Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

                                                                                      Poslovni broj R-343/2020-4

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. OIB:, iz T., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz T., protiv tuženika B. d.d.                     OIB: ..., iz T., te umješača na strani tuženika RH, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi isplate naknade plaće, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-778/2017 od 9. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-778/2017 od 9. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju:

- iznos razlike neisplaćenih plaća i mirovine, a koji iznos će se odrediti nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, za razdoblje od 31. ožujka 2010. do 27. kolovoza 2013., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate, po preciziranoj kamatnoj stopi,

- iznos razlike doprinosa i ostalih dodataka neisplaćenih plaća i mirovine, a koji iznos će se odrediti nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, za razdoblje od 31. ožujka 2010. pa do 27. kolovoza 2013. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi,

- parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate prema preciziranoj kamatnoj stopi.

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od osam dana isplati umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kn.

 

3. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika prema tuženiku kao poslodavcu za isplatu naknade plaće za razdoblje od 31. ožujka 2010. do 27. kolovoza 2013.

 

7. U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- tužitelj je bio zaposlen kod tuženika te mu je tuženik otkazao ugovor o radu Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj: 42/10 od 31. ožujka 2010.,

- predmetna tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu pravomoćno je utvrđena nedopuštenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Rs-111/2011 od 11. siječnja 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-277/2010 od 22. travnja 2011., na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nezakonitosti otkaza uz nalaganje tuženiku da vrati tužitelja na rad te ga rasporedi na poslove njegove stručne spreme i radne sposobnosti,

- u međuvremenu, tužitelj je 16. travnja 2010. Zavodu podnio zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu, povodom čega je rješenjem Zavoda od 24. kolovoza 2010. tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu i pravo na isplatu mirovine od 2.918,62 kn počevši od 1. travnja 2010.,

- tužitelj je pravo na punu starosnu mirovinu stekao 27. kolovoza 2013. napunivši 65 godina života,

- tuženik nikada nije dobrovoljno vratio tužitelja na rad po pravomoćnoj sudskoj odluci, stoga je tužitelj kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak 28. svibnja 2012. radi vraćanja na rad, u kojem postupku je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-256/2012 od 14. prosinca 2012.,

- tužitelj niti u ovršnom postupku nije uspio biti vraćen na rad kod tuženika te je ovršni postupak u konačnici obustavljen rješenjem od 23. svibnja 2016. uz utvrđenje da je ovrha postala nemoguća jer je tužitelj ostvario pravo na odlazak u punu starosnu mirovinu s danom 27. kolovoza 2013.,

- u ovom postupku tužitelj tužbom podnesenom 31. listopada 2017. potražuje razliku između neisplaćenih plaća i ostalih dodataka na plaću koje je trebao primati da je radio kod tuženika i isplaćene mirovine koju je primao kroz razdoblje od nezakonitog otkazivanja ugovora o radu 31. ožujka 2010. do odlaska u punu starosnu mirovinu dana 27. kolovoza 2013.

 

8. Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja, nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva (tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a), sud prvog stupnja nalazi da tužiteljev zahtjev predstavlja zahtjev za naknadu štete koja mu je nastala kao razlika neisplaćenih plaća i ostalih dodataka na plaću te isplaćene mirovine za određeni vremenski period. U tom pravcu prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor zastare tražbine te smatra da se radi o šteti koja je nastala sukcesivno, koja ima svoj uzrok u svršenoj štetnoj radnji te koja se mogla odmah sagledati po redovitom tijeku stvari, što znači da je riječ o šteti za koju je tužitelj saznao odmah. Kako dalje nalazi da je buduću štetu tužitelj mogao sagledati zajedno sa sadašnjom štetom jer je ona po redovitom tijeku stvari bila izvjesna, obzirom da je riječ o gubitku na plaći zbog umirovljenja, prvostupanjski sud zaključuje da je zbog toga rok zastare počeo teći od trenutka kada je tužitelj otišao u prijevremenu starosnu mirovinu 1. travnja 2010. Budući da je tužba podnesena 31. listopada 2017., prvostupanjski sud smatra da je nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja protekom roka zastare od 3 godine računajući od dospijeća zadnjeg anuiteta iz kolovoza 2013. pa do utuženja, sve primjenom zastarnog roka za naknadu štete iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - dalje ZOO).

 

9. Stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan te nalaže tužitelju da nadoknadi troškove postupka umješaču na strani tuženika, koji je troškove zatražio.

 

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

11. Sud prvog stupnja je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo u prosuđivanju vrste tražbine tužitelja u ovome postupku, međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu te istoga odbiti kao neosnovanog, ali iz drugih razloga.

 

12. S obzirom na činjenične navode iznesene u tužbi i tijekom postupka, pa tako i one iznesene u žalbi, kojima se osporava zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, prema stajalištu ovoga suda tražbina tužitelja predstavlja zahtjev radnika za isplatu naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran u smislu članka 87. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - dalje ZR), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na razdoblje iz kojeg proistječe tražbina tužitelja.

 

13. Naime, tužitelj potražuje naknadu plaće za razdoblje u kojem nije radio zbog nezakonitog otkaza poslodavca odnosno od 31. ožujka 2010. do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu 27. kolovoza 2013., te pritom traži da se uračunaju (oduzmu) iznosi mirovine koje je u tom periodu tužitelj primao po osnovi odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu.

 

14. U pravu je tužitelj kada u žalbi tvrdi da bi u takvom slučaju zastara tražbine naknade plaće počela teći od dana pravomoćnosti sudske oduke kojom je otkaz utvrđen nezakonitim, u konkretnom slučaju od 11. siječnja 2012. kada je donesena presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Rs-111/2011 (tako VS RH broj: Revr-521/2014 od 12. srpnja 2016. i dr.). Stoga bi o prigovoru zastare trebalo prosuđivati kroz specijalnu odredbu članka 135. ZR-a, ali samo u slučaju da je utvrđeno da tužitelju zatražena naknada plaće pripada.

 

15. U slučaju nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, radniku se uspostavlja njegov radnopravni status koji je imao prije otkazivanja te da mu pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa zbog otkaza do uspostave prijašnjeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo na naknadu plaće.

 

16. Međutim, treba uvažiti okolnost da je tužitelju rješenjem HZMO-a od          24. kolovoza 2010. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od             1. travnja 2010., dakle odmah nakon nezakonitog otkaza i to upravo na zahtjev tužitelja, kako to proizlazi iz predmetnog upravnog rješenja.

 

17. Stoga, činjenica da je tužitelj svojevoljno otišao u prijevremenu starosnu mirovinu ne dovodi do uspostave prijašnjeg radnopravnog statusa budući da se isti nalazi u statusu umirovljenika od trenutka od kada tražio naknadu plaće, pa dakle, od trenutka nastupa mirovine nadalje tužitelj nema pravo na razliku u plaći između mirovine i plaće koju bi primao da je radio kod poslodavca (tako VS RH broj Revr-587/2017 od 20. siječnja 2021., Revr-675/17-2 od 5. veljače 2019., Revr-268/14-2 od 19. ožujka 2014.).

 

18. Svi preostali žalbeni navodi tužitelja referiraju se na tijek i trajanje bezuspješno provedenog ovršnog postupka pokrenutog radi vraćanja tužitelja na rad, koji ukazuju na činjenicu pokušaja tužitelja da se vrati na posao kod tuženika, što međutim, ne utječe na drugačiju odluku suda u ovome postupku, pored utvrđene činjenice svojevoljnog odlaska tužitelja u prijevremenu starosnu mirovinu.

 

19. Radi navedenog, pravilno je postupljeno kada je u konačnici tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan iz razloga iznesenih u ovoj presudi.

 

20. Odluka o troškovima postupka koje tužitelj treba nadoknaditi umješaču na strani tuženika (RH) temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a (članak 117. stavak 3. ZID ZPP/19) u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.).

 

21. Radi navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 2. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 2. studenog 2022.

                                       

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

                                                                                           Ivanka Maričić-Orešković, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu