1                   Poslovni broj: 5. Pr-5/2022-12

 

                       

           Republika Hrvatska

         Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

 

 

    Poslovni broj: 5. Pr-5/2022-12

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. za trgovinu i usluge, OIB:…, iz D. S., zastupane po direktoru U. M., a svi zastupani po punomoćniku H. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. B., OIB:…, iz Đ., zastupan po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Đ., radi isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 4. listopada 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 3. studenoga 2022. godine, objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

              "I              Nalaže se tuženiku M. B. iz Đ., OIB:…, isplatiti tužitelju, B. d.o.o., iz D. S. OIB:…, novčani iznosu u vrijednosti od 162.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od osam dana od pravomoćnosti presude.

 

              II              Nalaže se tuženiku M. B. iz Đ., OIB:…, isplatiti tužitelju, B. d.o.o., iz D. S. OIB:…, troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od osam dana od pravomoćnosti presude."

 

II              Nalaže se tužitelju da tuženiku M. B. isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kn / 1.244,29 eur[1] zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. studenoga 2022. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Među strankama nije sporno da je prednik tužitelja K. H. d.o.o. kao poslodavac sa tuženikom kao radnikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 1. ožujka 2013. godine, da su dana 15. rujna 2021. godine tuženik i pravni sljednik K. H. d.o.o., odnosno tužitelj B. d.o.o. sklopili Sporazum o prestanku radnog odnosa u kojem su u točki 2.1. ugovorili da radni odnos tuženiku temeljem gore citiranog Ugovora o radu prestaje 22. listopada 2021. godine kada istječe zadnji dan otkaznog roka koji će radnik odraditi kod poslodavca, odnosno tuženik kod tužitelja.

 

2.              Isto tako, nije sporno da su predmetnim Ugovorom o radu u čl. 12.1. ugovorili da se radnik obvezuje da će sve svoje radne sposobnosti posvetiti Društvu, pod čime se podrazumijeva isključenje svakog drugog dodatnog zaposlenja te tijekom važenja ovog Ugovora radniku neće biti dozvoljeno da obavlja poslove za svoj račun ili za račun drugih i prije nego što prihvati bilo kakav drugi oblik zaposlenja ili obavljanja djelatnosti (dopunski rad za drugoga ili samostalno obavljanje neke djelatnosti), radnik je dužan pribaviti pisanu suglasnost direktora Društva, zatim čl. 12.3. ugovorili da za vrijeme trajanja ovog Ugovora jednu godinu nakon toga radnik neće posredno ni neposredno, bilo kao pojedinac za svoj vlastiti račun ili kao dioničar, partner, investitor u zajedničkom ulaganju, član uprave, službenik, rukovoditelj, predsjednik uprave, konzultant, vjerovnik ili zastupnik ili na drugi način u Hrvatskoj ili u nekoj drugoj državi u kojoj je Društvo ili neka druga osoba pod zajedničkom kontrolom Društva uključena u Internet aktivnosti neposredno ili posredno tražiti ili savjetovati bilo kojeg klijenta, kupca, dioničara ili dobavljača Društva da povuče, prilagodi ili stornira svoj posao s Društvom ili da se na bilo koji drugi način posredno ili neposredno umiješa ili poremeti ili pokuša poremetiti poslovni odnos Društva s bilo kojim od njegovih kupaca, klijenata, dioničara ili dobavljača, a čl. 12.4. je ugovoreno da u slučaju povrede bilo koje obveze iz čl. 12. Ugovora o radu, radnik se obvezuje isplatiti poslodavcu ugovornu kaznu u visini od 54.000,00 kn i to za svaku učinjenu povredu.

 

3.              Tužitelj u tužbi tvrdi, da je tuženik počinio ukupno tri povrede zabrane konkurencije i to tako, što je tijekom radnog odnosa počinio jednu povredu zabrane konkurencije s poslodavcem, a nakon prestanka radnog odnosa još dvije, a iste se očituju u činjenici, da je tuženik, dana 26. siječnja 2017. godine, dakle, za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužitelja otvorio obrt Imela za posredovanje i poslovno savjetovanje, zatim da je putem istoga poslovno savjetovao tužiteljevog kupca društvo K. d.o.o. i za istu uslugu izdao društvu K. d.o.o. fakturu, dana 23. listopada 2021. godine na iznos od 6.000,00 kn te da je nakon prestanka radnog odnosa tuženik nastavio sa radom svog obrta Imela premda mu je predmetnim Ugovorom o radu zabranjeno godinu dana nakon prestanka radnog odnosa natjecati se s bivšim poslodavcem pa stoga predlaže, da se tuženika obveže isplatiti mu novčani iznos u vrijednosti od 162.000,00 kn.

 

4.              U odgovoru na tužbu, tuženik se navodima iste u cijelosti protivio kao neosnovanima, osporavajući navode tužitelja, da bi povrijedio odredbe o zabrani konkurencije s tužiteljem kao poslodavcem, navodeći, prije svega, kako je odredba čl. 12.4. Ugovora o radu od 1. ožujka 2013. godine protivna moralu društva, odnosno ništetna i ne proizvodi pravne učinke među strankama jer je ona nametnuta tuženiku kao radniku, a kao takva predstavlja suviše otegotnu ugovornu odredbu neutemeljenu niti u visini plaće ili primanja tuženika kao radnika kod tužitelja niti je ista u razmjeru s eventualno učinjenim povredama ili koristima koje bi tuženik imao od povreda zabrane konkurencije, a smatra da predmetna ugovorna odredba sa aspekta tužitelja kao poslodavca nema svrhu zaštite njegovih opravdanih poslovnih interesa, a s aspekta tuženika kao radnika predstavlja nesrazmjerno ograničenje te se pritom poziva na sudsku praksu Županijskog suda u V. posl. br. Gž-2491/2011-2 od 27. travnja 2011. godine jer ova sporna ugovorna odredba, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane te u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca nerazmjerno ograničava rad, napredovanje, ali i egzistenciju tuženika kao radnika, s tim da posebno ističe, da tuženik nije sudjelovao u pregovorima glede sastavljanja samog teksta Ugovora o radu, već se radi o unaprijed pripremljenom tekstu od strane tužitelja kao poslodavca na koji tuženik nije mogao utjecati.

 

5.              Također se protivi svim navodima tužbe kao neosnovanim te tvrdi da je tužitelju kao poslodavcu bilo poznato i imao je saznanja da je tuženik otvorio obrt I. za posredovanje i poslovno savjetovanje, dana 26. siječnja 2017. godine za vrijeme tadašnjeg zakonskog zastupnika tužitelja D. Z. koji je tuženiku čak i sugerirao otvaranje ovog obrta, s obzirom na nesigurno poslovanje tužitelja kod poslodavca i lošije poslovne rezultate, što je znao i sadašnji zakonski zastupnik tužitelja U. M. koji to nije priječio niti je zabranio tuženiku otvaranje obrta, već mu je dana 22. listopada 2021. godine omogućio zadržavanje pretplatničkog broja mobilnog uređaja za svoj obrt jer je zakonski zastupnik tužitelja dao svoju suglasnost za prijenos tužiteljeva broja na broj obrta tuženika pri čemu se poziva na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-354/2005 od 11. siječnja 2006. godine u kojoj je zauzet stav da treba smatrati da je radniku dano odobrenje za obavljanje poslova iz djelatnosti koje obavlja poslodavac kad je poslodavcu u vrijeme sklapanja Ugovora o radu bilo poznato da radnik obavlja takve poslove, a od njega nije zahtijevao da se prestane baviti istima.

 

6.              Nadalje, tuženik ne spori da tužitelj kao trgovačko društvo ima u sudskom registru upisan predmet poslovanja iz djelatnosti istraživanja tržišta i ispitivanja javnog mnijenja te savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem, ali ističe, kako se tužitelj nikada nije bavio tim djelatnostima, već je jedina i isključiva djelatnost tužitelja bila prodaja K. proizvoda na Hrvatskom tržištu pa tuženik obavljajući djelatnosti svoga obrta ni u čemu nije konkurirao poslovanju tužitelja, dakle nije došlo do povrede zabrane konkurencije jer se tuženik nikada nije bavio prodajom K. ili drugih proizvoda, pri čemu se također poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Revr-29/2005 od 9. veljače 2005. godine u kojoj je sud zauzeo stav da sama činjenica osnivanja trgovačkog društva registriranog za poslove kojima se bavi i poslodavac, a da ti poslovi nisu i obavljani nije povreda zabrane utakmice.

 

7.              U nastavku odgovora na tužbu tuženik smatra kako je odredbama Zakona o radu propisana mogućnost ugovaranja ugovorne kazne samo u slučaju ugovorne zabrane natjecanja kad se radnik nakon prestanka Ugovora o radu zaposli kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem, ali ne i u slučaju zakonske zabrane natjecanja kad radnik bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac za vrijeme dok je u radnom odnosu te u slučaju zakonske zabrane natjecanja ako radnik postupi suprotno zabrani iz čl. 101. st. 1. Zakona o radu, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni pravni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla, a kako tužitelj potražuje ugovornu kaznu koja se može ugovoriti samo ako je prestao Ugovor o radu smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim uz primjenu i odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o radu jer tužitelj nije preuzeo obvezu isplaćivati radniku za vrijeme trajanja zabrane naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu. 

