Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA P-2220/19 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u S., po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu
u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz K. K., …, OIB:
…, zastupan po pun. S. K. odvj. u S., protiv tuženika
Z. B. d.d. Z., …, OIB:
…, zastupan po pun. D. M. odvj. u Z., radi utvrđenja i
isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. rujna 2022. god., u prisustvu
pun. tužitelja S. K. odvj. u S., i pun. tuženika D. M. odvj. u
Z., dana 04. studenog 2022. godine,
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3208486305 od 22.2.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno
kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti
16.655,94 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u
dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog
stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na
način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je
korisnik kredita dužan iznos kredita od 16.655,94 CHF platiti u anuitetima i sa
redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem
tečaju HNB na dan plaćanja, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik
kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 236,99
CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3208486305 od 22.2.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke
o kamatnim stopama Z. banke d.d., članak 6., stavak 2. u dijelu u kojem je
ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o
kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos
anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
III Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana, isplati tužitelju iznos od ukupno
23.777,53 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća
svakog pojedinog iznosa do isplate, s tim da za razdoblje do 31. prosinca 2007. god.,
kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne
kamate, potom za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. god.,
kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope
Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok za razdoblje od 01. kolovoza 2015.
god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to kako slijedi:
-na iznos od 0,60 kn teče od 01.04.2007. god.,
-na iznos od 13,62 kn teče od 01.11.2007. god.,
-na iznos od 2,82 kn teče od 01.12.2007. god.,
-na iznos od 22,92 kn teče od 01.01.2008. god.,
-na iznos od 33,61 kn teče od 01.02.2008. god.,
-na iznos od 58,45 kn teče od 01.03.2008. god.,
-na iznos od 63,82 kn teče od 01.04.2008. god.,
-na iznos od 36,34 kn teče od 01.05.2008. god.,
-na iznos od 35,34 kn teče od 01.06.2008. god.,
-na iznos od 27,78 kn teče od 01.07.2008. god.,
-na iznos od 23,82 kn teče od 01.08.2008. god.,
-na iznos od 22,09 kn teče od 01.09.2008. god.,
-na iznos od 84,84 kn teče od 01.10.2008. god.,
-na iznos od 103,72 kn teče od 01.11.2008. god.,
-na iznos od 56,82 kn teče od 01.12.2008. god.,
-na iznos od 131,56 kn teče od 01.01.2009. god.,
-na iznos od 151,45 kn teče od 01.02.2009. god.,
-na iznos od 165,21 kn teče od 01.03.2009. god.,
-na iznos od 126,22 kn teče od 01.04.2009. god.,
-na iznos od 131,87 kn teče od 01.05.2009. god.,
-na iznos od 113,42 kn teče od 01.06.2009. god.,
-na iznos od 120,81 kn teče od 01.07.2009. god.,
-na iznos od 128,09 kn teče od 01.08.2009. god.,
-na iznos od 146,03 kn teče od 01.09.2009. god.,
-na iznos od 130,73 kn teče od 01.10.2009. god.,
-na iznos od 141,08 kn teče od 01.11.2009. god.,
-na iznos od 137,59 kn teče od 01.12.2009. god.,
-na iznos od 169,31 kn teče od 01.01.2010. god.,
-na iznos od 184,44 kn teče od 01.02.2010. god.,
-na iznos od 179,82 kn teče od 01.03.2010. god.,
-na iznos od 203,72 kn teče od 01.04.2010. god.,
-na iznos od 226,71 kn teče od 01.05.2010. god.,
-na iznos od 243,82 kn teče od 01.06.2010. god.,
-na iznos od 280,96 kn teče od 01.07.2010. god.,
-na iznos od 250,54 kn teče od 01.08.2010. god.,
-na iznos od 335,91 kn teče od 01.09.2010. god.,
-na iznos od 299,02 kn teče od 01.10.2010. god.,
-na iznos od 297,38 kn teče od 01.11.2010. god.,
-na iznos od 357,66 kn teče od 01.12.2010. god.,
-na iznos od 413,86 kn teče od 01.01.2011. god.,
-na iznos od 345,93 kn teče od 01.02.2011. god.,
-na iznos od 372,99 kn teče od 01.03.2011. god.,
-na iznos od 339,52 kn teče od 01.04.2011. god.,
-na iznos od 392,80 kn teče od 01.05.2011. god.,
-na iznos od 458,67 kn teče od 01.06.2011. god.,
-na iznos od 502,31 kn teče od 01.07.2011. god.,
-na iznos od 710,57 kn teče od 01.08.2011. god.,
-na iznos od 481,29 kn teče od 01.09.2011. god.,
-na iznos od 451,76 kn teče od 01.10.2011. god.,
-na iznos od 451,88 kn teče od 01.11.2011. god.,
-na iznos od 459,46 kn teče od 01.12.2011. god.,
-na iznos od 491,01 kn teče od 01.01.2012. god.,
-na iznos od 505,85 kn teče od 01.02.2012. god.,
-na iznos od 506,40 kn teče od 01.03.2012. god.,
-na iznos od 494,83 kn teče od 01.04.2012. god.,
-na iznos od 499,66 kn teče od 01.05.2012. god.,
-na iznos od 511,20 kn teče od 01.06.2012. god.,
-na iznos od 498,96 kn teče od 01.07.2012. god.,
-na iznos od 499,65 kn teče od 01.08.2012. god.,
-na iznos od 477,18 kn teče od 01.09.2012. god.,
-na iznos od 488,49 kn teče od 01.10.2012. god.,
-na iznos od 500,78 kn teče od 01.11.2012. god.,
-na iznos od 491,97 kn teče od 01.12.2012. god.,
-na iznos od 495,02 kn teče od 01.01.2013. god.,
-na iznos od 479,89 kn teče od 01.02.2013. god.,
-na iznos od 473,34 kn teče od 01.03.2013. god.,
-na iznos od 499,38 kn teče od 01.04.2013. god.,
-na iznos od 462,06 kn teče od 01.05.2013. god.,
-na iznos od 463,06 kn teče od 01.06.2013. god.,
-na iznos od 456,01 kn teče od 01.07.2013. god.,
-na iznos od 460,56 kn teče od 01.08.2013. god.,
-na iznos od 468,08 kn teče od 01.09.2013. god.,
-na iznos od 480,59 kn teče od 01.10.2013. god.,
-na iznos od 482,11 kn teče od 01.11.2013. god.,
-na iznos od 498,33 kn teče od 01.12.2013. god.,
-na iznos od 478,37 kn teče od 01.01.2014. god.,
-na iznos od 494,29 kn teče od 01.02.2014. god.,
-te na iznos od 499,48 kn teče od 01.03.2014. godine.
IV Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 9.892,77 kn.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 17. svibnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv
tuženika, u kojoj navodi da je dana 22.02. 2007. god., s tuženikom kao kreditorom
zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) br. 3208486305, temeljem kojeg joj je
tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 16.655,94 CHF, a isplaćen u
kunama prema srednjem tečaju HNB.
Tuženik je u navedenom unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i
to u čl. 1 Ugovora, ugovorio valutnu klauzuli u valuti švicarski franak, otplatu kredita
je u čl. 2 i čl. 7 Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 2 naveo visinu kamatne
stope u iznosu od 5,20% godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista
promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci sama banke
("temeljem odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d.") bez navođenja
egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Postupajući na ovakav način, i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franaka, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni
kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom
pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), načelu savjesnosti i poštenja kao
temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije
ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
a sve na štetu tužiteljice.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski
postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje
tužiteljice, i to pred T. sudom u Z. pod posl. br. P-1401/12. U
navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06. 2014. god., odlučujući
po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u toč. II potvrdio presudu TS
u Z. posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao prvotuženik u
tom postupku) u razdoblju od 10.09. 2003. do 31.12. 2008. god., povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako
što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu
kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom
pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06. 2018. god., potvrdio presudu TS u Z.
posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao prvotuženik u tom postupku)
u razdoblju od 01.04. 2005. do 31.12. 2008. god., povrijedio interese i prava
potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući
ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nije kao trgovac potrošače u
cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/13), i to člancima 81, 82 i 90, a od
07.08. 2007. do 31. 12. 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o
zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, i 133/09), i to člancima 96
i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita je izrađen izračun u smislu utvrđenja
razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, kako s osnova ništetne
odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim
kamatama, te iznos koji je tuženik cjelokupno neosnovano stekao na ovaj način do
konačne otplate kredita iznosi 20.535,57 kn.
Tužiteljica navodi da činjenicom utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba
o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj
kamatnoj stopi, ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, ima zakonsko
pravo pokrenuti ovaj postupak, temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502
c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu
individualne pravne zaštite radi povrata sredstva što ih je banka neosnovano stekla
temeljem ništetnih odredbi ugovora.
Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese deklaratornu
odluku radi utvrđenja ništetnosi pobliže opisanu u toč. I i II izreke presude, te da
obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 20.535,57 kn sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta otplate
predmetnog kredita, pa do isplate.
U odgovoru na tužbu od 26.srpnja 2021. god., tuženik navodi da se prije
upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnja da je odredbom
čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 od 22.02.2007.
(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema
mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili
zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48.
Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle,
sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje
ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno
mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
Tuženik je stoga predložio ovom sudu da donese rješenje, kojim će staviti
izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 25. lipnja 2021. godine, te
se oglasiti mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, i po pravomoćnosti rješenja
spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.
Podredno i opreza radi, tuženik daje odgovor na tužbu, pa navodi da tužitelj u
tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o
kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od CHF 16.655,94, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način
podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja
kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 20.535,57 zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama.
Navodi da tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže da se sva potrebna
dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun
potraživanja zatraži odnosno pribavi od tuženika, te ističe kako je tužitelju tijekom
trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev
zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje
dokumentacije ne mogu teretiti tuženika. Slijedom navedenog, prema mišljenju
tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza sa tužitelja na tuženika predstavlja
zlouporabu procesnih ovlaštenja.
Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno
potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu
ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio
po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača
(u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje
u tekstu: ZOO).
Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga
Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači
osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti
trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena
dana 15.05.2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od
plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno
potraživanje tužitelja u zastari.
Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi
zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15.05.2014.
godine, nastupila zastara.
Nadalje navodi da je dana 17. rujna 2019. godine, objavljena odluka Vrhovnog
suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom
odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.
Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa
tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je
vezana glavnica švicarski franak.
Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke
nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-
81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) iz koje proizlazi da je ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz
razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o
ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine, između banke i potrošača kojim je
refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi
ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po
tečaju na dan isplate.
Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita
mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti
CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji
propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti
brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije
roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu
i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.
Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i
potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.
Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u
područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni
pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom
primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva
drukčija rješenja?
Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je
odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o
nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano
da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i
odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica
stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive
opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni
zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih
ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su
u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.
Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o
valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz
odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je
stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti
potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da
je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao
potrošača i tuženika kao trgovca.
Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne
ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove
navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti
informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju
prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka
VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za
vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti
ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao
o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i
nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem
tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva),
te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a
koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije
Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i
potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim
eventualnim rizicima tečaja.
Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi
tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane
uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o
riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen
materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u
kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja
ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je
izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o
promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih
su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je
odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je
dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti
Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u
odnosu prema stranoj valuti.
Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19
(NG OH c/a SC Banca Transilvania SA), ta je odredba isključena od ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva
tužitelja s te osnove.
Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj
je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik
prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu,
švicarski franak.
Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se
predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj
ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu.
Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu
tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za
rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu
obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo
na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i
općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.
Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik
dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja.
Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo
ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski
proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik
promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na
CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u
odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest
općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već
sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na
temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD,
EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan,
pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu
obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi
ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.
Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i
upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu.
Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o
dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može
očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom
sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako
i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike
u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.
Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz
valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije
nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne
predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i
razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati
nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
Nadalje, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno
tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime, prije donošenja ZIDZPK
(112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni
kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s
potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl.
175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim
institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o
promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova
stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik
je to u ovoj stvari uredno činio.
Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme
sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju, rukovodio i Direktivom Vijeća
Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine. Navedena Direktiva u Prilogu
sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati
nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti
potrošača.
No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i
slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje
ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor
bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima
pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti
kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od
pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem
mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b
Priloga Direktive).
Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga
pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem
određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj
usluge nema utjecaj.
Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se
prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili
usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.
Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno
odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od
pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i
ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u
sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje
tuženika nije nepošteno.
Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o
potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK
112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12, tuženik je kao Banka bio
u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji
promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i
kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih
kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima
razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje
te koja su referentna razdoblja).
Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete
promjene kamatnih stopa Z. banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim
fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći
uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.
U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio
kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od
varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je
ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana,
koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni
ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate
kredita.”
U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih
kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s
namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene,
ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa
izraženog u CHF, primijeniti će se šestomjesečni LIBOR za CHF.”
Dakle, počevši od 01.01.2013., kamatna stopa se mijenja u skladu sa
promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M
LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela
kamatne stope.
Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope
za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o
utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja
sastoji od: Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i
koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te Fiksnog dijela koji
iznosi 7,485 postotnih poena.
Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih
kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i
20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake
godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao
i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih
uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu
kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na
njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad. Tuženik je
dakle, udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao
kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.
Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno
zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena
kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente
promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s
promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.
Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke
regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, pa
tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više
institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska
narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u
presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).
Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja
sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu
da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne
stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je
ustanovljen ZPK.
Nadalje, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva
međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive
kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo
zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav
recentne pravne teorije.
Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način
podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati
promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav
dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor
pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa
primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju
preostalih odredbi ugovora.
Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne
strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20 %
godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine
visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe
ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.
Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji
može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može
dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj
kamatnoj stopi. Takva naime, jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana
promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.
Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne
strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti
u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti
valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni
odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.
Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju
na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna
stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.
U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati
onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička
namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima
obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući
da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom
voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime,
kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i
okončati” (V. G., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).
Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne
postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i
bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode
ugovaranja.
Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu
štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Navodi da Presuda Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, potrošača u skladu sa
praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i
opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće
"nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom
obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor
o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da
je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je
ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio
pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna
novčana sredstva.
U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u
smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj
mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj
imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti,
budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni.
Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je
nego očigledan.
Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno
138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP),
jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz
kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove
presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova
jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je
tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i
dalje egzistira.
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate
na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada
bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje
tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek
zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list
SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,
111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna
odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,
vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog
ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa
stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011
od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je
ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u
stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO, smatrati savjesnim, pa stjecatelju
pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni
zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno
imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja
tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio
zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku
stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu
odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Tužiteljica u podnesku od 24. kolovoza 2021. god., navodi da su prigovori
tuženika su u potpunoj suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima i shvaćanjima svih
sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, a sve vezano uz postupak kolektivne pravne
zaštite potrošača u kojem je tuženik Z. banka d.d. sudjelovala kao tužena,
a koji je vođen upravo u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski
franak i jednostranoj promjeni kamatnih stopa odlukom banke.
Za tuženika očito ne postoji niti jedan zakon, ne postoji Zakon o zaštiti
potrošača, ne postoji Zakon o obveznim odnosima, ne postoji pravo Europske unije,
ne postoje Direktive kojima se regulira područje zaštite potrošača, no najvažnije ne
postoji niti navedeni kolektivni sudski postupak u kojem je on sudjelovao, i to kao
prvotuženik, a koji je pravomoćno okončan na način da je tuženik taj spor izgubio.
Navodi da sukladno postupovnim odredbama, čl. 7. i čl. 219. Zakona o
parničnom postupku (dalje ZPP), odnosno sukladno načelo slobodne ocijene dokaza
iskazanom kroz čl. 8. ZPP-a kao i čl. 223.a ZPP-a, ima svako pravo predložiti sve
dokaze koje smatra potrebnim za utvrđenje osnova i visine potraživanja, pa i zatražiti
da sud naloži tuženiku dostavu svih potrebnih knjigovodstvenih podataka koji su
potrebni za izradu nalaza i mišljenja.
Ovo je izneseni dokazni prijedlog tužitelja, pa pored činjenice da primjenom
elementarne logike to ne može biti „prevaljivanje tereta dokaza na tuženika“, ne
može ni biti navodna zloupotreba procesnih ovlaštenja, pošto će tuženik po rješenju
suda u sudski spis dostaviti sve potrebne isprave, pa tužitelj u tom smislu svakako
predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku dostava podataka po
kreditu, a sukladno zahtjevu sudskog vještaka za potrebe izrade nalaza i mišljenja u
ovom predmetu.
Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan. Naime, odredba predmetnog Ugovora o kreditu na koji se poziva tuženik, članak 16., u dijelu
u kojem se ugovara nadležnost prema sjedištu tuženika, nepoštena je ugovorna
odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača.
Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim
ugovorima (dalje Direktiva 93/13), te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja
sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu
potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda
želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne
smije primijeniti.
Konkretno, na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene
Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08,
P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od 4.6.2009. godine, koja se
dostavlja u prilogu ovog podneska, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu
ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene.
Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti
sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje
ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano: Članak 49. (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.
Da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1,
točka 19.: Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81.
ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: - odredba kojom se
isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred
sudom ili drugim nadležnim tijelom.
Sporna ugovorna odredba čl. 16. Ugovora o kreditu, dakle izravno je suprotna
čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno
elaborirati kako bi eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužiteljici
koja prebiva u Splitu predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu
troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd., čime joj se ostvarenje prava
otežava.
Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio
unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju,
sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima,
poslovnu jedinicu u Splitu.
Tužiteljica dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13
implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada
biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu
početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje
kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta
prebivališta potrošača.
Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije, te u
konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje
Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima
33/76 R.-Z., 45/76 C., 199/82 S. G., C-432/05 U.),
odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i
to čl. 6. i 13., povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13, koja potrošaču
jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne
i činjenične situacije (presuda C-145/15, N., t. 61.-63), na što posebice ukazuje
presuda C-432/05, U., t. 44.: "Također, na nacionalnim je sudovima da
interpretiraju postupovna pravila kojima se uređuju podneseni zahtjevi, na način da
omoguće da se ta pravila, kad god je moguće, implementiraju na način da pridonose
postizanju cilja, navedenog u točki 37., osiguravanja učinkovite sudske zaštite prava
pojedinca zajamčenih pravom Zajednice".
Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.
Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije
svega odluka C-243/08, P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od
4.6.2009. godine, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu
ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju
nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača,
nepoštena ugovorna odredba.
Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj
primjerice ukazuje na odluku Ž. suda u S., poslovni broj Gž-1621/2016-
1 od 25.4. 2016., i poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4.5.2018. godine koja također
navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti,
odluku Ž. suda u Z., poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19.3.2019.
godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne
smije primijeniti, odluku Ž. suda u R., poslovni broj Gž 2066/2017-2 od
15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi
koja se ne smije primijeniti, i poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja
također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije
primijeniti, odluku Ž. suda u S. B., poslovni broj Gž
136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj
ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti.
Tužiteljica navodi da u prilogu podneska dostavlja i daljnja praksa Županijskih
sudova o ovom pitanju kao što se i dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koji
je u svojoj odluci poslovni broj Gr1 143-2019-2 od 11.12.2019., konačno razriješio
ovo pitanje na način da je utvrdio kako je ovakva ugovorna odredba nepoštena i
ništetna i kako je nadležan sud, a u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju,
prema mjestu prebivališta potrošača.
Sukladno svemu iznijetom tužiteljica predlaže očito neosnovan prigovor nenadležnosti odbiti.
Tužiteljica nadalje ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim
brojem Rev-2221/18-11, kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem
Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u
Z., poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, te je pravomoćno
presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.
Konkretno, izreka presude u odnosu na tuženika Z. banku d.d. glasi:
„Utvrđuje se da je prvotuženik Z. banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005.
do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u
cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81.,
82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima“.
Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP), te
Zakona o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda
obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti
nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o
ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.
Tužiteljica u ovom postupku naime, ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti
beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto
sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju,
olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i
na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne
tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti
kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl.
138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka
u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju
pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.
Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest
upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka, i to odredbe
o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj
kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja
pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene
potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.
Sasvim je jasno da u takvoj pravnoj situaciji nema mjesta ponovnom vođenju
identičnog postupka i utvrđivanja i dokazivanja svega onoga što je već dokazano u
sporu kolektivne pravne zaštite jer bi suprotan pravni pristup bio izigravanje i
ignoriranje smisla i svrhe samog propisa te bi to u konačnici bilo protivno postupovnim odredbama.
Zakonske odredbe naime nisu same sebi svrha, već se iste donose u svrhu i
cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u
primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje
zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak
koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je
upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na
strani trgovca.
Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a, koje propisuju: Članak 502.c " Fizičke i
pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka
1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika,
povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je
tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj
će se ta osoba na njih pozvati.
Odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: (Obvezujuća snaga
sudske odluke za ostale sudove), Članak 118. "Odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika".
O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne
pravne zaštite, pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od
13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u
pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih
individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku
donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak
1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi
samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je
utvrđeno da je povreda počinjena.“
te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle
kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku
individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se
pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način
proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka
zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu
potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna
pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“
Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od
19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora
kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u
pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti
dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je
tuženik neosnovano stekao, pošto bi vođenje postupka na drugačiji način
predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti
potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.
Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. godine.
U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen
je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi
R. A. d.d., i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje
Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te
stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih
dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Z., poslovni broj P-1401/12, u
svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule
švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na
tuženika, a to je de facto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.
Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u
kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o
kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu
tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu
valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski
okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, te je
također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita,
nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj
Pž-7129/13 od 13.6.2014.
Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio
i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja
kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu, te je na ovaj način preko
anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog
sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao
anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama
enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a
takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u
postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet
ovog postupka i što daje upravo iznos koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.
Tužiteljica je slijedom iznijetog predložila da sud u nastavku postupka odredi
prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi ukupno
plaćeno od strane tužitelja, dok je izvođenje bilo kakvih drugih dokaza nepotrebno i
protivno načelu izravnog učinka, a kako je već obrazloženo u pravnim shvaćanjima
Vrhovnog suda i Ustavnog suda RH.
Nadalje navodi da je cijeli odgovor na tužbu tuženika koncipiran na način kao
da ne postoji gore citirane pravomoćne odluke u sporu kolektivne pravne zaštite, pa
tuženik sada u ovom postupku ponovno ističe i ponavlja iste one prigovore koje je
već bezuspješno iznosio u postupku kolektivne pravne zaštite, te koje su Trgovački
sud u Z., Visoki trgovački sud RH pa i Vrhovni sud RH te Ustavni sud RH,
odbili kao neosnovane.
Štoviše sam tuženik u odgovoru na tužbu uopće niti ne spori da je znao za
rizičnost kredita u valuti švicarski franak, no svejedno ustraje u svom bezuspješnom
pokušaju da od sebe otkloni odgovornost, iako je to nemoguće u situaciji u kojoj je
tuženik visoko stručna kreditna institucija specijalizirana za poslovanje i ostvarivanje
profita u poslovanju s novcem i koja je kao takva unaprijed pripremila i sastavila
Ugovor o kreditu, dok s druge strane tužitelj potrošač o tome nesporno nikakva
znanja niti je imao, niti ima.
Tužiteljica u tom smislu ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila
s načelom povjerenja, te ističe kako tada nije imala razloga posumnjati u namjere
tuženika pa je s povjerenjem prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u
predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe
ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i
uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču,
prezentirao nikakav poseban rizik.
Tuženik se pritom tužitelju prije svega obratio putem sredstava javnog
priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno,
o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu, i to na način da je tuženik
ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja, prije
svega stambenog pitanja, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz
medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli da bi dobio
precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao
takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u
kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika,
premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i
informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za
zaključenje ovakvog ugovora.
Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit
isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski, a tuženik i sada u
odgovoru na tužbu ovo potvrđuje pa ponovno navodi kako se „rizik promjenjivosti
tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF.“
Tužiteljici je prilikom podizanja kredita izričito i rečeno da je kredit siguran, te
da nema razlog za brigu, a naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu
sposobnost tužitelja, dok je istovremeno bio i isključivi kreator svih nuđenih kreditnih
usluga, njihova sadržaja i cijena, te je onda opet sam na temelju tih kriterija
određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije
se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim
parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se
određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi, na temelju njih usmjeravao
korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji
je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je
taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje
mu trebaju.
Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju
tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste
kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu.
Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita,
tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle
realno se nije smjela dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da su potrošači
kreditno sposobni za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak,
a nisu za nisko rizične kredite u kunama i Eurima.
Tužiteljica ističe kako je sam tuženik svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći
niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod
kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se
tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao
na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji je kamatnu stopu povećao
iznad ugovorene kamatne stope, a kamatna stopa je rasla u periodima najvećeg
porasta tečaja.
Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element
kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja, pa u konačnici i kod definiranja cijene
kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan
kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku,
bolje reći nižu kamatnu stopu.
Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i
relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u
Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a
zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan
primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda
navodi se A. N. B. (OeNB), te FMA (regulatornu agencija) koje su
još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o
rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije
zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak,
upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je
tiskana u 300.000 primjeraka, a R. A. slijedom gore iznesenog
postupanja A. N. B. još 2008. godine zabranila bankama izdavanje
kredita vezanih uz CHF.
Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u
obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga
uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard
pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše
standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje
konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana,
kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja
relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje
informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja.
Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih
informacija koje je tužitelj naprosto morao imati pa ih usporediti sa nepostojećim
informativnim materijalima tuženika, da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i
postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja
centralne banke A. navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“
Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo
sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog
direktora FMA Dr. P.: „Letak na jasan, koncizan i lako razumljiv način otkriva
rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije
rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s
VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op.tuž.). To naravno uključuje i obvezu
posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s
određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutna špekulacija.
Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“
Tužiteljica posebno ukazuje kako joj nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli
realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a
kamoli da joj je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za
švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost
prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak
poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim
ostalim valutama ostane nepromijenjen.
Ovo tuženik potvrđuje i sada u odgovoru na tužbu kada i dalje trivijalizira i
izjednačava rizičnost kredita u Euru, sa onima u valuti švicarski franak.
Tuženik je bio dužan tužiteljici prije svega pružiti informaciju, i to ključnu, kako
je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom
minimumu. Konkretno tečaj je CHF za kunu u vrijeme podizanja kredita bio oko 4,50
5 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu
valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na
stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog
stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje ovakvog kredita na dugi period tuženiku
znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je
također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju – a nije.
Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio
primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od
uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas
sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08
%! Toliko o stabilnoj valuti.6
Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a, te direktor nadzornog tijela nad
kreditnim institucijama u A., znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka
visoko specijalizirana kredita institucija, banka, koja posluje u Republici Hrvatskoj, a
koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom
pozicijom Banke te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima,
kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i
upravljanja rizicima. Sektor Riznice je u izravnom kontaktu s klijentima kroz odjel
prodaje koji im omogućava pristup domaćem i međunarodnom financijskom tržištu.“7
Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i
povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.)
kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko
Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i
domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to
isključivo prema EURU.
Tužiteljica ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-
a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da joj ista nije ikada prezentirana, a
upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od
strane tuženika.
Monetarna politika u Republici Hrvatskoj naime zasniva se upravo na tečaju
kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu tužiteljica citira i sam HNB koji
navodi: „Zašto je važno održavati stabilnost tečaja kune? Hrvatska narodna banka
održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a
to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko
cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjene tečaja vezana su i inflacijska
očekivanja stanovništva, koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom
inflacijom na ovim prostorima u prošlosti.
Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj kune prema
njemačkoj marki odnosno euru kretao se u razdoblju od njezina uvođenja 30. svibnja
1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja
ostvarenog u tom razdoblju.“
O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi poslovni broj Pž-
6632/17 izjasnio i VTSRH, te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni
razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske
posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja. U navedenoj presudi zapravo je
sve rečeno i valuti švicarski franak i postupanju tuženika: „Među strankama nije
sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za
valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni
potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te
zaštitne klauzule.“
Z. banka se u ovom postupku brani tvrdnjom da se njezin član
uprave u intervju u V. listu 16. ožujka 2005. blago ogradio od kredita s
valutnom klauzulom u švicarskim francima, te ističe da je guverner HNB B. V.
u razgovoru za H. rekao da je još 2005. i 2006. godine upozoravao na riskantnost
kredita u švicarskim francima. Dakle, i Z. banka je bila i jest svjesna da
postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti
upoznati da bi prosječni potrošač imajući u vidu i to saznanje mogao razumjeti i
predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih
odredaba kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti
o sklapanju ili nesklapanju ugovora s ugovornom odredbom kojom je glavnica
vezana uz valutu švicarski franak.
Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog
rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno.
