1

Broj: Ppž-9719/2022

 

                                    

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Đ. P. M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku od 12. svibnja 2022., broj Pp-1720/2021-7, u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

I. Odbija se žalba okr. Đ. P. M. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. Đ. P. M. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 HRK (dvjestokuna)/26,54 EUR (dvadesetšesteuraipedesetčetiricenta)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku od 12. svibnja 2022., broj Pp-1720/2021-7, okr. Đ. P. M. je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 100,00 kuna.

 

1.1. Istom presudom, okrivljenici je, na temelju čl. 50. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona, čl. 13. t. 1. i čl. 15. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te čl. 2. Pravilnika o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana, izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od osam mjeseci.

 

2. Protiv te presude, okr. Đ. P. M., osobno i putem braniteljice odvjetnice N. B., pravodobno je podnijela žalbu, naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovni postupak odnosno da se ista preinači na način da se donese oslobađajuća presuda. S obzirom da su podnesene zbog istih žalbenih osnova, obje žalbe će biti razmatrane kao jedna žalba.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica u žalbi tvrdi da „presudu nije moguće ispitati, a s obzirom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te je sasvim izostala ocjena provedenih dokaza“, kao i da „presuda ne sadrži razloge o bitnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno proturječni te je izreka presude proturječna razlozima presude“, čime smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

5.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o prekršajnopravnoj sankciji, pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu proturječni. Iz navedenih razloga nije osnovana žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

6. U okviru ove žalbene osnove, okrivljenica ističe i da joj je uskraćeno pravo na obranu, jer joj nije omogućeno da se adekvatno referira na iskaze svjedoka oštećenika koji su je teretili, a što je vidljivo iz činjenice da je ista odbila potpisati zapisnik, a ističe i činjenicu da je svjedok V. I. saslušan izvanraspravno, zbog čega je u cijelosti izostalo pravo okrivljenice da se suoči s osobom koja je optužuje. Time očigledno, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenica smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona.

 

6.1. Međutim, ocjena je ovog suda, da okrivljenica i ovu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka neosnovano ističe. Naime, prvostupanjski sud je potpuno pravilno i zakonito, sukladno odredbi čl. 167. st. 7. Prekršajnog zakona, svjedoka žrtvu nasilja V. I. ispitao izvanraspravno 7. veljače 2022. i to iz razloga što okrivljenica, na glavnu raspravu zakazanu za 7. veljače 2022., unatoč tome što je uredno pozvana, nije došla, niti je svoj izostanak opravdala. Nadalje, iz zapisnika o glavnoj raspravi održanoj 17. ožujka 2022. je utvrđeno da je okrivljenica, nakon što joj je bio pročitan optužni prijedlog i nakon što je bila pozvana na davanje osobnih podataka, bez dopuštenja napustila prostor sudnice i više nije sudjelovala u nastavku te glavne rasprave, na kojoj je ispitana svjedokinja žrtva nasilja M. I. Dakle, prema podacima u spisu, isključivo je ponašanje okrivljenice razlog zbog kojeg svjedoci žrtve nasilja nisu ispitani u njenoj nazočnosti. Pritom svakako treba napomenuti da je iz zapisnika o glavnoj raspravi održanoj 12. svibnja 2022. vidljivo da je prvostupanjski sud okrivljenicu upoznao sa sadržajem iskaza oboje svjedoka i da je okrivljenica na iste stavljala primjedbe, ne tražeći da se isti ispitaju u njenoj nazočnosti, a niti da se suoči s istima. Kod takvog stanja stvari, ocjena je ovog suda da činjenica da okrivljenica nije suočena sa svjedokom žrtvom nasilja V. I., kao i činjenica da bez navođenja razloga nije željela potpisati zapisnik s glavne rasprave održane 12. svibnja 2022. (jedine na kojoj je nazočila), ne dovode do zaključka da bi okrivljenici u ovom prekršajnom postupku bilo povrijeđeno pravo obrane, jer je do toga došlo isključivo zbog ponašanja okrivljenice. Iz navedenih razloga nije osnovana žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona.

 

7. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica ističe da je prvostupanjski sud uzeo u obzir samo dijelove iskaza svjedoka bez da je cijenio materijalne dokaze koji prileže predmetu, pri čemu ukazuje na dio sadržaja Izvješća o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji, navodi da u iskazima svjedoka postoji čitav niz kontradiktornosti, koje u nastavku žalbe i konkretizira, navodi da iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi bili u strahu ili uznemireni zbog navodnih pogrdnih riječi, već zbog razloga imovinskopravne naravi, da svjedoci ni jednom riječju ne navode da bi bili u strahu od okrivljene, da prvostupanjski sud nije proveo dokaz ispitivanjem svjedokinje D. I. te da je dokazna radnja suočenja neadekvatno dokazno sredstvo, bez ikakve dokazne snage te je predmet subjektivne ocjene suda.

 

7.1. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedocima žrtvama nasilja V. I. i M. I., jer su njihovi iskazi suglasni i neproturječni. Bitno je naglasiti da su ovi svjedoci, neposredno nakon utvrđenja prekršaja, zakonito ispitani i u PP Zabok te da su ti njihovi iskazi identični iskazima koje su dali u prvostupanjskom postupku. Upravo činjenica da su svjedoci, u oba svoja iskaza, iskazivali jednako i bez proturječja te da je svjedokinja M. I., kod tog svog iskaza ostala i prilikom suočenja s okrivljenicom, upućuje na vjerodostojnost iskaza svjedoka žrtava nasilja. U tom smislu, bezuspješan je pokušaj okrivljenice da obezvrijedi iskaze navedenih svjedoka isticanjem, po okrivljenici, kontradiktornosti u njihovim iskazima, koja bi se odnosila na točno mjesto gdje su se svjedoci nalazili u trenutku dolaska okrivljenice na predmetnu adresu, jer navedena činjenica nije odlučna i ni na koji način ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.2. Neosnovano okrivljenica u žalbi tvrdi da je dokazna radnja suočenja neadekvatno dokazno sredstvo, bez ikakve dokazne snage te predmet subjektivne ocjene suda. Naime, provođenje suočenja na valjani način te konstatiranjem i ocjenjivanjem držanja tijela, promjena izgleda, gesti i slično bitno je upravo radi utvrđivanja uvjerljivosti iskaza, jer je smisao suočenja kontradiktorno sučeljavanje ispitanika oko važnih i spornih činjenica. Nadalje, ni žalbeni navod kojim se ističe da sadržaj Izvješća o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji dokazuje da okrivljenica nije počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret nije osnovan. Točno je da je u tom dokumentu (list 6 – 8 spisa) navedeno da je intervencija policijskih službenika zatražena zbog razbacivanja cvijeća ispred kuće, međutim taj dio Izvješća o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji nije dokaz na kojem se može temeljiti odluka o krivnji, jer sadrži izjavu osobe koja prethodno nije upozorena na valjani način (čl. 158. st. 6. 7. i 8. Prekršajnog zakona).

 

7.3. Nadalje, iako se u žalbi točno navodi da iz iskaza svjedoka žrtava nasilja ne proizlazi da su isti, zbog inkriminiranog ponašanja okrivljenice, bili u strahu, ni ovaj žalbeni navod nema utjecaja na pravilnost pobijane presude. Naime, kako je to vidljivo iz iskaza svjedoka žrtava nasilja, oboje su jasno, izričito i precizno naveli da su zbog inkriminiranog ponašanja okrivljenice bili uznemireni, a što je dostatno za zaključak da su se u ponašanju okrivljenice ispunila bitna obilježja prekršaja za koji je proglašena krivom. To što je u činjeničnom opisu prekršaja, za koji je okrivljenica proglašena krivom, navedeno da je ponašanje okrivljenice, kod žrtava nasilja, prouzročilo, osim uznemirenosti, i strah, predstavlja očigledan višak i grešku kod pisanja činjeničnog opisa. Navedeni propust u pisanju činjeničnog opisa nije utjecao na pravilnost pobijane presude, jer su se, kao što je već navedeno, bitna obilježja inkriminiranog prekršaja ispunila već time što je ponašanje okrivljenice kod žrtava nasilja izazvalo uznemirenost, koja činjenica je nesporna, a osim toga, imajući na umu da je prvostupanjski sud okrivljenici izrekao novčanu kaznu u visini zakonom propisanog posebnog minimuma, očigledno je da navedeni propust u pisanju činjeničnog opisa nije imao nikakve štetne posljedice za okrivljenicu ni kod odmjeravanja vrste i visine prekršajnopravne sankcije. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenica tvrdi da uznemirenost kod žrtava nasilja nije posljedica njenih pogrdnih riječi, već zbog razloga imovinskopravne naravi, jer se objektivno i životno radi o izrazima koji notorno mogu izazvati nelagodu i uznemirenost i takvo ponašanje se ne može smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom ponašanja uopće pa tako ni između članova obitelji, a osim toga iz iskaza svjedoka žrtava nasilja jasno proizlazi da su ih pogrdni izrazi koje im je okrivljenica uputila uznemirili, pri čemu su i precizirali razloge zbog kojih su te riječi imale na njih takav uznemirujući učinak.

 

7.4. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer prvostupanjski sud nije izveo dokaz ispitivanjem svjedokinje D. I., treba navesti da se ovaj žalbeni navodi, sukladno odredbi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, nikako ne može prihvatiti osnovanim, jer okrivljenica tijekom postupka nije predlagala izvođenje ovog dokaza, nego tek sada u žalbi iznosi određene činjenice i predlaže izvođenje tog dokaza, za što je sve nedvojbeno znala i prije održane glavne rasprave. Čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona propisuje da se nove činjenice i novi dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren. Zbog navedenog, žalbeni navod kojim se ističe nužnost ispitivanja svjedokinje D. I. ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku. Neovisno o navedenom, svakako treba navesti da ni iz jednog provedenog dokaza, pa tako ni iz obrane okrivljenice, ne proizlazi da bi D. I. bila nazočna inkriminiranom događaju, jer to nitko od ispitanih osoba nije izrijekom naveo.

 

7.5. Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenica ističe činjenicu da ona ne živi, niti je ikada živjela, u zajedničkom kućanstvu s bratom i njegovom suprugom, zbog čega smatra da se ne radi o obiteljskom odnosu u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

8.1. Međutim, u čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasno su i precizno određene osobe na koje se primjenjuju odredbe tog Zakona pa je tako vidljivo da je u čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano da se odredbe tog zakona odnose i na „osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu“. To, u biti, znači da su „osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu“ zapravo posebna kategorija osoba na koje se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a ne da se za sve kategorije osoba pobrojane u čl. 8. st. 1. i 2. tog Zakona traži uvjet da žive u zajedničkom kućanstvu, kako to u žalbi neosnovano smatra okrivljenica. Pritom je potrebno napomenuti da sadržaj čl. 3. i čl. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koje okrivljenica citira u t. 9. i 10. svoje žalbe, nije zakonski tekst tih odredbi Zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i po kojem je okrivljenica proglašena krivom, jednako kao ni sadržaj čl. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji okrivljenica navodi u t. 12. svoje žalbe. Isto tako, nejasno je pozivanje okrivljenice na tumačenje odredbe čl. 89. st. 30. Kaznenog zakona, s obzirom da u ovom prekršajnom predmetu nema osnove za supsidijarnu primjenu odredaba Kaznenog zakona, a niti čl. 89. Kaznenog zakona sadrži st. 30., kako to neosnovano ističe okrivljenica u žalbi.

 

8.2. Stoga, brat okrivljenice i njegova supruga, sukladno čl. 8. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jesu osobe na koje se primjenjuju odredbe tog Zakona, zbog čega nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

9. U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenica pobija samo odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri. Tako ističe da prvostupanjski sud nije proveo nikakvo vještačenje „kojim bi utvrdio psihosocijalno stanje okr., njezino psihičko stanje, te bilo koju drugu okolnost na kojoj bi se temeljila odluka o donošenju zaštitne mjere, a napose opasnost za ponavljanje djela, napose nije utvrđeno da bi ista bila nasilna, odnosno sklona nasilničkom ponašanju“. Isto tako, odluka o izricanju zaštitne mjere se u žalbi pobija pozivanjem na načelo razmjernosti propisanom u čl. 51.a Prekršajnog zakona te isticanjem činjenica da je okrivljenica žena starije životne dobi, da nije ranije kažnjavana za takav ili sličan prekršaj te da je prekršaj navodno počinjen pogrdnim riječima koje nisu osobite težine.

 

9.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud navedenu zaštitnu mjeru izrekao okrivljenici radi sprječavanja daljnjeg nasilničkog ponašanja, ocjenjujući da težina narušenih obiteljskih odnosa ukazuje na opasnost od ponavljanja djela. Ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj sud, naglašavajući da je, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika o glavnoj raspravi održanoj 12. svibnja 2022., stupanj netrpeljivosti okrivljenice prema svjedokinji žrtvi nasilja M. I. bio naročito vidljiv i prilikom provođenja dokazne radnje suočenja. Upravo težina narušenih obiteljskih odnosa u korelaciji sa činjenicom da je okrivljenica proglašena krivom da je prekršaj počinila prema dvije osobe, ukazuje da je predmetna zaštitna mjera osnovano izrečena kako bi se otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati da čini nove prekršaje. Duljina trajanja od osam mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od šest mjeseci do dvije godine, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg zakonom propisanog trajanja, u skladu je s načelom razmjernosti i razlozima zbog kojih je predmetna zaštitna mjera izrečena.

 

9.2. Okrivljenici se napominje da će tijelo nadležno za provedbu izvršenja zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana, uzimajući u obzir sve relevantne parametre (pa i godine života okrivljenice, kao i sve druge okolnosti koje se ističu u žalbi), odlučiti o svrsishodnosti provedbe izrečene zaštitne mjere.

 

9.3. Neosnovano okrivljenica smatra da je za izricanje zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana bilo nužno provesti vještačenje. Za takav stav nema uporišta ni u jednoj odredbi zakona, pogotovo imajući na umu da su, prema čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zakonski razlozi za izricanje ove mjere „otklanjanje njegova nasilničkog ponašanja“ ili „ako postoji opasnost da bi mogao ponoviti nasilje u obitelji“, a što nisu kategorije koje se nužno utvrđuju provođenjem odgovarajuće vrste vještačenja.

 

10. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila u tom pravcu, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

10.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba navesti da je okrivljenici izrečena novčana kazna, kao blaža vrsta propisane kazne. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Po ocjeni ovog suda, iz podataka u spisu proizlazi ne proizlazi da bi okrivljenica bila toliko lošeg imovnog stanja da bi plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

12. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. studenog 2022.

 

 

             

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljicu, žrtve nasilja i tužitelja.