 

8.              Dakle, među strankama je sporno da li je tuženik kao radnik tužitelja, dakle dok je bio u radnom odnosu kod tužitelja kao poslodavca otvorio obrt Imela bez suglasnosti svog poslodavca, dakle, tužitelja te da li je putem svog obrta Imela poslovno savjetovao tužiteljevog kupca društvo K. d.o.o. i tu svoju uslugu naplatio izdavši mu fakturu, dana 23. listopada 2021. godine na iznos od 6.000,00 kn te da li je i nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja nastavio s radom svog obrta Imela premda mu je Ugovorom o radu zabranjeno godinu dana nakon prestanka radnog odnosa natjecati se sa bivšim poslodavcem.

 

9.              Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je pročitao izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list spisa 5 – 9), Ugovor o radu od 1. ožujka 2013. godine (list spisa 10 – 17), izvadak iz obrtnog registra (list spisa 18), faktura broj: 9/MB/21 (list spisa 19) te saslušao zakonskog zastupnika tužitelja U. M., tuženika M. B. te svjedoke Ž. B., D. Z., B. P. i M. J., a sve prema prijedlozima punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika na zapisniku dana 4. listopada 2022. godine, a sud je odbio saslušati kao svjedoka Z. K., direktora K. d.o.o. jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

 

10.              Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud smatra, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim.

 

11.              Naime, odredbom čl. 101. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: Zakon o radu) propisano je, da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac – zakonska zabrana natjecanja, a odredbom st. 2. istog članka je izričito propisano da ako radnik postupi protivno zabrani iz stavka 1. ovog članka poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete, može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno može tražiti da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla, a stavkom 4. istog članka je izričito propisano da, ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se prestane baviti time, smatra se, da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima.

 

12.              Isto tako, odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o radu propisano je, da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka Ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja), stavkom 2. istog članka to razdoblje ne može biti duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa, stavkom 4. istog članka isto se mora sklopiti u pisanom obliku, a čl. 103. Zakona o radu je također izričito propisano da, ako Zakonom o radu za određeni slučaj nije drukčije određeno ugovorna zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane natjecanja isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće radnika u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu.

 

13.              Upravo temeljem gore navedenih zakonskih odredbi iz čl. 101. Zakona o radu, sud smatra, da tuženik otvaranjem obrta Imela, obrta za posredovanje i poslovno savjetovanje, dana 26. siječnja 2017. godine nije prekršio odredbu čl. 101. st. 1. Zakona o radu, odnosno nije sklapao poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac bez njegova odobrenja jer je prema utvrđenju u ovom postupku, a prije svega temeljem dane suglasnosti za prijenos ugovora o pretplatničkom odnosu od dana 22. listopada 2021. godine zakonski zastupnik tužitelja dopustio prijenos tužiteljevog pretplatničkog broja mobilnog telefona tuženiku, ali ne sada kao svom zaposleniku, već kao vlasniku obrta I., obrta za posredovanje i poslovno savjetovanje čiji je vlasnik tuženik, a radi se o telefonskom broju kojeg je tuženik koristio dok je bio u radnom odnosu kod tužitelja, što potvrđuje u svom iskazu i direktor tužitelja U. M. koji navodi, da je bilo svrsishodno tuženiku prepustiti taj telefonski broj kao novom pretplatniku jer tužitelju taj broj više nije bio potreban, a s obzirom da je s tuženikom sporazumno raskinuo Ugovor o radu iz čega sud zaključuje da je još u trenutku sporazumnog raskida Ugovora o radu direktor tuženika znao za postojanje obrta tuženika, a u to vrijeme je tuženik bio kod tužitelja još uvijek u radnom odnosu, a posebno, to sud zaključuje iz iskaza svjedoka D. Z. koji je bio zaposlenik prednika tužitelja K. H. d.o.o. i to od 2011. – 2017. godine, s tim da je u razdoblju od 2011. – 2014. godine bio prodajni predstavnik, a od 2014. – 2017. godine direktor ovog trgovačkog društva i koji je nedvosmisleno iskazao da je dok je bio direktor trgovačkog društva čuo u uredu, a potom i od samog tuženika da ima otvoren obrt, ali da se ne bavi tom djelatnošću, dakle, da se ne bavi djelatnošću kojom se bavi tužitelj, a da on kao direktor nije imao namjeru niti je smatrao bitnim istraživati čime se u slobodno vrijeme bave njegovi zaposlenici te da tuženik od njega kao direktora nije tražio pisanu suglasnost za otvaranje obrta, ali se on po ovom saznanju nije protivio otvaranju obrta, dakle, ovlaštena osoba kod tuženika je još od 2017. godine kada je obrt otvoren imala saznanja da je taj obrt otvoren i nitko se od ovlaštenih osoba kod tužitelja tomu nije protivio, što o tome saznanja nije imao od prvih trenutaka otvaranja obrta sadašnji zakonski zastupnik tužitelja nije presudno jer je u to vrijeme direktor tuženika bila osoba D. Z. koji je o tome imao jasno saznanje i koji se tome nije protivio, odnosno nije zahtijevao da tuženik zatvori obrt pa se sukladno odredbi čl. 101. st. 4. Zakona o radu smatra da je tuženiku kao radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima, a kako je obrt otvoren između ostalog i za djelatnosti istraživanja tržišta i ispitivanje javnog mnijenja te savjetovanja u svezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem, kao i što su registrirane djelatnosti tužitelja, očito je da tuženik nije postupio suprotno odredbi čl. 101. st. 1. Zakona o radu i nije prekršio zakonsku zabranu natjecanja dok je bio u radnom odnosu kod tužitelja, a potrebno je istaknuti da čak i u slučaju da radnik postupiti protivno zabrani iz stavka 1. čl. 101. Zakona o radu poslodavac može tražiti naknadu pretrpljene štete, može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, može tražiti da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da radnik na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla, ali ne može tražiti ugovornu kaznu, kako to, u konkretnom slučaju, potražuje tužitelj i stoga je s tog osnova, a u odnosu na okolnost, da je tužitelj otvorio obrt za vrijeme trajanja radnog odnosa potpuno neosnovan.

 

14.              Isto tako, a temeljem odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o radu je tijekom postupka utvrđeno, da tužitelj i tuženik u ovom Ugovoru o radu od 1. ožujka 2013. godine u kojem su u točki 12. ugovorili zabranu natjecanja nema odredbe kojom se tužitelj kao poslodavac obvezuje da će radniku za vrijeme trajanja zabrane natjecanja, a ovdje je to jedna godina nakon prestanka rada, a rad je prestao 22. listopada 2021. godine isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, što znači, da ova ugovorna zabrana natjecanja onda niti ne obvezuje tuženika kao radnika, s tim da valja napomenuti, da tužitelj ničim nije dokazao da je tuženiku za vrijeme zabrane natjecanja nakon prestanka radnog odnosa isplaćivao dužnu plaću kako to propisuje odredba čl. 103. st. 1. Zakona o radu.

 

15.              Dakle, apsolutno nedvojbeno proizlazi iz gornje odredbe da ugovorna zabrana natjecanja kako ju je tužitelj propisao svojom odredbom čl. 12.3. Ugovora o radu od 1. ožujka 2013. godine ne obvezuje tuženika kao radnika jer bi ga ista obvezivala samo da je ovim Ugovorom o radu i tužitelj kao poslodavac preuzeo obvezu isplaćivati tuženiku kao radniku naknadu za vrijeme trajanja zabrane najmanje u iznosu polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu.

 

16.              Dakle, iz svega gore obrazloženoga, sud je utvrdio, da tuženik kao radnik tužitelja, a i nakon prestanka radnog odnosa nije povrijedio ugovornu zabranu natjecanja koja je ugovorena čl. 12. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2013. godine zaključenog između prednika tužitelja i tuženika i stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, slijedom čega je s istim tužitelj i odbijen.

 

17.              Iako je sud proveo dokaz saslušanjem direktora tužitelja kao zakonskog zastupnika, samog tuženika i svjedoka Ž. B., D. Z., B. P. i M. J. koje su predložili i tužitelj i tuženik valja reći da je za odluku o glavnoj stvari bio relevantan samo dio iskaza zakonskog zastupnika tužitelja U. M. i svjedoka D. Z. koje je dijelove iskaza sud prethodno naveo i obrazložio, a preostali dijelovi njihovih iskaza, kao i iskazi ostalih svjedoka i samog tuženika po mišljenju ovog suda nisu odlučni za presuđenje ove pravne stvari i stoga ih sud nije posebno obrazlagao i cijenio.

 

18.              Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, to mu je tužitelj dužan naknaditi i troškove nastale vođenjem ovog postupka koji se sastoje od sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, zastupanja na dva ročišta (14. lipnja 2022. godine i 4. listopada 2022. godine) u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn, što iznosi 7.500,00 kn, a s pripadajućim PDV-om 9.375,00 kn, odnosno 1.244,29 eura koji iznos je tuženiku i dosuđen jer je u cijelosti u skladu sa Odvjetničkom tarifom, a radi se o osnovanim i opravdanim troškovima nastalim vođenjem ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

 

 

 

 

19.              Sukladno obrazloženom, presuđeno je kao u izreci.

 

U Đakovu, 3. studenoga 2022. godine

 

 

Sutkinja

Ljerka Ljulj, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. 

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku