1               Poslovni broj: Gž-1140/2022-2

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1140/2022-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Alenki Paus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz S., OIB: …, zastupana po odvjetnicima iz O. društva B. & partneri d.o.o. S., , protiv tuženika E. osiguranje d.d. Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva G.&P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4517/2020-15 od 25. kolovoza 2022., 31. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4517/2020-15 od 25. kolovoza 2022.
2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s naslova osigurnine isplatiti tužiteljici iznos od 9.000,00 kuna uvećan za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje teku od 14.11. 2018. do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i u segmentu odluke o troškovima postupka. Ukazuje da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila ništetna; da okolnost što u nekom slučaju pojedina odredba ugovora stranci ne odgovara ne znači da je time ništetna; ukazuje da pravni sustavi i tekovine europskog prava štite iznad svega slobodu ugovaranja; ukazuje na odluke VSRH o „švicarcima“; da odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila nije suprotna savjesnosti i poštenju, da nije prouzročila očiglednu neravnopravnost, nije protivna svrsi ugovora. Ukazuje na odluku VSRH Rev-410/13 od 15. prosinca 2015. godine; da je smisao predmetne odredbe da stranke u određenom trenutku „presijecaju“ neizvjesnost, izbjegavaju dugotrajnost utvrđivanja postotka trajnog invaliditeta i isplate osigurnine; da odredba ne dovodi do neravnopravnosti, pogotovo ne očigledne; da je odredba neravnopravna za tuženika, da i tekovine europskog prava iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača implementiraju odgovarajuća načela ugovornih odnosa, jamče slobodu ugovaranja te izričito zabranjuju ocjenjivati ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora ako su one jasne, razumljive i uočljive. Ukazuje na odredbe čl. 2., čl. 296. st. 3. ZOO i čl. 52. ZZP, da je odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila potpuno jasna, razumljiva i uočljiva svakom prosječnom čovjeku koji govori hrvatski jezik; da je zato nedopušteno uopće se upuštati u ocjenu ništetnosti predmetne odredbe, da su termini iste jasni, razumljivi, lako uočljivi, da je sklopljena na slobodnom tržištu, bez prisile i bez ikakvih mana volje; da ni po čemu nije nesavjesna i nepoštena; da ne uvjetuje svojim sadržajem nikakvu neravnopravnost, već samo otklanja neizvjesnost i dugotrajnost, a u uobičajenom tijeku događaja više bi išla na štetu osiguratelju. Predlaže preinaku presude, te potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te ističe da je svrha ugovora o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja da se osiguranoj osobi isplati postotak od osiguranog iznosa za slučaj invaliditeta koji odgovara postotku trajnog invaliditeta osigurane osobe; da ne može doći u neravnopravan položaj osoba kod koje se liječenje zakompliciralo uslijed čega nije došlo do završetka liječenja po isteku treće godine od dana nastanka nezgode; da se na taj način u neravnopravan položaj stavljaju svi osiguranici kod kojih liječenje nije okončano po isteku treće godine od nastanka nezgode u odnosu na osiguranike kod kojih je liječenje okončano prije isteka treće godine od nastanka nezgode; da zato i postoji odredba čl. 296. st. 1. ZOO, da je ta odredba u skladu s odredbama Smjernice vijeća Europske zajednice i pravnim poslovima zemalja EU te čl. 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu da se nikoga ne može diskriminirati zbog toga što mu liječenje nije završeno. Ističe i da je promašeno pozivanje na predmete tzv. „švicarce“. Ukazuje na sudsku praksu i nepravilnu primjenu odredbe čl. 296. st. 3. ZOO u žalbi tuženika. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu i pristojbe na isti.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice D. K. protiv tuženika E. osiguranje d.d. Z. radi isplate dijela osigurnine u iznosu od 9.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. studenog 2018. do isplate, a zbog zaostalog invaliditeta kao posljedice ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 18. lipnja 2007. u kojoj je tužiteljica kao vozač mopeda zadobila teške tjelesne ozljede.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

6.1. Pritom nije sporno:

- pasivna legitimacija tuženika i odgovornost istog

- da je tužiteljica u nezgodi zadobila ozljede uslijed kojih je zaostao trajni invaliditet od 15% te joj je tuženik isplatio osigurninu u iznosu 9.000,00 kn 13. kolovoza 2008.

- da je tužiteljici 1. ožujka 2017. kao posljedica ozljeda iz nezgode ugrađena totalna endoproteza lijevog koljena, a slijedom čega kod iste zaostaje trajni invaliditet od 30% prema Tablicama za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja

- da se ista obratila tuženiku sa zahtjevom za isplatu dodatnog iznosa osigurnine prije podnošenja tužbe

- da ako bi njezin zahtjev bio osnovan imala bi pravo na isplatu na ime osigurnine još iznosa od 9.000,00 kn sa zateznim kamatama kako potražuje

- da se u konkretnom slučaju primjenjuju tuženikova Opća pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (dalje Opća pravila).

 

6.2. Sporno je pripada li tužiteljici pravo na isplatu dijela osigurnine koji potražuje, a budući je odredbom čl. 15. st. 4. Općih pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja određeno da postotak invaliditeta određuje se prema Tablici poslije završenog liječenja u vrijeme kada je u osiguranika u odnosu na pretrpljene ozljede i nastale posljedice nastupilo stanje ustaljenost tj. kada se prema liječničkom predviđanju ne može očekivati da će se stanje poboljšati ili pogoršati. Ako to stanje ne nastupi ni po isteku tri godine od dana nastanka nesretnog slučaja, kao končano se uzima stanje po isteku ovoga roka i prema njemu se određuje postotak invaliditeta.   

 

6.3. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev tužiteljice utvrdivši da je odredba čl. 15. st. 4. Općih uvjeta (Općih pravila) ništetna u smislu odredbe čl. 296. ZOO i općih propisa obveznog prava jer je okolnost što se posljedica osiguranog slučaja očitovala deset godina po nezgodi izvan mogućnosti utjecaja tužiteljice, nije ovisna o njezinoj volji i postupanju, da vremenski ograničavajući uvjet tuženika (tri godine) uzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao osiguranika i ugrožava ostvarivanje svrhe ugovora (da se osiguranoj osobi isplati postotak od osiguranog iznosa za slučaj invaliditeta (osigurnina) koji odgovara postotku trajnog invaliditeta osigurane osobe; odnosno isplata osiguraniku ugovorene osigurnine u slučaju nastupa osiguranog slučaja) te je protivan načelu savjesnosti i poštenja kojih su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati, čl. 4. ZOO, pa i pri sklapanju ovakvih ugovora s formuliranim unaprijed pripremljenim ugovornim klauzulama koje čine sastavni dio ugovora.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 467. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22; dalje: ZPP), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je žalba neosnovana. Nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje.

 

8. Kao što je to i naznačeno u prvostupanjskoj odluci sporno je da li se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila tuženika ili ne, budući je ta odredba u dijelu u kojem je određeno da - ako se stanje ustaljenosti (kada se prema liječničkom predviđanju ne može očekivati da će se stanje poboljšati ili pogoršati) ne nastupi ni po isteku tri godine od dana nastanka nesretnog slučaja, kao konačno se uzima stanje po isteku toga roka i prema njemu se određuje postotak invaliditeta – prema tvrdnji tužiteljice ništetna.

 

9. U žalbi tuženik, u bitnom, ponavlja navode iznesene u tijeku prvostupanjskog postupka, a o kojim razlozima sud prvog stupnja već je dao valjano i sadržajno obrazloženje koje ovaj sud u cijelosti prihvaća i unatoč žalbenim navodima koji ga ne dovode u sumnju u smislu konačnog zaključka da je predmetna odredba ništetna; da se slijedom toga ne primjenjuje i tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa preostalog dijela na ime osigurnine u iznosu 9.000,00 kn sa zateznim kamatama, a s obzirom na zaostali invaliditet kao posljedicu nastupa osiguranog slučaja.

 

10. Odredbom čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO) propisano je da opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

 

10.1. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. St. 2. propisano je da prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. St. 3. je propisano da odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

 

11. U predmetnom slučaju pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o zahtjevu za isplatu od strane tuženika, a koja isplata predstavlja ispunjenje ugovorne obveze prema Ugovoru o osiguranju, čiji su sastavni dio Opći uvjeti (Opća pravila); da je iste odredila jedna strana - tuženik, da se time olakšava sklapanje ugovora i izbjegavaju pregovori oko sadržaja istih, ali u osnovi sadržaj ugovora određuje jedna strana (jača strana; ovdje tuženik), a druga (ovdje tužiteljica) izražava suglasnost ili nesuglasnost sa sadržajem (slabija strana), da stoga ugovor ne nastaje individualnim pregovaranjem; da se time može drugoj ugovornoj strani nametnuti nepovoljne odredbe ili klauzule; da se time druga strana može dovesti u položaj koji narušava ugovornu ravnotežu; da valja voditi računa o volji stranka kojom su se rukovodile kod sastavljanja općih uvjeta i kod pristupa istima; da valja ocijeniti je su li ti opći uvjeti u skladu s ciljem koji bi prosječan pripadnik grupe kojoj pripada druga ugovorna strana želio postići sklapanjem ugovora; da je svrha ugovora isplata osigurnine nakon nastupa osiguranog slučaja; da predmetna odredba dovodi tužiteljicu u neravnopravni položaj prema tuženiku i otežava ostvarivanje svrhe ugovora jer vremenski ograničava pravo tužiteljice na isplatu osigurnine na rok od tri godine od nastanka nezgode, neovisno o tome je li njezino liječenje u tom trenutku završeno.

 

12. Naime osnovno je načelo obveznog prava da su sudionici u obveznim odnosima ravnopravni, čl. 2. ZOO. U konkretnom slučaju radi se o adhezionom ugovoru, stranke nisu o odredbama istoga pregovarale, već je tužiteljica prihvatila odredbe ugovora kako je to predložio, sastavio tuženik, odnosno ista je bila bez mogućnosti utjecati na sadržaj odredbi. U takvim okolnostima sklapanja ugovora, uvažavajući da se radi o ugovoru o osiguranju odnosno ugovoru kojim jedna strana želi ostvariti određenu ekonomsku zaštitu od određenih opasnosti, a druga strana ekonomski profit u slučaju ne nastupa osiguranog slučaja; da se pri tome s obzirom na predmetnu odredbu čl. 15. st. 4. Općih pravila ostvarivanje te zaštite, odnosno koristi ograničava u smislu da neće nastupiti (u potpunosti ili nekom dijelu) ako ustaljenost zdravstvenog stanja ne nastupi u roku tri godine od dana nastanka osiguranog slučaja, i po stavu ovoga suda predstavlja ništetnu odredbu jer uzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu one slabije ugovorne strane, ovdje tužiteljice, koja je takvim uvjetima, Pravilima kao sastavnom dijelu ugovora pristupila.

 

12.1. Naime, kada će kod tužiteljice nastupiti stanje ustaljenosti (kada se prema liječničkom predviđanju ne može očekivati da će se stanje poboljšati ili pogoršati) je događaj koji je u potpunosti izvan svake mogućnosti utjecaja tužiteljice, neovisan o njezinoj volji, a ograničavaju u ostvarivanju svrhe koju ugovor ima za nju - isplati osigurnine. Zato je odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se sudionici dužni pridržavati u zasnivanju obveznih odnosa, ali i ostvarivanju prava i obveza iz istih.

 

12.2. Kako je i naveo sud prvog stupnja ne radi se odredbi kojom se određuje predmet ili cijena ugovora, pa nije od značaja je li odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Bitno je, a što je utvrdio sud prvog stupnja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je za posljedicu imala očigledu neravnopravnost u pravima i obvezama stranka predmetnog ugovora i to na štetu tužiteljice jer joj uslijed proteka vremena onemogućava ostvarivanje svrhe ugovora, a sve bez njezine mogućnosti da utječe na tu odredbu prilikom sastavljanja ugovora, kao i bez njezine mogućnosti da utječe na tom odredbom određenu bitnu okolnost – da njezino zdravstveno stanje po nastanku osiguranog nesretnog slučaja ustali se u roku tri godine od dana nastanka nesretnog slučaja.

 

13. Valja dodati da je Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima implementirana djelomično u odredbe čl. 295. i 296. ZOO upravo radi zaštite sudionika obveznopravnih odnosa u ugovaranju putem općih uvjeta, a implementirana je još i u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Međutim, kako je i naveo sud prvog stupnja niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju nije bilo dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao što je to određeno i odredbom čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/15, 14/19); ali ovdje predmetna odredba čl. 15. st. 4. Općih pravila nije odredba kojom se regulira cijena i predmet ugovora.

 

14. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena po osnovi, čl. 154. st. 1. ZPP i visini, čl. 155. st. 1. ZPP.

 

15. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi sa čl. 457. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

16. Kako je žalba neosnovana odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP, a odbijen je i zahtjev tužiteljice jer sastav odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP.

 

 

U Puli – Pola 31. listopada 2022.

 

 

Sudac

 

Alenka Paus