Poslovni broj 48 Gž R-827/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 48 Gž R-827/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Dubravke Burcar, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. /OIB:…/ iz O., zastupanog po odvjetniku T. M. iz odvjetničkog društva T. M. i p. iz Z., protiv tuženika C. d.o.o. /OIB:…/ iz Z., zastupanog po odvjetnicima I. Š. iz Z., i M. Š. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2691/2019-63 od 27. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2691/2019-63 od 27. svibnja 2020. u dosuđujućem dijelu st. I. izreke i u V. izreke za iznos od 3.592,31 kn/476,78 eura[1].

 

              II. Djelomično se uvažava žalba tuženika protiv odluke o trošku iz st. V. izreke za iznos od 18.595,19 kn / 2.468,01 eura, te se za taj iznos odbija zahtjev tužitelja.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

              IV. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u pobijanim stavcima II., III. i IV. izreke.

 

              V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

             

 

Obrazloženje

 

1. Stavkom I. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 5. prosinca 2015. iznos od 59.500,00 kn bruto sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose koji kroz cijelo razdoblje iznose 1.700,00 kn, tekućim od 15.-og u slijedećem mjesecu.

 

Stavkom II. izreke odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata naknade plaće za mjesec veljaču 2013. u bruto iznosu od 1.700,00 kn, jer se radi o presuđenoj stvari.

 

Stavkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, na dosuđeni iznos od 59.500,00 kn.

 

Stavkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu daljnjih mjesečnih novčanih iznosa od 1.700,00 kn bruto, počevši do 1. siječnja 2016. pa nadalje.

 

Stavkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.187,50 kn.

 

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude (stavka I. i V. izreke) žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. - dalje: ZPP), uz prijedlog preinačenja presude i odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno predlaže presudu ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troška žalbe.

 

3. Protiv odbijajućeg dijela presude iz stavka II., III. i IV. izreke žalbu je podnio tužitelj, zbog svih žalbenih razloga, uz prijedlog preinačenja presude i usvajanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno predlaže u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je osporio navode žalbe i predložio odbiti istu, uz dosudu troškova žalbe tuženiku.

 

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana i to samo u pogledu odluke o trošku.

 

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

7. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. Odlučno činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno (čl. 8. ZPP-a) te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naloženo tuženiku da isplati tužitelju naknade plaće do momenta kada je izgubio pravo zahtijevati vraćanje na rad.

 

9. Utvrđeno je i nije sporno:

 

- da tužitelju redovitim otkazom ugovora o radu od 30. lipnja 2020. bio otkazan ugovor o radu,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3816/2014 od 25. studenog 2015., koja je postala ovršna 5. prosinca 2015. utvrđeno da je odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na rad i prizna mu kontinuitet radnog odnosa od primitka nezakonite odluke o otkazu 8. rujna 2000. do vraćanja na rad, i isplati naknadu plaće za razdoblje od otkaza do zaključno veljače 2013.

 

10. Predmet ovog postupka, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 2. prosinca 2019. je zahtjev za isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 1.700,00 kn mjesečno za razdoblje od veljače 2013. do zaključno studenog 2015., a od prosinca 2015. pa nadalje do vraćanja tužitelja na rad po 1.700,00 kn mjesečno, sve sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

 

11. Nesporno je da je tužitelj po ovršnosti presude Pr-3816/2014 od 25. studenog 2015., koja je postala ovršna 5. prosinca 2015., propustio u  čl. 268. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020. - dalje: OZ) propisanom prekluzivnom roku od 60 dana (koji je istekao 3. veljače 2016.) podnijeti prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad, uslijed čega je nastupila prekluzija prava zahtijevati vraćanje na rad, te je podnijeti ovršni prijedlog pravomoćno odbačen.

 

12. Polazeći od toga sud prvog stupnja pravilno prihvaća zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od ožujka 2013. do zaključno 31. siječnja 2016. (ukupno 59.500,00 kn), s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke), time da stavkom III. izreke odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos od 59.500,00 kn.

