1

Poslovni broj: 71 Gž R-2949/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 71 Gž R-2949/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B. d.d. OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. K., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica iz Odvjetničkog društva C. G. & E. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13736/2021-68 od 12. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. studenoga 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13736/2021-68 od 12. srpnja 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 114.242,82 kn sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci (točka I. izreke) te je naloženo tuženici da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 55.812,50 kn sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženica iz razloga bitne povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu i to na način da se preinači pobijana presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i obvezivanjem tužiteljice da tuženici naknadi parnični trošak. Potražuje trošak žalbenog postupka.

 

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbe tuženice. Potražuje trošak odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je neosnovana.

 

5. Žalba je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 28/13 i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP).

 

5.1. Prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

5.2. Prvostupanjski sud nije počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Žaliteljica upire na bitnu povredu odredaba parničnog posutpka iz čl. 354. st. 1. ZPP, no međutim ne navodi koju odredbu je to sud prvoga stupnja pogrešno primijenio.

 

7. Navedeni žalbeni razlog nije osnovan zbog toga što navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvoga stupnja ispravno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

7.1. Međutim, sud prvog stupnja, osim što se pozvao na presudu kaznenog suda, nije obrazložio je li šteta nastala na radu ili u svezi s radom, kao i namjeru i krajnju nepažnju radnika, ovdje tuženice, odnosno pretpostavke odgovornosti za štetu, a kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za to, ovaj sud drugog stupnja sukladno odredbi čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP sam je utvrdio bitne činjenice i prvostupanjsku odluku temeljem tog utvrđenja potvrdio.

 

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema tuženici kojim tužiteljica od tuženice potražuje naknadu troškova popravljanja štete jer je tužiteljica nadoknadila štetu svojim klijentima, a navedenu štetu prouzročila je tuženica kao zaposlenica tužiteljice.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- uvidom u ugovor o radu od 27. siječnja 2009. utvrđeno je da je tuženica bila zaposlena kod tužiteljice na radnom mjestu osobni bankar,

- presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-35/16 od 9. studenog 2016. tuženica je proglašena krivom za kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, koje je počinila na način da je u razdoblju od 17. studenog 2009. do 30. siječnja 2014. bez odobrenja i naloga klijenata S. P., J. G. i D. C. provodila neovlaštene gotovinske transakcije, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Kž-62/17 od 21. veljače 2017., odnosno preinačena u visini kazne, a da je tužiteljici kao oštećeniku u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 301.846,35 kn,

- tužiteljica je Odlukom o naknadi štete od 4. srpnja 2012. odobrila naknadu štete S. P. u ukupnom iznosu od 75.743,84 eura (kunska protuvrijednost iznosi 573.768,75 kn), J. G. u ukupnom iznosu od 11.033,15 eura (kunska protuvrijednost iznosi 84.254,69 kn) i D. C. u ukupnom iznosu od 13.037,02 eura (kunska protuvrijednost iznosi 99.224,49 kn),

- provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku N. j.d.o.o. od 1. prosinca 2016. utvrdio je da potraživanje tužiteljice za nastalu štetu iznosi za obeštećenje prema klijentici S. P. ukupno 75.862,41 eura koje je dospjelo 9. srpnja 2014., za obeštećenje prema klijentu J. G. ukupno 11.039,00 eura koje je dospjelo 14. kolovoza 2014. i za obeštećenje prema klijentici D. C. ukupno 13.038,35 eura koje je dospjelo 22. kolovoza 2014.,

- dopunskim financijskim vještačenjem od 20. studenog 2017., po istom vještaku, a na prijedlog tužiteljice utvrdio je da potraživanje tužiteljice za nastalu štetu, nakon primitka djelomične uplate od osiguravatelja, a prema obeštećenjima prema oštećenim klijentima, s obračunom zakonske zatezne kamate do 11. kolovoza 2016. iznosi za obeštećenje prema klijentici S. P. ukupno 292.129,41 kuna, a odnosi se 256.016,49 kn na glavnicu i 36.112,92 kn na dospjele zatezne kamate, za obeštećenje prema klijentu J. G. ukupno 7.049,21 kuna, a odnosi se 6.247,99 kn na glavnicu i 801,22 kn na dospjele zakonske zatezne kamate, za obeštećenje prema klijentu D. C. ukupno 15.593,37 eura, a odnosi se 13.036,35 eura na glavnicu i 2.555,02 eura na dospjele zatezne kamate,

- povodom prigovora tuženice vještak S. H. u svom usmenom očitovanju na ročištu 6. lipnja 2018. izjavila je da je točno da je navela da je tuženica zloupotrijebila svoja ovlaštenja na radnom mjestu osobne bankarice, jer to proizlazi iz svih postupaka provedenih kroz aplikacijsku podršku kojom se tuženica koristila tijekom obavljanja transakcija sa tri oštećenika. Navela je da je štetu utvrdila i temeljem navoda tužiteljice, ali i temeljem dokumentacije koja se nalazi u spisu i na temelju uvida u aplikacije i rad s aplikacijama tužiteljice na radnom mjestu gdje je tuženica radila, tj. tražila je detaljno obrazloženje svih dokumenata i postupaka.

 

10. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kojim je utvrdio visinu štete nastale tužiteljici, budući da je isti sačinjen objektivno i stručno. Nalaz i mišljenje navedenog vještaka i po ocjeni ovog suda drugog stupnja je stručan, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke. K tome nalaz i mišljenje navedenog vještaka je jasan, potpun i bez proturječnosti, a vještak se svojim usmenim očitovanjem izričito za potrebe ovog postupka, očitovao o svim spornim pitanjima.

 

11. Na temelju gore navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da potraživanje tužiteljice iznosi ukupno 416.089,17 kn, a budući da je tužiteljici kao oštećeniku u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 301.846,35 kn, sud prvoga stupnja obvezao je tuženicu da je dužna tužiteljici platiti preostali iznos od 114.242,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

12. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tuženice sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice da sud prvoga stupnja u pobijanoj presudi ne navodi niti jednu odredbu materijalnopravnog propisa na kojoj temelji svoju odluku, proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude u kojoj se navodi da je tuženica temeljem odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09.-dalje: ZR) odgovorna za štetu.

 

14. Naime, odredbom čl. 99. st.1. ZR propisano je da je radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu. dužan štetu naknaditi.

 

14.1. U smislu navedene odredbe odgovornost radnika za štetu ovisila bi o kumulativnom ispunjenju činjenica da je poslodavcu zaista nanesena šteta, da je šteta počinjena na radu ili u vezi s radom te da ju je radnik počinio namjerno ili krajnjom nepažnjom (culpa lata).

 

14.2. Stoga su pretpostavke odgovornosti tuženice kao radnika za štetu da je šteta uzrokovana na radu ili u svezi s radom te da je šteta nastala krivnjom radnika, pri čemu se kao stupanj krivnje traži namjera ili krajnja nepažnja te da protupravna radnja radnika kojom je prouzročena šteta mora biti u uzročnoj vezi s nastalom štetom, a protupravna radnja radnika kojom je prouzročena šteta mora biti u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

 

14.3. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu tako da kod direktne namjere hoće i želi nastupanje štete, a kod eventualne namjere kod njega postoji svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica. Nepažnja se također dijeli na dva stupnja tako da se kod krajnje nepažnje radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik, a kod obične nepažnje radnik ne primjenjuje pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika.

 

15. Predmnijeva se samo najblaži stupanj krivnje odnosno obična nepažnja temeljem koje radnik ne odgovara za štetu, sukladno odredbi čl. 99. st. 1. ZR.

 

16. Slijedom navedenog proizlazi da tuženica kao radnik poslodavcu odgovara po načelu dokazane krivnje tako da je na tužiteljici kao poslodavcu teret dokaza namjere ili krajnje nepažnje tuženice te da postoji uzročno-posljedična veza između takvog postupanja upravo tuženice kao radnika i nastanka štete.

 

17. Dakle, da bi poslodavac s uspjehom mogao potraživati naknadu štete potrebno je da na strani radnika postoji odgovornost na razini namjere ili krajnje nepažnje, pri čemu je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja jedne od navedenih razina odgovornosti.

 

18. Iz presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-35/16 od 9. studenog 2016. utvrđeno je da je tuženica proglašena krivom za kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, koje je počinila na način da je u razdoblju od 17. studenog 2009. do 30. siječnja 2014. bez odobrenja i naloga klijenata S. P., J. G. i D. C. provodila neovlaštene gotovinske transakcije. Istom presudom tužiteljici kao oštećeniku je u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 301.846,35 kn. Navedena presuda potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH broj Kž-62/17 od 21. veljače 2017., odnosno preinačena je u pogledu kazne.

 

19. Sukladno članku 12. st. 3. ZPP, sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim, iz čega proizlazi da je ovaj sud vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom je tuženica, kao optuženik u kaznenom postupku, proglašena krivom za kazneno djelo povodom kojeg tužiteljica u ovom postupku od tuženice potražuje naknadu štete. Iz navedenog proizlazi da je tuženica temeljem članka 99. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09) odgovorna za štetu koju je prouzročila tužitelju kaznenim djelom koje je počinila kao zaposlenik tužitelja.

 

20. Naime, činjenica da je tuženica kao radnik prema opisu svog radnog mjesta radeći na poslovim osobne bankarice materijalno odgovorna što je bez odobrenja i naloga klijenata provodila neovlaštene transakcije, na način da je ta novčana sredstva prebacivala na svoj tekući račun, a što proizlazi iz presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-35/16 od 9. studenog 2016., ukazuje da je šteta nastala upravo namjerom ili krajnjom nepažnjom tuženice kao radnika, a što je tužiteljica dokazala. Iz navedene presude proizlazi da je šteta nastala na radu i u svezi s radom.

 

21. Slijedom navedenoga, tužiteljica je dokazala sve pretpostavke odgovornosti tuženice kao radnika za štetu i to da je šteta uzrokovana na radu ili u svezi s radom, da je šteta nastala krivnjom tuženice, a ujedno dokazana je i namjera, pa time štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete, kao i protupravnost (krivnju).

 

22. Stoga se žalbeni navodi tuženice ne mogu prihvatiti kao osnovani.

 

23. Žalbene navode tuženice koji nisu od odlučnog značaja ovaj sud nije ocijenio (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

24. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 99. st.1. ZR.

 

25. Tuženik nadalje u žalbi navodi da se tužitelj na ročištu 3.svibnja 2017. i u svom podnesku od 28. prosinca 2017. (pogrešno navodi 28. travnja 2017.) izrijekom odrekao dijela svog tužbenog zahtjeva i tada ga specificirao na iznos od 84.022,07 kn bez odgode, a da je tuženik podneskom od 10. travnja 2021. predložio sudu da bez odgode, sukladno odredbi čl. 331.a. ZPP, u svezi odredbe čl. 329.st.2. ZPP donese djelomičnu presudu na temelju odricanja, kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja iznad preostalog dijela uređenog tužbenog zahtjeva i ujedno obveže tužitelja na naknadu troškova koji su tuženiku nastali do dana donošenja presude, uzimanjem u obzir da tužitelj time što se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva nije uspio samo u neznatnom dijelu.

 

26. U odnosu na taj žalbeni navod, valja odgovoriti da navedeni podnesak od 10. travnja 2021. ne prileži sudskom spisu, a uvidom e spis utvrđeno je da se isti ne nalazi niti u e spisu, a kako tuženica na tom ročištu nije zatražila navedeni trošak sukladno odredbi čl. 164.st.3. ZPP ona nema pravo na naknadu troška za navedeni dio zahtjeva kojeg se tužiteljica odrekla.

 

27. Slijedom navedenoga, tuženica neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka, jer je ta odluka pravilna i zakonita kako po osnovi ( čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini troškova koji se odmjereni (čl. 155. ZPP). Naime, pravilno je sud prvog stupnja kao vrijednost predmeta spora uzeo vrijednost konačno postavljenog zahtjeva. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženice ne mogu prihvatiti.

 

28. Odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 30. st. 2 Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17- dalje: OZ), a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08).

 

29. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovi čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

30. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženica odbijena sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

31. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 3. studenoga 2022.

 

 

                                                                                                                     Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl-Tomašević, v.r.