No, treba naglasiti da je glasilo H. b. interno glasilo i da većini potrošača nije
dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s
objavama informacija u oglasima i reklamama, kao ni objave ostalih tuženika koje su
se, iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno, jedanput ili
dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem riziku
obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.
Za napomenuti je da je iz saslušanja potrošača kao svjedoka vidljivo da su
tuženici potrošače tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ih uvjere
da je za njih povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim
francima, uvjeravali da je švicarski franak sigurna valuta. Da su potrošačima objasnili
pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nisu činili,
zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao
davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski
franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač.
Tuženici su to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručne osobe znali ili
morali znati (što ne spore), a prosječni potrošač nije znao. A. b., koji tvrdi da
je na taj rizik prije sklapanja ugovora upozoravao potrošače, izričito je priznao da taj
rizik postoji i da je za njega znao. U odnosu na tuženike koji nisu naveli da su
potrošače upoznali s tim rizikom ovaj sud smatra da su to i oni kao profesionalci, s
obzirom da je riječ o stručnom znanju, to morali znati. U svakom slučaju, ni jedan od
tuženika nije osporio činjenicu da taj rizik postoji. Ako prosječni potrošač nije u
razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti
sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor
koji sadrži te odredbe ili neće.
Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji
sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u
švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u
eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o
sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog
toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski
franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica
kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu
razumljive.
Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže
odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama
moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti
i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem
predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako
bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti
informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje
upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.
Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći
što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka
strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga
što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i
prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao
profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti
svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba
kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok
značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to
protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te
istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi
najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s
valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom
pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna
valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za
sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog
franka.
Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na
sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom
klauzulom.
Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana
za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje
ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje
davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu
potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i
potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci.
Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s
bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj
ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje
stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u
razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog
posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama
bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u
zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako
na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije
da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje
nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio
ugovor.
Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u
vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije
toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM),
prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako
je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između
pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od
tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je
praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da
odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila
jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske
posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između
ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim
klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila
ista za svaku valutnu klauzulu.
Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na
temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u
švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o
kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku
sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s
valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem
niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem
davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s
valutnom klauzulom u švicarskim francima.
Ako imamo u vidu da su neke banke, o čemu je već bilo govora u dijelu
obrazloženja koji se odnosi na razumljivost predmetne ugovorne odredbe, izjavile da
su u svojim glasilima i u dnevnom tisku one same kao i guverner H. V.
upozoravale potrošače na postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u
švicarskim francima zbog toga što je to specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, onda
to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog
smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za
drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je
potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne
zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u
kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute
utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog
proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim
ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka
prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne
klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta,
sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka
navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni
svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo
samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao
valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne
znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak
nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio
reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti
donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica
veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje
da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i
interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u
trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski
franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.
Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem
postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego
nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo
na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj
švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena
predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke
sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu
nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne
stope, nego ugovorne odredbe.
Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste, sve dok traje otplata pojedinog
kredita. Što je rok otplate kredita duži, neravnoteža je veća. Stoga je prvostupanjski
sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti
kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki
pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih
odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,
što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s
korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba
ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je
odlučeno u I. izreke ove presude.“
Tužiteljica ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi jasnim
proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni, te da tuženik
općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive
reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim
jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarcima gdje se krediti u
švicarcima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno
nižom i istaknutom kamatnom stopom.
Osim toga dovoljno je sagledati činjenicu da tuženik, u isto vrijeme u kojem
navodno toliko predano i zdušno radi na informiranju potrošača, i zna za sve rizike,
zajedno sa ostalim bankama, u reklamnu kampanju ovih visoko rizičnih i nepoštenih
kredita ulaže gotovo stotinu milijuna kuna. Sukladno provedenim nezavisnim
istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam
poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva gotovo ukupno četiri tisuće
oglasa (3.914) u svim medijima, a pritom je samo tuženik na reklamnu promociju
visoko rizičnih i nepoštenih kredita za koje sam zna da su štetni uložio više od 7
milijuna kuna i bio je četvrta banka po ulaganju u oglašavanje ovih kredita.
Konačno, o postupanju tuženika i plasiranju ovakvog po potrošača rizičnog
proizvoda tužitelj ukazuje kako još od početka 2000-ih godina postoje kontinuirana
izviješća MMF-a o problemu kreditiranja u švicarskim francima koji se tih godina
pojavio u R. A. pa o tome konkretno govore izviješća MMF-a i to Izvješće
MMF-a za R. A. br. 04/238 od 5. kolovoza 2004.9, u kojem se u
napomeni 25. na stranici 14. navodi sljedeće: „Kao što je dobro poznato iz iskustva u
drugim zemljama, problemi za banke u pogledu kredita s valutnom klauzulom
domaćim potrošačima mogu lako nastati, čak i ako su banke potpuno zaštićene.
Značajna nepovoljna kretanja deviznog tečaja utjecat će na solventnost korisnika
kredita, a time i na njihovu sposobnost plaćanja, a ponekad i na njihovu motivaciju za
plaćanjem. Banke su općenito svjesne tih rizika te se čini da ih nadziru i kontroliraju
na odgovarajući način. Uočljivo je da u A. obično postoje obilježja tih kredita koja
ograničavaju uključene rizike, posebice za davatelje kredita. Banke u načelu, među
ostalim, zahtijevaju: viši stupanj kolaterala nego što bi zahtijevale za kredit u eurima;
sposobnost korisnika kredita da servisira kredit istog iznosa u eurima; i mogućnost
jednostranog prebacivanja kredita u eure, ukoliko postoji prevelika fluktuacija
predmetnog deviznog tečaja. Drugi olakšavajući čimbenik je da vjerojatnost značajnih
neispunjavanja obveza plaćanja u kratkoročnom razdoblju nije tako velika, s obzirom
na to da stupanj zaduženosti kućanstva općenito nije visok te da su mnogi od tih
kredita hipotekarni krediti koje je moguće restrukturirati ako je potrebno (primjerice,
produljiti dospijeće). Također, slično bankama koje izdaju kredite, korisnici kredita
često imaju mogućnost renominirati kredite u eure na datume ponovnog utvrđivanja
kamatne stope, te stoga imaju mogućnost ograničavanja gubitaka od tečajnih
razlika.”
Dalje, MMF u 2005. godini donosi Izvješće MMF-a po državama br. 05/249 od
29. lipnja 2005.10 u kojem ponovno analizira kredite sa valutnom klauzulom u
švicarskim francima pa na stranici 9 izvješća u polju pod brojem 3. iznosi opsežan
popis svih rizika koji proizlaze iz kredita s valutnom klauzulom i svih uključenih
stranaka. Konkretno se navodi: „Polje 3. Rizici povezani sa kreditima u stranoj valuti
Kućanstva, Krediti s valutnom klauzulom izlažu kućanstva sljedećem riziku:
- Tečajni rizik, zbog velike, nezaštićene izloženosti kućanstava. Prelazak s
japanskog jena na stabilniji švicarski franak smanjio je ovaj rizik. Ipak, ovaj rizik još
uvijek nije beznačajan i može se pogoršati činjenicom da ukupna glavnica nije
potraživa do datuma dospijeća, do kojeg možda ima još mnogo godina. Dok se, u
načelu, sredstvo otplate može upotrijebiti za ublažavanje rizika, u praksi se
viševalutna izloženost često javlja kada kućanstva ulažu u trećoj valuti.
- Kamatni rizik zbog kredita s promjenjivom kamatnom stopom s čestim datumima promjene kamatne stope.
- Dodatni tržišni rizik zbog neizvjesnih povrata ulaganja u sredstva otplate.
- Rizik od ročne neusklađenosti aktive i pasive. Pasiva kućanstva (sredstva
otplate) nudi dugoročni povrat, dok je aktiva (krediti s valutnom klauzulom) izložena
kratkoročnim stopama.
- Rizik dvostruke izloženosti zbog zaduživanja u stranoj valuti i ulaganja u
nekretnine. Pasiva koja se obično financira kreditima s valutnom klauzulom su
nekretnine, nerazmjenjiva dobra, koja ostvaruju slabe rezultate kada su uvjeti
trgovanja pogoršani. S korelacijskim koeficijentom između austrijske nominalne
efektivne tečajne stope (NEER) i indeksa cijena stambenih objekata za razdoblje
1987.-2003. od 0,72, kućanstvo bi moglo biti negativno pogođeno istim šokom
(točnije, amortizacijom domaće valute) na obje strane bilance stanja, aktivi i pasivi.
- Rizik od sudskih sporova. Klauzule o prisilnoj konverziji u ugovorima o
kreditu imaju svoje nedostatke: u slučaju smanjenja vrijednosti i naknadnog jačanja
eura, kućanstva bi fiksirala svoje gubitke te istovremeno propustila priliku ostvariti
kredite s potencijalnom kapitalnom dobiti. To bi moglo stvoriti napetosti s bankom,
narušiti povjerenje i dovesti do sudskih sporova.”
Konačno, 2008. godine, MMF sada u Izvješću 08/190 od 22. svibnja 2008.11
navodi daljnji pregled situacije sa ovim rizičnim kreditima: „Austrijski financijski sustav
općenito se smatra stabilnim. Brzo širenje financijskog sustava na europska tržišta u
usponu donijelo je veće prihode i diversifikaciju, ali i veću osjetljivost, osobito zbog
kreditnog rizika, uključujući kreditni rizik povezan s kreditiranjem u stranoj valuti, u tim
državama.”
Iz iznijetog je više nego jasno kako je MMF od samih početaka pratio stanje s
kreditima u švicarskim francima, te konstantno i detaljno upozoravao na rizike koji iz
takvog kreditiranja proizlaze te ukazivao na konkretne mjere koje su banke morale
poduzeti. Tuženik nije poduzeo ništa.
Tužiteljica posebno apostrofira presudu Suda Europske unije koji je u
predmetu C-186/2016, A., a koja presuda obvezuje i ovaj sud, jasno utvrdio
razinu obveza koje stoje pred tuženikom kao kreditnom institucijom. U navedenoj
presudi Sud EU, odlučivao je upravo o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te
svojim obvezujućim pravnim stajalištima potvrđuje sve navode tužiteljice iznesene u
tijeku ovog postupka, a koja utvrđenja su u skladu se već ustanovljenom sudskom
praksom tog suda u predmetnima K., M., V. H. i dr.
Bit ove presude sadržana je u obvezi nacionalnih sudova, tj. ovog suda, na
provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a kako Sud EU
takav test postavlja, te razrađuje od t. 45. presude pa dalje. Drugim riječima,
ispitivanje poštenosti se ima odvijati u dva koraka.
Prvi korak je test transparentnosti. Sukladno ovom testu banka je potrošaču,
ovdje tuženik tužitelju, bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket, do
te mjere da mu je morao, ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će
moguće promjene tečaja utjecati na njene mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i
kroz koje točno mehanizme. Na ovo posebice ukazuje točka 45. presude u kojoj se
navodi kako je tuženik bio dužan tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje
mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma sa drugim
ugovornim odredbama, dakle upravo ono što tužitelj navodi, a to je da tuženik
tužitelju nije izložio ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na
temelju kojih cjelokupna ugovorna obveza fluktuira.
Ono što je bitno pritom je istaknuti kako Sud polazi od standarda prosječnog
potrošača. Drugim riječima, sud polazi od stajališta da što su potrošači na
određenom tržištu manje financijski "pismeni" to je na strani banaka viša razina
obveze kako bi klijentima osvijestili rizik koji takav kredit nosi za njih i jasno im
demonstrirali u kojem trenutku bi kredit postao nepodnošljivi teret s obzirom na
prihode konkretnog klijenta koji su u domaćoj valuti.
Drugi korak u testu poštenosti je test znatnije neravnoteže. Pojednostavljeno,
čak i ako je banka, ovdje tuženik, napravio dovoljno kvalitetan posao oko
transparentnosti (a nije) s obzirom na narav i težinu specifične financijske usluge,
tuženik je temeljem svog visoko stručnog poznavanja konkretnog tržišta i
ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju morao procijeniti je li razumno
očekivati da će tužitelj biti u stanju procijeniti stvarnu težinu rizika koji im je objašnjen
(korak broj jedan) i da li bi slijedom pojedinačnih pregovora, prihvatio po njega ovu
riskantnu odredbu.
Ukoliko nije razumno očekivati da bi potrošač, ovdje tužitelj, uredno
obaviješten o svim rizicima i mehanizmu promjene njegove obveze kako slijedom
promjene tečaja, tako i kamatne stope, sklopio takav ugovor to se odredba, ili ugovor
kao cjelina, ima proglasiti nepoštenim i ništetnim.
Gotovo je notorna činjenica da niti jedna osoba, pa time ni tužiteljica, ne bi
nikada sklopila ovakav ugovor da joj je objašnjen makar minimum informacija o riziku
kojem ga je tuženik izložio vezujući njegovu kreditnu obvezu uz valutu švicarski
franaka te istodobno ugovarajući samovoljnu promjenu kamatne stope kao cijene
kredita. O tome govore konkretno odlomci 56. – 58. presude Suda EU, a isto je ovo
Sud EU utvrdio i u presudi u predmetu C-421/14, B. P./G., , t. 60.
Dakle, u primjeni ovog testa proizlazi da ukoliko tuženik padne na prvom testu,
drugi nije potreban, a ukoliko prođe prvi još uvijek može pasti na drugom, što
predstavlja vrlo visoko postavljenje ljestvice zaštite potrošača, koja je i razumljiva jer
je upravo tuženik taj koji raspolaže sa visokom razinom stručnog znanja i kvalitetom
informacija o relevantnim tržišnih okolnostima temeljem kojih je tuženik bio jako
dobro svjestan izuzetne riskantnosti ovakvih ugovora.
Dakle, usprkos svim svojim saznanjima i visokom riziku, tuženik je ovakve
ugovore u agresivnoj i zavaravajućoj kampanji (reklamni materijal dostavljen) nudio
na tržištu i to klijentima, konkretnu tužitelju koji se po znanju i sposobnosti
predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati sa tuženikom. Taj
nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane (koji leži kao osnova
sustava zaštite potrošača kako je uspostavljen Direktivom 93/13) te dalekosežnost
ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa
tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane, kod tuženika kao kreditne
institucije stoga stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti koji je ovako jasno
definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16.
U kontekstu pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 98. ZZP-a, dakle ocjene
svih okolnosti prije i za vrijeme zaključenja ugovora, a sve vezano za Direktivu 93/13
tužitelj ukazuje kako je Sud EU već i ranije utvrdio da je u procjeni poštenosti i
ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih
informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Da su upravo ove
informacije ključne u ocjeni ukazao je Sud EU u predmetu C-92/11, RWE Vertrieb
AV, t. 44., a ovakvo stajalište podržava i najnovija obvezujuća presuda VTS RH Pž-
6632/2017, u sporu kolektivne pravne zaštite, slučaj „Franak“.
Sukladno stanju u spisu sasvim je jasno kako tuženik svojim postupanjem ne
prolazi niti prvi niti drugi test poštenosti jer tužitelju nije pružio apsolutno nikakve
informacije, štoviše informacije koje mu je pružio bile su nepotpune, netočne i
zavaravajuće. Upravo ovo temeljno pravo tužitelja je u konkretnom slučaju
povrijeđeno, a iz razlog a koji je već iznijet, a to je da tužitelj nikada, baš kao niti
jedan korisnik ovih kredita, nije upoznat sa svim okolnostima, informacijama i rizicima
ovog kompleksnog, dugoročnog pravnog posla.
Ovo pravo sukladno čl. 6. st. 1. i 2. ZZP-a tužitelju kao potrošaču ne može biti
na niti jedan način uskraćeno pa se sukladno ovom prisilnom propisu potrošači ne
mogu odreći prava koja stječu odredbama ovog ili drugih zakona, a ništetne se sve
odredbe kojima bi se odredbe o zaštiti potrošača, predviđene ovim ili drugim
zakonom, mijenjale na štetu potrošača.
86. Sud naravno u imajući u vidu neravnotežu moći, informacija i novčanih
sredstava između ugovornih strana koja determinira vrlo slab i podređen položaj
korisnika kredita, pa time i tužitelja, u procesu ugovaranja. Tuženik je pritom kao
financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima
financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao i u konkretnom slučaju
karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj niti je znao
niti je uostalom morao znati što je to VIKR jer se podrazumijeva da kao fizička osoba
koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne
informacije o financijskoj kupovini ili razumjeti kompleksne financijske proizvode pa
čak i kada su mjerodavne informacije otkrivene. Zbog toga je apriorna ex legibus
obveza vjerovnika, ovdje tuženika bila da prije sklapanja pravnog posla, na
jednostavan i razumljiv način, ne samo pruži već i utvrditi da je tužitelj primio
informaciju koja je jasna, potpuna, razumljiva i koja tužitelju omogućava
uspoređivanje predmetnog s konkurentnim bankarskim proizvodima.
87. Sukladno iznesenim shvaćanjima sasvim je jasno koji su to prihvaćeni
pravni standardi koji se postavljaju pred kreditne institucije i na koji način su kreditne
institucije dužne postupati kod ovakvih visoko rizičnih proizvoda, te se ističe kako je
upravo Sud unije u predmetu C-186/17 jasno naveo kako je odlučna činjenica da
ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma ugovora, odnosno
da ugovorne odredbe moraju biti sastavljene tako da potrošaču omogućuju ocjenu
opsega njegove obveze, odnosno ukupne ekonomske posljedice koje za njega iz
ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju to je, sa strane tuženika, izostalo.
Slijedom svega iznijetog, tužiteljica drži da je tužbeni zahtjev, a kako je to već
utvrđeno u sporu kolektivne pravne zaštite, a slijedom pravilne primjene čl. 296.
ZOO-a te čl. 81., 83, 87. st. 1., ZZP-a, u cijelosti osnovan.
Nadalje navodi da se tuženik u svom odgovoru na tužbu poziva na odluku
Suda Europske unije, C-81/19, B. T., međutim nije uopće jasno kakve
veze ova ima sa ovim konkretnim predmetom.
Kao prvo, tuženik zaboravlja, da je odredba o valuti švicarski franak i njena
primjena u ugovorima o kreditima već utvrđena nepoštenom i ništetnom u sporu
kolektivne pravne zaštite i da je ta priča pravno završena. O tome da je ta odredba
utvrđena nepoštenom i da je takvo utvrđenje, temeljem izravnog učinka, obvezujuće
za sudove u pojedinačnim postupcima već je sam Vrhovni sud RH obrazložio u svojoj
odluci Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine u kojoj jasno ukazuje na izravan
učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u
pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju čak ni
potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza na okolnost utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti
ugovornih odredbi o valuti i kamati, odnosno revizijskoj odluci poslovni broj Rev-
18/2018-2 od 26.5.2020. u kojoj ponovno jasno navodi izravan učinak već utvrđene
nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti i kamati, a u konačnici izravni učinak
presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH
i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po ustavnoj tužbi Raiffeisenbank Austria
d.d., u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o
izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite.
Prema tome, odredba o valuti švicarski franak već je pravomoćno utvrđena
nepoštenom i ništetnom i to primjenom Zakona o zaštiti potrošača kao i primjenom
Zakona o obveznim odnosima.
Kao drugo, u presudi C-81/19 pravno nije rečeno ništa što već nije poznato i
regulirano samom Direktivom 93/13, odnosno o čemu sudovi već nisu vodili računa u
postupku kolektivne pravne zaštite. Tuženik je sudjelovao u postupku kolektivne
pravne zaštite, tamo također već isticao prigovore da se odredba o valuti švicarski
franak ne može testirati na poštenje, no svi su to prigovori pravomoćno odbijeni. To
što tuženik ne poznaje dovoljno pravnu regulativu ili je zaboravio na postupak
kolektivne pravne zaštite i njegova utvrđenja problem je tuženika.
Kao treće, da je tuženik uopće presudu pročitao mogao je lako uočiti kako se
presuda Suda unije odnosila na zakonske odredbe koje su prisilne naravi, odnosno
koje se „primjenjuju između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena
nikakva drukčija rješenja“ (tako izreka presude i točke 22.,24.,25.). Takvo je uostalom
i bilo pitanje o kojem je uopće odlučivano: „Treba li članak 1. stavak 2. Direktive
93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni
pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom
primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva
drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive?“, a to je Sud unije i pojasnio
u samoj presudi (t. 28) na način da se izuzeće može samo odnositi na: „odredbe
nacionalnog prava koje se među ugovornim strankama primjenjuju prisilno, neovisno
o njihovoj volji ili one koje su dispozitivne naravi i stoga primjenjive automatski,
odnosno ako između ugovornih stranaka u tom pogledu nisu utvrđena drukčija
rješenja.“
Ugovaranje otplate kredita u valuti švicarski franak niti je rezultat bilo kakve
prisilne zakonske odredbe, niti je ta odredba ugovora odredba bilo kojeg zakona koja
bi se primjenjivala automatski ukoliko stranke što drugo nisu ugovorile, pa je jasno da
su zaključci koje tuženik izvodi o ovoj presudi potpuno proizvoljni i promašeni.
Osim toga, očito je da tuženik uopće na razumije način djelovanja
sekundarnog zakonodavstva Unije i način na koji se direktive uopće primjenjuju.
Štoviše, kada bi pogrešno stajalište tuženika o tome da se u postupku kolektivne
pravne zaštite nije trebalo vršiti ocjenu nepoštenosti temeljem Direktive 93/13 bilo
točno, a nije, to bi samo značilo da su sudovi imali suditi temeljem nacionalnih
propisa, konkretno Zakona o zaštiti potrošača ili Zakona o obveznim odnosima, i
temeljem nacionalnog prava utvrditi da je dopušteno razmatrati ništetnost i
nepoštenost ugovornih odredbi, odnosno savjesnost i poštenje tuženika, a što su
sudovi već ućinili u postupku kolektivne pravne zaštite i detaljno obrazložili zašto je
tome tako i u konačnici utvrdili odredbe o valuti i kamati ništetnim.
Istovjetno gore navedenom rezoniraju i sudovi po ovakvom prigovoru, pa se
primjerice ukazuje na obrazloženje odluke OGS u Z., poslovni broj P-
3660/2019 od 28.7.2021. godine.
Tužiteljica nadalje navodi da tuženik osporava nepoštenost i ništetnost
kamatne stope, no ne osporava činjenicu da u Ugovoru o kreditu nisu bili navedeni
nikakvi egzaktni parametri promjene kamatne stope, zasigurno ne takvi koji bi bili
razumljivi na način da ih je potrošač mogao shvatiti, provjeriti i na temelju njih
razumno procijeniti njihov ekonomski doseg za svoje cjelokupne kreditne obveze.
Tuženik navodi kako je od 1.1.2013. godine donio Opće uvjete promjene kamatnih
stopa vjerojatno želeći time reći da je na taj način navodno ispravio nepoštenu i
ništetnu kamatnu stopu pa tužitelj nema što dodati onome što je izneseno u samoj
tužbi i naravno utvrđeno u postupku kolektivne pravne zaštite. Tuženik u smislu
svojih Općih uvjeta sasvim ozbiljno tvrdi kako su valjda za tužitelja vrijedili Uvjeti
promjene kamatnih stopa iz 2012. godine, koje su kao dokument doneseni nakon
zaključenja samog Ugovora.
U tom smislu, a u odnosu na htjenje tuženika da na tužiteljicu primjeni
dokumente i Uvjete poslovanja koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora,
tužiteljica neće puno raspravljati već će citirati odredbu čl. 295. stavak 5. Zakona o
obveznim odnosima koja glasi: "Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili
poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora".
„Opći uvjeti promjene kamatnih stopa...“ doneseni jednostrano od strane
tuženika 2012. godine, dakle 5 godine nakon zaključenja Ugovora o kreditu i notorna
je činjenica nisu tužitelju bili poznati, niti mogli biti poznati 2007. godine, pa prema
tome isti nemaju nikakvo pravno značenje niti su pravno relevantni.
Osim toga, o primjeni općih uvjeta donesenih u primjeni ZID ZPK 2012 kao
pravnom pitanju, riješio je Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-
1172/2018-2 od 19.3.2019., u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji baš ovdje
tuženika Z. banke d.d., jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na
ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš
na identičan način na koji je tuženik od početka ovog ugovornog odnosa samovoljno
određivao kamatne stope.
Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih
dokumenata, Informacija ili Općih uvjeta poslovanja, kao vlastitih i samovoljnih akata,
nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te
neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi bez
obzira kada su ti dokumenti doneseni.
109. Dakle, niti u ugovoru, niti u bilo kojem dodatku ugovora, do dana
zatvaranja kredita nikada nije suglasnom voljom dvaju ugovornih strana ugovoren
nikakav valjan i zakonit način promjene kamatne stope.
Nadalje tuženik navodi i to kako je prije 2013. godine navodno mogao
ugovoriti kamatu stopu kako mu se prohtije, pa je samo o tom svom proizvoljnom
činu promjene kamatne stope potrošača morao izvijestiti.
Ovakav promašeni stav tuženika odbijen je u sporu kolektivne pravne zaštite u
kojem je baš o takvom prigovoru jasno rečeno: „Činjenica da u potrošačkim
ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za
promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-
2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope
nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu
uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem
određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti
bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali
prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane,
potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena
stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj
odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno
utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama
ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano
mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao
obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i
poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu
potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je
nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje
standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za
potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne
mogu uopće utjecati.
Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09; dalje u
tekstu: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka
potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim
odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP-a 09 (članak
71.-86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja
kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza
informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih
ugovornih odredaba. No, kako je već rečeno, upravo zato što u vrijeme kad su bili
zaključeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo
izričito regulirano da stranke u potrošačkom ugovoru o kreditu moraju ugovoriti
precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa, koja je prema ugovoru promjenjiva,
može promijeniti, te referentnu stopu ako su promjene vezane uz nju, banke su
sukladno načelu savjesnosti i poštenja to trebale predložiti kao sadržaj ugovora i u
tom razdoblju, kako bi potrošači točno znali koji su to promjenjivi elementi na temelju
kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa i kako bi njihova obveza bila
odrediva.
Umjesto toga, tuženici su u nedostatku odgovarajućih propisa o tome, u
ugovorima koristili odredbu kojom su na općenit i normativan način promjenu
kamatne stope vezali isključivo za svoju vlastitu odluku, što je po ocjeni ovog suda
protivno načelu savjesnosti i poštenja.
U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima
koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili
referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da
u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor
u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se
veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici,
rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje
ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove
primjene.
Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese
potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su
potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan
položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i
sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe
potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o
odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju
odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo žalbe tuženika 1.-7. djelomično uvažiti i
presudu u točkama 1-7., 9. i 10. izreke djelomično potvrditi, kako je odlučeno u točki
II. i IV. izreke ove presude.“
Tuženik sve gore citirano svjesno ignorira i u svom odgovoru na tužbu u ovom
postupku konstantno zloupotrebljava svoja procesna prava, i to na način da svjesno
stavlja identične prigovore za koje zna da su odbijeni u postupku kolektivne pravna
zaštite, pa time svjesno i hotimice opterećuje ovaj sud prigovorima koji su već
pravomoćno razriješeni prije 7 godina, pa tako primjerice tuženik ponovno „na dugo i
široko“ daje svoje pogrešno tumačenje Direktive 93/13, pa se ponovno netočno
poziva na to kako mu je zakonodavstvo EU navodno davalo za pravo da proizvoljno
mijenja kamatne stope u kreditima što je tuženik naprosto izmislio.
O ovom prigovoru detaljno je obrazloženo u postupku kolektivne pravne
zaštite pred Vrhovnim sudom RH u presudi poslovni broj Rev-249/2014-2 od
9.4.2015. godine, a o tome postoji opsežna i ustaljena praksa suda Europske unije
zauzeta u nizu predmeta u kojima se pred tim sudom našlo pitanje tumačenja upravo
spomenute Direktive 93/13, a u kao što je rečeno i Visoki trgovački suda RH i Vrhovni
sud RH su akceptirali takva stajališta i tumačenje Direktive 93/13 pa je tako VTS RH
u sporu kolektivne pravne zaštite naveo: „Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog
suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se
potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu
pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do
pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti
utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi C. de A. y M. de
P. de M., C-484/08, EU:C:2010:309, t.27).
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu
poslovni broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti
na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način
potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope
kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se
na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može
predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“
Tako i VSRH navodi: „U predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 (N.
F. H. v. I. T. Z.) u postupku prethodnog
odlučivanje, a povodom zahtjeva nacionalnog suda upućenog tom sudu vezano za
pitanje (ne)poštene ugovorne odredbe u smislu čl. 3. st. 1i 3. Direktive 93/13 koja
dopušta mogućnost jednostrane izmjene pojedinih ugovornih odredbi, neovisna
odvjetnica tog sud prof. dr. V. T. izrazila je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne
odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene,
već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u
sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u
ugovornoj odredbi.
U smislu prednjeg, a polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su 1.-
7.tužene banke sklapale u spornom razdoblju sa potrošačima, a koji su sadržavali
odredbu o primjenljivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani
razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo
utvrditi, a zbog čega su takve odredbe od strane sudova ocijenjene nerazumljivim, te
posljedično tome i nepoštene, te dovodeći takvu pravnu ocjenu sa onom izraženom u
predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 od strane neovisne odvjetnice prof. dr.
V. T., zaključiti je da je ocjena nižestupanjskih sudova o nepoštenosti ugovornih
odredbi utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbe ZZP, upravo u duh prava
Europske unije.“
Sud Europske unije upravo je u spomenutom predmetu broj C-472/10, I.,
ustvrdio: „.U skladu s točkom 4(2) Direktive, procjena o tome jesu li neke odredbe
nepoštene ne odnosi se niti na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na
primjerenost cijene i naknade na jedenoj strani i isporučene usluge i robu na drugoj
strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ipak, ovo isključenje ne
može se odnositi na odredbe ugovora koje se odnose na mehanizam, način, izmjene
cijene usluge pružene potrošaču.“
115. Isti sud u, sada već definirajućem predmetu, broj C-26/13, K.,
također navodi niz interpretacija o primjeni Direktive 93/13, a u prvom redu o
tumačenju čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive i to na način da je dao interpretaciju kako
pravilno i u duhu Direktive pojmove isti sudovi moraju shvaćati i primjenjivati. Sud
unije je tako naveo: " Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita
treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem
ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne
samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički jasna i razumljiva nego i da
su potrošaču također jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini
primjene te ugovorne odredbe kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi
ugovora.
U tom pogledu, valja podsjetiti da je nacionalni sud koji postupa u sporu
isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava, uzeti
u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih u najvećoj mogućoj mjeri
u svjetlu teksta kao i cilja direktive mjerodavne u konkretnom području radi postizanja
rješenja usklađenog s ciljem direktive (vidjeti osobito presudu OSA, C - 351/12,
EU:C:2014:110, t. 44.).
S tim u vezi, Sud je također istaknuo da načelo usklađenog tumačenja
nacionalnog prava ima granice. Tako je obveza nacionalnog suca da se poziva na
sadržaj direktive prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila domaćeg prava
ograničena općim načelima prava i ta obveza ne može poslužiti kao temelj za
tumačenje nacionalnog prava contra legem (vidjeti osobito presudu OSA,
EU:C:2014:110, t. 45.).
Međutim, kada je riječ o članku 5., Sud je već izrazio stav prema kojem je
obavijest prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja od
temeljne važnosti za potrošača. Naime, upravo na temelju te obavijesti potrošač
donosi odluku o tome hoće li se ugovorno obvezati s poslovnim subjektom
pristupajući uvjetima koje je ovaj prethodno sastavio (vidjeti presudu RWE V.,
EU:C:2013:180, t. 44.).
Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne
može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj
razini.
Kada je riječ o ugovornoj odredbi poput odredbe III/2., prema kojoj poslovni
subjekt može obračunati razinu mjesečnih rata otplate koje mu duguje potrošač na
temelju važećeg prodajnog tečaja tog poslovnog subjekta za stranu valutu te koja
dovodi do toga se na prvi pogled bez gornje granice povećavaju troškovi financijske
usluge na teret potrošača, iz članaka 3. i 5. Direktive 93/13 kao i iz točke 1.
podtočaka (j) i (l) te točke 2. podtočaka (b) i (d) Priloga toj direktivi proizlazi da je za
poštovanje obveze transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o
kreditu na transparentan način objašnjeni razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u
stranu valutu kao i odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim
odredbama o isplati kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija
može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti
analogijom presudu RWE Vertrieb, EU:C:2013:180, t. 49.).
Kada je riječ o značajkama mehanizma zamjene deviza poput onih koje su
predviđene odredbom III/2., sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan
je utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući
oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora
o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i
postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između
prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koju se inače prati na tržištu vrijednosnih
papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u
krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.
Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, kao odgovor na drugo pitanje,
članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o
ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem
ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne
samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor
razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na
koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma
propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na
temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice
koje iz toga za njega proizlaze.“
Presuda Suda unije, C-143/13, M., se samo nastavlja na tumačenja dana u
presudi C-26/13, K., pa daje daljnje interpretacije spornog pitanja ocjene
nepoštenosti: "U svojoj sudskoj praksi Sud je usto razvio kriterije za tumačenje
navedenih pojmova, koji upravo uzimaju u obzir sam cilj Direktive 93/13, to jest onaj
kojem je svrha obvezati države članice da propišu mehanizam koji osigurava da bilo
koja eventualno nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju u svrhu zaštite potrošača jer se on
nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu
pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti (vidjeti, u tom smislu,
presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 39. i 40.).
Usto, uzimajući u obzir cilj zaštite potrošača naveden u točki 51. ove presude
kojim se treba voditi prilikom tumačenja odredaba Direktive 93/13, sama činjenica da
se „provizija za rizik“ može smatrati relativno velikim dijelom EKS-a i stoga prihoda
koje davatelj kredita stječe na temelju predmetnih ugovora o kreditu načelno nije
relevantna za ocjenu određuju li ugovorne odredbe koje predviđaju tu proviziju
„glavni predmet“ ugovora.
U tom pogledu valja podsjetiti da se ta obveza transparentnosti ugovornih
odredbi koju postavljaju članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13, odredbe koje
uostalom imaju isti doseg, ne može ograničiti isključivo na značajku njihove
razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini (vidjeti, u tom smislu, presudu K. i
K. R., EU:C:2014:282, t. 69. i 71.).
Iz članaka 3. i 5. Direktive 93/13 kao i točke 1. podtočaka (j) i (l) i točke 2.
podtočaka (b) i (d) Priloga toj direktivi osobito proizlazi da je za poštovanje obveze
transparentnosti od bitne važnosti činjenica jesu li u ugovoru o kreditu na
transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma izmjene kamatne
stope i odnos te odredbe s drugim odredbama o isplati naknade davatelju kredita,
tako da informirani potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti
ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti, u tom smislu, presudu
K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 73.).
To mora ispitati sudac koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, s obzirom na
sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje
je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o
kreditu i vodeći računa o razini pažnje koja se može očekivati od prosječnog
potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću
(vidjeti, u tom smislu, presudu K. i K. R., EU:C:2014:282, t. 74.).
Međutim, kada je riječ o ugovornim odredbama u glavnom postupku i, kao
prvo, o onima koje davatelju kredita omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu
stopu, valja se pitati može li potrošač predvidjeti da će davatelj kredita povećati te
stope na temelju kriterija, koji na prvi pogled nije previše transparentan, o „znatnim
promjenama na tržištu novca“, iako je posljednja formulacija sama po sebi gramatički
jasna i razumljiva.
Kao drugo, što se tiče odredaba koje predviđaju „proviziju za rizik“, postavlja
se pitanje izlaže li predmetni ugovor o kreditu na transparentan način razloge koji
opravdavaju naknadu koja odgovara toj proviziji, s obzirom na to da se osporava da
je davatelj kredita, osim što je preuzeo rizik neotplate za koji se tvrdi da je već
osiguran hipotekom, dužan pružiti stvarnu protučinidbu kako bi dobio navedenu
proviziju. Usto, čini se da je netransparentnost u navođenju razloga kojima se u
ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku opravdavaju te odredbe potvrđena
činjenicom, koja se navodi u točki 29. ove presude, da je u ovom slučaju davatelj
kredita korisnicima kredita predložio da se naziv navedenih odredaba zamijeni
nazivom „provizija za upravljanje kreditom“ a da se pritom ne izmijeni njihov sadržaj".
Istovjetno tumačenje, u kojima se naglašava načelo transparentnosti,
podređeni položaj potrošača i važnost potpune informacije prije zaključenja ugovora,
dano je i u presudi C-92/11, RWE V. A.: "Svojim drugim pitanjem nacionalni
sud pita u bitnom da li Članci 3 i 5 Direktive 93/13, u vezi sa točkom 1(j) i drugom
rečenicom točke 2(b) priloga te direktive, i članka 3(3) Direktive 2003/55, u vezi sa
točkama (b) i/ili (c) Anexa A te direktive, moraju biti tumačeni na način da znače da
odredba standardiziranog ugovora prema kojem pružatelj usluge zadržava pravo
jednostrano izmijeniti cijenu opskrbe plinom, ali koja odredba ne izlaže osnove,
uvjete ili razmjer takvih promjena, suglasna sa zahtjevima koje propisuju te usluge,
ako je zagarantirano da će potrošači biti informirani o promjeni cijene u primjerenom
roku i da će tada imati pravo na raskid ugovora ukoliko ne žele prihvatiti izmjene.
Kako bi bilo odgovoreno na ovo pitanje, mora se prvo podsjetiti kako se sustav
zaštite koji je uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na shvaćanju kako je potrošač u
slabijem položaju prema prodavaču ili dobavljaču, kako uzevši u obzir njegovu
pregovaračku snagu tako i njegov stupanj znanja, što dovodi do toga da potrošač
pristaje na uvjete ugovora koji su unaprijed formulirani od strane prodavača ili
dobavljača bez mogućnosti da potrošač utječe na sadržaj tih odredbi. (Predmet C-
453/10 P. and P. [2012] ECR, točka 27, and predmet C-472/10 I.
[2012] ECR, točka 33).
Uzevši u obzir tu podređenu ulogu, Direktiva 93/13 zabranjuje, kao prvo, u
Članku 3(1), standardizirane odredbe ugovora koje, suprotno načelima savjesnosti i
poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na
štetu potrošača.
Direktive 93/13 također nameće, u Članku 5, obvezu prodavaču ili pružatelju
usluga da odredbe ugovora budu sastavljene na jasnom i razumljivom jeziku.
Dvadeseti recital preambule Direktive 93/13 precizira kako potrošaču mora biti dana
stvarna mogućnost da prouči sve odredbe ugovora.
Informacije, prije zaključenja ugovora, a o uvjetima ugovora i posljedicama
njihova zaključenja su od temeljnog značaja za potrošača. Posebno na osnovu tih
informacija potrošač donosi odluku da li želi biti vezan uvjetima ugovora unaprijed
formuliranog od strane trgovca ili pružatelja usluga.
U pogledu ocjene odredbe koja dozvoljava dobavljaču da jednostrano
promjeni troškove usluge koju pruža, Sud je već prethodno naveo kako iz članaka 3 i
5 i točaka 1(j) i (l) i 2(b) i (d) Priloga Direktive 93/13 proizlazi kako je od temeljnog
značaja za tu svrhu, prvo, da li ugovor postavlja na transparentan način razloge i
način promjene cijene usluge koja se pruža tako da potrošač može predvidjeti, na
osnovu jasnih i razumljivih kriterija, promjene troškova koje bi mogle uslijediti i, drugo,
da li potrošači imaju pravo na raskid ugovora ako se cijene promjene. (vidjeti, u tom
smislu, Invitel, točke 24, 26 i 28).
Uzimajući u obzir, u prvom redu, informaciju koja se mora pružiti potrošaču,
jasno je da obvezi da se potrošača učiniti svjesnim o razlozima i metodama promjene
troškova i njegovom pravu na raskid ugovora nije udovoljeno pukim pozivanjem, u
općim uvjetima poslovanja, na zakonodavstvo ili drugi obvezujući akt koji uređuje
prava i obveze stranaka. Od suštinske je važnosti da je potrošač, od strane
prodavača ili pružatelja usluga, informiran o sadržaju usluge o kojoj se radi (vidjeti, u
tom smislu, Invitel, točka 29).
Dok stupanj informacija koje se zahtijevaju može varirati ovisno o konkretnim
okolnostima slučaja i uslugama koje se pružaju, nedostatak informacija u fazi prije
samog zaključenja ugovora, ne može, u načelu, biti kompenziran pukom činjenicom
da će potrošači, tijekom trajanja ugovora, na vrijeme biti informirani o promjenama
cijena i njihovom pravu na raskid ugovora ukoliko nisu suglasni sa promjenama.
Ovi se strogi zahtjevi u pogledu informacija koje moraju biti pružene
potrošaču, kako u stadiju zaključenja ugovora i tijekom trajanja ugovora, a u odnosu
na pravo pružatelja usluge da jednostrano izmjeni uvjete ugovora, odnose na
uravnoteženje interesa dvaju ugovornih strana. Legitimnom interesu pružatelja
usluge koji se sastoji u osiguranju u slučaju promijenjenih okolnosti odgovara
legitimni interes potrošača da, prvo, zna pa prema tome i može predvidjeti posljedice
koje takva promjena u budućnosti može imati za njega i, drugo, ima dostupne
podatke u takvom slučaju, kako bi mogao najprikladnije reagirati na svoju novu
situaciju.“
Sud unije, također ponovno, sada u predmetu, C-96/14, V. H., dana
23.4.2015. godine, interpretira Direktivu 93/13 na sljedeći način: "Sud je imao prilike
pojasniti da se obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva
93/13 ne može ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i
gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen
Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu
na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu
transparentnosti treba shvatiti u širem smislu (vidjeti u tom smislu presude K. i
K. R., C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 71. i 72. te M., C‑143/13,
EU:C:2015:127, t. 73.).
Za poštovanje obveze transparentnosti tako su potrošaču od bitne važnosti ne
samo informacija koju je dobio prije sklapanja ugovora o uvjetima podmirenja obveze
već i navođenje pojedinosti mehanizma podmirenja obveza prema zajmodavcu u
slučaju zajmoprimčeve potpune nesposobnosti za rad, kao i odnos tog mehanizma s
mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama, tako da taj potrošač na temelju
točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za
njega proizlaze (vidjeti analogijom presude RWE V., C‑92/11, EU:C:2013:180,
t. 44., K. i K. R., C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 70. i 73. te M., C‑
143/13, EU:C:2015:127, t. 74.).
U predmetnom slučaju, iako smatra da je tekst odredbe o kojoj je riječ u
glavnom postupku jasan i precizan, sud koji je uputio zahtjev istodobno ističe da se
izraz „vratiti se na bilo kakav plaćeni ili neplaćeni posao“ iz te odredbe može
razumjeti na različite načine. Uz tumačenje koje predlaže CNP A., prema
kojem taj izraz omogućuje i da se osiguranici koji u trenutku nezgode ili bolesti ne
obavljaju plaćeni posao smatraju potpuno nesposobnima za rad, ne može se
isključiti, kako je to navedeno u točki 24. ove presude i kako su to na raspravi navele
francuska vlada i Europska komisija, da se navedeni izraz može tumačiti na način da
osoba koja može obavljati bilo kakav posao ne može ostvariti pravo na podmirenje
dospjelih obveza koje duguje drugoj ugovornoj strani na ime pokrića u slučaju
invaliditeta.
Valja istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da se, iako je odredba
sastavljena gramatički točno, što je dužan ocijeniti sud koji je uputio zahtjev, u ovom
slučaju ne može isključiti da potrošač nije shvatio njezin doseg.
Stoga, kada je riječ o posebnostima ugovorne odredbe poput one u glavnom
postupku, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan je utvrditi je li, s
obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i
obavijesti koje je osiguratelj dao u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o
osiguranju i općenito ugovorne cjeline, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten
i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo doznati za razliku
između pojma „potpune nesposobnosti za rad“ u smislu ugovora o kojem se
raspravlja u glavnom postupku i pojma „trajne djelomične nesposobnosti“ u smislu
nacionalnog prava u području socijalne sigurnosti nego i procijeniti potencijalno
značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ograničenja pokrića
uključenog u policu osiguranja u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse
navedene u točki 41. ove presude.“
Toliko o navodno zakonitom, navodno poštenom i navodno dozvoljenom
postupanju tuženika, a naglašava se ovo je samo dio sudske prakse koja jasno
ukazuje da odredba o kamatnoj stopi potpada pod ocjenu poštenosti te koja jasno
ukazuje da je odredba kojom tuženik netransparentno i samovoljno mijenja kamatnu
stopu nepoštena i ništetna.
Tuženiku je također za pojasniti da tužitelj ne traži utvrđenje nikakve fiksne ni
nefiksne ili bilo kakve druge kamatne stope, niti je to uopće predmet ovog postupka
već tužitelj traži povrat onog što je tuženik neosnovano stekao temeljem nepoštene i
ništetne ugovorne odredbe i to je cijela bit ovog postupka.
121. No i o tome je tuženiku već sve pojašnjeno u postupku kolektivne pravne
zaštite koji on uporno ignorira pa iako ignoriranje pozitivnih propisa i obvezujućih
pravnih shvaćanja kao način zastupanja nema nikakav pravni značaj to tužitelj ipak
za tuženika citira relevantni dio odluke Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj
Rev-249/2014-2 od 9.4.2015., u kojem se pojašnjava kako je i zašto relevantna
isključivo početno ugovorena kamatna stopa kao jedina valjano ugovorena kamatna stopa.
Sukladno navedenom, tužiteljica je valjano ugovorila samo početnu kamatnu
stopu od 5,20%, a sve promjene kamate nakon toga bile su samovoljne, nezakonite,
nepoštene i u konačnici bez pravnog učinka, ništetne i tu svaka priča završava.
Tuženik ističe i paušalni i neosnovani prigovor zastare. Tužiteljica ističe kako
je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020., zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok
kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost.
Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno
odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu
može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a
kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se
mijenja odlukom banke, konkretno čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu zaključenog između
tužitelja i tuženika.
Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH već je i prihvaćeno u novim
odlukama Županijskih sudova pa se ukazuje na odluku Županijskog suda u Z.,
poslovni broj Gž-2406/2019-2 od 1.7.2020. godine, Županijskog suda u B.,
poslovni broj Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., Županijskog suda u V., poslovni
broj Gž-503/2020-2 od 19.5.2020. godine, Županijskog suda u V., poslovni
broj Gž-324/2020-3 od 8.7.2020. godine, Županijskog suda u Š., poslovni broj
Gž-286/2020-2 od 21.12.2020. godine, Županijskog suda u Z., poslovni broj Gž-
105/2021-2 od 21.4.2021. godine, pa je sasvim jasno stoga da zastare u ovom
predmetu nema.
Nadalje tužiteljica ističe da tuženik u odgovoru na tužbu sasvim ozbiljno
navodi kako je u ugovornom odnosu s tužiteljem navodno postupao savjesno i u
dobroj vjeri te da „nije bio nepošten“, pa da tužitelj stoga ne bi imao pravo na zatezne
kamate prije podnošenja tužbe.
Ovakva besmislena tvrdnja tuženika o tome da je on pri sastavljanju ugovora
bio pošten i savjestan samo pokazuje da tuženik ne odustaje od svog ignoriranja svih
zakona i sudskih presuda te se nastavlja ponašati samovoljno i bezobzirno. Naime,
na žalost tuženika, u sporu kolektivne pravna zaštite koji je vođen protiv tuženika,
upravo je zbog nesavjesnosti i nepoštenja tuženika sud utvrdio da su ugovorne
odredbe ugovora o kreditu ništetne.
Ovo jasno stoji u oduci iz spora kolektivne pravne zaštite u kojoj je utvrđeno
kako je tuženik u trenutku ugovaranja spornih ugovornih odredbi bio: bezobziran,
nesavjestan, nemoralan i nepošten, odnosno VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017-10
od 14.6.2018. navodi kako: „ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i
interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u
trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski
franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.“
Osim toga, doslovno svi Županijski sudovi u Republici Hrvatskoj, odredbu čl.
1115. ZOO-a u istovjetnim predmetima tumače na način da je tuženik bio nepošten
od dana zaključenja ugovora o kreditu, te da prema tome tijek zateznih kamata teče
od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih
odredbi.
Tužiteljica u tom smislu ukazuje u ovoj žalbi samo na neke odluke Županijskih
sudova pa tako ukazuje i dostavlja sljedeće odluke: ŽS u S., poslovni broj Gž-
2707/2017-2, od 21.6.2018., ŽS u O., poslovni broj Gž-624/2017-3, od
17.5.2017., ŽS u P., poslovni broj Gž-1308/2016-3, od 9.7.2018., ŽS u Š.,
poslovni broj Gž- 826/2017-2, od 4.11.2019., ŽS u K., poslovni broj Gž-
1065/2018-3 od 3.12.2019., ŽS u R., poslovni broj Gž-959/2018-2, od 12.9.2019.
Stajalište Vrhovnog suda RH na koje se tuženik poziva u svom podnesku
uopće se ne odnosi na ovaj predmet, pošto je uvidom u isto jasno kako se odnosi na
opće razloge ništetnosti kod ugovora o zajmu, dok se u ovom konkretnom predmetu
radi o ugovoru o kreditu, i to ugovoru o kreditu u pogledu kojih je utvrđeno kako je
upravo jedna ugovorna strana, banka, sastavila nepoštene i ništetne ugovorne
odredbe i na temelju takvih nepoštenih i ništetnih odredbi stekla nepripadnu korist.
Štoviše pravno shvaćanje VSRH o ovom pitanju izraženo je u presudi poslovni
broj Rev-2398/10 u kojem Vrhovni sud jasno navodi kako se pravo na zateznu
kamatu prosuđuje ovisno o savjesnosti, odnosno poštenju, što i tvrdi tužitelj.
Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, to tužiteljica ostaje kod
prijedloga da se u ovom postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i
to na način da se vještaku da uputa da: - utvrdi po datumima uplata preplatu, više
plaćeno po valuti i više plaćeno po kamati, iskazano po mjesecima, tako i u ukupnom
zbroju tih mjeseci, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i
početnim tečajem, u kunama, sa stvarno plaćanim iznosima u kunama.
Stalni sudski vješak za knjigovodstvo i financije M. T., u vještvu od
25. srpnja 2022. god., navodi da joj je rješenjem ovog suda naloženo je
knjigovodstveno financijsko vještačenje "... na okolnosti predmetnog potraživanja,
sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja iz podneska od 24. kolovoza 2021. god. (str.
113 spisa)…“.
Za potrebe izrade nalaza dostavljen mi je spis predmeta P-2220/2019 kojem prileži slijedeća dokumentacija:
- Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine (list 8-12 spisa),
- pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 (list 13 spisa),
- „Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa“, s prikazom
datuma dospijeća te iznosa otplatnog obroka, otplatne kvote, kamata i stanje kredita,
sve iskazano u CHF (list 14-17 spisa),
- Prometi po kreditu s evidencijama od 22. veljače 2007. do 12. ožujka 2014. godine (list 18-22 spisa).
Ugovorom o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače 2007. godine, zaključenim između Zagrebačke
banke d.d. (kreditor) i Marine Buljan (korisnik kredita), korisniku kredita odobreno je
16.655,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju
Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (u daljnjem tekstu Ugovor).
U Ugovoru je utvrđeno da godišnja kamatna stopa iznosi 5,20% (promjenjiva).
Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta od po 236,99 CHF-a plativo u
kunama po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Prvi anuitet
dospijeva 1. travnja 2007., a zadnji 84-ti dospijeva 1. ožujka 2014. godine.
Iz dokumentacije tuženika vidljivo je da je kredit isplaćen tužiteljici 27. veljače
2007. godine u iznosu od 16.609,81 CHF odnosno 75.285,10 kuna, što je za 46,13
CHF (16,655,94 - 16,609,81) manje od odobrenog iznosa kredita po Ugovoru.
Tužiteljica je 1. ožujka 2014. godine otplatila kredit u cijelosti.
Iz dokumentacija tuženika koja prileži spisu proizlazi da je odobreni iznos
kredita od 16.655,94 CHF iskorišten u iznosu od 16.609,81 CHF, što je za 46,13 CHF
manje od iznosa odobrenog kredita.
Iznos od 16.609,81 CHF i to: 15.885,30 CHF plaćenih na račun A. kuće
G., 724,78 CHF (478,63+249,15) naknade i dr.
Spisu prileži „Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa“ (list
14-17 spisa) tj. izračun otplatnog plana na iznos od 16.609,81 CHF, uz nominalnu
kamatnu stopu od 5,20% i otplatu u 84 mjesečnih anuiteta od čega 83 anuiteta po
236,33 CHF i 84-ti od 235,87 CHF (u daljnjem tekstu Prvi otplatni plan).
Iz Prvog otplatnog plana vidljivo je da bi tužitelj u 84 mjesečnih anuiteta
utvrđenih uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20%, s osnova Ugovora platio
ukupno 19.851,26 CHF od čega:
- 16.609,81 CHF glavnice,
- 3.241,45 CHF redovne kamate.
Spisu prileži evidencija tuženika i to „Prometi po kreditu“ s evidencijama od 22.
veljače 2007. do 1. ožujka 2014. godine (list 18-19 spisa) iz koje je vidljivo za koliko
je tuženik zadužio tužiteljicu, te koliko je tužiteljica s osnova otplate kredita platila (u
daljnjem tekstu Promet). Na Prometu su evidentirana sva zaduženja i plaćanja po
Ugovoru s tim da su iznosi priljeva i odljeva iskazani u CHF i kunama.
Iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 koji prileži
spisu proizlazi da je tužiteljica zaduživana odnosno da je vršila otplatu kredita
obračunato po kamatnim stopama i u visini anuiteta kako slijedi:
- 1.04.2006., kamatna stopa 5,200, 236,33 CHF - 1.10.2007., kamatna stopa 6,100, 242,90 CHF - 1.02.2008., kamatna stopa 6,550, 246,06 CHF - 1.07.2009., kamatna stopa 7,550, 251,61 CHF
U nastavku vještak daje, za razdoblje od 01. travnja 2007. (dospijeće 1.
anuiteta) do otplate kredita u cijelosti 01. ožujka 2014. godine, usporedni pregled
anuiteta, glavnice i kamata utvrđenih Prvim otplatnim planom i zaduženja odnosno
plaćanja s osnova anuiteta, glavnice i kamata evidentiranih na Prometu te razlike, sve iskazano u CHF.
Navodi da je u pregledu iskazala razdoblje od 01. travnja 2007. (dospijeće 1.
anuiteta) do otplate kredita u cijelosti 1. ožujka 2014. godine (dospijeće 84. anuiteta),
te utuženo razdoblje do 1. srpnja 2013. godine (dospijeća 76. anuiteta).
Navodi da je razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više
zaduženog u odnosu na Prvi otplatni plan.
Potom ističe da je iz sačinjenog pregleda razvidno da, u razdoblju od
dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u cijelosti 12. ožujka 2014.
godine, obveza tužiteljice s osnova Ugovora iznosi:
- 19.851,26 CHF po Prvom otplatnom planu uz obračun kamata po stopi od 5,20%,
- 20.897,98 CHF po Drugom otplatnom planu, uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama,
- 1.046,72 CHF razlika za koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope više zadužena.
U utuženom razdoblju od 1. travnja 2007., do 1. ožujka 2013. godine razlika
više plaćenog iznosi ukupno 924,53 CHF i to:
- 102,72 CHF manje obračunate glavnice, - 1.027,25 CHF više obračunate kamatne.
Tužiteljica od tuženika potražuje 20.535,57 kn, koliko da je u razdoblju od 1.
travnja 2007., do 01. srpnja 2013. godine zbog promjene kamatne stope i primjene
valutne klauzule više platila s tim da nije utužena razlika po anuitetima od broja 2 do
6.
Rješenjem suda naloženo je knjigovodstveno financijsko vještačenje "... na
okolnosti predmetnog potraživanja sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja iz
podneska od 24. kolovoza 2021. god. (str. 113 spisa)…“. U podnesku tužitelja od 24.
kolovoza 2021. godine, tužitelj predlaže da se „… provede financijsko
knjigovodstveno vještačenje i to na način da se vještaku da uputa da:
- utvrdi po datumima uplata preplatu, više plaćeno po valuti i više plaćeno po
kamati, iskazano po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve
uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem, u kunama,
sa stvarno plaćenim iznosima u kunama.“.
U ovom nalazu izvršila je, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja
2007., do otplate kredita u cijelosti 01. ožujka 2014. godine, izračun razlike između
iznosa koje bi tužiteljica platila po Prvom otplatnom planu, uz izračun kamata po
početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%, i bez primjene valutne klauzule i
iznosa koje je platila po promjenjivim kamatnim stopama, i uz primjenu valutne
klauzule.
Iz dokumentacije tuženika vidljivo je da je kredit isplaćen 27. veljače 2007.
godine. Na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine, srednji tečaj HNB za CHF
utvrđen je u visini od 4,532567 kn za 1,00 CHF. Anuitet utvrđen Prvim otplatnim
planom od 236,33 CHF preračunat u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita iznosi 1.071,18 kn (4,532567 x 236,33).
U nastavku je vještak dao izračun razlike između iznosa koje bi tužiteljica
platila da je otplatu kredita vršila u visini anuiteta utvrđenih Prvim otplatnim planom s
preračunom u kune po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i plaćenih iznosa.
Izračun razlike iskazala je:
- za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja 2007., do otplate kredita u
cijelosti 01. ožujka 2014. godine po svim anuitetima od 1 do 84 (stupac 8 donjeg
pregleda),
- po utuženim anuitetima (stupac 9 donjeg pregleda).
Razlika u pregledu iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više
plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.
Vještak potom navodi da je u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 1. travnja
2007., do otplate kredita u cijelosti 12. ožujka 2014. godine, po Ugovoru o kreditu za
kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22.
veljače 2007. godine:
- 90.007,12 kn trebalo platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po
početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,
- 113.637,15 kn plaćeno uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim
stopama i uz primjenu valutne klauzule,
- 23.630,03 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i
primjene valutne klauzule više platila, sve po anuitetima kako je to prikazano u
stupcu 8 gornjeg pregleda.
Po utuženim anuitetima (1. te od 7. do 76.) po Ugovoru o kreditu za kupnju
motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711 od 22. veljače
2007. godine:
- 81.409,68 kn trebala platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po
početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,
- 101.177,90 kn platila uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama
i uz primjenu valutne klauzule,
- 19.875,34 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i
primjene valutne klauzule više platila, sve kako je to iskazano u stupcu 9 gornjeg
pregleda.
Konačno, vještak je mišljenja da je tužiteljica Marina Buljan po Ugovoru o
kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208486305 broj kreditne partije 7103519711
od 22. veljače 2007. godine, po utuženim anuitetima (1. te od 7. do 76.):
- 81.409,68 kn trebala platiti uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po
početnom tečaju na dan isplate kredita 27. veljače 2007. godine,
- 101.177,90 kn platila je uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule,
- te da je 19.875,34 kn razlika koliko je tužiteljica zbog promjene kamatne
stope i primjene valutne klauzule više platila.
Tužiteljica u podnesku od 07. rujna 2022. god., navodi da je zaprimila nalaz i
mišljenje sudskog vještaka M. T., pa drži da je vještak generalno pravilno
utvrdio više plaćeno od strane tužitelja po kamati i po valuti, međutim ukazuje na
pogrešku u izračunu.
Naime, a kako je sama vještakinja citirala u svom vještačenju, sud je vještaku
naložio da napravi izračun više plaćenog po valuti i više plaćenog po kamati i to po
mjesecima te u zbroju tih mjeseci.
Vještakinja je izračunala više plaćeno po svakom mjesecu, međutim točan
zbroj tih mjeseci nije 23.630,03 kn, već 23.777,53 kn (kolona 8. Tablice na str. 6
vještačenja), a razlog tome je samovoljno odbijanje stavki 2.-7. u tablici, od stavki 1.,
8.-84., što može i provjeriti i utvrditi sam sud.
Vještakinja je u tom pogledu postupila mimo naloga suda, te je svojevoljno
vršila prebijanja iznosa preplate sa mjesecima kada preplate nije bilo, za što ne
postoji nikakav pravni osnov, a uostalom ne postoji niti takav prigovor tuženika u
ovom postupku, pa je vještakinja time i izašla iz okvira tužbenog zahtjeva i predmeta
spora.
Tužiteljica naravno u tužbi ne obuhvaća mjesece u kojima preplate nema pa
na tu okolnost dostavlja zbroj iz programa Excel, te kako se radi o jednostavnoj
matematičkoj radnji zbrajanja, što može provjeriti i utvrditi i sam sud, i za koju nije
potrebno nikakvo specifično stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a),
drži kako nije potrebno dodatno pozivati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja radi
toga, no svakako odluku prepušta sudu ukoliko isti smatra da je to potrebno.
Ne postoji dakle nikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje
iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti
švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo
samoinicijativno prebijanje ne mogu vršiti niti sudski vještak niti sud pošto bi takvo
postupanje bilo protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a, koji regulira pitanje restitucije
kod ništetnosti, da kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog
zahtjeva tuženika – kojeg također nema.
S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno
neosnovan pa i zastario, i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema
nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva
plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik.
Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je
dakle upravo tuženik. O ovom prigovoru tuženika ukazuje se na relevantnu sudsku
praksu primjerice odluke Županijskog suda u S., poslovni broj Gž-755/2021-2 od
13.10.2021., presudu Županijskog suda u V. G., poslovni broj Gž-635/2021
od 3.2.2022., presudu Županijskog suda u S. B., poslovni broj Gž-
1429/2021-3 od 24.2.2022., ili Županijskog suda u Z., poslovni broj Gž-
1200/2021-2 od 2.6.2021. godine.
Konačno, tužiteljica navodi da u svakom slučaju uređuje tužbeni zahtjev u skladu s izračunom sudskog vještaka, pa je preinačila tužbu povećanjem tužbenog
zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu, potražujući isplatu iznos od 23.777,53 kn
sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog
mjesečnog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate, te je predložila sudu
da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.
U podnesku od 16.rujna 2022. god., tuženik navodi da ne prigovara samom
matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja
tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka.
Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a
što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je
tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog. Naime, kao
pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323., propisuje da u slučaju
ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila
na temelju takva ugovora.
Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema
općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka
sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje
prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete
po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen, kao što to uostalom jasno
proizlazi iz 8. stupca tablice koja se nalazi na str. 5. – 6. predmetnog nalaza i
mišljenja vještaka.
Tako je odlučio i Županijski sud u S. B., S. služba u P.,
u presudi Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj navodi: „Suprotno mišljenju
prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti
kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra
da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna
ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom
postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1.
ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna
vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je
ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio
prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji
je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je
sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u
obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“
Da je prilikom izračuna preplate tužitelja potrebno uračunati i manje plaćene
iznose navodi i Županijski sud u B. u presudi poslovnog broja Gž-718/2021 od
8. srpnja 2021. godine, i to kako slijedi: „…s tim da vještak na str. 9 pisanog nalaza i
mišljenja napominje kako je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju
ništetnih ugovornih odredbi kroz određene mjesece uplaćivao manje od obveze
koliko je ona iznosila na dan sklapanja ugovora, tj. bez primjene ništetnih odredbi, te
da je on vršio prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u
pojedinim mjesecima. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva upravo
ovakav izračun. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju pa se
obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima
svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe.
Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate
izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima, što je
vještak učinio, ali samo u odnosu na jedinstvenu glavnicu, ali ne i u odnosu na svaki
njezin dio koji dospijeva u različito vrijeme.“
Osnovanost gore izloženog stava tuženika potvrđuje i Vrhovni sud Republike
Hrvatske, i to svojom odlukom posl. br. Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada
2021. godine, u kojoj navodi: „…na visinu konačne novčane tražbine u takvim
odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi
prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se
npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika
uplaćivani u manjim iznosima.“
Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se
sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne
predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret
dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje,
da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje
trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Navodi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu
ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka
za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza
da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a,
odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju
teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju
primijeniti.
Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li
fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog
odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo
savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom
trošenju sredstava.
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan
dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status
potrošača.
Tuženik nadalje ističe da je Sud EU u više svojih odluka, a osobito u odlukama
C-81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20
(DP, SG c/a T. P. A.) od 21. prosinca 2021. godine, iznio pravni stav iz
kojeg proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22.
Zakona o obveznim odnosima.
U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s
bankom koja ima sjedište u G. sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a
taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva
dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.
Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa
izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u
protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta
protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične
valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od
stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom
tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve
tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope Libor u švicarskim
francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je
potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom
riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su
potrebna za prepoznavanje to rizika.
U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog
Građanskog zakonika, kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je
denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije
dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na
snazi u mjestu i na dan plaćanja.
Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud
EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja
1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu:
Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili
regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su
države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu
odredbama ove Direktive.
Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili
regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća
istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka
neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se
primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.
Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi
nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne
naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su
nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac
uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je
ta presumpcija neoboriva.
Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu
propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju
tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima
propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne
obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike
Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj,
obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi
devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.
Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na
konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog
ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a,
isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i
nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti
(praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih
prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
U odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza tuženik
ističe da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine
u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno da ako se odluka o
nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom
potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj
fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama
tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u
kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene
tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu
(unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom)
ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i
posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane
obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje
takovog ugovora. (točka 22. odluka), te je stoga Ustavni sud Republike Hrvatske
citiranim odlukama usvojio ustavnu tužbu te ukinuo presudu prvostupanjskog i
drugostupanjskog suda s obrazloženjem iz oduke U-III-4372/2021 (istovrsno i u
odluci U-III-5458/2021): " Ustavni sud najprije utvrđuje da su razlozi koje su sudovi
dali za odbijanje podnositeljičinog dokaznog prijedloga za saslušanjem njezine
zaposlenice Dinke Plavšić na okolnost obaviještenosti potrošača o rizicima valutne
klauzule vezane uz tečaj švicarskog franka u suprotnosti s naprijed navedenom
sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja
jer okolnost je li zaposlenica ovdje tužene podnositeljice dala odgovarajuće obavijesti
ovdje potrošaču i tužitelju o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka prije
sklapanja ovdje osporenog ugovor o kreditu nije utvrđena u kolektivnim postupku, niti
je Vrhovni sud presudom broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. utvrdio da se na
okolnost obaviještenosti potrošača ne mora provoditi „dokazni postupak“ kako
pogrešno tu presudu interpretira prvostupanjski sud (vidi točke 15. – 21. obrazloženja
ove odluke).
Slijedom navedenog, a posebno imajuću u vidu da je sud saslušao potrošača
na istu okolnost, podnositeljici je u skladu s točkama 21. – 22.2. načelnih stajališta
Ustavnog suda moralo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina
zaposlenica za koju podnositeljica tvrdi da da bi navodno dala odgovarajuće
obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer se drukčije tumačenje protivi
načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja.
Ustavni sud također utvrđuje da zaključak prvostupanjskog suda o tome da
podnositeljica nije dokazivala ili dokazala da bi njezin zaposlenik dao odgovarajuće
obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora i iz toga izveden zaključak da potrošač
nije bio obaviješten, unatoč tome to je izvođenje takvog dokaza podnositeljica
predložila već u odgovoru na tužbu i na istom ustrajala do okončanja parničnog
postupka, predstavlja proizvoljnu (arbitrarnu) ocjenu kojom se zanemaruju njezini
izričiti i odlučni navodi i dokazni prijedlozi, kao i proizvoljnu primjenu pravila o teretu
dokazivanja nespojivu s načelom jednakosti oružja u skladu s točkama 25.3. – 26.4.
načelnih stajališta.
Stoga je podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno
člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja pa je na temelju
članka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci.“
Stoga, ako naslovni Sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti
i ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik ustraje u tome da se u
ovom postupku provede dokaz saslušanjem tužitelja, i to na okolnost informiranosti
tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i
za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.
Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje
činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora
o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja
2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom
pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja.
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je
odraz odredbe članka 22. ZOO-a, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora
prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava
na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19
(NG OH c/a SC B. T. S.) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a T.
P. A.) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, pa se
predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj,
kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik
prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako
i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila
razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve
odredbe.
Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz
valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije
nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne
predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i
razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati
nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate
na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ponovno ističe da čak i u
slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim
postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u
odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list
SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,
111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna
odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,
vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog
ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa
stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011
od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je
ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u
stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju
pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni
zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno
imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe,
a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev
prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije
bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka
214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
No, sve i kad bi suprotno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud
smatrao da prethodno navedeni stav tuženika ne bi bio osnovan, u odnosu na
zastaru i tijek zateznih kamata treba uzeti u obzir i sljedeće.
Tužitelj je u svom podnesku od dana 24. kolovoza 2021. godine ukazao na
stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg proizlazi da
zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne
vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u
slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO),
kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti
sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Prvenstveno, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare te kod
stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok
imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo
sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u
svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.
Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači
osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti
trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.04.2007. godine
pa do 01.07.2013. godine, i to kako za razliku u kamati, tako i za razliku u tečaju, to
tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost
da je predmetna tužba podnesena dana 17.05.2019. godine. Dakle, prošlo je više od
tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.
Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH,
tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog
jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u
svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i od dosadašnje
pravne prakse.
Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o
obveznim odnosima ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa
je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne
zastarijeva. Ipak, takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske
zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to
je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav
sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog
ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim
pravom.
Međutim, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da se ima
primijeniti stav Vrhovnog suda RH, to tuženik ističe da naslovni sud ne može
zanemariti i druge implikacije i posljedice koje proizlaze iz takvog stava.
Očito je da pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odstupa
od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana
nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH, jer
dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti
ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s
dospijećem obveze.
Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti
nastali, pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala
nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat
(ex tunc učinci ništetnosti).
Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav Vrhovnog suda RH i s aspekta tih drugih
instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.
Budući da je Vrhovni sud RH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni
rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak
tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao
posljedica ništetnosti.
Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene
drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno
povezana s dospijećem obveze.
Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s
ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu Vrhovnog suda RH značilo
da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj
nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog
ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.
S druge strane, uzimajući u obzir novi stav Vrhovnog suda RH, za zaključiti je
da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena
ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje
znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i
njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u
smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost.
Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo
smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po
vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu
tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare,
s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je
došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.
Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje
prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na
što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se
odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje
pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što
obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s
ispunjenjem novčane obveze.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu
tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku
naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
Tuženik u podnesku od 21 rujna 2022. god., navodi kako je tužitelj podneskom
od dana 7. rujna 2022. godine, preinačio tužbu na način da sada zahtijeva isplatu
ukupnog iznosa od kn 23.777,53 s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o
valutnoj klauzuli i načinu podešavanja kamatne stope, čime je tužitelj povećao
tužbeni zahtjev za iznos od ukupno kn 3.241,96 s obzirom da je prvotno postavljenim
tužbenim zahtjevom s gore navedene osnove tražio isplatu iznosa od ukupno kn
20.535,57.
Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti
tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa
ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe.
Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,
58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu
do zaključenja prethodnog postupka, dok je u st. 2. istog članka propisana iznimka
preinačenja tužbe do zaključenja glavne rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije
mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.
Tuženik prvenstveno ističe kako preinaka tužbe nije dopuštena, a tužbeni
zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s
obzirom da je tuženik tužitelju dostavio svu potrebnu dokumentaciju.
Nadalje, odredbom čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91,
91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP), propisano je kako je nakon dostave
tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik
protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno
rješenje odnosa među strankama.
Opreza radi, tuženik u odnosu na ranije navedeno ističe kako se protivi
preinaci tužbe te stoga predlaže naslovnom Sudu donijeti rješenje kojim će se utvrditi
kako preinaka tužbe nije dopuštena.
Ako sud iz bilo kojeg razloga odluči raspravljati po preinačenoj tužbi, tuženik,
ostajući u cijelosti pri ranije istaknutom prigovoru zastare, posebno ističe prigovor
zastare i u odnosu na gore opisani preinačeni, odnosno povećani dio tužbenog
zahtjeva. Naime, tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, pa
tako osobito i potraživanje u dijelu povećanog tužbenog zahtjeva, istaknutog tek
podneskom od dana 7. rujna 2022. godine.
Tuženik u tom smislu upućuje i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske
od dana 5. ožujka 2019. godine, posl. broja Rev x 985/2017-2, u kojem gore
navedeni sud navodi: „Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP, preinaka tužbe je, između
ostalog, i povećanje postojećeg zahtjeva. Stoga, kada je tužitelj podneskom od 6.
travnja 2016. postojeći zahtjev povećao (za iznos od 57.480,44 kn) onda je on time
preinačio tužbu, pa je pri ocjeni prigovora zastare trebalo imati u vidu da je prekid
zastarijevanja za tražbinu od 57.480,44 kn nastupio tek podnošenjem tog podneska.“
Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog
postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012., došlo do prekida
zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet
bilo u zastari.
Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za
utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi
ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj
mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne
stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj ne bi imao pravo potraživati navodno
preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope, svakako u dijelu u kojem je
zahtjev za isplatu po toj osnovi istaknut tek podneskom tužitelja od dana 7. rujna
2022. godine.
Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici
Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno
tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20.
ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od
30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost
ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada
zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne
zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno
istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom
klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica
potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku
kolektivne zaštite.”
Da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope bilo u
zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju
poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se navodi:
„Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13.
lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po
osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako
je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više
preplaćene kamate.“
Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom Sudu donijeti rješenje kojim
će se utvrditi kako preinaka tužbe nije dopuštena, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja
kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Financijski izračun s pripadajućim
tablicama, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22.
veljače 2007. god., Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103519711 od
27.04.2019. god., Otplatni plan kredita od 27.04.2019. god., Prometi po kreditu za
razdoblje od 22.02.2007. – 12.03.2014. god., Predmet promjena kamatnih stopa po
kreditu br. 7103519711 od 20.07.2021.god., Odabir valute (str. 7), Prosječnu
ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale
stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF od 09. prosinca
2019.god., Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014.god.,
Priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015.god., Presudu Visokog prekršajnog suda
RH br. FPž-139/2018 od 29. ožujka 2018.god., Promet po kreditu br. 7103519711 za
razdoblje od 22.02.2007. – 20.07.2021.god., Presudu VSRH br. Rev-2781/2011-2 od
16.06.2015.god., Presudu suda EU u predmetu C-81/19, Opće uvjete promjene
kamatnih stopa Z. banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim
fizičkim osobama u primjeni od 01.srpnja 2013.god., Obavijest o novostima u
utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis od 08.01.2013.god., Izvod iz zapisnika s
prve sjednice Građanskog odjela VSRH (1/04) održane 05. ožujka 2004.god.,
rješenje VSRH br. Grv-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.god., Zaštita potrošača -
nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, Rješenje Županijskog suda u S.
br. Gž-1621/2016-1 od 25.04.2016.god., br. Gž Ovr-323/2018-2 od 04.05.2018.god.,
Rješenje županijskog suda u Z. br. Gž-1354/2019-2 od 19.03.2019.god.,m
Rješenje Županijskog suda u R. br. Gž-2066/2017-2 od 15.11.2018.god.,br. Gž-
2054/2018-2 od 03.12.2018.god., Rješenje Županijskog suda u S. B.
br. 8Gž-136/2019-2 od 28.02.2019.god., Rješenje Županijskog suda u Z. br. 5Gž-
24 od 25.11.2019.god., Rješenje Županijskog suda u Z. br. 21Gž-3772/19-2 od
20.112019.god., Rješenje Županijskog suda u P. br. Gž-947/2019-2 od
30.10.2019.god., Rješenje Županijskog suda u D. br. 8Gž-932/2019-3 od
12.02.2020.god., Presudu i Rješenje VSRH br. Rev-2221/2018-11 od
03.09.2019.god., Presudu i Rješenje Visokog Trgovačkog suda RH br. 43Pž-
7129/13-4 od 13.06.2014.god., Presudu VSRH br. Rev-3142/2018-2 od
19.03.2019.god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2233/2019 od 10.06.2020.god.,
Presudu i Rješenje VSRH br. Rev-1172/2018-2 od 19.03.2019.god., Pravno
shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.god., Presudu
Županijskog suda u V. br. Gž-503/2020-2 od 19.05.2020.god., br. 26Gž-
324/2020-3 od 08.07.2020.god., Presudu Županijskog suda u B. br. Gž-
281/2019-2 od 21.05.2020.god., Presudu Županijskog suda u Z. br. Gž-
2406/2019-2 od 01.07.2020.god., Presudu Županijskog suda u Š. br. Gž-
705/2020-2 od 22.12.2020.god. br. Gž-286/2020-2 od 21.12.2020.god., Presudu i
Rješenje Županijskog suda u Z. br. 6Gž-105/2021-2 od 21.04.2021.god., Devizni
kredit – na što morate obratiti pažnju, Nove pogodnosti, elastični krediti, rastezljivi po
potrebi, Elastični stambeni krediti bez naknade do 30. lipnja 2005.god., Elastični
krediti za automobile, skutere i plovila – rastezljivi po potrebi, Vaš stambeno-kreditni
program bez naknade do 01.09., Vaš stambeno – kreditni program, krediti vezani za
CHF – analiza oglašavanja 2004.-2008., Presudu Županijskog suda u S. br. Gž-
2707/2017-2 od 21.06.2018.god., Presudu Županijskog suda u O. br. Gž-
624/2017-3 od 17.05.2017.god., Presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-1308/16-3
od 09.07.2018.god. Presudu i Rješenje Županijskog suda u Š. br. Gž-
826/2017-2 od 04.11.2019.god., Presudu Županijskog suda u K., Stalna
služba u G., br. Gž-1065/2018-3 od 03.12.2019.god., Presudu Županijskog
suda u Rijeci br. Gž-959/2018-2 od 12.09.2019.god., Knjigovodstveno-financijsko
vještačenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. od
25. srpnja 2022. god., Provjeru zbroja prema podacima vještaka, presudu ŽS u S.
br. Gž-755/2021-2 od 13.10.2021. god., presudu ŽS u V. G. br. 17 Gž-
7635/2021-2 od 03.02.2022. god., Presudu ŽS u S. B. br. Gž-
1429/2021-3 od 24.02.2022. god., Presudu ŽS u Z. br. Gž-1200/2021-2 od
02.06.2021. god., Rješenje VSRH br. Revd-4393/2021-2 od 13.10.2021. god.,
presudu suda (IV vijeće) u predmetu C-243/20 od 21.12.2021. god., rješenje ŽS u
S. br. Gž-633/2021-2 od 14.07.2021. god., rješenje ŽS u Z. br. 39 Gž-
1748/2021-2 od 27.05.2021. god., rješenje ŽS u Z. br. 77 Gž-1562/2021-2 od
05.10.2021. god., presudu i rješenje ŽS u S. B., S. služba u P.
br. 15 Gž-1077/2020-3 od 02.02.2021. god., presudu VSHR br. Rev-141/2006-2 od
22.02.2006. god., presudu i rješenje VSRH br. Rev-170/2006-2 od 28.02.2006.,
presudu VSRH br. Rev x-1125/2013-2 od 25.02.2014., rješenje ŽS u B. br.
Gž-718/2021-2 od 08.07.2021.god., odluku Ustavnog suda RH br. U-III-5458/2021
od 30.06.2022. god. i br. U-III-4372/2021 od 30.06.2022. god., Rješenje ŽS u
V. br. Gž-1252/2021-2 od 20.10.2021. god. i rješenje VSRH br. Rev x-
985/2017-2 od 05.03.2019. god.,
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u
daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih
uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu
neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili
ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih
sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene
odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme
sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe,
ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih
uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se
na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se
prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom
mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su
jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu
RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila
ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne
propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora
svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je
kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju
trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati
za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen
(st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća
pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio
oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
U prvom redu valja primijetiti da su stranke u odredbi čl. 16 predmetnog
Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007.
god., ugovorile da se u slučaju spora ugovara nadležnost stvarno nadležnog suda
prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proiziđe iz
pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.
Predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305, među
strankama je sklopljen u S., dana 22. veljače 2007. god., pa tako nema nikakve
dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o sporu proizišlom iz pravnog odnosa
zasnovanog poslovanjem podružnice tuženika u S., pa je tako u konkretnom
slučaju mjesno nadležan i ovaj sud prema sjedištu podružnice tuženika u S..
Radi navedenog, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je odbijen kao neosnovan.
Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog
Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007.
god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita,
i to u svrhu kupnje motornog vozila marke R. (čl. 1 Ugovora).
Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god.,
djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je
Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe
od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje
tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. posl.
br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog,
pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31.
prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i
nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s
korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama,
o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično
postupanje ubuduće.
Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka,
Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09.
travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god.,
uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa
pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje
promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može
tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika)
"obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Z..
Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u
dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih
banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god.,
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore
o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je
time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do
31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.
i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da
prekine s gore opisanim postupanjem.
Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje
zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne
presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.
lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima
koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se
nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim
jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se
takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004.
god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora
nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim
za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i
u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i
to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,
125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama
Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim
postupanjem.
U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br.
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela,
ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u
sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom
utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje
posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom,
podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne
osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem,
uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne
interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču
čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački,
antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže
povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe
protiv koje se tužba podnosi (st. 2).
U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni
postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju
vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom
u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača
"P.", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i
ovdje prednika tuženika S. G. - S. banka d.d. S..
Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu za kupnju
motornog vozila br. 3208486305 od 22. veljače 2007. god., može opstati bez spornih
ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj
valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324
st. 1 ZOO-a.
Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih
dijelova predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3208486305 od
22. veljače 2007. god., predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila,
sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među
parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje, (čl. 2. st. 1
Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna,
odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.
Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja
ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na
HRK na dan isplate kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te poznate parametre),
pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i
valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imali
primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj
CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).
Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a
kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20.
ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni
rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti
jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju
zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje
pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u
Z., broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.
Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu
iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude
Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno
donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.
br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed
promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu
je podnijela dana 17. svibnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet
godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao
neosnovan.
Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor na tijek zakonskih
zateznih kamata, pozivajući se na odredbu čl. 1115 ZOO-a, kojom je propisano da
kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim
kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva.
Naime, u odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom
odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s
povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Stoga se tuženik neosnovano protivi i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od
dana plaćanja - stjecanja pojedinih uplaćenih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku
stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogao imati saznanja da bi pojedine
odredbe predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila bile ništetne, a
sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st.
2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije
mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o
kreditu bile ništetne.
Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je vještak dužan u obzir uzeti i
iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili
kamatna stopa bili niži od početnih, pozivajući se na odredbe čl. 323 ZOO-a, a što bi
značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je
tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi
od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno
plaćao.
U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem
kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim
sud ne raspolaže.
Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog
vještaka M. T. oec., u njenom vještvu od 25. srpnja 2022. godine, a iz kojeg
vještva je razvidno da je tužiteljica od isplate kredita dana 27. veljače 2007. god,
zaduživana, odnosno da je vršila otplatu kredita obračunato po kamatnim stopama i
u visini anuiteta kako slijedi: od 1.04.2006., kamatna stopa 5,200, 236,33 CHF, od
1.10.2007., kamatna stopa 6,100, 242,90 CHF, od 1.02.2008., kamatna stopa 6,550,
246,06 CHF, te od 1.07.2009., kamatna stopa 7,550, 251,61 CHF.
Ovaj sud u potpunosti prihvaća navode tužiteljice kada ukazuje na pogrešku u
izračunu imenovanog vještaka, koji je izračunao više plaćeno po svakom mjesecu, pa
tako točan zbroj tih mjeseci nije 23.630,03 kn, već 23.777,53 kn (kolona 8. Tablice na
str. 6 vještačenja), a razlog tome je odbijanje stavki 2.-7. u tablici, od stavki 1., 8.-84.,
što može i provjeriti i utvrditi sam sud, a sve obzirom da je vještak vršio prebijanja
iznosa preplate sa mjesecima kada preplate nije bilo, a za što ne postoji nikakav
pravni osnov.
Tužiteljica osnovano ističe i to da se ovdje radi o jednostavnoj matematičkoj
radnji zbrajanja, što može provjeriti i utvrditi i sam sud, i za koju nije potrebno nikakvo
specifično stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a), te osnovano
ukazuje kako u tu svrhu nije potrebno dodatno pozivati vještaka na dopunu nalaza i
mišljenja.
Naime, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti
predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik
tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, u
okviru kojih ovaj sud donosi svoju odluku jednako kao i u okviru tužbenog zahtjeva, i
to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o
kreditu za kupnju motornog vozila pravovaljan u cijelosti.
Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je
utvrđeno da je isti sklopljen među strankama u svrhu kupnje motornog vozila R.
(čl. 1 Ugovora), dok je iz sačinjenog vještva imenovanog vještaka razvidno da je
odobreni iznos kredita od 16.655,94 CHF iskorišten u iznosu od 16.609,81 CHF, te d
a je iskorišteni iznos od 16.609,81 CHF u cijelosti plaćen na račun prodavatelja
motornog vozila A. k. G., pa nije jasan prigovor tuženika kada navodi
da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila
isključivo za potrošačke svrhe.
Osim toga, nema nikakve dvojbe da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog
zahtjeva radi isplate, a nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem u svrhu izračuna visine tužbenog zahtjeva, dopušten u smislu odredbi
ZPP-a, a koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na zajedničkoj
sjednici dana 26. studenog 2021. godine.
Tuženik se toga nije u mogućnosti s uspjehom protiviti niti preinaci tužbe
povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom tužiteljice od 07. rujna 2022.
godine.
Radi svega navedenog, tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje
ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredbi o valutnoj klauzuli i
promjenjivom tečaju CHF iz čl. 1, čl. 2 i čl. 6, predmetnog Ugovora o kreditu za
kupnju motornog vozila, kao i na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog
promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne
odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, prihvaćeni su u
cijelosti, te je donijeta odluka kao u izrteci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužiteljici
su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod.,
pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i
troškovi PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi
knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za
sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u razmjernom iznosu od 555,00 kn, i pristojbe
presude u iznosu od 587,77 kn, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi
(N.N. br. 53/19).
U Splitu, 04. studenog 2022. godine
S U D A C
Živomir Topić,v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od
15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u
Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika