1

Poslovni broj Gž R-94/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz M., OIB ....., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u M., protiv tuženika P. s. d.o.o D., OIB ....., kojeg zastupa  punomoćnik  B.L., odvjetnik u D.,  radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 Pr-25/2020-10 od 30. listopada 2020., 7. studenog 2022.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 46 Pr-25/2020-10 od 30. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, je  odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se  tuženiku naloži isplatiti mu iznos od  4.666,07 kn  sa  zakonskom zateznom kamatom od  15. ožujka 2020. do isplate, na ime razlike manje isplaćene plaće za razdoblje  od 1. do  25. veljače 2020.

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos od  42,93 kn,  u točki II. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od  2.000,00 kn sa zateznom kamatom od 30. listopada 2020. do isplate, dok je u točki III.  izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška.

 

Protiv  presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve  žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

 

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a,  jer da postoje proturječnosti u razlozima presude zbog kojih se ona ne može ispitati. Navodi da je jedno od temeljnih načela radnog prava "in favorem laboratoris",  koje načelo da u ovom predmetu nije poštivano. Naglašava da promet po kartici računa predstavlja jedini mjerodavan dokaz, odnosno  vjerodostojnu ispravu na temelju koje je moguće utvrditi koliku je stvarnu plaću primao tužitelj, posebice za  utuženo razdoblje. Proturječje da se ogleda i u činjenici da sud prvog stupnja ne prihvaća podatke sa prometa računa kao mjerodavne za utvrđivanje visine plaće, a da istovremeno prihvaća tvrdnju da je za mjesec veljaču 2020. tužitelju isplaćen iznos od  2.898,93 kn. Smatra da je postojanje njegove tražbine neupitno jer da je to jasno određeno čl. 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu o  25. veljače 2020. Tvrdi da poslodavac nije ovlašten jednostrano smanjivati plaću bez obzira na svoje poteškoće, o čemu da se izjasnila i sudska praksa. Smatra da je stoga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na plaćanje parničnog troška prvostupanjskog i  žalbenog postupka.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja te pritom nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365 st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

Prije svega  treba istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a pa se presuda  može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a. te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. To znači da se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.666,07 kn, koji predstavlja razliku između isplaćene plaće za mjesec veljaču 2020. te plaće koja je prema tvrdnjama tužitelja trebala biti isplaćena.

 

U postupku je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od  18. veljače 2018. do  25. veljače 2020., da je radni odnos stranaka prestao  25. veljače 2020. na temelju sporazuma stranaka, o čemu je sačinjen  Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim se  tuženik kao poslodavac obvezao isplatiti tužitelju plaću za razdoblje od  1. veljače do 25. veljače 2020., s tim što u Sporazumu nije naveden iznos dužne plaće. Također je kao nesporno utvrđeno da je za veljaču 2020. tuženik isplatio iznos od  2.898,93 kn neto, od čega iznos od  1.598,93 kn na račun tužitelja u  S. d.d. Z., a  1.300,00 kn isplatom vjerovniku tužitelja po osnovi kredita.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja, tužitelj nije uspio dokazati visinu plaće koju je tuženik trebao isplatiti za prijeporno razdoblje, budući da je u prilog tome dostavio promet po računu u S. d.d. Z. za razdoblje od  1. siječnja do 20. ožujka 2020. iz kojeg proizlazi da je za prosinac  2019. evidentirana uplata plaće u iznosu od 7.565,68 kn, za siječanj 2020. u iznosu od  7.564,90 kn  te za veljaču 2020. u iznosu od  1.598,93 kune dok iz iskaza svjedoka A. H., zaposlenika tuženika, proizlazi da iznos plaće kod tuženika zavisi o satima rada u određenom mjesecu. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tužitelj nije dokazao ni koliko je sati rada ostvario u razdoblju od  1. do  25. veljače 2020., niti  koji iznos plaće je ugovoren između stranaka, pri čemu ocjenjuje da se visina plaće ne  može utvrditi na temelju podataka iz prometa na računu banke. Kako teret dokaza o visini razlike plaće leži na tužitelju u smislu odredbe čl.  219. ZPP-a, zaključuje da  tužitelj  odlučne činjenice nije dokazao, zbog čega odbija tužbeni zahtjev te nalaže tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

 

Kako je uvodno navedeno, ovo je spor male vrijednosti pa ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati je li činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno (čl. 467. ZPP-a), a tužitelj u  žalbi inzistira na tvrdnji da su  relevantne činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene.

 

S obzirom na iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda, treba  zaključiti da je pravilno primijenjena odredba čl. 219. ZPP-a  o teretu dokaza, budući da je svaka stranka  dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj  zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tako je i  tužitelj bio dužan prije svega dokazati visinu ugovorene plaće te obrazložiti zbog čega je, kako to tvrdi, isplaćen niži iznos plaće u veljači  2020., te koji je iznos razlike u plaći za taj  mjesec.

 

Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, iz dokaza koji su provedeni se može zaključiti samo o tome da je u veljači  2020. na račun tužitelja isplaćen manji iznos u odnosu na  dvije uplate za prosinac  2019. i siječanj 2020., međutim radi se o  uplatama različitih iznosa, a u prilog dokazivanja visine plaće, tužitelj je predložio izvršiti uvid u  Sporazum o prestanku ugovora o radu od  25. veljače 2020., te uvid u promet po računu kod S.d.d. Z., kao i dopis tuženika od  6. travnja 2020., u kojemu  se obrazlažu razlozi isplate smanjenog iznosa plaće za veljaču 2020.

 

U takvoj situaciji, kada tužitelj nije pružio dokaz  o ugovorenoj visini plaće, o tome koji iznos  plaće je, prema vlastitim navodima, trebao primiti za rad u veljači  2020., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine, zbog čega je  tužbeni zahtjev zakonito odbijen.

 

Na žalbene navode tužitelja, treba odgovoriti da je bez osnove  pozivanje tužitelja na sadržaj Sporazuma o prestanku ugovora o radu kao jedan od dokaza o postojanju tražbine, jer se u Sporazumu ne spominje visina plaće koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju za razdoblje od  1. do  25. veljače 2020., a sudska praksa na koju se poziva tužitelj u žalbi nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer u postupku nije ni isticano da bi plaća bila smanjena zbog poteškoća u poslovanju tuženika.

 

Točno je da bi tužitelju kao radniku tuženika pripadalo pravo na isplatu razlike u plaći,  dakle razlike između isplaćene plaće i one koju je poslodavac trebao isplatiti, međutim, u sporu u kojemu zahtijeva  razliku u plaći, tužitelj prije svega treba dokazati visinu plaće koja je trebala biti isplaćena, te potom iznos isplaćene plaće, da bi sud mogao odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu razlike,  što je u ovom postupku izostalo.

 

Zbog izloženog je valjalo  žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Rješenje suda prvog stupnja je  kao nepobijano ostalo  neizmijenjeno.

             

U Rijeci 7. studenoga 2022.

 

 

Sutkinja

Milena Vukelić Margan