1

Poslovni broj: Gž-265/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-265/2022-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola,u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz K., O., L., OIB: ... zastupanog po punomoćnicima D. L. i B. F., odvjetnicima u M., protiv tuženika: 1. REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Stalna služba u Makarskoj i 2. I. A. iz I.,  radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-963/2019-24, od 11. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2022.

 

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj: P-963/2019-24, od 11. studenog 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se proglasi nedopuštenom ovrha određena u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-2578/15, ranije poslovni broj Ovr-390/13 kod Općinskog suda u Makarskoj, na predmetu ovrhe nekretnine označene kao č.zgr. 514 upisane kao "dvorište i zgrada" površine 241 m2 u z.k.ul. 1235 k.o. I. (st. 1.) Istom je presudom naloženo tužitelju da u roku od 15 dana na ime troškova postupka naknadi 1. tuženici iznos od 17.500,00 kn.

2. Protiv te je presude žalbu podnio tužitelj navodeći da je podnosi zbog bitne povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijanu presudu preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu 1. tuženice na naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe, ili, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok tužitelj u svojoj žalbi samo paušalno navodi da bi bila počinjena bitna povreda postupka, radi čega ovaj drugostupanjski sud zaključuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha određena u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-2578/15, ranije poslovni broj Ovr-390/13 kod Općinskog suda u Makarskoj, na predmetu ovrhe – nekretnini označenoj kao č.zgr. 514 upisanoj u zk.ul. 1235 k.o. I., u suvlasništvu ovdje 2. tuženika I. A. (njegovog oca), smatrajući da na predmetnoj nekretnini ima takvo pravo koje sprječava ovrhu (čl. 59. st. 1. u vezi odredbe čl. 290. Ovršnog zakona – Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ), obzirom da je ugovorom o darovanju sklopljenim sa 2. tuženikom I. A., kao darovateljem, koji je ovjeren kod J. bilježnika J. M. R. 16. prosinca 2004. stekao pravo suvlasništva na predmetnom suvlasničkom dijelu nekretnine.

8. Odlučujući o ovom tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

- da je 1. tuženica na nekretnini koja je uknjižena kao suvlasništvo 2. tuženika I. A. u ½ dijela i S. banke d.d. za ½ dijela, pred sudom prvog stupnja podnijela prijedlog za ovrhu radi naplate novčanog potraživanja na temelju ovršne isprave, zaključka Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove, Područna jedinica – odjel inspekcijskog nadzora Split, Odsjek inspekcijskog nadzora u Splitu za ostalo područje Splitsko-dalmatinske županije, od 10. studenog 2005., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 192.986,25 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 21. lipnja 2006. do isplate, određenjem ovrhe na 1/2 dijela nekretnine označene kao čest.zgr. 514 upisane u zk.ul. 1235 k.o. I., upisane na ime ovršenika I. A., zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine i namirenjem ovrhovoditeljice iz novčanog iznosa dobivenog prodajom,

- da je navedenim zaključkom od 10. studenog 2005. određeno da su ovršenici I. A. (ovdje 2. tuženik) i M. A. u obvezi ovrhovoditelju isplatiti na ime troškova izvršenja po rješenju građevinske inspekcije od 13. listopada 2003. o uklanjanju bespravno izgrađene stambeno-poslovne građevine na lokaciji I., na k.č.z. 875/1 k.o. I. iznos od 385,972,50 kn, a da je ovrhovoditelj prijedlogom za ovrhu zatražio da mu ovršenik I. A. isplati iznos od 192.986,25 kn zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama,

- da je pregledom sadržaja navedene isprave (zaključka) razvidno kako se radi o ovršnoj ispravi na kojoj je istaknuta potvrda ovršnosti, a sve u skladu s odredbom čl. 33. st. 1. i 35. st. 1. OZ-a, i

- da je protiv navedenog rješenja o ovrsi žalbu podnio tužitelj, koji je rješenjem Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj, poslovni broj Ovr-2578/15 (ranije Ovr-390/13) od 27. travnja 2017. upućen da u roku od 15 dana od dana primitka rješenja, pokrene parnicu protiv ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga navedenih u žalbi.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da je 1. tuženica Republika Hrvatska postupala s povjerenjem u zemljišne knjige kada je pred nadležnim sudom pokrenula postupak radi naplate novčanog potraživanja na temelju predmetne ovršne isprave na nekretnini upisanoj na ime 2. tuženika, pa da su stoga u odnosu na istu ispunjene pretpostavke savjesnosti 1. tuženice u odnosu na koju su nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, iz kojeg razloga da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

10. Takva odluka suda prvog stupnja valjana je i zakonita.

11. U ovome predmetu sporno je dali je 1. tuženica Republika Hrvatska u dobroj vjeri postupala s povjerenjem u zemljišne knjige nakon 16. prosinca 2004. kada je Javni bilježnik J. M. R. ovjerio darovni ugovor kojim je ovdje tužitelju njegov otac darovao suvlasništvo u ½ dijela predmetne nekretnine, s obzirom da je javni bilježnik bio u obvezi taj ugovor dostaviti i Poreznoj upravi, kao i kraj nesporne činjenice da je tužitelj upisao svoj suposjed u nadležnom Uredu za katastar.

12. Dakle, sporno je, dali je 1. tuženica bila savjesna ili nesavjesna u trenutku predmetnog upisa u zemljišne knjige tj. dali je ista znala ili je s obzirom na okolnost imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

13. Pritom, na tužitelju je teret dokaza da je 1. tuženica znala, odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetnu nekretninu drugačije od knjižnog stanja te da je 1. tuženica postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu.

14. Prije svega, valja navesti da u smislu odredbe čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15– dalje: ZV) i čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK), Zakon pruža zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnost imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se za nedostatak dobre vjere ne može prigovarati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

15. S obzirom na istaknute žalbene navode tužitelja, u kojima ističe da je propisana dužnost javnog bilježnika koji je ovjerovio potpise na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine da jedan primjerak isprave dostavi ispostavi porezne uprave na području na kojem se nekretnina nalazi u roku od 15 dana po isteku mjeseca u kojem je ovjerovljen potpis na ispravi, samo po sebi, ne dovodi u sumnju da je 1. tuženica, u konkretnom slučaju, prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupala u dobroj vjeri po načelu povjerenja u zemljišne knjige te da joj je moglo biti poznato da upisano zemljišnoknjižno stanje na predmetnoj nekretnini ne odgovara stvarnom stanju, s obzirom da iz provedenih dokaza ni ne proizlazi da je javni bilježnik dostavio predmetni ugovor o darovanju poreznoj upravi.

16. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sve i kad bi navedeni javni bilježnik bio postupio sukladno svojoj zakonskoj obvezi, dakle i u slučaju da je jedan primjerak navedenog ugovora o darovanju dostavio nadležnoj ispostavi porezne uprave na području na kojem se nekretnina nalazi, tužitelj samo obzirom na tu činjenicu ne bi s uspjehom mogao dokazati da 1. tuženica, u konkretnom slučaju, prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu nije postupala u dobroj vjeri po načelu povjerenja u zemljišne knjige, odnosno da joj je samo iz tog razloga moglo biti poznato da upisano zemljišnoknjižno stanje na predmetnoj nekretnini ne odgovara stvarnom stanju. Takav značaj ne može se dati niti činjenici što je nadležni Ured za katastar proveo promjenu upisa posjednika na ½ dijela predmetne nekretnine, jer je posjedovno stanje različito od prava vlasništva, pa ne utječe na zaštitu stjecatelju, koju mu pruža spomenuta odredba čl. 122. ZV-a. Stoga, valja zaključiti da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da ima pravo koje bi spriječilo ovrhu (čl. 59. st. 1. u vezi s čl. 290. OZ-a), pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev.

17. Nadalje, u odnosu na sudsku praksu na koju se tijekom postupka i u svojoj žalbi poziva tužitelj (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 1384/2016, …) valja navesti da se u ovome predmetu radi o nešto drugačijoj činjeničnoj i materijalnopravnoj osnovi, jer se ovdje radi o prisilnoj naplati potraživanja 1. tuženice s osnove troškova izvršenja po rješenju Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, a ne po nekom poreznom dugovanju. Prema tome, sve kada bi tužitelj i dokazao da je predmetni ugovor o darovanju dostavljen nadležnoj ispostavi porezne uprave, a što nije učinio, navedeno bi bilo irelevantno za donošenje valjane i zakonite odluke u ovome predmetu, jer se u ovome predmetu ne radi o dugovanju poreznoj upravi, dakle, ne radi se o istom državnom tijelu.

18. Slijedom iznijetog, valjalo je, kao neosnovanu, odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe odbijen je iz razloga što on sa svojom žalbom u ovome postupku nije uspio (po čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli – Pola 24. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić,v.r.