Poslovni broj: 41: Pn-461/2020-22

 

 

Poslovni broj: 41: Pn-461/2020-22

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

              Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. I. iz R.,  (čiji je OIB: …), zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici iz R., protiv tuženika Financijske agencije iz Z., (čiji je OIB: … ) zastupan po punomoćnicima D. V. odvjetniku iz Z., i drugi, radi naknade štete, vrijednost predmeta spora 1.930.880,61 kn odnosno 256.271,90 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 21. rujna 2022. u prisutnosti tužitelja A. I., punomoćnice tužitelja A. I. i punomoćnika tuženika Financijske agencije, dana 2. studenog 2022.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Nalaže se tuženiku Financijskoj agenciji iz Z., (čiji je OIB: … ) da tužitelju A. I. iz R., (čiji je OIB: … ) u roku od 15 dana od donošenja presude isplati iznos od 5.000,00 kn odnosno 663,61 € (slovima: pet tisuća kuna odnosno šesto šezdeset i tri eura te šezdeset i jedan cent) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od 14. siječnja 2021. pa do isplate.“

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja A. I. u preostalom dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Financijskoj agenciji iz Z., ( čiji je OIB: … ) da tužitelju A. I. iz R., (čiji je OIB: … ) u roku od 8 dana od donošenja presude isplati iznos od 1.925.880,61 kn odnosno 255.608,28 € (slovima: jedan milion devetsto dvadeset i pet tisuća osamsto osamdeset kuna te šezdeset i jednu lipu odnosno dvjesto pedeset i pet tisuća šesto i osam eura te dvadeset i osam centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu u roku od 8 dana od donošenja presude nadoknadi parnične troškove s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od donošenja presude pa do isplate.“

 

III. Nalaže se tužitelju A. I. iz R., (čiji je OIB: … ) da tuženiku Financijskoj agenciji iz Z., (čiji je OIB: …) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 96.550,00 kn odnosno 12.814,39 € (slovima: devedeset i šest tisuća petsto i pedeset kuna odnosno dvanaest tisuća osamsto i četrnaest eura te trideset  devet centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 2. studenog 2022. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe dok se tuženik Financijska agencija odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

 

 

Obrazloženje

 

1. Dana 14. prosinca 2020. zaprimljena je tužba tužitelja A. I. koja tvrdi da pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. (u daljem tekstu: Rješenje) potvrđen je stečajni plan za stečajnog dužnika H. F. d.d. u stečaju OIB: … kojim je u toč. VIII b) utvrđena novčana tražbina vjerovnika F. K. d.o.o. OIB: … u iznosu od 1.708.764,75 kuna, te njezino dospijeće. Navedena tražbina F. K. d.o.o. prema stečajnom dužniku H. F. d.d. u iznosu od 1.708.764,75 kuna s pripadajućim kamatama je pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Ovr-634/2019. od 21. svibnja 2019. (u daljem tekstu: Rješenje o ovrsi), je vjerovniku F. K. d.o.o. zaplijenjena i prenesena na tužitelja A. I. navedeno je prema tvrdnjama tužitelja A. I. nesporno, a podredno predlaže se izvršiti uvid u rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018., zatim stečajni plan i pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Ovr-634/2019. od 21. svibnja 2019. Obzirom da dužnik H. F. d.d. nije platio predmetnu tražbinu, tužitelj A. I. tvrdi da je dana 30.07.2020. podnio tuženiku Financijskoj agenciji, kao tijelu nadležnom za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima, na propisanom obrascu zahtjev za izravnu naplatu navedene tražbine, te uplatio tuženiku Financijskoj agenciji naknadu u visini od 5.000,00 kuna, u prilogu kojeg zahtjeva je tuženiku Financijskoj agenciji dostavio izvornik pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana s klazulom pravomoćnosti, izvornik pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim je dokazao prijenos tražbine s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, pravomoćno rješenje o upisu povećanja temeljnog kapitala kao dokaz o dospijeću tražbine, te podnesak u kojem je obrazložio osnovu za plaćanje i prijenos tražbine. U dokaz navedenog tužitelj A.I. predlaže uvid u zahtjev za izravnu naplatu. Međutim, unatoč urednosti i potpunosti zahtjeva, tuženik Financijska agencija nije postupio sukladno čl. 209. st. 8. Ovršnog zakona i sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, već je tužitelju A.I. dostavio obavijest o vraćanju osnove za plaćanje s obrazloženjem da “uz zahtjev za izravnu naplatu dostavljeno rješenje TS u Splitu St-9/15 na kojem nedostaje klauzula ovršnosti, da ovrhovoditelj nije ovrhovoditelj iz rješenja, te da je rješenje o ovrsi Ovr-634/19 obustavljeno od strane suda kojim se prenosi tražbina.” U dokaz navedene tvrdnje tužitelj A.I. predlaže da se izvrši uvid u obavijest tuženika Financijske agencije od 03.08.2020. Međutim, prema tvrdnjama tužitelja A.I. razlozi tuženika Financijske agencije su potpuno neosnovani i suprotni zakonu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (dalje: ZPONS) određeno da je “osnova za plaćanje ovršna odluka domaćeg suda ili upravnog tijela koja ima potvrdu

ovršnosti ili ovršna nagodba sklopljena pred domaćim sudom ili upravni tijelom, …” Odredbom čl. 27. Ovršnog zakona (daje: OZ) je određeno da je sudska nagodba ovršna ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Odredbom čl. 23. st. 1. toč. 7. OZ je određeno da je ovršna isprava i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava. Prema odredbama Stečajnog zakona stečajni plan se smatra nagodbom odnosno sporazumom stečajnih vjerovnika i stečajnog dužnika, kojeg sklapaju davanjem pristanka i glasovanjem (čl. 330. do 332.SZ) odnosno neiskazivanjem prigovora od strane stečajnog dužnika (čl. 333. SZ) i koji nakon potvrde stečajnog suda ima sve učinke sudske nagodbe. Odredbom čl. 340. st. 1. SZ-a je određeno da rješenje o potvrdi stečajnog plana djeluje prema svim sudionicima od svoje pravomoćnosti. (dakle, ne i ovršnosti). Odredbom čl. 343. st. 1. SZ je određeno stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene mogu na osnovi pravomoćnog (ne i ovršnog) rješenja o potvrdi stečajnog plana izravno pokrenuti postupak ovrhe protiv dužnika. Dakle, osim što stečajni plan predstavlja nagodbu stečajnog dužnika i stečajnih vjerovnika sklopljenu pred sudom, predmetno rješenje o potvrdi stečajnog plana predstavlja i posebnu ovršnu ispravu koja je Stečajnim zakonom, u odredbi čl. 343.st. 1. SZ, utvrđena kao ovršna isprava, što znači da za provedbu rješenja o potvrdi stečajnog plana zakon ne zahtijeva potvrdu ovršnosti, već samo pravomoćnosti. Naglašava se da je to vidljivo iz činjenice da je Trgovački sud u Splitu svojim rješenjem St-9/2015-534 od 21. srpnja 2020. odbacio zahtjev vjerovnika za izdavanje klauzule ovršnosti i utvrdio da je rješenje o potvrdi stečajnog plana podobna ovršna isprava iz čl. 23. st. 7. OZ, a sukladno čl. 343. st. 1. SZ-a te kao dokaz navedenog predlaže se izvršiti uvid u rješenje u prilogu. U odnosu na drugi razlog tuženika Financijske agencije naglašava se da valja uputiti na odredbu čl. 32. Ovršnog zakona, kojom je određeno da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije određena kao vjerovnik ako javnom ili javnoovjerovljenom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Dostavljenim rješenjem o ovrsi Ovr-634/2019 od 21. svibnja 2019. tužitelj A.I. je tom javnom ispravom,dokazao da je predmetna tražbina prenesena upravo na njega, slijedom čega se izneseni razlog tuženika Financijske agencije za vraćanje osnove za plaćanje i ne postupanje po zahtjevu ukazuje nezakonitim i proizvoljnim. Navod tuženika Financijske agencije u obavijesti od 03.08.2020. da bi pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Ovr-634/2019. od 21. svibnja 2019. bilo obustavljeno je prema tvrdnjama tužitelja A.I. potpuno proizvoljno i neutemeljeno. Uslijed takvog proizvoljnog i nezakonitog postupanja tuženika Financijske agencije suprotno pravomoćnim sudskim odlukama i suprotno Ovršnom zakonu i Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, te suprotno dostavljenim pravomoćnim sudskim odlukama i ispravama, tužitelj A.I. tvrdi da mu je nanesena šteta, jer krivnjom tuženika Financijske agencije nije ostvario pravo na naplatu pravomoćno utvrđene tražbine u iznosu od 1.708.764,75 kuna s pripadajućim kamatama na taj iznos tekućoj od 04.06.2019. i koje kamate do podnošenja tužbe iznose 159.224,82 kuna, kao i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 30.000,00 kuna s zateznom kamatom od 21.05.2019. pa do isplate, koje u trenutku podnošenja tužbe iznose 2.871,04 kuna, naplaćena mu je naknada FINA-e u iznosu od 5.000,00 kuna, što znači šteta do podnošenja tužbe iznosi 1.905.880,61 kuna, uvećana za troškove punomoćnika koji je tužitelja A.I. zastupao u postupku izravne naplate u iznosu od 22.500,00 kuna. U dokaz navedenog tužitelj A.I. predlaže da se izvrši uvid u obračun kamata, te po potrebi provede financijsko vještačenje, zatim da se izvrši uvid u potvrdu o uplati naknade, te račun punomoćnice tužitelja A.I.  Naglašava se da odredbom čl. 213. Ovršnog zakona je određeno da se na odgovornost Agencije zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, zadužnici ili zahtjevu za izravnu naplatu na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 201. ovog Zakona, koji pak određuje odgovornost Agencije za štetu za slučaj nepostupanja po zahtjevu za izravnu naplatu i rješenju o ovrsi. Slijedom navedenog se predlaže naslovnom sudu da donese slijedeću presudu: „I Nalaže se tuženiku Financijskoj agenciji iz Z., OIB: ... da tužitelju A.I. iz R., OIB: ... u roku od 8 dana od donošenja presude isplati iznos od 1.930.880,61 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu u roku od 8 dana od donošenja presude nadoknadi parnične troškove s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućoj od donošenja presude pa do isplate.“

 

2. U svom odgovoru na tužbu od 23. kolovoza 2021. tuženik Financijska agencija je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev i to kako u osnovi tako i u visini. Tuženik Financijska agencija naglašava da uvodno sumarno iznosi svoj odgovor na tužbu, te se naknadno osvrće i na pojedine točke tužbe. Naglašava se da tužitelj A.I. tužbom neosnovano ističe zahtjev za naknadu štete, jer naime, tužitelj A.I. niti u jednom dijelu tužbe, uključujući i priloge, nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu, niti da bi postupanje tuženika Financijske agencije bilo nezakonito u bilo kojem dijelu. Naime, tužitelj A.I. navodi kako je pretrpio štetu uslijed nezakonitog postupanja tuženika Financijske agencije, međutim iz navoda i priloga tužbe ne samo da ne proizlazi da je tuženik Financijska agencija u bilo kojem dijelu postupao nezakonito, već ne proizlazi niti je utvrdivo i da je tužitelj A.I. doista pretrpio kakvu štetu, te postojanje uzročno posljedične veze između postupanja tuženika Financijske agencije i kakve štete koju je tužitelj A.I. pretrpio (čiji nastanak tuženik Financijska agencija i nadalje primarno osporava). Tuženik Financijska agencija ovdje naglašava kako tužitelj A.I. ne dostavlja dokaze o nemogućnosti naplate tražbine od svog dužnika. Nadalje, sve i da je tužitelj A.I. dostavio dokaze o nemogućnosti naplate od svog dužnika, tužitelj A. I. ne dostavlja nikakve dokaze o postojanju uzročno posljedične veze između odbijanja tuženika Financijske agencije da postupi sukladno zahtjevu tužitelja A.I. za izravnu naplatu i eventualne (ničime dokazane) nemogućnosti naplate od trgovačkog društva H. F. d.d. u stečaju, jer sve i da tužitelj A.I. nije u mogućnosti naplatiti svoju tražbinu od svog dužnika, bilo bi potrebno da dokaže da je a) nemogućnost naplate tužitelja A.I. nastala uslijed postupanja tuženika Financijske agencije, ne prethodno tome postupanju ili iz drugih razloga (vjerovnici s prednošću u naplati, generalni nedostatak sredstava tužiteljevog dužnika i sl.) i b) da je tuženik Financijska agencija doista postupao nezakonito, pa da je uslijed tog postupanja nastala šteta za tužitelja A.I., jer bi se isti u protivnom naplatio od svog dužnika i to u cijelosti. Izvršenim uvidom u tužbu i priloge tužbi prema tvrdnjama tuženika Financijske agencije postaje potpuno razvidno da tužitelj A.I. nije dokazao niti jednu činjenicu opisanu naprijed pod a) i b). U konačnici, tužitelj A.I. je mogao zatražiti povrat plaćenog iznosa predujma, odnosno, ta sredstva iskoristiti u drugim postupcima, no ni5ta od navedenog nije učinio, utoliko, ukoliko isti želi povrat sredstava, tuženik Financijska agencija mu to pravo ne osporava, no ističe kako je tužbeni zahtjev u tome dijelu preuranjen i posljedično neosnovan, budući da nema. spora o pravu na povrat, ukoliko se tim pravom tužitelj A.I. želi poslužiti. Slijedom navedenog, tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani, te se predlaže tužitelja A. I. s istima odbiti u cijelosti. U odnosu na daljnje navode iz tužbe tužitelja A.I. naglašava se da tuženik Financijska agencija može učiniti nespornim da pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. potvrđen je stečajni plan za stečajnog dužnika H. F. d.d. u stečaju OIB: ... kojim je u toč. VIII b) utvrđena novčana tražbina vjerovnika F. K. d.o.o. OIB: 75330357659 u iznosu od 1.708.764,75 kuna, te njezino dospijeće. Navedena tražbina F. K. d.o.o. prema stečajnom dužniku H. F. d.d. u iznosu od 1.708.764,75 kuna s pripadajućim kamatama je pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Ovr-634/2019. od 21. svibnja 2019. (u daljem tekstu: Rješenje o ovrsi), je vjerovniku F.K. d.o.o. zaplijenjena i prenesena na tužitelja A.I. Također tuženik Financijska agencija ne osporava da je tužitelj A.I. podnio zahtjev za izravnu naplatu, kao i da je dokazao prijenos tražbine na sebe, te ističe da osporavanje prava tužitelju A.I. da isti podnese jer nije naveden na ovršnoj ispravi nije jedini niti osnovni razlog koji tužitelj A.I.navodi za odbijanje provedbe. U svezi navoda tužitelja A.I. da je tuženiku Financijskoj agenciji dostavio u potpunosti uredan zahtjev temeljem kojeg je tuženik Financijska agencija bio dužan postupiti sukladno članku 209. st. 8 Ovršnog zakona i

sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a da je tuženik Financijska agencija isti zahtjev tužitelju A.I. vratio neosnovano i bez podloge u zakonu, te tuženik Financijska agencija ističe kako su ti navodi pogrešni, izuzev u dijelu da je tuženik Financijska agencija zahtjev za izravnu naplatu i vratio, međutim, pri tome je postupao u skladu sa zakonom, sve iz razloga kako slijedi. Naime, nesporno je, kako tužitelj A.I. nadalje navodi tužbom, da je stečajni plan doista po svojoj naravi svojevrsna nagodba, kao i da rješenje o potvrdi stečajnog plana predstavlja ispravu temeljem koje se i bez klauzule ovršnosti može pokrenuti ovršni postupak. Tužitelj A.I., međutim, po mišljenju tuženika Financijske agencije pogrešno tumači zakonske odredbe kada tvrdi da bi se na temelju rješenja o potvrdi stčajnog plana mogla zatražiti izravna naplata, takva mogućnost nije propisana niti jednim zakonom, te utoliko kada je u pitanju izravna naplata, rješenje o potvrdi stečajnog plana ne predstavlja iznimku od uvjeta propisanih odredbom članka 209 Ovršnog zakona, te je u tome slučaju za izravnu naplatu potrebno postupati na podlozi članka 211 Ovršnog zakona. Ističe se da tužitelj A. I. ispušta iz vida činjenicu da je člankom 209 0vršnog zakona propisano da je izravnu naplatu pred tuženikom moguće pokrenuti temeljem ovršne odluke domaćeg suda koja glasi na ispunjenje novčane tražbine i sadrži potvrdu ovršnosti, a što znači da tuženik Financijska agencija nije ovlašten postupati temeljem odluke domaćeg suda koja istu klauzulu ne sadrži, sve i ako je ista ovršna. Tužitelj A. I. je tuženiku Financijskoj agenciji dostavio zahtjev za izravnu naplatu, kojim naznačava da provedbu ovrhe traži na podlozi ovršne isprave - odluke suda, a da bi tuženiku Financijskoj agenciji bilo moguće postupiti sukladno takvome zahtjevu ovrhovoditelja, isti mora dostaviti osnovu za plaćanje s klauzulom ovršnosti, koju klauzulu u danom slučaju nije moguće ishoditi zbog naravi odluke suda (rješenja o potvrdi stečajnog plana) i izričitih zakonskih odredaba koje isključuju mogućnost izdavanja klauzule ovršnosti kada je riječ o rješenju o potvrdi stečajnog plana. U odnosu na prednje, tuženik Financijska agencija ističe kako je on provedbeno tijelo, čiji je način postupanja strogo određen zakonskim i podzakonskim aktima, te je utoliko dužan striktno držati se navoda članka 209 Ovršnog zakona, te drugih odredaba propisa koji ureduju materiju ovrhe na novčanim sredstvima i postupanje tuženika Financijske agencije. Potrebnim se smatra naglasiti i kako stečajni plan sam za sebe nije ovršna isprava, kao I da na podlozi istog nije moguće pokretati ovršni postupak ili tražiti izravnu naplatu putem tuženika Financijske agencije. Tuženik Financijska agencija dodatno naglašava kako je temeljem rješenja suda o potvrdi stečajnog plana koje je postalo pravomoćno mogu¢e pokrenuti ovršni postupak (članak 343 Stečajnog zakona), a utoliko i nadležni sud ispravno odbija izdati klauzulu ovršnosti na predmetno rješenje o potvrdi stečajnog plana, efektivno ga čine¢i ispravom samostalno nepodobnom za izravnu naplatu, budući da mu, na podlozi zakonskih odredaba, nedostaju svi potrebni elementi. Rješenje o potvrdi stečajnog plana, sukladno uputi Trgovačkog suda u Splitu sadržanoj u rješenju istog suda posl.br. St-9/2015 od dana 21.07.2020. godine predstavlja drugu ispravu određenu zakonom kao ovršnu ispravu, u smislu odredbe članka 23. stavak 7 Ovršnog zakona. Slijedom navedenog, tuženik Financijska agencija ističe kako tužitelj A. I. problematici naplate tražbine ovdje pristupa pogrešno, a imajući u vidu da je isti ujedno i aktivni praktikant na području prava, to je propust tužitelja A. I. da ispravno pristupi ovoj problematici time eklatantniji. Tuženik Financijska agencija ističe, kako je tužitelju A. I., imajući u vidu njegovu profesiju, nedvojbeno moralo biti poznato kako u slučajevima kada tuženik Financijska agencija utvrdi da nije moguće postupiti po osnovi za plaćanje koja je dostavljena na izravnu naplatu, svaki ovrhovoditelj može, temeljem članka 211. Ovršnog zakona, uz potvrdu FINA-e (tuženika Financijske agencije) o nemogućnosti postupanja, nadležnom sudu predložiti određivanje ovrhe, a u konačnici, tuženik Financijska agencija mu je na tu mogućnost i ukazao, te je na podlozi svog stručnog znanja tužitelj A. I. trebao prikladno reagirati, umjesto upuštanja u nepotrebno parničenje. Slijedom navedenog, a budući da je nadležni sud odbio tužitelja A. I. sa zahtjevom za izdavanje potvrde ovršnosti na rješenje o potvrdi stečajnog plana, te da tuženiku Financijskoj agenciji bez iste potvrde nije moguće, temeljem izričite zakonske odredbe, postupati i provoditi izravnu naplatu, to je tužitelj A. I., po primitku obavijesti tuženika Financijske agencije o nemogućnosti postupanja, te razlozima za tu nemogućnost, imao opciju zatražiti potvrdu tuženika Financijske agencije o nemogućnosti postupanja, te postupiti sukladno članku 211 Ovršnog zakona i pred nadležnim sudom predložiti određivanje ovrhe, a potom na podlozi eventualno donesenog rješenja o ovrsi s klauzulom ovršnosti putem tuženika Financijske agencije i na podlozi odgovarajućeg zahtjeva tražiti izravnu naplatu protiv svog dužnika. Tuženik Financijska agencija ističe da je tužitelju A. I. na opisanu proceduru i ukazao, a što je vidljivo iz priloga zuzbi (e-mail tuženika Financijske agencije upućen tužitelju A. I. od dana 29.07.2020. godine). U konačnici, nesporno je da tuženik Financijska agencija zahtjev za izravnu naplatu na podlozi pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana nije mogao provesti, budući da isto rješenje nije isprava podobna za izravnu naplatu uslijed nedostatka klauzule ovršnosti koju na isto nije niti moguće izdati, te je nesporno tužitelj A. I. bio dužan prethodno pokrenuti ovršni postupak u skladu s člankom 211 Ovršnog zakona, dok je u komunikaciji s tužiteljem A. I. tuženik Financijska agencija u najboljoj namjeri u konačnici tužitelju A. I. ukazao na mogućnosti postupanja za slučaj kada tuženik Financijska agencija nije u mogućnosti postupati sukladno kakvoj osnovi za plaćanje, a u svakom slučaju je ispravno uputio tužitelja A. I. na pokretanje Ovršnog postupka i razloge nemogućnosti postupanja po zahtjevu tužitelja A. I. za izravnu naplatu. Ovdje se smatra potrebnim naglasiti da, posljedično gornjim navodima, nipošto na tuženiku Financijskoj agenciji ne leži krivnja za komplikacije koje su uslijed zakonskih propisa, ali i neznanja tužitelja A. I., eventualno proizašli za tužitelja A. I., te su utoliko argumenti tužitelja A. I. izneseni tužbom promašeni, a time tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. U odnosu na utužen iznos plaćenog predujma, tužitelju A. I. je na raspolaganju bilo tražiti povrat istog, jer tuženik Financijska agencija ne zadržava iznose predujma za slučaj nemogućnosti provedbe osnove za plaćanje, odnosno tužitelju A. I. je na raspolaganju i da predujmljeni iznos upotrijebi za drugi slučaj izravne naplate. Budu¢i da tužitelj A. I. povrat navedenog iznosa od tuženika Financijske agencije nije zatražio, u tome je dijelu tužbeni zahtjev je preuranjen, te neosnovan, jer naime, tužitelj A. I. nije iskazao svoju volju na povrat plaćenog predujma, izuzev tužbom. Tuženik Financijska agencija nadalje ističe kako tužitelj A. I. ničime ne dokazuje da je doista pretrpio kakvu štetu zbog odbijanja tuženika Financijske agencije da postupi sukladno zahtjevu za izravnu naplatu. Naime, sve i da je tuženik Financijska agencija doista postupio protivno zakonu, te neosnovano odbio tužitelja A. I. sa zahtjevom za izravnu naplatu (što se i nadalje osporava), tuženik Financijska agencija ne dokazuje nastanak štete, odnosno, trajnu nemogućnost naplate od svog dužnika, kao niti uzročno posljedičnu vezu tuženikova postupanja i eventualno nastale štete (čiji se nastanak i eventualna odgovornost tuženika Financijske agencije svakako i nadalje osporava), utoliko je i s tog stanovišta tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik Financijska agencija u konačnici završno ukazuje da je, protivno tvrdnjama tužitelja A. I. postupao sukladno važećim zakonskim normama, dok je tužitelj A. I. iz neznanja procedure propustio poduzeti radnje propisane zakonom, te utoliko eventualna šteta koju bi tužitelj A. I. prtrpio uslijed nemogućnosti naplate od svog dužnika pada isključivo na teret tužitelja A. I.. Slijedom svega naprijed iznesenog, tuženik Financijska agencija predlaže tužitelja A. I. odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, kao neosnovanim, te naložiti tužitelju A. I. da tuženiku Financijskoj agenciji naknadi troškove vođenja ovog postupka, i to u roku od osam dana o dana donošenja presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane tužitelja A. I. i tuženika Financijske agencije te je između stranka ista nesporna. Također je izvršen i uvid u parnični spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-106/2020 kao i ovršni spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019.

 

4. U svom podnesku od 25. svibnja 2022. tužitelj A. I. između ostaloga ističe  da je tuženik Financijska agencija postupio po urednom Zahtjevu za izravnu naplatu tužitelja A. I. od 30. srpnja 2020. godine, to bi najkasnije 1. listopada 2020. godine odnosno protekom 60 dana od zaplijene – te sukladno čl. 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (dalje u tekstu: ZPONS) ukupan iznos glavnice iz Ovršne isprave zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama bilo preneseno na račun tužitelja A. I. – te bi istim sredstvima tužitelj A. I. mogao slobodno raspolagati, i to bi predstavljalo njegov poslovni primitak. Na okolnost da je ovršenik H.F. d.d.u vrijeme podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu imao dovoljno novčanih sredstava koja su trebala biti zaplijenjena i prenesena u korist ovrhovoditelja (ovdje tužitelja A. I.) tužitelj A. I. predlaže sudu da službenim putem od svih banaka zatraži podatak o stanju novčanih sredstava na računima H. F. d.d. u razdoblju od 31. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine (omaškom u pisanju navedena je 2019. godina umjesto ispravno 2020.). Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja A. I. budući da novčana sredstva u iznosu od 1.708.764,75 kn koja su sudskom odlukom (Općinski sud Novi Zagreb, Stalna služba Samobor Ovr- 634/2019) prethodno zaplijenjena u korist tužitelja A. I. i sudskom cesijom prenesena na tužitelja A. I. – nezakonitim postupanjem tuženika Financijske agencije nisu prenijeta na tužitelja A. I. te istima on nije mogao raspolagati, uslijed čega je račun tužitelja A. I. bio blokiran; obzirom da isti nije po dospijećima bio u mogućnosti redovito izvršavati svoje dospjele obveze, pa su tako vjerovnici (Z. b. d.d., ministarstvo, Porezna uprava, te radnici – zaposlenici tužitelja A. I.) protiv tužitelja A. I. pokretali ovršne postupke, u kojim ovršnim postupcima su se tužitelju A. I. stvorili iznimno visoki troškovi postupaka – koji uključuju naknadu za zastupanje tužitelja A. I. (kao ovršenika) po odvjetniku B. Č., troškovi sudskih pristojbi, troškovi provedenih vještačenja u ovršnom postupku, troškovi naknade FINA-e u postupcima prisilne provedbe ovrhe… U dokaz navedenih tvrdnji tužitelj A. I. predlaže da se izvrši uvid u slijedeću dokumentaciju i to: 1) ovršni spis Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1289/19, 2) parnični spis Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-106/2020, 3) nagodbu tužitelja A. I. i Z. B. d.d. i potvrde o plaćanju, 4) Zahtjeve za izravnu naplatu i Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanja u razdoblju od 31. srpnja 2019. god. do 20. svibnja 2021. god, sa priležećim Specifikacijama izvršenja osnova za plaćanje, 5) Uvid u stanje računa tužitelja A. I. i blokadi računa tužitelja A. I. u razdoblju od 31. srpnja 2019. godine do 30. svibnja 2021. godine, 6) uvid u račun odvjetnika B. Č. sa specifikacijom izvršenih usluga, 7) potvrda o plaćenim računima za rad odvjetnika i 8) potvrda o plaćenim (prisilno ovršenim) sudskim pristojbama. Dakle, šteta tužitelja A. I. se ne ogleda «u nemogućnosti naplate tražbine od svog dužnika» kako to pogrešno smatra tuženik Financijska agencija, već se šteta tužitelja A. I. ogleda upravo u činjenici (koju će tužitelj A. I. dokazati u tijeku postupka – da su u vrijeme podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu postojala novčana sredstva na računima H. F. d.d. te da su sukladno ZPONS ista sredstva protekom 60 dana od dana podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu – u cijelosti trebala biti prenesena na račun tužitelja A. I.. Dakle, nezakonitim postupanjem tuženika Financijske agencije te odbijanjem provedbe Zahtjeva za izravnu naplatu, tužitelj A. I. tvrdi da nije mogao raspolagati novčanim sredstvima, a koja novčana sredstva je tužitelj A. I. legitimno očekivao (obzirom na pravomoćnu sudsku odluku), a uslijed čega tužitelj A. I. nije ostvario očekivanu godišnju dobit, a ne samo da nije ostvario dobit već je i trpio štetu budući da nije bio u mogućnosti podmirivati svoje dospjele obveze, a koja šteta se ogleda u troškovima sudskih postupaka, plaćanih sudskih pristojbi, prisilno naplaćenih naknada u postupcima izravne naplate protiv tužitelja A. I., prisilno naplaćenih zateznih kamata na nesporne i dospjele obveze tužitelja A. I.

 

5. Na ročištu dana 21. rujna 2022. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/2022 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu dana 21. rujna 2022. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnica tužitelja A. I. predložila je usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja A. I. u cijelosti. Naglašava se da su činjenice između stranaka nesporne dok je sporno samo pravno pitanje da je ovršna isprava u postupku izravne naplate bio stečajni plan odnosno sudska nagodba. Punomoćnik tuženika Financijske agencije je u svojoj završnoj riječi predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja A. I. kao neosnovanog.

 

6. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja A. I. je neosnovan u cijelosti.

 

7. Uvidom u ovršni spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službu u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019 ovaj sud je utvrdio da ovrhovoditelj Zagrebačka banka d.d. je dana 9. listopada 2019. protiv ovršenika A. I. podnio prijedlog za ovrhom na nekretnini ovršenika A. I.. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-2 od 16. listopada 2019. dopuštena je radi naplate tražbine ovrhovoditelja Z. b. d.d. temeljem ovršne isprave Ugovora o namjenskom kreditu od 26. travnja 2004. javnog bilježnika V.P. iz R. OU-1206/04 radi naplate tražbine od 104.768,17 € sa pripadajućim kamatama, 7.086,00 kn sa zateznom kamatom i troška ovrhe od 11.315,00 kn sa zateznom kamatom i to na nekretnini ovršenika A. I. upisanoj u zk.ul.br. 675 k.o. Matulji kao 13. suvlasnički dio 13/100 etažno vlasništvo E-13. Protiv navedene odluke dana 26. studenog 2019. ovršenik A. I. je uložio žalbu iz žalbenih razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 1., 6. i 7. Ovršnog zakona, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- Ovr-24/20-2 od 3. ožujka 2020. odbijena je kao neosnovana žalba ovršenika A. I. te je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-2 od 16. listopada 2019. Protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- Ovr-24/20-2 od 3. ožujka 2020. dana 15. travnja ovršenik A. I. je podnio prijedlog za dopuštenjem revizije koji je međutim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1307/2020-3 od 28. listopada 2020. odbačen. Također rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-19 od 24. siječnja 2020. odbijen je prijedlog ovršenika A. I. od 20. siječnja 2020. za ograničenje ovrhe na predmetnoj nekretnini, odnosno da se obustavi izvansudska ovrha koja se pred Financijskom agencijom vodi povodom zahtjeva ovrhovoditelja Z. b. d.d. temeljem zadužnice broj OV-8453/2004 od 27. travnja 2004., ovjerene kod javnog bilježnika V. P. iz R. Protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-19 od 24. siječnja 2020. ovršenik A. I. je dana 6. veljače 2020. uložio žalbu ali je ista odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-16/2021-2 od 20. siječnja 2021. U tom ovršnom predmetu je obavljen i očevid na licu mjesta te je angažirani građevinski vještak N. Č. je procijenio tržišnu vrijednost nekretnine u vlasništvu ovršenika, upisane u zk.ul. 675, k.o. 319961 M., k.č. 2595, broj D.L. 18, Kvarnerska cesta površine 1089 m2, u naravi dvorište površine 774 m2 i stambena zgrada, Kvarnerska cesta površine 315 m2, ukupne površine nekretnine 1089 m2, povezano s vlasništvom posebnog dijela: -13. Suvlasnički dio: 13/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) 1. Temeljem Zapisnika broj Z-500/2010/675 prenosi se slijedeći upis: Stan u potkrovlju označen br. 13, koji se sastoji od tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovane, hodnika i kupaone s WC-om, ukupne površine 124 m2 u ukupnom iznosu od 1.690.000,00 kn. Svojim podneskom od 27. travnja 2021. ovrhovoditelj Z. b. d.d. je obavijestio sud kako su stranke izvansudskim putem regulirali tražbinu ovrhovoditelja Z. b. d.d. zbog čega se povlači ovršni prijedlog i predlaže obustava postupka uz brisanje zabilježbe ovrhe na navedenoj nekretnini. Potom je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-57 od 30. ožujka 2021. u točki I izreke obustavljen postupak u ovoj pravnoj stvari dok je točkom II izreke naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Opatija brisanje zabilježbe ovrhe na nekretnini u vlasništvu ovršenika upisanoj u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Opatija, zk.ul. 675 k.o. 319961, Matulji, k.č. 2595 broj D.L. 18, Kvarnerska cesta površine 1089 m2, u naravi dvorište površine 774 m2 i stambena zgrada, Kvarnerska cesta površine 315 m2, ukupne površine 1089 m2, povezano s vlasništvom posebnog dijela: - 13. Suvlasnički dio: 13/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) 1. Temeljem zapisnika broj Z-500/2010/675 prenosi se slijedeći upis: Stan u potkrovlju označen br. 13, koji se sastoji od tri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaone, hodnika i kupaone s WC-om, ukupne površine 124,25 m2.

 

8. Uvidom u parnični spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-106/2020 ovaj sud je utvrdio da tužitelj A. I. je dana 24. siječnja 2020. podnio tužbu protiv tuženika Financijske agencije radi utvrđenja i proglašenja nedopuštenom ovrhe na nekretnini tužitelja A. I. određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-1289/2019-2 od 16. listopada 2019. te je predloženo da se ta ovrha obustavi i ukinu sve provedene radnje. Međutim, svojim podneskom od 19. travnja 2021. tužitelj A. I. je povukao svoju tužbu te je deklaratornim rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji oslovni broj P-106/2020-9 od 21. travnja 2021. utvrđeno da je tužba tužitelja A. I. povučena.

 

9. Ovaj sud je utvrdio da temeljem prijedloga ovrhovoditelja A. I. od 30.04.2019. protiv ovršenika F. k. d.o.o. Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-634/2019 od 21. svibnja 2019. odredio je ovrhu pljenidbom i prijenosom novčane tražbine u iznosu od 1.708.764,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje na isti iznos teku od dana nakon proteka tri dana od dana pravomoćnog upisa povećanja temeljnog kapitala iz točke XXIII rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj 11.St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, a koju stečajni vjerovnik F. k. d.o.o. kao ovršenik ima prema svom dužniku H. F. d.d. u stečaju, a temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj 11.St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. (o potvrdi stečajnog plana) tako što je naloženo ovršenikovom dužniku (ovdje ovršeniku) da navedeni iznos prenese (isplati) na transakcijski račun ovrhovoditelja A. I., odvjetnika iz R. Nadalje, da je rješenje o ovrsi postalo izvršno dostavom ovršenikovom dužniku (H.F. d.d. u stečaju), a obzirom da prema odredbi članka 176. stavka 4. Ovršnog zakona žalba protiv rješenja nije dopuštena, a sukladno izreci rješenja o ovrsi žalba da ne odgađa izvršenje. Citirano rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj Ovr-634/2019 od 21. svibnja 2019. je postalo pravomoćno i ovršno dana 10. lipnja 2019. (list sudskog spisa od broja 36 do 40).

 

10. Nadalje nije sporno da je Trgovački sud u Splitu donio rješenje poslovni broj St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. kojim je potvrđen Stečajni plan koji je podnijela stečajna upraviteljica M. H. iz S. za stečajnog dužnika H. F. d. d. za ugostiteljstvo u stečaju u kojem je između ostaloga u toč. VIII b) utvrđena novčana tražbina stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda T. h. d.o.o. čiji pravni slijednik je F. k. d.o.o. u iznosu od 1.708.764,75 kn. Točkom IX c izreke rješenja Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. naloženo je stečajnoj upraviteljici da radi izdvajanja dionica za nenovčano namirenje ostatka osporenih tražbina stečajnih vjerovnika prvog i drugog višeg isplatnog reda, za slučaj da te tražbine budu pravomoćnom presudom nadležnog suda u cijelosti ili djelomično utvrđene tražbinama odgovarajućeg isplatnog reda, u svojstvu Glavne skupštine dioničkog društva stečajnog dužnika, donese novi Statut dioničkog društva stečajnog dužnika s odredbama kojima se uređuje primjena pravnog instituta odobrenog temeljnog kapitala u skladu s odredbama članaka 323. do 327. Zakona o trgovačkim društvima, temeljem kojih odredbi će Uprava dioničkog društva stečajnog dužnika biti ovlaštena za donošenje odluke o povećanju temeljnoga kapitala dioničkog društva stečajnog dužnika odnosno slijednika stečajnog dužnika, a radi namirenja naknadno pravomoćno utvrđene tražbine stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda T. H. d.o.o. čiji pravni slijednik je društvo F. K. d.o.o., V., OIB ...  u  iznosu do  1.708.700,00 kuna, uručenjem do najviše 17.087 komada dionica, svaka u nominalnom iznosu od 10,00 kuna, a u ukupnom nominalnom iznosu do najviše 170.870,00 kuna. Nadalje točkom X izreke rješenja Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. naloženo je stečajnom dužniku, odnosno njegovom pravnom slijedniku, da u roku od 90 dana od dana nastupa pravomoćnosti presude nadležnoga suda, kojom budu tražbine stečajnih vjerovnika iz točke IX. ovoga Rješenja utvrđene kao tražbine odgovarajućeg isplatnog reda donese odluku o povećanju temeljnog kapitala izdavanjem novih dionica, radi uručenja dionica stečajnim vjerovnicima iz točke IX. ovoga Rješenja. Citirano rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. (list sudskog spisa od broja 4 do 31) postalo je pravomoćno dana 27.02.2019. (list sudskog spisa broj 32).

 

11. Iz provedenog dokaznog postupka ovaj sud je utvrdio da je tužitelj A. I. kao ovrhovoditelj podnio Financijskoj agenciji dana 30. srpnja 2020. protiv ovršenika H. F. d.d. za ugostiteljstvo u stečaju zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine  i to temeljem ovršne nagodbe suda tj. stečajnog plana potvrđen rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. (list sudskog spisa broj 41 i 42).

 

12. Međutim, Financijska agencija nije postupila po tom zahtjevu već je izvijestila svojim dopisom od 3. kolovoza 2020. tužitelja A. I. kao ovrhovoditelja da na rješenju Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-9/2015-356 od 21. studenog 2018. ne dostaje klauzula ovršnosti te da ovrhovoditelj A. I. nije i ovrhovoditelj iz rješenja, te da je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-634/2019 obustavljeno od strane suda kojim se pronosi tražbina (list sudskog spisa broj 45). 

 

13. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015-534 od 21. srpnja 2020. odbačen je zahtjev F. k. d.o.o., OIB: ..., S., od 16. srpnja 2020. za izdavanje klauzule ovršnosti na rješenje ovoga suda poslovni broj 11.St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. kao nedopušten. U obrazloženju rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015-534 od 21. srpnja 2020. se navodi: "Rješenjem ovog suda poslovni broj 11.St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. potvrđen je stečajni plan u stečajnom postupku nad dužnikom H. F. d.d. u stečaju, OIB: ..., S. G., Predmetnu odluku potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-7557/2018-4 od 27. veljače 2019., a odlučujući o žalbi stečajnih vjerovnika F. K. d.o.o. S i dr. Dana 16. srpnja 2020. ovaj sud zaprimio je podnesak nazvan „podnesak stečajnog vjerovnika“, u kojem je kao stečajni vjerovnik označen F. k. d.o.o. S., zastupan po punomoćniku A. I., odvjetniku iz R., a kojim podneskom je zatražena dostava ovjerenog prijepisa rješenja ovog suda poslovni broj 11.St-9/2015-365 od 21. studenog 2018. s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, a iz razloga što FINA odbija provesti postupak izravne naplate po stečajnom planu, ukoliko na istom nije iskazana ovršnost. Predmetni podnesak dostavljen je na memorandumu i uz digitalni potpis S. T., odvjetnice u Rijeci, bez dostavljene punomoći. U prvom redu valja navesti da je pregledom sudskog registra utvrđeno da je predlagatelj F. k. d.o.o. S. brisan iz tog registra (Tt-20/7973-1 od 27. travnja 2020.) te da stoga nema ni legitimaciju za podnošenje bilo kakvih prijedloga u ovom postupku pa ovaj sud takav zahtjev utvrđuje nedopuštenim, radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Nadalje, odredbom članka 340. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ 71/15 i 104/17; dalje SZ) propisano je da rješenje o potvrdi stečajnog plana djeluje prema svim sudionicima od svoje pravomoćnosti. Odredbom članka 343. stavka 1. SZ-a propisano je da na osnovi pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene i koje na ispitnom ročištu dužnik nije osporio mogu pokrenuti postupak ovrhe protiv dužnika. Iz navedenih odredbi proizlazi da je, sve i da podneseni zahtjev za izdavanje potvrde ovršnosti na rješenje o potvrdi stečajnog plana nema formalnih nedostataka u pogledu legitimacije, takav zahtjev neosnovan, a budući pravomoćno rješenje kojim se potvrđuje stečajni plan djeluje prema svima, a to pravomoćno rješenje je također i ovršna isprava. Tako je određeno da na temelju pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene i koje na ispitnom ročištu nije osporio dužnik (odnosno čije je osporavanja otklonjeno) mogu protiv dužnika pokrenuti postupak ovrhe. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da se na pravomoćno rješenje o potvrdi stečajnog plana, a u smislu citiranih odredbi SZ-a (koje predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbe Ovršnog zakona), ne izdaje klauzula ovršnosti te da navedena isprava u smislu odredbe članka 23. stavka 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17; dalje u tekstu: OZ) predstavlja ovršnu ispravu." (list sudskog spisa broj 46 i 47).

 

14. Iz priloženog prometna po računu stečajnog dužnika H. F. d. d. za ugostiteljstvo u stečaju kod OTP b. d.d. u razdoblju od 30. srpnja 2020. do 31. srpnja 2020. razvidno je nije bilo dovoljno novca da se namiri tražbina tužitelja A. I. u utuženom iznosu od 1.708.764,75 kn zajedno s pripadajućim kamatama na taj iznos tekućoj od 04.06.2019. pa nadalje, troškovi ovršnog postupka u iznosu od 30.000,00 kuna s zateznom kamatom od 21.05.2019. pa do isplate, troškovi punomoćnika koji je tužitelja A. I. zastupao u postupku izravne naplate u iznosu od 22.500,00 kuna kako to navodi tužitelj A. I. u svojoj tužbi. (list sudskog spisa od broja 180 do 563)

 

15. Iz dopisa Z. b. d.d. upućenog ovome sudu razvidno je da nikakav promet po računu H. F. d. d. za ugostiteljstvo se nije niti odvijao u periodu od 30.07.2020. do 31.12.2020. budući je račun otvoren tek dana 6. svibnja 2021. (list sudskog spisa broj 572).

 

16. Ovaj sud prihvaća pravni stav tužitelja A. I. da stečajni plan je po svojoj naravi svojevrsna nagodba te rješenje o potvrdi stečajnog plana predstavlja ispravu temeljem koje se i bez klauzule pravomoćnosti može pokrenuti ovršni postupak sukladno čl. 343. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 71/2015, 104/2017, 36/2022 te u daljnjem tekstu skraćeno: SZ). Međutim, nije osnovan daljnji zaključak tužitelja A. I. da se temeljem rješenja suda o potvrdi stečajnog plana koje je postalo pravomoćno može pokrenuti izravna naplata putem tuženika Financijske agencije sukladno čl. 209. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020 te u daljnjem tekstu OZ). Naime, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravni stav tuženika Financijske agencije da rješenje suda o potvrdi stečajnog plana nije ovršna isprava iz čl. 23. toč. 1., a u svezi s čl. 209. st. 1. OZ-a nego se radi u smislu čl. 23. toč. 7. OZ-a o drugoj ispravi koja je zakonom određena kao ovršna isprava te se temeljem nje pokreće sudska ovrha, a ne izravna naplata putem tuženika Financijske agencije. Uostalom da pravomoćno rješenje o potvrdi stečajnog plana predstavlja ispravu u smislu čl. 23. toč. 7. OZ-a u obrazloženju svoga rješenja poslovni broj St-9/2015-534 od 21. srpnja 2020. navodi i sam Trgovački sud u Splitu, a na koje se rješenje poziva tužitelj A. I. Naime, odredbe SZ-a su lex specialis u odnosu na odredbe OZ-a. Naime, čl. 2. st. 2. SZ-a je propisano da se stečajni postupak provodi radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnoga dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima s time da sukladno čl. 2. st. 3. SZ-a tijekom stečajnoga postupka može se provesti stečajni plan prema odredbama glave VII. ovoga Zakona. Naime, tužitelj A. I. nije neki vjerovnik koji ima pravo odvojenog namirenja svoje tražbine u odnosu na sve druge vjerovnike. Sukladno čl. 167. SZ-a stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku. Dakle sva plaćanja u stečajnom postupku se vrše od strane stečajnog upravitelja i pod nadzorom suda tako da uopće nisu moguće neke izravne naplate putem Financijske agencije. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja A. I. je neosnovan u cijelosti osim onog dijela u kojem traži povrat 5.000,00 kn koliko je platio za uslugu izravne naplate koju Financijska agencija nije izvršila, a niti je bilo zakonske osnove za postupanje tuženika Financijske agencije u konkretnom slučaju. Povrat plaćene naknade od 5.000,00 kn za provedbu izravne ovrhe koju je tužitelj A. I. platio tuženiku Financijskoj agenciji dana 14. srpnja 2020. (list sudskog spisa broj 50) on je zatražio u svojoj tužbi koju je predao ovome sudu dana 15. prosinca 2020. Sukladno čl. 12 st. 3.  Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine br. 108/2012, 144/2012, 81/2013, 112/2013, 121/2013, 78/2015, 71/2015) ako ugovorom između poduzetnika i osobe javnog prava u kojem je osoba javnog prava dužnik novčane obveze nije ugovoren rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti novčanu obvezu u roku od 30 dana. U ovoj parnici nema dokaza da je tužitelj A. I. neiskorištenu uplatu od 5.000,00 kn iskoristio kod tuženika Financijske agencije za plaćanje usluge neke druge izravne naplate protiv nekog drugog svoga dužnika. Iz navedenih razloga zatezna kamata na dosuđeni iznos od 5.000,00 kn počinje teći tek od 14. siječnja 2021. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. U preostalom dijelu svoga tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.925.880,61 kn tužitelj A. I. je odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

 

17. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno manjem dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Pri tom valja naglasiti da je sud u ovoj konkretnoj parnici vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tuženiku Financijskoj agenciji je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav odgovora tuženika Financijske agencije na tužbu tužitelja A. I. od 23.08.2021. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 19.310,00 kn, 2) za sastav podneska tuženika Financijske agencije od 23.06.2022. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 19.310,00 kn, 3) za pristupe ročištima punomoćnika tuženika Financijske agencije dana 02.06.2022. i 14.07.2022. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 9.655,00 kn za svako od th ročišta i 4) za pristup ročištu punomoćnika tuženika Financijske agencije dana 21.09.2022. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 19.310,00 kn odnosno ukupno 77.240,00 kn. Kada se navedeni iznos poveća za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 19.310,00 kn dođe se do iznosa od 96.550,00 kn odnosno 12.814,39 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

 

U Rijeci 2. studenog 2022.

 

Sudac:

                                                 Damir Vinketa, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.