R. H.
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Amruševa 2/II

75. P-432/2021-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu S. J., u pravnoj stvari
tužitelja: Stečajna masa iza S. E. d.o.o. u stečaju, K., ,
OIB:, kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica iz
Odvjetničkog društva K. i P. j.t.d., Z., , protiv tuženika:
A. C. I. C. d.d., O., , OIB:
, kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik iz Z.,
, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana

29. rujna 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika te vještaka,
danom objave 07. studenoga 2022. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.915.206,25 kn/254.191,55

eura1 sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 200.000,00 kn od 13. veljače 2014. pa do isplate;
-na iznos od 200.000,00 kn od 22. svibnja 2013. pa do isplate;
-na iznos od 200.000,00 kn od 11. srpnja 2013. pa do isplate;
-na iznos od 200.000,00 kn od 12. srpnja 2013. pa do isplate;
-na iznos od 200.000,00 kn od 21. srpnja 2013. pa do isplate;
-na iznos od 261.457,50 kn od 27. lipnja 2013. pa do isplate;
-na iznos od 653.718,75 kn od 29. rujna 2013. pa do isplate
po stopi od 15% godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema
eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je
prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 8 postotnih poena, u roku od 8
dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 278.450,00

kn/36.956,67 eura1, u roku od 8 dana.

III. Odbija se tuženik sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od

110.900,00 kn/14.718,96 eura1, kao neosnovanim.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 75. P-432/2021-33

Obrazloženje

1. U predmetu P-1160/2014 koji je pokrenuo tužitelj A. d.d. protiv tuženika
S. eko d.o.o. donesena je 30. ožujka 2016. nepravomoćna presuda kojom
je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na poništenje Ugovora o povjerljivosti od 01.
ožujka 2013. zaključen između stranaka.

2. U navedenom parničnom predmetu tuženik je podnio protutužbu od 31. ožujka
2015., kojom potražuje ukupan iznos od 1.915.206,25 kn, smatrajući da je tužitelj
počinio niz povreda odredaba Ugovora o povjerljivosti na način da je podnio
prijavu za dodjelu koncesije i pokušao samostalno realizirati projekt sličan
predmetnom projektu, da je medijima i javnosti otkrio postojanje i sadržaj
namjeravane poslovne suradnje i da je tuženik imao trošak izrade inteligentnih
bova radi provođenja dogovorenog testiranja. Ugovoreno je da će počinitelj
povrede isplatiti partneru koji je oštećen iznos od po 200.000,00 kn za svaku
povredu povjerljivosti odnosno ugovoreno je i pravo nadoknade razlike do punog
iznosa štete. Navodi da je tužitelj A. d.d. prije isteka dvije godine od dana
potpisa predmetnog ugovora pokušao samostalno realizirati projekt sličan
predmetnom projektu " A. bove" na način da je podnio prijavu za dodjelu
koncesije za sidrište koje je raspisala Š.-k županija i po toj osnovi
potražuje iznos od 200.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od
posljednjeg dana roka od podnošenja prijava od 13. veljače 2014. Što se tiče
medijskih istupanja navodi da je tužitelj A. d.d. u članku na portalu.hr
dana 22. svibnja 2013. pod naslovom "Uvodimo 10000 prepaid bova za nautičare
diljem J." u kojem spominje projekt A. b. u vlasništvu tuženika i
ukratko opisuje ciljeve projekta pa potražuje iznos od 200.000,00 kn zajedno sa
sa zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2013.; da je tužitelj u članku u
J. listu dana 11. srpnja 2013. pod naslovom V. s. p. d. k. n. i. s. p. p. s. r. t. g. n. s. u kojem je članku ponovno objavljena informacija o predmetnom projektu
pa potražuje iznos od 200.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od
11. srpnja 2013.; da je tužitelj u članku na portalu index.hr pod naslovom A. i. c. u. b. s. bovama" u kojem se ponovno opisuje predmetni projekt i
spominje informacija da je to potvrdila uprava tužitelja i to službenim priopćenjem
te navodi da je tužitelj nakon što je dobio sve relevantne informacije od tuženika
imao namjeru samostalno realizirati projekt pa potražuje iznos od 200.000,00 kn
zajedno sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2013. i u članku objavljenom u
Večernjem listu dana 21. srpnja 2013. pod naslovom "Afera A." objavio
negativan članak u svezi predmetnog projekta i minoriziranje tuženika pa
potražuje i po tom osnovu 200.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21.
srpnja 2013. Iz svega navedenog smatra da je razvidno da su stranke bile u
pregovorima u svezi zajedničke suradnje, da je tuženik pristupio pregovorima u
dobroj vjeri, očekujući da će suradnja biti realizirana a u prilog tome je i činjenica
da je projekt uvršten u financijski plan tužitelja za 2013. i bio je razmatran na
sjednici NO tužitelja od 29. svibnja 2013. a posljednji sastanak između stranaka
održan je 04. srpnja 2013. Sukladno postignutom dogovoru i očekujući nastavak
poslovne suradnje, tuženik je naručio od K. d.d. izradu testnih primjeraka
predmetnih inteligentnih bova u svrhu provođenja testiranja ispred A. M.
Ž. i platio trošak po dva računa i to br. 131289 od 27. lipnja 2013. u iznosu od
261.487,50 kn i br. 131739 od 30. kolovoza 2013. u iznosu od 453.718,75 kn
odnosno ukupno 915.206,25 kn. Unatoč postignutom dogovoru i bez ikakvog

3 75. P-432/2021-33

obrazloženja tužitelj nije više kontaktirao tuženika radi ispitivanja funkcionalnosti
predmetnih bova i oglušio se na pozive tuženika pa stoga testno ispitivanje
nikada nije niti provedeno i isključivo krivnjom tužitelja bez ikakvog razloga
prekinuti su pregovori. Smatra da tužitelj A. d.d. nije pregovarao u dobroj vjeri,
da je protivno dobrim poslovnim običajima dogovorio s tuženikom provođenje
testiranja a znajući da tuženik mora uložiti značajna financijska sredstva radi
izrade testnih primjeraka bova koje je u konačnici i platio pa mu je krivnjom
tužitelja nastala materijalna šteta u iznos od 915.206,25 kn i šteta s osnova
ugovorenih penala u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 kn. U odnosu na
predmetnu protutužbu tuženika S. E. d.o.o. protiv A. d.d. sud je
razdvojio postupak te se predmet vodi pod novim brojem P-432/2021.

3. Tuženik A. d.d. u odgovoru na tužbu od 29. travnja 2015. protivi se tužbi i
tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Navodi da je Ugovor
o povjerljivosti sklopljen radi eventualne suradnje na projektu baziranom na
plutačama visoke tehnologije a temeljem izjave tužitelja da je vlasnik
intelektualnih i patentnih prava nad projektom A. b. što je bio i osnovni
razlog i pretpostavka sklapanja Ugovora o povjerljivosti. Međutim, nakon
sklapanja predmetnog ugovora u lipnju 2013. tuženik je utvrdio da tužitelj uopće
nije vlasnik patentnih prava, čak niti nositelj zaštićenog žiga budući da je njegova
prijava žiga odbačena još 17. travnja 2012. a daljnjim provjerama potvrđeno je
kako su određene osobe podnijele prijave patentna u vezi izuma koji se odnose
na automatizirane postojeće bove. Tako postoji prijava patenta "Sustav za
automatsko upravljanje i kontrolu upotrebe vezova za vodna plovila koji uključuje
automatizirane plutajuće bove te metoda u vezi s time" br. P20100178A
podnositelja Sklad nepremičnim d.o.o. iz S.. Stoga smatra da je tuženik
doveden u zabludu te da Ugovor o povjerljivosti ne bi niti bio sklopljen da tuženik
nije smatrao da tužitelj ima patentna prava nad predmetnim projektom a kako je
on to tvrdio. Napominje da nije mogao znati niti provjeriti koji patent tužitelj ima
budući da pretrage baze podataka ne moraju nužno rezultirati točnim podacima
odnosno može biti zaštićen u nekoj drugoj bazi ili registru patenata pa se pouzdao
u to da tužitelj takva zaštićena prava i ima. Osporava da bi učinio bilo kakve
povrede i da bi tužitelj pretrpio ikakvu štetu te predlaže da tužitelj dostavi
kompletne članke na koje se poziva obzirom da su dostavljeni nepotpuni ispisi.
Što se tiče navoda tužitelja vezano uz prijavu na javni natječaj, koji je uostalom
poništen, navodi da se radilo o običnim plutačama dok je s druge strane zakonski
zastupnik tužitelj D. L. dao niz izjava u portalu N. i H. radiju,
u kojima spominje projekt "Sidrišta s pametnim bovama" i najavu projekta koji
priprema I. županija a u kojoj nije uključena niti jedna od stranaka.
Osporava vještačenje vještaka D. P. jer se radi o privatnom,
naručenom i plaćenom nalazu vještaka koji nije kompetentan za davanje
mišljenja o zaštićenim intelektualnim pravima. Osporava da bi tuženik naručio od
tužitelja izradu testnih primjeraka od K. d.d. pa stoga ne može biti niti
odgovoran za bilo kakav trošak koji je tužitelju u vezi s time nastao.

4. Podneskom od 16. svibnja 2017. tuženik osporava da bi pregovorima pristupio
bez dobre vjere i da ih je bez objašnjenja prekinuo, već upravo suprotno planirao
je izraditi projekt te je imao razrađen financijski plan a što govori o ozbiljnosti
pristupa pregovorima kao i niz novinskih članaka u kojima piše da će tuženik
surađivati upravo s tužiteljem na projektu pametnih bova. Navodi da nije
naprasno prekinuo pregovore i odustao od sklapanja ugovora već je to učinio
odmah po saznanju odlučnih okolnosti koje su utjecale na odluku da li će ići u

4 75. P-432/2021-33

poslovni pothvat s tužiteljem ili ne a to je trenutak kada je saznao da tužitelj nije
nositelj prava intelektualnog vlasništva nad projektom A. b.. Što se tiče
pozivanja tužitelja na Ugovor o povjerljivosti podataka i potraživanje naknade
štete s naslova ugovorne kazne radi navodnog kršenja Ugovora time što se
prijavio na dodjelu koncesije na pomorskom dobru raspisanu od Š.-
k županije, osporava da bi se radilo o istom ili sličnom projektu, već o
običnim bovama ali i da je predmetna koncesija na kraju poništena. Osim toga,
na predmetni natječaj za dodjelu koncesije prijavilo se i društvo A. bove d.o.o.
a koje je društvo sukladno pregovorima trebalo osnovati tuženik i tužitelj zajedno
i gdje bi tuženik imao dvije trećine vlasništva, društvo bi bilo nositelj prava na
inteligentne bove, tužitelj bi unio svoj know-how, dok bi tuženikova uloga bila
financijske prirode. Iz sudskog registra razvidno je da je za manje od dvije godine
od sklapanja Ugovora o povjerljivosti podataka tužitelj osnovao društvo A.
b d.o.o. i ušao u poslovni pothvat na vrlo sličan način kako je to trebao učiniti
sa tuženikom pa je tužitelj prekršio odredbe Ugovora a ne tuženik. Smatra da se
tužba temelji na indicijama i novinskim člancima bez ikakvog konkretnog dokaza
iz kojeg bi proizlazilo kršenje ugovora. S druge strane novinski članci
predstavljaju medijski marketing predmetnog projekta a ne povjerljive informacije
za koje se došlo do saznanja tijekom pregovora. Smatra da je teret dokaza na
tužitelju da tuženik nije ispunio ugovornu obvezu odnosno da ju je prekršio. Da je
tužitelj taj koji je prekršio odredbe Ugovora o povjerljivosti razvidno je iz novinskih
članaka iz kojih proizlazi da je tužitelj s drugima stupio u pregovore oko sklapanja
ugovora istog ili sličnog onom kojeg je trebao sklopiti s tuženikom. Što se tiče
potraživanja iznosa od 915.206,25 kn smatra da nije razvidno koji je pravni osnov
tužbenog zahtjeva i spori visinu pa pretpostavlja da se radi o predugovornoj
odgovornosti za štetu za koju tužitelj nije dokazao niti jednu od pretpostavki niti
je dokazao da je postojao dogovor oko kupnje između stranaka niti da je tužitelj
uistinu kupio primjerke pametnih bova. Spori da bi postupao suprotno načelu
savjesnosti i poštenja prilikom vođenja pregovora i bez namjere sklapanja
ugovora te spori da bi postojala uzročno posljedična veza između navedenog i
nastanka štete.

5. U podnesku od 21. rujna 2017. tužitelj u bitnom navodi da su neosnovani navodi
tuženika da je donio odluku o prestanku poslovne suradnje nakon što je utvrdio
da tužitelj nije osigurao patentnu zaštitu predmetnog proizvoda već upravo
suprotno dogovor je bio da se patentna zaštita napravi putem zajedničkog
društva koje je trebao osnovati a sva znanja i rješenja trebao je dati tužitelj pa je
do prestanka poslovne suradnje došlo isključivo krivnjom tuženika koji je smatrao
da predmetni poslovni pothvat može ostvariti samostalno na temelju informacija
prikupljenih od strane tužitelja tijekom pregovora. Stoga je tuženik bezuspješno
u postupku koji se vodio pred ovim sudom u posl. br. P-1160/2014 pokušao
poništiti predmetni ugovor o povjerljivosti te je tuženik odbijen sa tužbenim
zahtjevom u tom sporu. Daljnji razlog zbog kojeg predmetni poslovni pothvat nije
ostvaren a što je tuženik prikrio tužitelju je da nije bio u mogućnosti ishoditi
koncesiju kao preduvjet za postavljanje pametnih bova obzirom da je tuženiku
bila ranije već oduzeta koncesija odlukom Vlade RH od 28. veljače 2002. a iz
razloga što nije u određenom roku izgradio luku niti plaćao koncesiju. Isto tako
oglušio se na dopis tužitelja od 26. kolovoza 2013. vezano uz testiranje bova na
poziciji ispred A. M. Ž. i naprasno prekinuo poslovnu suradnju nakon što
je tužitelj uložio značajna financijska sredstva.

5 75. P-432/2021-33

6. Podneskom od 12. listopada 2017. tuženik osporava navode da nije bio u
mogućnosti dobiti koncesiju za korištenje pomorskog dobra a što bi ukazivalo na
nepošteno i nesavjesno vođenje pregovora od strane tuženika budući da je 2012.
dobio koncesiju za korištenje pomorskog dobra i izgradnju M. u S..
Poziva se na članak 32. Ugovora o povjerljivosti kojim je ugovoreno kako niti
jedna strana neće pokrenuti s drugom pravnom osobom u roku od 2 godine od
sklapanja ugovora isti ili slični projekt te navodi da tužitelj nije dokazao da bi se
radilo o istom ili sličnom projektu a osobito da je projekt pokrenut. Osim toga, dio
planiranog projekta bilo je osnivanje društva A. bove d.o.o. koje je tužitelj
nesporno osnovao 2014. kršeći time ugovornu obvezu. Što se tiče medijske
popraćenosti planiranog projekta navodi da je bila nezaobilazna s obzirom da je
tuženik trgovačko društvo u većinom vlasništvu RH i od osobitog interesa za RH
te je javnost bila zainteresirana te je imala pravo biti upućena u projekte u koje
tuženik ulazi ali novinskim člancima nisu otkriveni detalji pregovora niti
informacije koje bi predstavljale stručna znanja dobivena od tužitelja. Ostaje kod
navoda da tužitelj nije dokazao niti jednu od pretpostavki za naknadu
predugovorne odgovornosti za štetu. Što se tiče tužbenog zahtjeva koji se odnosi
na materijalnu štetu na ime kupnje prototipa bova, navodi da kupnja nije učinjena
za tuženika niti je to tuženik tražio da za njega kupi, već je to tužitelj učinio kao
dio svojeg uloga i svrhe u navedenom poslovnom pothvatu. Stoga tužitelju nije
nastala nikakva šteta jer su naručeni prototipovi ostali njegovo vlasništvo i
evidentno ih je kasnije iskoristio budući da je pokrenuo planirani projekt. U djelu
tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ugovorne kazne smatra da tužitelj nije
dokazao da je tuženik prekršio ugovornu obvezu a što se tiče navodnih povreda
vezano uz dostavljene novinske članke, osporava da bi informaciju o planiranju
projekta plasirao tuženik ili odgovorna osoba ali i da niti jedan od članaka ne
predstavlja kršenje ugovorne obveze.

7. Podneskom od 12. siječnja 2018. tuženik smatra da je prethodno pitanje valjanost
predmetnog ugovora o povjerljivosti jer je isti protivan moralu društva iz razloga
što je bitan sastojak ugovora da je tužitelj vlasnik intelektualnih i patentnih prava
na projektu A. b., međutim u trenutku potpisivanja ugovora niti je bio
vlasnik patenta niti žiga A. b., pa je iz navedenog razloga takav ugovor
ništetan.

8. Povodom žalbi stranaka Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem
posl.br. Pž-779/2018 od 19. veljače 2018. ukinuo je rješenje ovog suda od 12.
siječnja 2018. kojim je utvrdio prekid postupka radi otvorenog predstečajnog
postupka nad tuženikom te je spis dobio novi broj P-604/2018. Međutim,
rješenjem od 25. rujna 2019. utvrđeno je da je nastupio prekid postupka radi
otvorenog stečajnog postupka nad tužiteljem koji je u međuvremenu brisan iz
sudskog registra rješenjem Tt-19/35593 od 11. studenog 2019. Rješenjem od 16.
veljače 2020. postupak je nastavljen budući da je stečajni upravitelj tužitelja
predložio nastavak i kao tužitelja naznačio Stečajna masa iza S. E.
d.o.o. u stečaju te se spis vodi pod novim brojem P-432/2021.

9. Podneskom od 14. svibnja 2021. tuženik navodi kako se sukladno članku 1.
Ugovora o povjerljivosti izraz ”Povjerljive informacije“ odnosi na informacije
vezane za svaki dio Projekta koji P., član P. (osnivač), član uprave
P., njihovi zaposlenici, vanjski suradnici, zastupnici ili savjetnici dobiju od
drugog P. ili njegovih službenika, zaposlenika, zastupnika ili savjetnika za
potrebe procesa izrade prijedloga, pregovaranja ili/ i razvoja te realizacije
Projekta „A. B.“ bilo da su informacije usmene ili pisane, a čije bi otkrivanje

6 75. P-432/2021-33

trećim neovlaštenim stranama moglo prouzročiti negativne posljedice Projektu
kao i ekonomskim interesima jednog ili oba Partnera. Iz novinskog članka
objavljenog 12. srpnja 2013. na portalu.hr pod naslovom A. i. c. u. b. s. b. proizlazi kako tuženik nije otkrio niti jednu „Povjerljivu
informaciju“ glede projekta „A. B.“, već je riječ o informacijama koje su
postale javno poznate temeljem priopćenja iz Vlade, koja je također bila uključena
u projekt, dok ostale informacije proizlaze iz sastanaka na kojima je bio pristupan
direktor tužitelja. Novinski članci na koje se tužitelj poziva i za koje smatra da
predstavljaju povredu povjerljivosti, ne sadrže nikakve ”Povjerljive informacije“ u
smislu članka 1. Ugovora o povjerljivosti. U projekt „A. B.“ pored tuženika
je bila uključena i Vlada te C. za praćenje poslovanja
CEI, koji se obzirom na svoju ulogu
u projektu ne mogu smatrati trećim neovlaštenim stranama, a tuženik nije niti
može biti odgovoran za iznošenje povjerljivih podataka u javnosti od strane Vlade
i CEI. Pritom naglašava kako je upravo sam direktor tvrtke „S. E.“ D.
L. N. P. iznio detalje projekta „A. B.“ (članak N.-
P..com od 25.10.2014. dostavljen u spis) čime je tužitelj sam postupio
protivno odredbama Ugovora o povjerljivosti. Smatra da tužitelj u dosadašnjem
tijeku postupka nije dokazao, niti to proizlazi iz novinskih članaka, koje su to
„Povjerljive informacije“ koje je tuženik navodno otkrio, a da njihovo otkrivanje
predstavlja povredu povjerljivosti i pravo tužitelja na naknadu štete. Ponavlja
navode da bi tuženik prijavom na natječaj za dobivanje koncesije koju je raspisala
Šibensko-kninska županija otkrio ili koristio informacije vezane uz predmetni
projekt niti da bi se radilo o istom ili sličnom projektu jer su predmet natječaja bile
"obične plutače" dok se predmetni projekt odnosio na stvaranje mreže sigurnih
sidrišta baziranih na plutačama visoke tehnologije. U odnosu na visinu ugovorne
kazne koju tužitelj potražuje smatra da ista nesrazmjerno visoka prema njenoj
prirodi i svrsi te bi plaćanje bilo protivno načelu ravnopravnosti sudionika u
obveznim odnosima i jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Ostaje u cijelosti
kod navoda kojim osporava i osnovanost i visinu materijalne štete s osnove
naručenih i isplaćenih iznosa društvu K. d.d. za izradu testnih primjeraka
bova.

10. Podneskom od 13. lipnja 2022. tužitelj je dostavio Aneks 3. Ugovora sklopljenog
sa tvrtkom K. d.d. obzirom da je tuženik, nakon provedenog vještačenja,
tvrdio da je do promjene Aneksa 3. došlo iz razloga što je tužitelj ušao u poslovni
pothvat s drugom pravnom osobom te navodi da je iz dostavljenog Aneksa
razvidno da je zaključen iz razloga što je došlo do statusnih promjena na način
da je tužitelj pripojen društvu A. A. d.o.o. koje je zatim promijenilo ime tvrtke
u S. eko d.o.o. radi čega je došlo i do storniranja računa br. 131739 i
izdavanje novog računa br. 132683. Ne osporava navode tuženika da je tužitelj
projekt A. bove počeo razvijati još 2009. kada je inicirao suradnju s društvom
K. d.d. ali navedeno ne isključuje odgovornost tuženika za štetu uslijed
prekida suradnje a nakon što je tužitelj već naručio izradu prototipova bova
smatrajući da je u tuženiku našao pouzdanog poslovnog partnera.

11. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22,
dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti
dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

7 75. P-432/2021-33

12. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza
posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka,
sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

13. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja
prileže spisu, saslušao je svjedoke D. L., bivši zz tužitelja, D. N.,
bivši zaposlenik tuženika, B. B., bivši predsjednik uprave tuženika,
M. L., bivši član uprave tuženika te je proveo kombinirano
financijsko-strojarsko vještačenje na okolnost ispostavljanja računa i vrijednosti
robe a koja se odnosi na predmetne testne primjerke inteligentnih bova.

14. Predmet spora je vođenje pregovora od strane tuženika protivno načelu
savjesnosti i poštenja, radi čega tužitelj potražuje od tuženika materijalnu štetu u
iznosu od 915.206,25 kn radi izrade i plaćanja testnih primjeraka bova, po dva
računa i to br. 131289 od 27. lipnja 2013. u iznosu od 261.487,50 kn i br. 131739
od 30. kolovoza 2013. u iznosu od 453.718,75 kn. Također smatra da je tuženik
počinio niz povreda odredaba Ugovora o povjerljivosti od 01. ožujka 2013., na
način da je podnio prijavu za dodjelu koncesije i pokušao samostalno realizirati
projekt sličan predmetnom projektu te da je medijima i javnosti otkrio postojanje
i sadržaj namjeravane poslovne suradnje, radi čega potražuje penale u ukupnom
iznosu od 1.000.000,00 kn. Potraživanje ugovorenih penala odnosi se na
činjenicu da je tuženik prije isteka dvije godine od dana potpisa predmetnog
Ugovora o povjerljivosti, pokušao samostalno realizirati projekt sličan
predmetnom projektu A. b., na način da je podnio prijavu za dodjelu
koncesije za sidrište koje je raspisala Š.-k županija i po toj osnovi
potražuje iznos od 200.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od
posljednjeg dana roka od podnošenja prijava od 13. veljače 2014. Što se tiče
medijskih istupanja navodi da se u članku na portalu.hr dana 22. svibnja
2013. pod naslovom "Uvodimo 10000 prepaid bova za nautičare diljem J."
spominje projekt A. b. u vlasništvu tužitelja i ukratko opisuju ciljevi
projekta pa potražuje iznos od 200.000,00 kn zajedno sa sa zateznim kamatama
tekućim od 22. svibnja 2013.; da je u članku u J. l. dana 11. srpnja
2013. pod naslovom V. s. p. d. k. n. i. s. p. p. s. r. t. g. n. s. ponovno objavljena informacija
o predmetnom projektu pa potražuje iznos od 200.000,00 kn zajedno sa zateznim
kamatama tekućim od 11. srpnja 2013.; da se u članku na portalu i.hr pod
naslovom A. i. c. u. b. s. b. ponovno opisuje predmetni projekt i
spominje informacija da je to potvrdila uprava tuženika i to službenim priopćenjem
te navodi da je tuženik nakon što je dobio sve relevantne informacije od tužitelja
imao namjeru samostalno realizirati projekt pa potražuje iznos od 200.000,00 kn
zajedno sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2013. i u članku objavljenom u
V. l. dana 21. srpnja 2013. pod naslovom A. A." objavljen je
negativan članak u svezi predmetnog projekta i minoriziran je tužitelj pa potražuje
i po tom osnovu 200.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja
2013.

15. Sporna je između stranaka i osnova i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, kako
potraživanje na ime ugovornih penala tako i materijalne štete, sporno je da bi
tuženik vodio pregovore protivno načelu savjesnosti i poštenja, da bi tuženik
počinio povrede ugovorne obveze iz Ugovora o povjerljivosti odavanjem
informacija koje se smatraju povjerljivima i njihovog iznošenja u medijima, kao i
da bi tužitelju nastala šteta koju potražuje na ime isporuke testnih primjeraka
bova.

8 75. P-432/2021-33

16. Vezano za povredu ugovorne obveze valja reći da je ugovorna kazna propisana
u čl. 350-356. ZOO-a, za nenovčane obveze u slučaju kada vjerovnik i dužnik
ugovore da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku
drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim
ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.

17. Ugovor o povjerljivosti od 01. ožujka 2013. (dalje: Ugovor, list 54-56 spisa)
sklopljen je između tuženika kao vodeće kompanije nautičkog turizma i prednika
tužitelja S. E. d.o.o. iz Z., L. G. 28,
OIB:, kao društva koje je vlasnik intelektualnih i patentnih prava nad
projektom A. B. da je sklopljen radi moguće suradnje u području
zajedničkog razvoja, implementacije i komercijalizacije projekta A. B (dalje: Projekt) koji se odnosi na stvaranje mreže sigurnih sidrišta baziranih na
plutačama visoke tehnologije. Svrha Ugovora je čuvanje povjerljivosti informacija
izmijenjenih tijekom pregovora a koje se odnose na svaki dio Projekta dobiven
za potrebe izrade prijedloga, pregovaranja, razvoja i realizacije Projekta a čije bi
otkrivanje trećima moglo prouzročiti negativne posljedice Projektu i ekonomskim
interesima partnera te se smatraju povjerljivima za neodređeno vremensko
razdoblje neovisno od prestanku Ugovora. U slučaju izravnog ili neizravnog
otkrivanja bilo koje povjerljive informacije, partner počinitelj će isplatiti partneru
oštećeniku za svaku povredu iznos od 200.000,00 kn a ukoliko je iznos već ima
pravo tražiti nadoknadu do punog iznosa štete.

18. Tužitelj ne navodi kakva mu je šteta nastala objavom predmetnih članaka, kakve
negativne posljedice su nastale Projektu odnosno tužitelju a nesporno nije došlo
između stranaka do realizacije projekta A. B. jer su pregovori prekinuti.

19. Tuženik osporava da bi učinio bilo kakve povrede i da bi tužitelj pretrpio ikakvu
štetu te osporava da bi informaciju o planiranju projekta plasirao tuženik ili
odgovorna osoba te niti jedan od članaka ne predstavlja kršenje ugovorne
obveze.

20. U članku objavljenom na portalu b.hr dana 22. svibnja 2013. pod
naslovom "Uvodimo 10000 prepaid bova za nautičare diljem Jadrana" (list 599
spisa) razvidno je da se odnosi na objavljen intervju sa B. B.,
tadašnjim predsjednikom uprave A.-ija, u kojem se između ostalog spominju
dva strateška projekta i to predmetni projekt u vlasništvu prednika tužitelja A.

. b. i ukratko opisuje. Svjedok je u tijeku postupka potvrdio da je dao intervju.

21. U članku objavljenom u J. l. dana 11. srpnja 2013. za koji tužitelj
navodi da je naslova "Vlada smjenjuje prvog direktora koji nije iz stranke; povećao
prihode, smanjio rashode-ali to ga neće spasiti" (list 620-621 spisa), koji članak
nije razvidno da li je dostavljen cjelovit, razvidno je da se odnosi na državne tvrtke
(javne tvrtke), i između ostalog odnosi se na odlazak B. B. iz A.-ija
i samo u jednom dijelu spominje predmetni projekt ali se ne navodi tko je dao
informaciju ("u Vladi kažu, tvrde u A-u").

22. U članku od 12. srpnja 2013. objavljenom na portalu i.hr za koji tužitelj
navodi da je naslova A. i. c. u. b. s. b. a dostavlja naslova "Crkva
želi izvući novac od nautičara, zanima ih posao postavljanja tisuću prepaid bova"
navodi se da je informaciju o zainteresiranosti Crkve za projekt potvrdila uprava
A.-ija i ukratko navodi što bi isti uključivao s osnivanjem nove tvrtke, te se navodi
o smjeni uprave u A.-iju.

23. U članku objavljenom u V. l. dana 21. srpnja 2013. pod naslovom
A. A. (list 620-612 spisa) u kojem se navodi predmetni projekt i smjena
uprave A.-ja, nije razvidno na koji je način novinar članka došao do informacija.

9 75. P-432/2021-33

24. Dakle, u člancima objavljenim u J. l., V. l. i na portalu
i.hr. tužitelj nije dokazao da bi tuženik objavio informacije vezano uz
predmetni projekt, dok je jedino u članku na portalu .hr razvidno da je
B. B., novi član uprave tvrtke tuženika koja je u većinskom vlasništvu
države i koja se bavi nautičkim turizmom, dao intervju ali očito sa ciljem
upoznavanja javnosti o projektima A.-ija bez odavanja ikakvih detaljnijih
informacija o predmetnom projektu. Uostalom, to je učinio i tadašnji direktor
tužitelja D. L. za kojeg se navodi na portalu www..com od
01. listopada 2013. (list 415-417 spisa) da je potvrdio informacije vezane uz
suradnju stranaka i funkcioniranje predmetnog budućeg projekta.

25. Tužitelj iako se pozvao na povrede ugovorne obveze odavanjem povjerljivih
informacija vezano uz predmetni Projekt u predmetnim člancima, do zaključenja
prethodnog postupka nije se mogao određeno izjasniti o identitetima autora
članaka za koje je predlagao da se saslušaju na okolnost tko je dao izjave pa je
sud odbio da mu se dodjeli dodatni rok jer je imao dovoljno vremena.

26. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da je tuženik medijskim istupima
otkrio povjerljive informacije čije bi otkrivanje trećima moglo prouzročiti negativne
posljedice Projektu i ekonomskim interesima partnera te je stoga neosnovan
tužbeni zahtjev po tim osnovama, kako je odlučeno u točki I. izreke.

27. Što se tiče potraživanja ugovorne kazne u iznosu od 200.000,00 kn jer je tuženik
prije isteka dvije godine od dana potpisa predmetnog Ugovora pokušao
samostalno realizirati projekt sličan predmetnom projektu " A. b" na način
da je podnio prijavu za dodjelu koncesije za sidrište koje je raspisala Š.-
k županija, tužitelj je kao dokaz dostavio obrazac Obavijest o namjeri
davanja koncesije za javne usluge i koncesije za gospodarsko korištenje općeg
ili drugog dobra (list 24-33 spisa) a što nije dokaz ničega. Tuženik, s druge stane
navodi da se radi o poništenom natječaju koji se odnosio na obične bove i
dostavlja u podnesku od 16. svibnja 2017. (list 432-446 spisa) Odluku o
poništenju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja i
postavljanja sidrenog sustava u uvali V i S. D. iz 2015. iz koje je
razvidno da su bili ponuditelji tuženik i A. B. d.o.o. koju je osnovao tužitelj
2014., ali nije razvidno da bi se ponuda odnosila na projekt sličan predmetnom.

28. Stoga sud ne nalazi da bi tužitelj dokazao da je tuženik prijavom i ponudom za
dodjelu koncesije izvršio povredu ugovorne obveze iz Ugovora o povjerljivosti te
je i u tom dijelu u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev.

29. Tužitelj potražuje materijalnu štetu u iznosu od 915.206,25 kn koja mu je nastala
radi izrade i plaćanja testnih primjeraka bova, pouzdajući se da će doći do
realizacije projekta dok je tuženik vodio pregovore protivno načelu savjesnosti i
poštenja i naprasno i bez razloga prekinuo suradnju.

30. Čl. 251. Zakona o obveznim odnosima propisano je da pregovori koji prethode
sklapanju ugovora ne obvezuju ali strana koja je pregovarala ili prekinula
pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je
time prouzročena drugoj strani (st.1. i 2.). Suprotno je načelu savjesnosti i
poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez
prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor (st. 3.). Ako je jedna strana u
pregovorima dala drugoj strani povjerljive obavijesti ili joj omogućila da dođe do
njih, druga ih strana, ako nije drukčije ugovoreno, ne smije učiniti dostupnim
trećima niti ih koristiti za svoje interese, bez obzira je li naknadno ugovor sklopljen
ili nije (st.4 .). Odgovornost za povredu obveze iz stavka 4. ovoga članka može
se sastojati u naknadi time prouzročene štete i predaje oštećeniku koristi koju je

10 75. P-432/2021-33

štetnik tom povredom ostvario (st.5.). Ako se drukčije ne sporazumiju, svaka
strana snosi svoje troškove oko priprema za sklapanje ugovora, a zajedničke
troškove snose na jednake dijelove (st. 6.).

31. Na tu spornu okolnost vođenja pregovora sud je provodio dokaze uvidom u
dokumentaciju koja prileži spisu, saslušanjem svjedoka a zatim obzirom da je bila
sporna i visina tužbenog zahtjeva proveo je vještačenja.

32. Iz samog Ugovora o povjerljivosti od 01. ožujka 2013. proizlazi da je tužitelj
vlasnik intelektualnih i patentnih prava nad projektom A. B. da je Ugovor
sklopljen radi moguće suradnje u području zajedničkog razvoja, implementacije i
komercijalizacije projekta A. B. koji se odnosi na stvaranje mreže sigurnih
sidrišta baziranih na plutačama visoke tehnologije, s time da se navodi u Ugovoru
da je njegov privitak opis projekta A. B. Iz e-maila od 21. ožujka 2013. (list
231 spisa) koji je uputio D. L. na strani tužitelja, B. B. na strani
tuženika, razvidno je tužitelj dostavio tuženiku Projektnu studiju i financijski plan
A. B. iz prosinca 2012. i Financijski plan 2013-2022 (list 162-255 spisa).

33. Uvidom u e- mail korespondenciju između stranaka (list 120-123 spisa) razvidno
je da tužitelj prezentirao tuženiku projekt A. B. da je tuženik pismom
namjere od 11. veljače 2013. (list 119 spisa) pokazao zainteresiranost za
predmetni Projekt, pitanje vlasništva projekta i modela suradnje, te se tuženik
obvezao upoznati resorne ministre i nakon toga izvijestiti tužitelja. Tako je tužitelj
predlagao da kao vlasnik intelektualnih prava na studiju A. B. i svih
tehničkih rješenja, uđe u partnerstvo s tuženikom osnivanjem nove tvrtke ACI
A. B. i tužiteljevim unosom dokumentacije: investicijske studije, projekt
elektroničkog sklopa i intergracijskog softvera za sustav A. B., pripremu
dokumentacije za koncesijske aplikacije i operativne konzultantske usluge za
vođenje projekta, a tuženikovim unosom gotovinske uplate u protuvrijednosti
ulaganja ili usluga. Također je razvidno da je dogovor između stranaka vezano
uz sadržaj prezentacije projekta od strane tuženika bila, između ostalog, i izjava
o intelektualnom vlasništvu i zaštita patenta.

34. Uvidom u dokument od 06. lipnja 2013. (list 127-130 spisa) koji je sastavio
tadašnji član uprave tuženika D. N. vezano uz projekt A. B. razvidna je aktivnost na strani tužitelja na način da je prezentirao projekt i
prijedlog suradnje, dostavio investicijsku studiju projekta, prijedlog Ugovora o
povjerljivosti i nekoliko verzija pisma namjere odnosno predugovora, da je
predložio osnivanje zajedničke nove tvrtke i inicijalni poslovni plan poslovanja
tvrtke. Također je razvidno da je održan sastanak tuženika i CEI radi razmatranja
prijedloga poslovnog plana tužitelja i zaključeno je da se izvrši provjera tržišta
radi kupnje slične tehnologije umjesto stvaranja nove tvrtke, da se razmotri opcija
samostalnog razvoja slične tehnologije jer predloženi model suradnje kojim
tuženik unosi koncesije a tužitelj know-how odnosno tehnologiju koja još nije
ispitana može biti nepovoljan za tuženika, da se prije potpisa predugovora izvrši
uvid u patente tužitelja i izvrši testiranje tehnologije, da se razmotri prijedlog
poslovnog plana i predugovor, da se uđe u testni pilot projekt i testira prototip, da
se provjeri izvedivost projekta obzirom na koncesije i studije utjecaja na okoliš, te
da se tek po okončanju navedenih razmatranja i provjera, donese konačna
odluka o stvaranju zajedničke tvrtke. Navedeni dokument sadrži i pitanja (CEI) i
odgovore (D. N.) vezano za predmetni projekt, navodi se da će se
tek po odluci o ulasku u projekt i osnivanju nove tvrtke odnosno po donošenju
odluke o svim strateškim i operativnim pitanjima projekta podnijeti zahtjev za
dodjelu koncesija, koje su u planu za 2013. Također se navodi što će koja od

11 75. P-432/2021-33

stranaka unijeti u novoosnovano društvo odnosno da će tuženik unijeti
investicijsku studiju sa pripremnim materijalima, projekt elektroničkog sklopa i
integracijskog softvera, dokumentaciju vezanu za koncesijske aplikacije i
operativne konzultacijske usluge vezane uz vođenje projekta. Što se tiče
intelektualnog vlasništva i patentnih prava navodi se da je tužitelj vlasnik
intelektualnih i patentnih prava na predmetnim projektom koja se sastoje od
zaštite elemenata projektnog plana, zahtjeva za upravljivošću i vlasništvo nad
softverskim rješenjima, te registrirani vizualni i verbalni žig br. Z20111028A, s
time da se po završetku testiranja predviđa patentiranje pojedinih rješenja
vezanih uz samu bovu, a što će biti vlasništvo novoosnovane tvrtke.

35. Uvidom u dopis tuženika od 26. kolovoza 2013. (list 219 spisa) razvidno je da
tužitelj požuruje tuženika da sukladno dogovoru pripremi sve potrebno za
testiranje bova na pozicija ispred A. marine Ž., kako bi tužitelj zajedno sa
partnerima izvršio ispitivanje funkcionalnosti tehničkih rješenja na testnim
uzorcima. Međutim, tuženik uz dopis od 07. listopada 2013. (list 220-221 spisa)
dostavlja nacrt Sporazumnog raskida Ugovora o povjerljivosti, u kojem dopisu
navodi da je naknadno saznao da tužitelj nije vlasnik intelektualnih i patentnih
prava nad Projektom a što je bio osnovni razlog sklapanja Ugovora. Dopisom od
17. listopada 2013. (list 222-223 spisa) tužitelj nije prihvatio sporazumni raskid
Ugovora (list 49-50 spisa), smatrajući da se radi o jednostranom raskidu Ugovora,
zatražio je obeštećenje u iznosu od 200.000,00 kn s naslova iznošenja povjerljivih
informacija te da nikakav patent nije bio predmet Ugovora.

36. Iz iskaza svjedoka M. L. (list 684 spisa), tadašnjeg člana uprave
C. za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (skraćeno CEI),
proizlazi da je CEI bio zadužen za praćenje investicijski projekata među kojima i
tuženika, da je postojalo više varijanti vezano uz predmetni projekt sa tužiteljem
ali i s trećima koji su imali takve proizvode, da je CEi nije financirao projekt već
dogovoreno da će tuženik financirati troškove projekta do konačnog razvoja, da
se došlo do faze prezentacije prototipa koji je trebalo testirati, ali da se moglo
izvršiti testiranje samo na jednom mjestu ispred marine Ž. i da je projekt stao.
Svjedok je iskazao da su i tuženik i CEI nakon prezentacije projekta utvrdili da
postoje slični patentirani proizvodi pametnih bova, da je zakonski zastupnik
tuženika B. B. naveo da je navedeno rješenje zaštićeno patentom
tuženika, ali da u početnoj fazi postojanje patenta nije bilo odlučno za daljnji tijek
razvoja, da se još nije donijela nikakva konkretna odluka, ali da je konačna odluka
zavisila o tuženikovom dobivanju koncesije. Svjedok M. L. nije imao
saznanja što se dalje događalo s projektom, ali zna da stanke nisu više imale
međusobna potraživanja obzirom na istek ugovora. U odnosu na prestanak
suradnje iskazao je da pretpostavlja da je došlo do prestanka suradnje uslijed
neslaganja uprave tužitelja i njegove izmjene, te tuženik nije doveo u zabludu
tužitelja u pogledu predmetnog projekta. Svjedok je iskazao da se na zajedničkim
sastancima pričalo o potencijalnom proizvodu i potencijalnim budućim
proizvodima, a ne o konkretnom proizvodu tuženika u smislu donošenja odluke,
da se radilo o jednoj početnoj fazi u kojoj se još nije donosila nikakva odluka, a
tako niti vezano uz proizvod tužitelja niti je postojala obveza tuženika da
nadoknadi tužitelju eventualne troškove ukoliko ne dođe do realizacije projekta
ali i da je došlo do realizacije, da ne bi bila moguća konačna odluka u odnosu na
bilo kakav ugovorni odnos ne samo između stranaka, već i drugih potencijalnih
partnera, budući da se radi o složenom pitanju o čemu se donosi odluka temeljem
koncesije. Svjedok je iskazao da je postojao rizik obje strane u slučaju da sklope

12 75. P-432/2021-33

ugovor budući da to ne bi značilo da bi tuženik dobio koncesiju. Što se tiče razloga
prekida suradnje iskazao je da konkretnih razloga nije bilo te je pojasnio da se
radilo o sukobu između B. B. i D. N. da bi zatim došla
nova predsjednica uprave kod tuženika kada je svjedok već bio pomoćnik
ministra, te da je po njegovom saznanju sukob bio osobne naravi a nakon toga
je prešao i na poslovnu razinu.

37. Svjedok B. B., bivši predsjednik uprave tuženika, iskazao je da je
suradnja između stranaka započela u siječnju 2013., nakon zajedničkog
sastanka na kojem je tužitelj prezentirao svoje ideje i planove tj. sustav
elektronskih bova koje bi mogle doći pod upravljanje tuženika odnosno
zajedničko upravljanje, da je svjedok tu ideju prezentirao nadležnim ministrima i
procijenio da je takav projekt dobar, kako ACI nije imao u tom području iskustva
vezano uz sidrene sustave, to je zatražio od tužitelja da izradi podloge radi
prezentacije Vladi RH i da to uđe u strateški projekt razvoja RH te je došlo do
potpisivanja Ugovora o povjerljivosti i tuženik je napravio novi poslovni plan koji
je prihvaćen od strane nadzornog odbora međutim, u 4. ili 5. mj. 2013. došlo je
do zaustavljanja procesa dobivanja koncesija ali ne zna iz kojeg razloga dok je
tužitelj započeo s dijelom priprema bova. Svjedok je iskazao da je cijeli projekt
stao zato što nije bilo dinamike davanja koncesija, da nije ishođen nikakav
formalni zahtjev vezano uz predmetne koncesije odnosno koncesiju, da je u to
vrijeme Vlada RH htjela potaknuti strateške investicije i to je delegirala na
strateško vijeće kojem je svjedok trebao prezentirati projekt radi donošenja
strateške odluke, međutim, do takve odluke nije došlo niti je formalizirana, niti je
Ministarstvo okoliša izdalo Studij utjecaja na okoliš, s time da je Ministarstvo
graditeljstva obavilo svoj dio posla, odnosno napravljen je urbanistički plan kopna
i mora, međutim kako je svjedok smijenjen 12. srpnja 2013., više nema saznanja
što se događalo vezano uz predmetni projekt. Svjedok je iskazao da je temeljem
zajedničkog prijedloga stranaka došlo do potpisivanja Ugovora o povjerljivosti
koje je verificirala pravna služba A.-ja, a prethodno je A. izvršio provjere s
nadležnim Ministarstvom te se otvoreno o svemu razgovaralo i tužitelj je smatrao
da se radi o njegovom know-how, prilikom čega je trebalo dogovoriti način na koji
će isti biti iskorišten. Vezano uz stanje patenta tužitelja svjedok je iskazao da se
govorilo o intelektualnim pravima, ali navedeno nije bilo fokus niti u NO odnosno
još se nije došlo do toga da se razgleda da li nešto radi, već se radilo prvobitno
o to me da li će Vlada RH prihvatiti takav projekt. Što se tiče dogovora svjedok je
iskazao da se podrazumijevalo da će tužitelj obaviti pripreme testnih primjeraka
obzirom da je nudio bove, znači da je trebao i uložiti vlastita sredstva.

38. Svjedok D. N., tadašnji član uprave tuženika zadužen za poslove
prodaje, marketinga i razvoja, iskazao je da je B. B. kao predsjednik i
on kao član uprave potpisali su pismo namjere sa tužiteljem, a sve radi moguće
buduće suradnje ali nakon toga, pojedini članovi NO tuženika izrazili su rezerve
prema tom projektu i zatražili su da se provedu provjere i utvrdili da je tužitelj
imao zaštićen samo verbalni žig a patentni zahtjev nije bio niti podnesen a
daljnjim provjerama je ustanovljeno da u S. postoji tvrtka koja ima slično
tehnološko rješenje kao i na međunarodnom tržištu i nakon toga je odlukom NO
gosp. B. bio smijenjen a on imenovan kao privremeni jedni član uprave i
direktor društva i nakon završetka nautičke sezone 2013. tadašnja članica D.
P. preuzela je njegovu funkciju. Što se tiče prekida pregovora između
stranaka, svjedok nije imao saznanja jer više nije bio član uprave niti sudjelovao
u poslovnom zbivanju. Što se tiče testiranja projekta svjedok je iskazao da se

13 75. P-432/2021-33

između stranaka o tome razgovaralo ali do toga nije došlo iz razloga rezultata
provjere vezane za intelektualno vlasništvo i alternativne ponuđače sličnih
tehnologija.

39. Svjedok D. L., bivši zz tužitelja, iskazao je da je potpisan Ugovor o
povjerljivosti, kako bi se tuženiku prezentirali poslovni model, informacije i
tehnologija, da je tuženik htio da se formira novo zajedničko trgovačko društvo iz
kojeg bi se realizirali patenti i sva znanja i da se zove A. B., da tuženik bude
većinski vlasnik, da svaki od partnera uloži novac kao temeljni kapital, te da svaka
od stranaka izvrši zajednička ulaganja kao npr. tužitelj bi proizvodio bove, a
tuženik bi unio svoj IT sustav. Što se tiče vođenih pregovora sa tuženikom vezano
uz patentnu zaštitu, svjedok je iskazao da je ideja bila da se patentira cijeli sustav
tek kada se formira tvrtka A. bove u većinskom vlasništvu A.-a i pod svim
dogovornim uvjetima, npr. tko što treba obaviti, tko što financira, dakle to je bio
jedini razlog što nije patentiran do tada, a poslije toga je patentirano. Sukladno
dogovoru stranaka, obzirom da je tuženik uvjetovao testiranje bova, tužitelj je
krenuo u proizvodnju bova, o čemu je tuženik izviješten, no međutim, dolazi do
zastoja u suradnji i nepotpisivanja ugovora, niti ikakvih informacija od tuženika
oko nastavka projekta niti poziv da postave bove na Ž. već u listopadu zahtjev
za raskid ugovora. Prema mišljenju svjedoka razlog prekida suradnje između
stranaka, je da je došlo do problema u upravi tuženika i B. B. izgubio
je povjerenje države kao vlasnika i A. bove su izvučene kao razlog lošeg
upravljanja tvrtkom tuženika i drugo što tuženik nije bio ispuniti u stanju svoju
obvezu koja se odnosila na dobivanje koncesija i sidrišta. Što se tiče tužiteljevog
investiranja svjedok je iskazao da je bilo prezentirano da je to dio poslovnog plana
tuženika za 2013., da je projekt A. bove bio u njemu sadržan sa svim ciframa
a i tuženik se nalazio na burzi pa je sve to tužitelju bilo vjerodostojno, da u
trenutku naručivanja usluga od K. nisu imali saznanja da bi tuženik odustao
od predmetnog projekta čak štoviše tužitelj je imao saznanja o naručivanju od
K. i predlagao i dopunjivao svojim prijedlozima, sudjelovao na sastancima
vezano uz IT segment projekta i to osobe iz A.-a i državna administracija C.
koji su trebali biti potpora projektu za A.. Vezano uz naručivanje usluga od
Končara, svjedok je iskazao da je tužitelj davao dizajn a K. je započeo sa
izradom IT sustava 2011., dakle, prije suradnje s tuženikom, uslugu je naručio
S. E. a tužitelj je, od trenutka kada je zaključen ugovor s tuženikom
i svi termini i dogovori, forsirao završetak kompletnog sustava i njegove
operativne primjene.

40. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje te uvidom u nalaz
i mišljenje vještaka A. Š. i K. T. od 05. travnja 2022. proizlazi
da su plaćeni računi br.131289 od 27. lipnja 2013. u iznosu od 261.487,50 kn i
br.131739 od 30. kolovoza 2013. u iznosu od 653.718,75 kn, tvrtki K.-
informatika i elektronika d.d. u vrijednosti isporučene robe i kako je to definirano
međusobnim Ugovorom i Aneksima 1., 2. i 3. Ugovora. Navedeno mišljenje
vještaci su dali osim uvida u spis predmeta i temeljem kontakta sa tvrtkom K.
d.d. koja je dostavila potvrde plaćanja predmetna dva računa od čega je račun
br. 131289 plaćen odmah kao predujam a račun br. 131739 storniran i izdan novi
132683 od 05. prosinca 2013. i namirivan kompenzacijom od 27. veljače 2014.,
uplatama cesijom i kompenzacijama do 28. listopada 2016. Također obzirom da
se u računima naznačuje ugovor i aneksi, vještaci su imali uvid u presliku istih i
utvrdili da postoji Ugovor o opremi i programskoj podršci za sustav A. bove od
22. travnja 2013. sklopljen između tužitelja i K. d.d. vezano uz 600 komada

14 75. P-432/2021-33

opreme uređaja MBE_01 i osnovna varijanta programske podrške B. V. za
1000 ulaznih jedinca dok se Aneksi 1., 2. i 3. odnose na promjene modela
plaćanja i izmjene OIB-a tvrtke zbog unesenog udjela još jedne tvrtke uz kupca
ugovorene robe.

41. Slijedom svih provedenih dokaza sud zaključuje da su stranke sklopile Ugovor o
povjerljivosti radi čuvanja informacija vezanih uz predmetni projekt tijekom
pregovora radi realizacije projekta, da je predmetni projekt bio interesantan
tuženiku, da je tužitelj je izradio podlogu i pripremio materijale radi radi
prezentacije Vladi RH koja je bila većinski vlasnik tuženika, kako bi predmetni
projekt ušao u strateški projekt razvoja RH, da je procijenjeno da tuženik može
dobiti odlukom Vlade RH koncesije da razvije sustav elektronskih bova duž
cijelog J., međutim, došlo je do zaustavljanja projekta jer nije bilo dinamike
davanja koncesija, nije donesena formalno strateška odluka da li će se ući u
projekt sa tužiteljem niti je resorno Ministarstvo sačinilo studiju utjecaja na okoliš.
Na sve navedeno utjecala je i okolnost što je B. B. koji se zalagao za
predmetni projekt bio razriješen sa mjesta predsjednika uprave tuženika.
Obzirom da se radilo o početnoj fazi, sadržajno u Ugovoru o povjerljivosti ne
navodi se pojedinačni zaštićeni patent, već općenito da je tuženik vlasnik
patentnih prava nad projektom. Osim iz sadržaja Ugovora i iz međusobne
korespondencije i iz iskaza saslušanih svjedoka, sud zaključuje da postojanje
patentne zaštite koja je uostalom provjerljiva jer je javno dostupna, nije bilo
odlučno za daljnji tijek pregovora, već da je odlučno bilo li će Vlada RH kao
većinski vlasnik prihvatiti uopće projekt. Iz iskaza svjedoka M. L. i
B. B., koji su na strani tuženika bili upućeni u projekt, ne proizlazi da
bi krivnjom tužitelja došlo do prestanka suradnje na predmetnom objektu, već da
je sve ovisilo donošenju konačne odluke da li će se ući u projekt i s kime, te da li
će se dobiti koncesije za nautička sidrišta. Međutim, takva odluka nije nikad
donesena u formalnom obliku niti je došlo do faze podnošenja zahtjeva za
dobivanje koncesija.

42. Iz ponašanja tuženika ne proizlazi da je vodio pregovore protivno načelu
savjesnosti i poštenja, čak štoviše nesporno je da je da su vođeni pregovori, da
su resorna ministarstva bila uključena, da je tuženik predmetni projekt uvrstio u
svoj Poslovni plan za 2013. (list 453 spisa), međutim, nije se obvezao prema
tužitelju da će sklopiti ugovor. Tužitelj je znao da tuženik nije donio konačnu
odluku da uđe u projekt sa tužiteljem ali kako je tuženik uvjetovao da se
prethodno obavi testiranje bova kako bi se uvjerio u realizaciju projekta, to je
tužitelj pouzdajući se u mogućnost suradnje naručio testne primjerke bova, čime
je preuzeo rizik moguće nerealizacije projekta na sebe. Sud prihvaća kao logične
i uvjerljive razloge da je jedan od razloga što nije donesena konačna odluka je i
taj što je B. B. koji se zalagao za predmetni projekt, razriješen sa svoje
funkcije. Osim toga, na strani tuženika trebalo je prije donošenja odluke provjeriti
mogućnost dobivanja koncesija i podnijeti zahtjeve a do čega na strani tuženika
još uopće nije došlo. Slijedom svega navedenog tuženik je odustao od daljnjih
pregovora i zatražio raskid Ugovora pravdajući to nepostojanjem patentnih prava
na strani tužitelja iako to nije u ovoj fazi bilo odlučujuće.

43. Stoga, iako je provedeno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, isto
nije odlučujuće jer tužitelj nije dokazao osnovu odnosno da bi imao pravo
potraživati štetu u iznosu od 915.206,25 kn (216.487,50 kn i 653.718,75 kn) s
naslova naručivanja i kupnje testnih primjeraka inteligentnih bova iz razloga što
je tuženik vodio pregovore protivno načelu savjesnosti i poštenja, te sud ocjenjuje

15 75. P-432/2021-33

da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pa je i u tom dijelu tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom kao u točki I. izreke.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., 155. i čl. 164. ZPP-a
tuženiku je kao potreban za vođenje spora priznat mu je trošak zastupanja po
odvjetniku koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14 i 107/15– dalje:
Tarifa) a odnosi se na sastava odgovora na tužbu, sastava podnesaka od 16.
svibnja 2017., 12. listopada 2017. i 21. travnja 2022. u iznosu od po 19.160,00
kn( Tbr. 8/1 Tarife), jer se radi o obrazloženim podnescima, troškovi zastupanja
na ročištima 24. listopada 2017., 05. srpnja 2021., 12. listopada 2021., 24.
studenog 2021., 15. veljače 2022., 25. svibnja 2022. i 29. rujna 2022. u iznosu
od po 19.160,00 kn( Tbr. 9/1 Tarife), što sve uvećano za PDV od 25% iznosi
263.450,00 kn. Također priznat mu je trošak plaćenog predujma za provođenje
vještačenja u iznosu od 15.000,00 kn, tako da sveukupno priznati trošak tuženika
iznosi 278.450,00 kn/36.956,67 eura1, kako je odlučeno u točki II. izreke.

45. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 12. siječnja 2018. kojim se
očitovao na dosadašnji tijek postupka, trošak sastava žalbe od 26. siječnja 2018.
budući da je jednako kao i tužitelj podnio žalbu i obojica su uspjeli sa žalbama te
je ukinuto rješenje od 12. siječnja 2018. kojim je utvrđeno da je nastupio prekid
postupka, sastava podneska od 03. svibnja 2019. kojim je požurivao nastavak
postupka, sastava podneska od 23. listopada 2019. kojim je predlagao da se
pozove stečajni upravitelj tužitelja preuzeti postupak, sastava podneska od 11.
veljače 2020. kojim je predlagao da sud obustavi postupak radi brisanja tužitelja,
sastava podneska od 14. svibnja 2021. kojim je ponovio sve do sad iznesene
navode ali sada po novo imenovanom punomoćniku, pristup na ročište dana 01.
lipnja 2021. koje nije održano radi nedolaska tužitelja, sastava podneska od 18.
listopada 2021. kojim je dostavio podatak o adresi svjedoka, sastava podnesaka
od 09. studenog 2021. i 06. rujna 2022. kojima se očitovao na iskaze svjedoka i
tijek postupka obzirom da isti nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice. Stoga je
o nepriznatom trošku tuženika u iznosu od 110.900,00 kn/14.718,96 eura1
odlučeno kao u točki III. izreke, s time da za sada nije odlučeno o zatraženom
trošku sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da obveza nije nastala već
po pravomoćnom okončanju spora ovisno o uspjehu u sporu.

U Zagrebu, dana 07. studenoga 2022. godine

Sudac: S. J.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dostave
pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno
pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu
u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 5.000,00

kn/663,61 eura1

2. Tuženiku po odvj.

3. Kal 60 dana-pisarnica