Posl. br. 11 P-308/2022-12

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

      Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl. br. 11 P-308/2022-12

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu po tužbi tužitelja R. H., OIB …, kojeg zastupa ŽDO u R., protiv tuženika: 1. J. d.d. C., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i B. M., odvjetnici u R., i 2. G. C., C., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u R., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed, VPS: 501.000,00 kn, nakon rasprave zaključene dana 20. rujna 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja M. F., zamjenice ŽDO u R., punomoćnika 1.tuženika M. M., odvjetnika u R., i punomoćnika 2.tuženika D. D., odvjetnika u R., dana 4. studenog 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Utvrđuje se da nekretnina označena kao kč. 1/66 upisana u zk.ul. 6299, predstavlja pomorsko dobro.

II.              2.tuženik G. C., C., OIB …, dužan je trpjeti da R. H., OIB …, u zemljišnoj knjizi učini vidljivim status pomorskog dobra za nekretninu označenu kao kč. 1/66 upisanu u zk.ul. 6299.

III.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja prema 1.tuženiku J. d.d. C., …, OIB …, koji glasi:

              "1.tuženik J. d.d. C., … OIB, dužan je trpjeti da R. H., OIB …,  u zemljišnoj knjizi učini vidljivim status pomorskog dobra za nekretninu označenu kao kč. 1/66 upisanu u zk.ul. 6299."

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Odbacuje se tužba tužitelja u odnosu na oba tuženika u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da nekretnina označena kao kč. 1/67 upisana u zk.ul. 5913 k.o. C., predstavlja pomorsko dobro.

              Tuženici su dužni trpjeti da R. H. u zemljišnoj knjizi učini vidljivim status pomorskog dobra za nekretninu označenu kao kč. 1/67 upisanu u zk.ul. 5913 k.o. C.."

II.              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

1.                            Tužitelj u tužbi (ranije protutužbi) navodi da je temeljem Uredbe Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. C. za područje gradske plaže C. (NN 46/00), određena granica pomorskog dobra za nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu posl.br. P-2141/14, koji se vodi po tužbi 1.tuženika J. d.d. C., protiv ovdje tužitelja, te G. C., a radi se o nekretnini označenoj kao kč.br. 1/66, upisanoj u zk.ul. 6299, k.o. C.. Navedeno da je razvidno iz spisa Općinskog suda u C. posl.br. Z-192/11. Stoga da ne bi trebalo biti sporno da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. G. C. da je upisan kao vlasnik temeljem nezakonite odluke Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-5567/11, odnosno Z-3375/13. Tužitelj da je protiv G. C., tj. ovdje 2.tuženika pokrenuo parnični postupak u svezi tog upisa. Pravni prednik 1.tuženika J. d.d. C. da nije bio nositelj prava korištenja na toj nekretnini, već se radilo o javnom odnosno pomorskom dobru kojim je isti samo upravljao u smislu odredbe članka 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima. Cijelo područje G. p. C., da je bilo u cijelosti pomorsko dobro i prije Uredbe. Naime, temeljem Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (NN 19/74, NN 24/74, NN 39/74, NN 39/75, NN 17/77, NN 18/81, NN 31/86, NN 47/89, NN 26/93, NN 17/94, NN 29/94, NN 107/95 i NN 108/95), dalje ZPVDLP, pravni prednik 2.tuženika G. C. da je donio Odluku o pojasu  pomorskog dobra na teritoriju O. C. (Službene novine 36/87 i 11/92), a Odlukom od 26. siječnja 1994. (Službene novine PGŽ 3/94), da je propisao granicu pomorskog dobra za G. C., te da je tom Odlukom utvrđen kontinuitet pomorskog dobra na prijepornoj nekretnini. Stoga da je upis G. C. na toj nekretnini nezakonit. Nadalje, ističe da nije točno da je G. C. odnosno njegov pravni prednik O. C., mogao biti vlasnik na toj nekretnini u vrijeme kada je 1.tuženik J. d.d. sagradio restoran na istoj, tj. pred trideset godina, i to iz razloga jer da je to bilo to doba društvenog vlasništva, a i jer je zemljište i tada bilo pomorsko dobro, u smislu odredbe članka 4. ZPVDLP. 2.tuženik J. d.d. da u svojoj tužbi nije dokazao da je dobio pravo korištenja pomorskog dobra u vrijeme gradnje, a u smislu navedene zakonske odredbe. U vrijeme predmetne gradnje na snazi da su bila pravna pravila OGZ-a. Također da nije dokazano da je gradnja vršena temeljem valjane pravne osnove, odnosno građevinske dozvole i slično. Neovisno o navedenom, pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru da se nisu mogla stjecati po bilo kojoj osnovi još od 1939. godine, od stupanja na snagu Uredbe o pomorskom javnom dobru. Objekt na čiju gradnju se poziva 1.tuženik J. d.d., da se nalazi na samoj plaži, unutar ograđenog područja plaže, te da predstavlja gradsku plažu. Ta nekretnina da je ranije bila evidentirana u zemljišnim knjigama kao javno dobro, tako da je 2.tuženik G. C. tom nekretninom mogao upravljati, kao pomorskim dobrom, samo do dana stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. godine. Stupanjem na snagu tog Zakona, da je prestalo svako pravo 2.tuženika na pomorsko dobro, tako da niti 1.tuženik J. d.d. nije mogao steći stvarno pravo na nekretnini sagrađenoj na pomorskom dobru. Tužitelj dalje navodi da je temeljem Uredbe Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. C., za područje G. . C., izrađen i parcelacijski elaborat radi provedbe Uredbe u katastru i zemljišnoj knjizi, te da je sačinjen popis katastarskih čestica koje pripadaju pomorskom dobru. ODO u C. da je podnijelo nadležnom Općinskom sudu u C. prijedlog da se za kč.br. 1/66 u zemljišnoj knjizi učini vidljivim status pomorskog dobra, što da je Općinski sud i učinio, međutim, rješenje da je ukinuto po žalbi 2.tuženika G. C., te je tada kao vlasnik upisan G. C.. Sve da je G. C. i bio vlasnik, tada da bi temeljem odredbe članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nastupile posljedice potpunog izvlaštenja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da nekretnina kč.br. 1/66 predstavlja pomorsko dobro.

2.                            U podnesku od 8. rujna 2015. tužitelj navodi da 1.tuženik nije dokazao da je pošteni graditelj, da nema građevinsku dozvolu, niti dokaz da je nekretnina ušla u njegovu pretvorbu, odnosno da je procijenjena u tom postupku. Predmetna nekretnina da nije niti mogla ući u pretvorbu jer je bila pomorsko dobro, neovisno o kulturi upisanoj u katastru i zemljišnoj knjizi. Tužitelj tvrdi da se radi o bespravnom objektu, sagrađenom na pomorskom dobru, tako da nije bilo moguće steći bilo koje stvarno pravo na tom objektu. Gradnjom na pomorskom dobru, ono što je sagrađeno postaje pomorsko dobro u smislu odredbe članka 6. stavak 2. ZPVDLP. Predmetne nekretnine da su pomorsko dobro barem od 1987. godine, kada je tadašnja O. C. donijela Odluku o utvrđivanju pojasa pomorskog dobra (Službene novine 36/87 i 11/92), te Odluku o određivanju pomorskog dobra za G. C. (Službene novine 3/94). Taj status da je ostao sve do Odluke (NN 46/00). Kako je tužitelj iz spisa posl.br. P-2141/14, proširio tužbeni zahtjev na kč.br. 1/67, to je i ovdje tužitelj proširio protutužbu na navedenu katastarsku česticu, tako da sada od oba tuženika zahtijeva donošenje presude citirane u izreci.

3.                            1.tuženik u podnesku od 8. rujna 2015. ističe da je sagradio objekt, i to poslovni objekt ugostiteljske namjene, tipa restoran, prizemlje i jedan kat (P plus 1) – restoran plaža, kao slobodno stojeći objekt 1963. godine, pa da valja primijeniti pravno pravilo iz paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika, koja regulira stjecanje prava vlasništva građenjem ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio, ili se nije protivio. U konkretnom slučaju, da su ti uvjeti ispunjeni jer se nitko nije protivio građenju. Prema stavu sudske prakse koja se s vremenom mijenjala, da je postajala relevantnija vrijednost ulaganja od poštenja graditelja, a 1.tuženik J. d.d. da je u gradnju uložio više od vrijednosti zemljišta, tj. 2.815.056,11 kn, a vrijednost objekta da je bila veća od vrijednosti zemljišta još i u vrijeme gradnje 1963. godine. Objekt da je procijenjen u temeljni kapital trgovačkog društva J., kao restoran P., neto površine 376,82 m2, natkrivena terasa 33,35 m2, i nenatkrivena terasa 277,75 m2, odnosno neto komercijalna površina 462,93 m2, a naznačena je i brutto površina i brutto volumen.

4.                            Postupak po protutužbi sadašnjeg tužitelja, a prije 2.tuženika, izdvojen je rješenjem posl.br. P-2141/2014-15 od 3. lipnja 2016., a nakon što su se stranke na pripremnom ročištu dana 19. studenog 2015. suglasile da protutužbeni zahtjev 2.tuženika predstavlja prethodno pitanje u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja J. d.d. C., kojim zahtijeva utvrđenje vlasništva objekta sagrađenog na kč.br. 1/66 i 1/67.

5.              Sada 1.tuženik J. d.d., u odnosu na tužbeni zahtjev sada tužitelja R. H., ističe da predmetne nekretnine ne predstavljaju pomorsko dobro jer da tako nisu označene u katastru i zemljišnim knjigama. Granica pomorskog dobra da je sačinjena suprotno odredbama Uredbe o postupku utvrđivanja granica pomorskog dobra (NN 158/03). 1.tuženik da je gradnju vršio još 1963. godine, odnosno prije nego što je zemljište postalo pomorsko dobro, te da je vlasništvo stekao kao pošteni graditelj, a radi se o objektu velike vrijednosti.

6.                            Sada 2.tuženik, G. C., osporio je tužbeni zahtjev iz razloga kao u ranijem postupku posl.br. P-2141/14, tj. iz razloga jer 1.tuženik J. d.d. nije bio osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, jer da pravo vlasništva nije moglo postojati na stvarima u društvenom vlasništvu. Stoga da 1.tuženik J. d.d. nije mogao steći pravo vlasništva građenjem. Sporna nekretnina da je bila u režimu društvenog vlasništva. Činjenica da je nekretnina ušla u pretvorbu društva J. d.d., da nije relevantna, jer da se pravo vlasništva ne stječe rješenjem HFP-a, već se radi po rješenju koje predstavlja uvjerenje o činjenicama. Stoga da poštenje 1.tuženika prilikom gradnje nije relevantno.

7.                            Na pripremnom ročištu dana 27. veljače 2017., 2.tuženik G. C. je predao podnesak u kojem navodi da kč.br. 1/66 ne predstavlja pomorsko dobro niti je ikada bila u funkciji mora, da se u katastru i zemljišnim knjigama ne vodi kao kultura plaža, žal, lukobran, odnosno uopće kao kultura koja bi upućivala na pomorsko dobro. Granica pomorskog dobra da je sačinjena suprotno odredbi članka 3. Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra. Već otprije da je bio izgrađen objekt ugostiteljske djelatnosti, pa da je granica povućena suprotno navedenoj Uredbi. Objekt koji je sagrađen na predmetnoj nekretnini, da je postojao još i ranije tj. još od 1927. godine.  2.tuženik da je dostavio fotografiju iz tog doba. Stoga da nije točno niti da je 1.tuženik objekt stekao gradnjom iz 1963. godine, jer je objekt sagrađen puno ranije.

8.                             1.tuženik J. d.d. u podnesku od 7. ožujka 2017. ističe da se na fotografijama koje je dostavio 2.tuženik G. C., ne nalazi objekt plaža kojeg je sagradio tuženik, već drvene kućice u funkciji kupališta. 1.tuženik je ujedno ispravio činjenične navode u svezi gradnje objekta P., te ističe da je zapravo sagrađen 1955. godine, a adaptiran 1977. godine. Navedeno da proizlazi iz Elaborata o procijenjenoj vrijednosti pravnog prednika 1.tuženika HTP C.. Objekt da je vođen u poslovnim knjigama 1.tuženika i prije pretvorbe, što da je razvidno iz istog Elaborata, kojim je objekt procijenjen u temeljni kapital 1.tuženika.

9.                            1.tuženik J. d.d. u podnesku od 29. kolovoza 2017. ističe da je tužitelj u obvezi plaćanja naknade 1.tuženiku za potpuno izvlaštenje, ukoliko se radi o proširenju granica pomorskog dobra, odnosno naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

10.                            Na ročištu za glavnu raspravu dana 18. siječnja 2018. tužitelj je istakao da je kč.br. 1/67 u međuvremenu upisana kao pomorsko dobro.

11.                             Rješenjem posl.br. P-460/2016-51 od 19. studenog 2018. određen je prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka, koji se vodi kod Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze županije, za izmjenu granica pomorskog dobra, pod posl.br. 342-01/18-02/47, a na suglasni prijedlog 2.tuženika, s kojim su se suglasili tužitelj i 1.tuženik.

12.                            Tužitelj je podneskom od 25. travnja 2022. predložio nastavak postupka, navodeći da je zahtjev 2.tuženika G. C. za izmjenu utvrđene granice pomorskog dobra, odbijen, te da je ta odluka konačna, tako da je Uredba Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra… (NN 46/00), ostala na snazi u neizmijenjenom obliku.

13.                            Rješenjem posl.br. P-460/2016-7 od 9. svibnja 2022. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

14.                            Na ročištu za glavnu raspravu dana 20. rujna 2022. stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda.

15.                            Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, pribavom spisa, dokumentacije i podataka od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u C., čije preslike prileže spisu, te pribavom podataka i dokumentacije od Cerp, čije preslike također prileže spisu, dok je odbio dokazni prijedlog oba tuženika za provođenje građevinskog vještačenja na okolnost vremena izgradnje objekata na spornim katastarskim česticama, iz razloga jer je navedeni dokazni prijedlog ocijenjen suvišnim, budući je činjenično stanje dovoljno utvrđeno provedenim dokazima.

16.              Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, a djelomično nije dopušten.

17.              Nije sporno da su Odlukom o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. C. za područje G. p. C. (NN 46/00), nekretnine kč.br. 1/66, upisana u zk.ul. 6299, i kč.br. 1/67  5913, obje u k.o. C., utvrđene pomorskim dobrom.

18.              Nije sporno da je takav status tih nekretnina ostao sve do danas, a što je razvidno i iz podataka Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze Županije, Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Županiji, Klasa: 342-01/19-01/41, Ur.br. 2170-07-02/5-22-08 od 14. ožujka 2022. (list 246 spisa).

19.              Sporno je da li predmetne nekretnine predstavljaju pomorsko dobro, s obzirom na prigovor da je Odluka o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. C. za područje G. p. C. (NN 46/00), donesena u nezakonitom postupku.

20.              Sporno je i da li predmetne nekretnine predstavljaju pomorsko dobro s obzirom  na tvrdnju 1.tuženika J. d.d. C., da je vlasništvo zemljišta i  objekta stekao građenjem na predmetnim katastarskim česticama.

21.              Prema odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (NN 19/74, NN 24/74, NN 39/74, NN 39/75, NN 17/77, NN 18/81, NN 31/86, NN 47/89, NN 26/93, NN 17/94, NN 29/94, NN 107/95 i NN 108/95), dalje ZPVDLP, pomorsko dobro jesu morska obala, luke, lukobrani, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te ostali dijelovi obalnog mora, njihovo podmorje (morsko dno i podzemlje), i u njima živa i neživa prirodna bogatstva (ribe, rude i dr.).

22.              Prema odredbi članka 3. stavak 2. i 3. Zakona o pomorskom dobru i  morskim lukama (NN 158/03, NN 100/04, NN 141/06, NN 38/09, NN 123/11, 56/16 i 98/19), dalje, ZPDML, pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva.

23.              Prema odredbi članka 14. stavak 1. istog Zakona, granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice. Prema odredbi stavka 6. istog članka, protiv rješenja Povjerenstva za granice Ministarstva, može se uložiti žalba Ministarstvu.

24.              Prema odredbi članka 2. stavak 1. i 2. Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra (NN 8/2004,) za svaku županiju na čijem području postoji pomorsko dobro osniva se županijsko povjerenstvo za granice pomorskog dobra (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo), koje izrađuje prijedlog granice pomorskog dobra i ostavlja ga povjerenstvu za granice Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka na donošenje. Prema odredbi članka 3. stavak 3. navedene Uredbe, kada Povjerenstvo predlaže granicu pomorskog dobra širu od zakonskog minimuma (od 6 metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda), dužno je uvažiti kriterije propisane tom Uredbom, a između ostalog, granica pomorskog dobra utvrđuje se do postojećih prirodnih i legalno sagrađenih umjetnih prepreka kao što su: prirodni pokosi, niska vegetacija i raslinje, šume, kopneni rub šetnice, morski rub razvrstane ceste, potporni zidovi, građevine za stanovanje i odmaranje, kulturne, vjerske, povijesne građevine, suhozidi, betonski zidovi i slično.

25.              Prema odredbi članka 9. Uredbe, granica pomorskog dobra utvrđuje se rješenjem u upravnom postupku koje donosi Povjerenstvo Ministarstva, te treba sadržavati opis granice pomorskog dobra i popis  zemljišno-knjižnih i katastarskih čestica koje se nalaze na pomorskom dobru koje se utvrđuje.

26.              Prema odredbi članka 14. stavak 3. iste Uredbe, Županijsko povjerenstvo za granicu pomorskog dobra, se sastoji od osam članova, s time da je jedan član predstavnik lokalne samouprave na čijem se području utvrđuje granica pomorskog dobra.

27.              U konkretnom slučaju, predmetne nekretnine utvrđene su pomorskim dobrom sukladno citiranim propisima, dakle, u zakonom propisanom postupku. Tuženici ne obrazlažu u čemu se sastoji nezakonitost u donošenju Uredbe Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra za sporne nekretnine (NN 46/00).

28.              Iz fotografija koje je dostavio 2.tuženik, a koje prikazuju položaj predmetnih nekretnina (list 119-126 spisa), proizlazi upravo da se radi o plaži te plažnom sadržaju od davnih vremena, budući fotografije odnosno razglednice nose datume iz 1927. nadalje, dakle, radi se o pomorskom dobru po definiciji iz prije citirane odredbe članka 4. ZPVDLP odnosno članka 3. stavak 2. i 3. ZPDML.

29.              Pozivanje 2.tuženika G. C. na činjenicu da nije sudjelovao u postupku utvrđenja granice pomorskog dobra za predmetne nekretnine, a na koju okolnost se pozivao u zemljišno-knjižnom postupku, nije osnovano, neovisno o navodima iz drugostupanjske odluke Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-3386/09-2 od 28. prosinca 2009. (list 202-205 spisa), kojom odlukom je odbijen prijedlog tužitelja da se u zemljišnim knjigama učini vidljivim pomorsko dobro, između ostalog i za kč.br. 1/66. Ovo stoga što 2.tuženik niti ne tvrdi da je u predmetnom upravnom postupku koristio pravo žalbe, a niti da mu je to netko onemogućio. 2.tuženik ne može niti tvrditi da  za predmetno utvrđivanje granice pomorskog dobra na njegovom području nije znao, s obzirom da prijedlog daje Županijsko povjerenstvo za granice pomorskog dobra, a član tog Povjerenstva je predstavnik lokalne samouprave na čijem se području utvrđuje granica pomorskog dobra, konkretno, dakle, predstavnik tuženika. U svakom slučaju, sve prigovore u svezi navedenog upravnog postupka, 2.tuženik je ovlašten iznijeti u tom postupku. Dodatno, nije sporno, a proizlazi i iz dopisa Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze, Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Županiji, od 14. ožujka 2022. (list 246 spisa), da je G. C., tj. ovdje 2.tuženik, podnio navedenom Povjerenstvu zahtjev za izmjenu utvrđene granice pomorskog dobra, i to upravo granica utvrđenih Uredbom Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra za područje G. p. C. (NN 46/00), te da je zahtjev odbijen, te da Uredba kojom je utvrđena predmetna granica ostaje i dalje na snazi. To znači da je 2.tuženik iskoristio sva pravna sredstva u upravnom postupku u svezi utvrđivanja granica pomorskog dobra, te da je u tom postupku sudjelovao.

30.              Činjenica da je eventualno na predmetnim nekretninama koje su utvrđene pomorskim dobrom sagrađen legalni ili ilegalni objekt, ne utječe na status pomorskog dobra, a u smislu odredbe članka 118. stavak 6. ZPDML. Po toj zakonskoj odredbi, postojeće građevine na pomorskom dobru izgrađene ili stečene sa valjanom pravnom osnovom koje se koriste za stanovanje, dat će se na posebnu uporabu za sve vrijeme dok se koriste za stanovanje, bez naknade, a korisnik građevine dužan je zatražiti koncesiju za posebnu uporabu u roku od godine dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, a prema odredbi iz stavka 6. istog članka, ako se dio građevine iz stavka 5. i 6. koristi za obavljanje gospodarske djelatnosti za korištenje građevine u tom dijelu, potrebno je zatražiti koncesiju za obavljanje gospodarskih djelatnosti. Činjenica da postoje objekti, dakle, ne utječe na status pomorskog dobra. Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 5. tog Zakona, prema kojoj odredbi građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju se pripadnošću pomorskog dobra, a na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva, ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Dakle, sud zaključuje da predmetne nekretnine predstavljaju pomorsko dobro. Dodatno, glede pozivanja 1.tuženika J. d.d., da je vlasništvo stekao kao pošteni graditelj, ističe se, pored prije navedenog (tj. da bi i u tom slučaju sagrađeni objekt postao pomorsko dobro kao njegov pripadak, neovisno o savjesnosti gradnje), da vlasništvo nije mogao steći pretvorbom društvenog vlasništva iz razloga jer predmetni objekt Plaža nije procijenjen u njegov temeljni kapital u postupku pretvorbe, a što proizlazi iz iskaza nekretnina Fonda od 2. lipnja 2003. (list 179-190 spisa), kao i iz dopisa Cerp, od 6. lipnja 2018. (list 222 spisa), iz kojeg je razvidno da nekretnina označena kao kč.br. 1/66 upisana u zk.ul. 6299 (ranije zk.ul. 5913), k.o. C., nije navedena kao procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe pravnog prednika 1.tuženika J. H. C.. Isto proizlazi iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 2. lipnja 1994. (list 226-236 spisa).

31.              Prema odredbi članka 390.a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, NN 73/00, NN 114/01, NN 79/06, NN 141/06, NN 146/08, NN 38/09, NN 153/09, NN 143/12), dalje ZV, trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

-          društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i,

-          koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i,

-          čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

Prema odredbi članka 47. Zakona o privatizaciji (NN 21/96), dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose se Fondu (za privatizaciju), ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

32.              1.tuženik, dakle, ni na koji način nije mogao steći pravo vlasništva objekta pretvorbom društvenog vlasništva, pa tako niti zemljišta na kojem je eventualno objekt sagrađen, bez obzira koji propis o stjecanju prava vlasništva građenjem valja primijeniti, budući predmetne nekretnine nisu procijenjene u njegov temeljni kapital, a sve pretpostavke iz citirane odredbe članka 390.a. ZV-a, moraju biti kumulativno ispunjene. Tu se uzgred napominje da se 1.tuženik ne može osnovano pozivati na propise koji su prije stupanja na snagu ZV-a regulirali pravo vlasništva, budući je pravni prednik 1.tuženika bio društveno poduzeće te je isključivo mogao imati knjižno ili izvanknjižno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu, odnosno gradnjom nije mogao steći pravo vlasništva koje je u to vrijeme bilo rezervirano samo za fizičke osobe i građanske pravne osobe. Građenjem je eventualno mogao steći pravo korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu, što je u konkretnom slučaju irelevantno, s obzirom da predmetne nekretnine nisu procijenjene u temeljni kapital pravnog prednika 1.tuženika.

33.              Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje da je nekretnina kč.br. 1/66, upisana u zk.ul. 6299 k.o. C., usvojiti u cijelosti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

34.              Ujedno je u odnosu na 2.tuženika G. C., valjalo usvojiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva trpljenje da tužitelj u zemljišnoj knjizi učini vidljivim status pomorskog dobra za nekretnine označene kao kč.br. 1/66, upisane u zk.ul. 6299. Naime, u odnosu na ovaj zahtjev, 2.tuženik je pasivno legitimiran s obzirom da je nesporno upisan zemljišno-knjižni vlasnik, a nakon odluke Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-3386/09-2, od 28. prosinca 2009., kojom odlukom je pravomoćno odbijen prijedlog tužitelja za taj upis. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke presude.

35.              1.tuženik, međutim, nije pasivno legitimiran u odnosu na ovaj zahtjev, budući nije upisani zemljišno-knjižni vlasnik, pa je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

36.              Glede nekretnine označene kao kč.br. 1/67, upisane u zk.ul. 5193 k.o. C., iz izvatka iz zemljišnih knjiga (list 166-177 spisa), razvidno je da je već upisano pomorsko dobro u vlastovnici (B), pa tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje da ista nekretnina predstavlja pomorsko dobro, a niti da se taj status učini vidljivim u zemljišnim knjigama, budući je to već učinjeno. Stoga je u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbaciti, pozivom na odredbu članka 187. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13,   NN 70/19 i NN 80/22), dalje ZPP. Slijedom navedenog, riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

37.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a, budući su stranke u sporu uspjele podjednako.

 

U Rijeci, 4. studenog 2022.

 

                                                                                                                              Sudac:

                                                                                                                Željka Štrk-Vozila, v.r.

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave  iste, u smislu odredbe članka  335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).