- 1 -              Rev 949/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 949/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz S., OIB ... , zastupane po M. R. Š., odvjetnici iz S. protiv tuženika K. b. c. S., S., OIB ... , zastupanog po punomoćnici K. L. M., zaposlenici tuženika, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-811/2021-2 od 4. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2381/21 od 25. svibnja 2021., u sjednici od 2. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              1. Odbija se revizija tuženika, podnesena protiv presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-811/2021-2 od 4. kolovoza 2021., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2381/21 od 25. svibnja 2021., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za prosinac 2016. (41,34 kune, s kamatom koja teče od 15. siječanja 2017.), te za 26. dana siječnja 2017. (125,78. kuna, s kamatom koja teče od 15. veljače 2017.).

 

              2. Prihvaća se revizija tuženika, u preostalom dijelu, te se u tom dijelu preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-811/2021-2 od 4. kolovoza 2021., i presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2381/21 od 25. svibnja 2021., za razdoblje nakon 27. siječnja 2017., i sudi:

 

              1.Tužbeni zahtjev za isplatu:

 

razlike manje isplaćene naknade bruto plaće za razdoblje od 26. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 1.208,91 kunu/ 160,44 eura/ zajedno s pripadajućom:

- zakonskom kamatom koja na iznos od 24,15 kuna/ 3,20 eura/ teče od 15. veljača 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 148,86 kuna/ 19,75 eura/ teče od 15. ožujak 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 150,80 kuna/ 20,05 eura/ teče od 15. travanj 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 150,23 kuna/ 19,93 eura/ teče od 15. svibanj 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 148,11 kuna/ 19,65 eura/ teče od 15. lipanj 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 172,30 kuna/22,84 eura/ teče od 15. srpanj 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 156,93 kuna/ 20,82 eura/ teče od 15. kolovoz 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 91,62 kuna/12,16 eura/ teče od 15. rujan 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 81,11 kuna/ 10,76 eura/ teče od 15. listopad 2017.

- zakonskom kamatom koja na iznos od 84,75 kuna/11,24 eura/ teče od 15. studeni 2017.,

do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, bez zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i zahtjev za naknadu troška postupka, odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće za razdoblje od 27. prosinca 2006. do 31. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 1.376,03 kune sa odgovarajućom kamatom, osim u dijelu zakonskih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 1.093,75 kuna sa odgovarajućom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-4762/21-2 od 15. ožujka 2022., dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: 

 

              "Primjenjuju li se Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. godine, i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine i na razdoblje nakon 26. siječnja 2017. godine?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude kojom mu je naloženo platiti naknadu plaće i za razdoblje od 26. siječnja 2017. do 31. listopada 2017., tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, i odbije tužbeni zahtjev za navedeno razdoblje, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tome sudu na ponovno suđenje.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu razlike plaće koji tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženik pogrešno primjenjujući pogrešno Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009., i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011., pogrešno primjenio navedeni Sporazum i Dodatke Sporazumu i na osnovicu za plaće na razdoblje nakon 26. siječnja 2017.

 

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je primjenjuju li se Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009. i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i na razdoblje nakon 26. siječnja 2017.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom u odnosu na pobijani dio presude je utvrđeno:

              -da je osnovica plaće izračunata prema odredbama Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. na dan 26. listopada 2016. iznosila 5.415,37 kuna;

             -da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 123/16) od 29. prosinca 2016. osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn;

               -da su stranke sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. („Narodne novine“ broj 128/2017 kojim su ugovorile visinu osnovice;

              -da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. tužiteljici isplaćivao plaću u skladu s Odlukom od 29. prosinca 2016. u visini osnovice od 5.211,02 kuna.

 

10. Bez posebnog obrazloženja, očito polazeći od produžene primjene odredbi Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i nakon 26. siječnja 2017. nižestupanjski sudovi su zahtjev za isplatu plaće i za razdoblje od 26. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. ocijenili osnovanim.

 

11. Tuženik, u podnesenoj reviziji, smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 31. studenoga 2006, Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje nakon 26. siječnja 2017.

 

12. Ovaj sud o naznačenom pitanju već je izrazio shvaćanje u odlukama broj Rev-269/2022-2 od 12. travnja 2022. i Rev-287/2022-2 od 12. travnja 2022., i dr. a s kojim shvaćanjem je shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije u skladu.

 

14. Prema obrazloženju ovoga suda iznesenom u citiranim odlukama proizlazi:

 

     – da je odredbom čl. XI Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011., određeno da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i Dopune Sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. iz članka III. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina i da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenu roka trajanja predmetnih izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu do zaključno 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a za manji 3%.

 

     – da je odredbom članka 199. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17 i 98/19 - dalje ZR) propisana produžena primjena pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru, a ta odredba glasi:

 

              (1) Nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka.

 

              (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.

 

15. 1. S obzirom na sadržaj članka XI Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011., prema shvaćanju ovoga suda stranke tog Sporazuma dogovorile su da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i Dopune Sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina i da će u "dobroj vjeri pristupiti produljenu roka trajanja predmetnih izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu do zaključno 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a za manji 3%". Tim Izmjenama i Dopunama navedenom Sporazumu, stranke, prema daljnjem shvaćanju ovoga suda, nisu ugovorile automatizam o produljenju roka trajanja predmetnih Izmjena i Dopuna za godinu dana (u slučaju ako među godišnji rast BDP-a bude manji od 3 % do zaključno 2016.) nego su samo dogovorile da će „u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka", dakle da će se dogovarati o eventualnom produljenju navedenog roka na godinu dana, a osim toga tim, niti bilo kojim drugim sporazumom nisu odredili posljedice ukoliko se "u dobroj vjeri ne pristupi produljenju roka".

 

15. 2. S obzirom na sadržaj odredbe članka 199. ZR-u, i na sadržaj čl. XI. Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojom nije dogovorena produžena primjena navedenih Sporazuma na godinu dana, na ovaj slučaj se primjenjuje se zakonska odredba iz čl. 199. ZR-u, te s obzirom da je Sporazum zaključen na određeno vrijeme u trajanju 5 godina, uz primjenu navedenih odredbi isti je istekao 26. listopada 2016. a je njegovo važenje sukladno čl. 199. st. 1. ZR-u produženo za još 3 mjeseca, odnosno do 26. siječnja 2017., slijedom čega nakon 26 siječnja 2017. pa do potpisivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. ("Narodne novine", broj 128/2017.) osnovica nije bila ugovorena, a posljedično tome bile su ispunjene pretpostavke iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće javnim službama ("Narodne novine", broj 39/09 124/09) prema kojem je Vlada RH imala pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama. To je Vlada RH i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće javnim službama ("Narodne novine" broj 123/2016 od 29. prosinca 2016., kojom je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn i posljedično svemu navedenom, zbog isteka roka predmetnog Sporazuma, tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu razlike plaće nakon 26. siječnja 2017., pozivom na predmetni Sporazum i njegove Izmjene i dopune.

 

16. Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su samo za utuženo razdoblje do 26. siječnja 2017., tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim, dok su u preostalom dijelu, za razdoblje nakon 2017., materijalno pravo pogrešno primijenili na štetu tuženice.

 

17. Podaci o razlici plaće za prosinac (od 41,34 kune, s kamatom koja teče od 15. siječanja 2017., te za 26. dana siječnja 2017., - do 26. siječnja, s kamatom koja teče od 15. veljače 2017.,) između stranaka nisu bili sporni, te kako je tužiteljica do 27. siječnja 2017., ostvarila pravo na razliku plaće materijalno pravo je pravilno primijenjeno samo u odnosu na naknadu za prosinac 2016., te u odnosu na 26. dana za siječanj 2017., odnosno za iznos od 41,34 kune (za prosinac 2016.) i za iznos od 125,78. kuna (za siječanj 2017.), a ne i za preostalo utuženo razdoblje nakon toga.

 

18. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na razdoblje do 27. siječnja 2017., a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika u preostalom dijelu i u tom dijelu preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbiti.

 

Zagreb, 2. studenoga 2022.