 

13. Stavkom II. izreke sud odbacuje zahtjev za isplatu naknade plaće za veljaču 2013., uz obrazloženje da je presudom Pr-3816/2014 od 25. studenog 2015. već dosuđena naknada plaće za taj mjesec (presuđena stvar - čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a).

 

14. Nadalje, stavkom IV. izreke odbija zahtjev za isplatu naknade plaće u novčanim iznosima od po 1.700,00 kn bruto počev od 1. siječnja 2016., odnosno od 31. siječnja 2016., uz obrazloženje da je opravdan prekid rada (krivnjom poslodavca zbog nedopuštenog otkaza) trajao do isteka prekluzivnog roka iz čl. 268. OZ-a i da stoga tužitelj ima pravo na naknadu plaće samo do 3. veljače 2016., no kako za prva tri dana u veljači 2016. nije opredijeljeno postavio zahtjev, odbija zahtjev i za ta tri dana, tj. za cijeli mjesec veljaču 2016. pa nadalje.

 

15. Neosnovano i neargumentirano tuženik žalbom osporava dosuđujući dio presude smatrajući da je propuštanjem realizacije vraćanja na rad temeljem pravomoćne i ovršne presude, tužitelj izgubio pravo na naknadu plaće za cijelo utuženo razdoblje. Stoga je njegovu žalbu u odnosu na stavak I. izreke valjalo odbiti (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

16. S druge strane, neosnovano tužitelj žalbom osporava stavak IV. izreke upirući da bi se njegovo pravo na isplatu naknade plaće protezalo i nakon proteka prekluzivnog roka za zahtijevanje vraćanja na rad. To stoga što je njegov radni odnos propuštanjem pravovremenog zahtijevanja ovrhe radi vraćanja na rad s tim momentom prestao.

 

17. Odluke iz stavka II. i III. izreke sud je uz valjane razloge obrazložio te je pravilnost istih, suprotno navodima žalbe tužitelja, moguće ispitati i nije ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a.

 

18. Stoga je žalbu tužitelja u cijelosti valjalo odbiti u odnosu na stavak II., III. i IV. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

19. Osnovano međutim tuženik žalbom osporava odluku o parničnom trošku upirući da je sud pogrešno odluku donio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a dosudio tužitelju trošak u 100 %-tnom iznosu, pravilno smatrajući da se vrijednost predmeta spora u ovom predmetu ima računati prema odredbi čl. 36. ZPP-a koji određuje da ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, da se vrijednost predmeta spora računa po njihovom zbroju, do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od 5 godina, i s tim u vezi da je o trošku trebalo odlučiti primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

20. U konkretnom slučaju s obzirom na zahtijevane mjesečne plaće od 1.700,00 kn zbroj petogodišnjih davanja iznosi 102.000,00 kn (a ne 147.900,00 kn, kako tvrdi tuženik).

 

21. Polazeći od vrijednosti predmeta spora u iznosu od 102.000,00 kn tužitelj je prihvaćanjem njegovog zahtjeva u iznosu od 59.500,00 kn uspio u sporu sa 58,33 %, dok uspjeh tuženika iznosi 41,67 %, a razlika navedenih postotaka iznosi 16,66 %, slijedom čega je tužitelju primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo priznati trošak u tom postupku.

 

22. Stoga je tužitelju od ukupno zatraženog i priznatog troška u iznosu od 17.250,00 kn, što s PDV-om koji iznosi 4.312,50 kn, iznosi ukupno 21.562,50 kn, pripada 16,66 %, tj. iznos od 3.592,31 kn, za koji iznos je valjalo odbiti žalbu tuženika (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je u preostalom pobijanom dijelu valjalo uz djelomično preinačenje stavka V. izreke odbiti zahtjev tužitelja za trošak za iznos od 18.595,19 kn.

 

23. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je uspio sa žalbom samo u odnosu na odluku o trošku.

 

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

25. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

             

U Zagrebu 2. studenog 2022.

 

   Predsjednica vijeća:

                     Ines Smoljan, v.r.