi ne predstavljaju valjani temelj za knjižni prijenos
opisanih čest. zem. na društvenu vlasnost s tuženikom kao organom korištenja radi čega
je predloženo donošenje naknadnih rješenja o predaji u posjed tuženiku u svrhu knjižnog
prijenosa navedenih parcela jer je tuženik na parcelama već podigao svoje poslovne
pogone s tim da se ne trebaju izdavati posebna rješenja o naknadi jer je naknada za
zemljište, poboljšice i kulture definitivno, konačno i već odavno isplaćena svim ranijim
vlasnicima, a kako to proizlazi iz kupoprodajnih ugovora koji su dostavljeni u prilogu
molbi.
Da se Kupoprodajni ugovor iz 1958. g. bez svake sumnje odnosi na dio čest. zem.
5434 k.o. S. koji nakon cijepanja te osnovne čest. zem. odgovara novonastaloj čest.
zem. 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., proizlazi i iz povijesti promjena na katastarskim
česticama koju je sudu dostavio P. S.. Sud je na ročištu od 6.
travnja 2017. g. pozvao stranke na očitovanje na uočeni nesklad između sadržaja
pribavljenih Z predmeta i utvrđenja iz povijesti promjena jer je uočeno da iz pribavljenih Z
predmeta proizlazi da je osnovna čest. zem. 5434 k.o. S. cijepana u podčestice
5434/1, 5434/2 i 5434/3 rješenjem od 7. veljače 1972. g. (Z 898/70) dok se u povijesti
promjena iz katastarskog operata čestice 5434/1, 5434/2 i 5434/3 spominju i puno prije
veljače 1972. g.
I vještak geodetske struke je pozvan od strane suda u nalazu i mišljenju prikazati
postupak cijepanja osnovne čest. zem. 5434 k.o. S. s osvrtom na predmet
Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g. i rješenja o eksproprijaciji broj 388/52 jer je sud već
zaključio da su i Ugovor i rješenje za predmet imali samo dijelove osnovne čest. zem.
5434 k.o. S..
Tako je u svom nalazu i mišljenju od 5. srpnja 2019. g. vještak D. naveo:
-da su čest. zem. 5434/2 i 5434/3 k.o. S. nastale diobom osnovne čest. zem. 5434 k.o. S. na način:
a)da je planimeričkim nacrtom ovlaštenog geometra I. K. od 17. travnja
1951. g. koji je odobren od K. uprave u S. 5. kolovoza 1952. g. izvršena
promjena oblika i površine čest. zem. 5434 k.o. S. na način da joj je povećana površina
sa 2172 m² na 2212 m² ali je rješenjem K. suda u S. od 12. kolovoza 1952.
g. pod brojem Z-1240/52 odbijena provedba tog planimetričnog nacrta u zemljišnoj knjizi,
b)da je planimeričkim nacrtom ovlaštenog geometra I. K. od 11 kolovoza
1953. g. koji je odobren od U. za katastar u S. 15. listopada 1953. g. izvršena
dioba čest. zem. 5434 k.o. S. površine 2212 m² u podčestice: 5434/1 površine 1936
m², 5434/2 površine 288 m² i 5434/3 površine 56 m², ali je iz povijesnog
zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo da navedeni planimetrični nacrt nije proveden u
zemljišnoj knjizi,
c)da je prijavnim listom U. za katastar S. broj 1114/55 od 30. prosinca 1955. g. s diobnim nacrtom izvršena promjena oblika i površine čest. zem. 5434/1, 5434/2 i
5434/3 k.o. S. na način da su dijelovi navedenih čest. zem. ukupne površine 1775 m²
pripojeni novoformiranoj čest. zem. 10024/5, a ostatak čest. zem. 5434/1 pripojen čest.
zem. 5433 i čest. zem. 5435/1. Tim prijavnim listom da je čest. zem. 5434/1 poništena
dok je čest. zem. 5434/2 smanjena površina s 288 m² na 177 m², a čest. zem. 5434/3
smanjena površina s 56 m² na 40 m², ali je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka
vidljivo da navedeni prijavni list nije proveden u zemljišnoj knjizi,
d)da je prijavnim listom Z. za fotogrametriju Z. s diobnim nacrtom koji je
ovjeren od U. za katastar S. 16. prosinca 1964. g. pod brojem 1539/64 izvršena
promjena oblika i površine čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 na način da su dijelovi
navedenih čest. zem. ukupne površine 1779 m² pripojeni novoformiranoj čest. zem.
10024/5 te je čest. zem. 5434/1 smanjena površina s 1936 m² na 339 m², čest. zem.
5434/2 smanjena površina s 288 m² na 170 m², a čest. zem. 5434/3 povećana površina s
56 m² na 104 m². Pregledom rješenja ovog suda, Odjela za zemljišne knjige broj Z-
898/70 od 7. veljače 1972. g. da proizlazi da je navedeni prijavni list proveden u
zemljišnoj knjizi, ali kao da se radi o diobi osnovne čest. zem. 5434 u podčestice 5434/1,
5434/2 i 5434/3 k.o. S. jer svi planimetrični nacrti i prijavni listovi koji prethode
prijavnom listu Z. za fotogrametriju Z. koji su provedeni u katastru zemljišta
nisu provedeni u zemljišnoj knjizi pa je na opisani način nastao nesklad između podataka
katastra i zemljišne knjige,
e)da je prijavnim listom G.-S. broj TKG 6608-12 od 20. prosinca 1977.
g. s kopijom katastarskog plana koji je ovjeren kod Z. za katastar i geodetske
poslove u S. 9. veljače 1978. g. izvršena promjena površine čest. zem. 5434/2 sa 170
m² na 168 m², a navedeni prijavni list da je proveden u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-
585/78,
f)da nakon toga nekretnine označene kao čest. zem. 5434/1, 5434/2 i 5434/3 k.o.
S. nisu mijenjale oblik i površinu.
Nadalje, vještak je po nalogu suda pregledao i Kupoprodajni ugovor od 19.
studenog 1958. g. te se izjasnio da je u trenutku zaključenja tog pravnog posla čest. zem.
5434 k.o. S. u zemljišnim knjigama imala upisanu površinu od 2172 m² pa je i
zaključak ovog suda da je ovim Ugovorom prodan dio čest. zem. 5434 k.o. S. stvarne
površine 55 m². S obzirom da je predmet rješenja o deposesiji od 27. lipnja 1966. g., koje
je doneseno iz formalnih razloga odnosno radi uknjižbe prava korištenja na predmetnim
zemljištima, a kako je navedeno u samom rješenju, bila čest. zem. 5434/3 te kako je u
katastarskom operatu, a po protumačenom od strane vještaka, u vrijeme zaključenja
Kupoprodajnog ugovora već bilo provedeno cijepanje osnovne čest. zem. 5434 k.o. S.,
i zaključak ovog suda je da je predmet K. ugovora iz 1958. g. bio dio čest.
zem. 5434 k.o. S. koji odgovara novonastaloj čest. zem. 5434/3 k.o. S..
To, nadalje, znači da su pravni prednici tužitelja valjanim pravnim poslom koji
predstavlja valjani naslov za stjecanje prava vlasništva tuženiku prodali čest. zem.
5434/3 k.o. S., pa je u odnosu na ovu čest. zem. prigovor tuženika da je stekao valjan
temelj za stjecanje prava vlasništva u cijelosti osnovan te tužiteljima u odnosu na ovu
česticu ne pripadaju nikakva vlasnička prava niti naknada koristi radi upotrebe
nekretnine. Stoga je u ovom dijelu zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.
Okolnost što je nakon kupoprodaje ova čest. zem. mijenjala oblik i površinu nije
okolnost koja bi imala bilo kakve veze s pravima koja pripadaju tužiteljima, kao
nasljednicima prodavatelja zemljišta, jer se radi o raspolaganju zemljišta od strane
tuženika kao kupca i stvarnog vlasnika nakon realizirane kupoprodaje. Okolnost što je u
spis dostavljen primjerak Kupoprodajnog ugovora koji nije potpisan od strane
prodavatelje i bez ovjeravanja potpisa ne dovodi u sumnju postojanje i realizaciju ovog
Ugovora jer su u spis dostavljeni dokazi da je nekretnina predana u posjed kupcu te da je
kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena prodavateljima: prijedlog tuženika za donošenje
rješenja o predaji u posjed koji se nalazi u upravnom predmetu i koji je sud već
interpretirao, sadržaj Kupoprodajnog ugovora iz 1958. i sadržaj rješenja o deposesiji u
kojem je izričito i jasno navedeno da su predmetna zemljišta iz rješenja već izgrađena te
je naknada ranijim vlasnicima isplaćena.
Sud je u cijelosti prihvatio navode iz prijedloga tuženika koji se nalazi u upravnom
predmetu jer tada tuženik nije bio opterećen mogućnošću vođenja ovog postupka
odnosno potpuno objektivan radi čega je sve navode iz ovog prijedloga sud ocijenio
vjerodostojnim.
Treba, nadalje, navesti da nekretnina oznake čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila
predmet Kupoprodajnog ugovora iz 1958. g., a niti rješenja o eksproprijaciji broj 318/52
od 10. lipnja 1957. g. jer se ovo rješenje odnosi na dio čest. zem. 5434 z.u. 6305 k.o.
S. u površini od 1779 m² koji je pripojen novoformiranoj čest. zem. 10024/5 k.o. S.
koja u naravi predstavlja današnju H. ulicu i za koji su dio čest. zem. 5434
k.o. S. pravni prednici tužitelja primili naknadu umjesto u novcu u vidu dvije zamjenske
nekretnine: čest. zem. 4174 u površini od 1104 m² i čest. zem. 4178/2 u površini od 1456
m², obje k.o. S., a kako proizlazi iz pregledanog upravnog predmeta i što je tadašnja
pun. pravnih prednika tužitelja u podnesku od 8. lipnja 2006. g. potvrdila.
Dakle, čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila ni predmetom eksproprijacije.
Isto tako, čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila ni predmet rješenja o deposesiji od 27. travnja 1966. g.
U odnosu na navod tuženika da je ova čest. zem. procijenjena u temeljni kapital, a
što da proizlazi iz Elaborata o procjeni vrijednosti J. P. na dan 31. prosinca 1994. g.
i bilance za srednje i velike poduzetnike na dan 31. prosinca 1994. g. te da je radi toga
tuženik po samom ZV-u, a očito se misli na odredbe čl. 360. do 365. tog Zakona, postao
vlasnikom te čest. zem. treba navesti da iz dostavljene dokumentacije na ročištu od 3.
studenog 2015. g. ne proizlazi da je sporna čest. zem. 5434/2 k.o. S. ušla u temeljni
kapital tuženika jer u dostavljenom E. uopće nisu navedene pojedinačne čest.
zem. koje čine glavni pogon tuženika u H. S..
Odredbom čl. 390. st. 1. ZV-a propisano je da se odredbe čl. 360. do 365. tog
Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u
postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.
Stoga proizlazi da čest. zem. 5434/2 k.o. S. tuženik nije kupio, nije
ekspropriirana niti ušla u sastav temeljnog kapitala tuženika, pa bi se moglo zaključiti da
prigovor tuženika koji vlasnički reivindikacijski zahtjev tužitelja ukida nije osnovan.
Međutim, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je počevši od kupoprodaje 1958. g.
nakon čega je na ograđenom zemljištu koje predstavlja jedan jedinstveni kompleks
izgradio svoje poslovne pogone (sadržaj interpretiranog prijedloga tuženika iz
pregledanog upravnog predmeta) u neometanom posjedu tog kompleksa zemljišta pa
tako i nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 k.o. S., što ovaj sud tumači kao
sadržaj prigovora koji vlasnički zahtjev ukida s tvrdnjom da je tuženik stekao vlasništvo
posjedovanjem kroz zakonom propisani period odnosno dosjelošću.
Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojem je
posjed barem pošten steći će dosjelošću vlasništvo te stvari neprekidnim samostalnim
posjedovanjem protekom dvadeset godina.
S obzirom da je sud utvrdio da čest. zem. 5434/2 k.o. S. nije bila predmet
kupoprodaje, jasno je da tuženikov posjed nije mogao imati karakteristike zakonitosti radi
čega je u primjeni st. 3. citirane odredbe ZV-a koji se primjenjuje za poštenog posjednika.
Tuženik je nekretninu koja je predmet ovog postupka posjedovao kroz dugi niz
godina i to daleko više od dvadeset godina, odnosno sve od stupanja u posjed nakon
kupoprodaje iz 1958. g. Nadalje, iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 6305 k.o.
S. proizlazi da je nekretnina predbilježbom od 11. veljače 1961. g. na temelju rješenja
N. odbora O. S., S. za financije, I.-pravni odsjek, N.Z.
367/3-1959 od 25. studenog 1959. g. upisana u listu A. kao društveno vlasništvo te da je
tek predbilježbom od 23. svibnja 1997. g. broj Z-3742/97 na temelju odredbi čl. 361. i
365. Z.-a upisano pravo vlasništva pravnih prednika tužitelja pod 1) i 2): R. L.,
L. K. i A. L.. I sama je tužiteljica pod 2), kao starija od dva tužitelja i time
kao suvremenica pravnih prednika tužitelja, vjerodostojnija u svojim saznanjima,
saslušana kao stranka u svom iskazu navela da je njen pok. suprug A., sasvim
slučajno, kad je nešto provjeravao na sudu ustanovio je da su dvije sporne čestice o
kojima se ovaj postupak vodi: 5434/2 i 5434/3 koje ukupno imaju 272 m², ostale upisane
na prednike tužitelja te da je tuženik dva puta odbijen sa svojim zahtjevom za uknjižbu.
Stoga je zaključak ovog suda da je tuženik nekretninu označenu kao čest. zem.
5434/2 k.o. S. za koju nije imao zaključen pravni posao koji bi posjedovanju davao
obilježje zakonitosti posjedovao kao pošten posjednik jer nije znao niti mogao znati da
bilo koja druga osoba polaže prava na ovu nekretninu niti ga je bilo tko ometao u
posjedovanju, postavljao zahtjeve za povrat nekretnine ili za isplatu naknade ili koristi te
je nekretninu posjedovao i koristio kao svoju, cijelo vrijeme koje je potrebno za stjecanje
vlasništva dosjelošću odnosno do 1979. g.
To, drugim riječima znači da je i u odnosu na čest. zem. 5434/2 k.o. S. prigovor
tuženika koji ukida vlasničkopravni zahtjev osnovan jer je sud ocijenio da je tuženik
stekao vlasništvo dosjelošću.
Međutim, s obzirom da se do stupanja na snagu Zakona o udruženom radu
(S. list SFRJ broj 53/76, 57/83, 85/87, 6/88, 77/88, 40/89, 60/89 i NN
broj 53/91, dalje ZUR) dosjelošću moglo stjecati vlasništvo na nekretninama u
društvenom vlasništvu u korist organizacija udruženog rada, a nakon stupanja na snagu
tog Zakona više nije, potrebno je dodati da se tuženik u odgovoru na tužbu dodatno i
pravilno pozvao na odredbu čl. 268. ZUR-a u kojoj su bili propisani rokovi za vraćanje
stvari ukoliko se radi o stvarima koje su postale društveno sredstvo u društveno-pravnoj
osobi bez pravnog osnova koje rokove prednici tužitelja nisu iskoristili, pa da je i
temeljem citiranog propisa nekretnina prešla u pravo korištenja odnosno nakon stupanja
na snagu ZV-a pretvorbom u pravo vlasništva tuženika.
Na ovom mjestu treba navesti i slijedeće rezultate provedenog uviđaja na licu
mjesta: vještak D. je opisao da sporna čest. zem. 5434/2 k.o. S. koju je označio
slovima A, B, C, D, E, F, G, H i A odgovara katastarskoj čest. zem. 2218 upisanoj u PL
1944 k.o. S., da prema podacima iz zemljišnika ima 168 m², da je u naravi manji
sjeverni dio ove čest. zem. položen na nogostupu H. ulice u dijelu koji je na
grafičkom prikazu označen slovima A, B, C, H i A, te se taj dio nalazi izvan betonskog
zida s metalnom ogradom koja predstavlja sjevernu granicu posjeda tuženika, a južni
veći dio da je položen unutar posjeda tuženika i to dijelom na betoniranom dvorištu
sjeveroistočno od garaže koji je dio označen slovima C, D, E, I, G, H i C, a dijelom ispod
sjeveroistočnog dijela garaže tuženika koji je dio označio slovima E, F, G, I i E.
U pisanim dopunama nalaza i mišljenja od 15. travnja i 9. srpnja 2020. g. vještak
je izrazio i površinu sjevernog dijela čest. zem. 5434/2 k.o. S. označenog slovima A, B,
C, H i A koji je položen na nogostupu H. ulice: 44 m² te južnog dijela
označenog slovima C, D, E, F, G, H i C koji je položen unutar posjeda tuženika: 124 m².
Unutar tog dijela postoji dio koji predstavlja betonirano dvorište sjeveroistočno od garaže
u površini od 76 m² označen slovima C, D, E, I, G, H i C te dio koji predstavlja površinu
ispod sjeveroistočnog dijela garaže površine 48 m² označen slovima E, F, G, I i E.
To, dalje, znači da dio čest. zem. 5434/2 k.o. S. koji predstavlja nogostup
H. ulice (označen slovima A, B, C, H i A) i time javno dobro, sve da se i ne
prihvati ocjena suda da je prigovor tuženika o stjecanju vlasništva ove nekretnine
dosjelošću osnovan, nije moguće vratiti u posjed tužiteljima pod 1) i 2) kao upisanim
suvlasnicima ove čest. zem., a niti je tuženik pasivno legitimiran za zahtjev za povrat
ovog dijela čest. zem. 5434/2 k.o. S..
Što se tiče dijela ove čest. zem. koji se nalazi unutar ogradnog zida s metalnom
ogradom i nalazi se u površini od ukupno 124 m² kao dio dvorišta i garaže tuženika
između slova C, D, E, F, G, H i C trebalo je navesti i slijedeće, a ukoliko se ne prihvati
zaključivanje ovog suda o stjecanju vlasništva dosjelošću, i to vezano za zahtjev tužitelja
pod 1) i 2) za predaju u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 5434/2 k.o. S.
slobodne od osoba i stvari te vezano za zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik imao
od upotrebe nekretnine u suvlasništvu tužitelja pod 1) i 2), koji je zahtjev postavljen pod
točkom 2. petita tužbe:
Dakle, tuženik se mogao obvezati isključivo na predaju u posjed dijela nekretnine
koji se nalazi između točaka C, D, E, F, G, H i C u površini od 124 m², jer sjeverni dio ove
čest. zem. u površini od 44 m² između točaka A, B, C, H i A predstavlja javni put.
Vezano za zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadu koristi koju je tuženik imao od
upotrebe nekretnine u suvlasništvu tužitelja pod 1) i 2), koji je zahtjev postavljen pod
točkom 2. petita tužbe, tužitelji su u tužbi naveli da se radi o primjeni odredbe čl. 1111. st.
1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje
ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog
Zakona, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a
taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne
vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi
vrijednost postignute koristi. Pozvali su se i na poseban slučaj stjecanja bez pravne
osnove odnosno upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz odredbe čl. 1120. ZOO-a prema
kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno
od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od
uporabe.
Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega
nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, u takvoj situaciji valja
primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u
svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje
poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem
zauzetim na sjednici G. odjela VSRH 26.
listopada 2009. (Su-IV-188/09-7).
Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici
G. odjela VSRH od 14. studenoga 2013. g. (Su-
IV-127/13-8) kada je navedeno:
"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u
posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten
posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar
uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije
opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120.
Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju
korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno
nepoštenje.".
S obzirom da je nekretnina označena kao čest. zem. 5434/2 k.o. S. u dijelu koji
se nalazi između točaka C, D, E, F, G, H i C u površini od 124 m² u naravi dio garaže i
dio ograđenog betoniranog dvorišta koje služi prolasku i parkiranju tuženikovih vozila, a
da je u vrijeme kupoprodaje i ulaska u posjed tuženika bila riječ o vinogradu, ovaj sud
smatra da se radi o nekretnini koja je promijenila identitet na način da vraćanje
nekretnine nije gospodarski opravdano, a kako je navedeno u pravnim shvaćanjima
VSRH koja su citirana.
To nadalje, znači da bi tužbeni zahtjev koji su tužitelji postavili pod točkom 1. petita
tužbe bio neosnovan i kad bi sud ocijenio da nije došlo do stjecanja vlasništva dosjelošću
od strane tuženika, jer tužiteljima pod 1) i 2) ne može biti vraćena u posjed nekretnina
koja je promijenila identitet i čije je vraćanje gospodarski neopravdano, čega su tužitelji
bili svjesni kad su postavili alternativni tužbeni zahtjev (iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje
ZPP) na isplatu tržišne vrijednosti nekretnine, a koji su povukli u podnesku od 7. svibnja
2022. g.
Nadalje, a sve pod pretpostavkom da se ne prihvati zaključivanje ovog suda o
stjecanju vlasništva dosjelošću, a kako vraćanje nekretnine u posjed nije moguće,
zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine bio bi prihvaćen uz ocjenu osnovanosti
visine tog zahtjeva kojoj sada u ovoj presudi nema mjesta i uz istovremenu obvezu
tužitelja pod 1) i 2) dozvoliti tuženiku upis prava vlasništva, jer tužitelji ne mogu primiti
isplatu za tržišnu vrijednost nekretnine i zadržati vlasništvo iste nekretnine. Osim što je,
voljom tužitelja pod 1) i 2), izostala ocjena osnovanosti i visine zahtjeva za isplatu tržišne
vrijednosti nekretnine u posjedu tuženika, ovaj potez tužitelja pod 1) i 2), po mišljenju
ovog suda, ima i utjecaja na osnovanost zahtjeva postavljenog pod točkom 2. petita
tužbe na isplatu koristi koju je tuženik imao od upotrebe dijela nekretnine.
Naime, po mišljenju ovog suda, time što su postavili samo zahtjev za vraćanje u
posjed nekretnine koja im ne može biti vraćena i povukli zahtjev za isplatu tržišne
vrijednosti nekretnine tužitelji pod 1) i 2) onemogućili su sud tužiteljima za nekretninu koju
upotrebljava tuženik dosuditi novčani ekvivalent te time pokušali omogućiti sebi naplatu
naknade za korištenje koju bi mogli tražiti neograničeno, sve dok se ne odluče postaviti
zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine, što predstavlja zloupotrebu procesnih
ovlaštenja. Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemogućiti svaku
zlouporabu prava u postupku, a neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti
s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 2. ZPP-a).
Time što su samo tražili vraćanje u posjed nekretnine odnosno što su postavili
zahtjev koji objektivno i notorno nije moguće prihvatiti trebalo je uzeti da nije ostvaren
uvjet za prihvaćanje zahtjeva za naknadu koristi koju je tuženik imao od stvari jer se ima
uzeti da tužitelji pod 1) i 2) nisu uopće izrazili volju za posjedovanjem stvari.
Ukoliko bi se, pak, zauzelo drugačije stajalište: da su tužitelji pod 1) i 2)
postavljanjem zahtjeva za predaju u posjed dijela garaže i ograđenog dvorišta tuženika i
dijela javnog puta izrazili volju za posjedovanjem stvari, a s obzirom da se radi o stvari
koja je promijenila identitet, u primjenu bi, dalje, dolazila odredba čl. 1120. ZOO-a te bi
tuženik temeljem te odredbe bio dužan vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje
poštenje odnosno nepoštenje. To bi, nadalje, značilo, da bi tužiteljima pod 1) i 2)
pripadala naknada za korištenje stvari od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, jer su
tek u tužbi tužitelji pod 1) i 2) po prvi put od tuženika zatražili predaju u posjed, pa do 30.
ožujka 2015. g., odnosno za osam mjeseci 2014. g. i za tri mjeseca 2015. g.
Mjesečni iznos koji bi pripadao tužiteljima odredila je vještakinja građevinske
struke J. B. u pisanom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2020. g.: jedinična
cijena zakupa po m² skladišta iznosila bi između 23,34 kn i 28,40 kn, odnosno prosječno
25,87 kn. Ovaj bi iznos uzeo sud prilikom odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) i
2) iz točke 2. petita tužbe da je došlo do prihvaćanja ovog dijela zahtjeva, a u ovoj se
presudi navodi samo za slučaj drugačije odluke, jer se radi o dijelu garaže i dvorišta pa bi
se moglo ocijeniti da se taj dio mogao dati u zakup cjelokupno smatrajući da je riječ o
skladištu.
Što se tiče zahtjeva za isplatu naknade za korištenje odnosno upotrebu tuđe stvari
nakon 30. ožujka 2015. g. treba navesti da su tužitelji ovaj zahtjev (za razdoblje sve do
30. travnja 2022. g.) postavili u podnesku od 7. svibnja 2022. g. odnosno nakon
zaključenja prethodnog postupka (na ročištu od 3. studenog 2015. g.) pa da se radi o
nedopuštenoj preinaci tužbe.
Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog
postupka preinačiti tužbu. Kako se u konkretnom slučaju radi o tome da su nakon
zaključenja prethodnog postupka tužitelji obuhvatili još jedno razdoblje za isplatu trebalo
je donijeti rješenje iz točke I. jer su tužitelji izvršili nedopuštenu preinaku tužbe na način
da su nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuli zahtjev na isplatu za period koji
nije bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe odnosno podneska kojim su dopunili tužbu na
poziv suda (od 25. ožujka 2015. g.), a protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.
I konačno, trebalo se osvrnuti na prigovor litispendencije koji je istakao tuženik, a
budući da se pred ovim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem II P 1206/02. Radi
se o predmetu u kojem je tužbu podnio A. L. proti tuženika dana 19. kolovoza
2002. g. radi isplate ukupnog iznosa od 167.733,33 kn s pripadajućim kamatama. U
narativnom dijelu tužbe navedene su iste čestice koje su predmet ovog postupka: 5434/2
i 5434/3 z.u. 6305 k.o. S., koje da bez ikakve valjane pravne osnove koristi tuženik za
svoje potrebe i za koje nije isplatio naknadu tužitelju ni njegovim pravnim prednicima.
Tužitelj je naveo da je svjestan nemogućnosti povrata predmetnih nekretnina te je
zatražena isplata naknade prema tržišnoj vrijednosti u omjeru suvlasničkog dijela
tužitelja. U podnesku od 9. veljače 2007. g. tužitelj se izjasnio da u tom postupku ne traži
isplatu naknade za oduzetu nekretninu nego iznosa za korištenje nekretnine od strane
tuženika. U predmetu je doneseno rješenje o prekidu postupka broj II P 1206/02 od 1.
travnja 2010. g. radi smrti tužitelja, postupak je nastavljen rješenjem broj II P 1206/02 od
28. rujna 2020. g. te je kao tužiteljica označena nasljednica V. L., a predmet je
dobio novi poslovni broj P. 812/21. R. s ročišta od 11. listopada 2021. g. (predmet
je dobio novi broj P. 3645/21) prekinut je postupak do pravomoćnog okončanja ovog
postupka.
Sud je na ročištu od 26. veljače 2021. g. u ovom predmetu (Pst 500/14) izložio
strankama da je tužba u predmetu II P 1206/02 podnesena 19. kolovoza 2002. g., da je
zatražena naknada iznosa za korištenje nekretnine od strane tuženika do trenutka
podnošenja tužbe, pa da ne može biti nikako riječ o istom razdoblju, što znači da je
tuženikov prigovor litispendencije neosnovan, što sud u ovoj odluci samo ponavlja.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su
tužitelji u cijelosti izgubili spor pa ih je trebalo obvezati na plaćanje parničnog troška
kojem je bio izložen tuženik sudjelujući u parnici.
Tuženiku je, tako, trebalo priznati trošak sastava podneska od 15. veljače 2021. g.
i zastupanja na ročištima od 26. veljače i 4. listopada 2021. g. i 25. travnja, 9. svibnja i
23. rujna 2022. g. po 25 bodova (ukupno 150 bodova) koji je ukupan broj bodova trebalo
pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na
opisani način (1.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od
1.875,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u
točki II. izreke rješenja.
Tuženiku nije priznat trošak popisanih radnji prije nego što je angažiran odvjetnik,
a radi se o svim radnjama prije sastavljanja podneska od 15. veljače 2021. g., jer
tuženiku za te radnje ne pripada nagrada za zastupanje i rad odvjetnika. Tuženiku nije
priznat ni trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni ovog
suda, taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a ni trošak
sudske pristojbe jer zahtjev u tom dijelu nije bio postavljen na određeni način, a kako
propisuje odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.
U Splitu, 7. studenog 2022. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335.
st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).