Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 22 P-264/2021-21
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Požegi
Sv. Florijana 2, Požega
|
Poslovni broj: 22 P-264/2021-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi po sutkinji Meliti Adamek Mlinac u pravnoj stvari tužitelja M. S., OIB: … iz P., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika N. h. b. d.d. (pravni slijednik S. d.d.), OIB: … iz Z., zastupana po R. Ž. odvjetniku u O. društvu Ž. i p. iz Z., radi restitucijskog zahtjeva potrošača, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 22. rujna 2022. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu G. D., odvjetničku vježbenicu u uredu D. M., odvjetnika iz P. i zamjenika punomoćnika tuženika B. D., odvjetnika iz P., dana 31. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: … iz Z., da tužitelju M. S., OIB: … iz P., na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 37.932,39 kn / 5.034,49 eura[1] (tridesetsedamtisuća devetstotridesetdvije kune i tridesetdevet lipa / pettisućatridesetčetiri eura i četrdesetdevet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 13,95 kn od 8 kolovoza 2007. pa do isplate,
- na iznos od 30,44 kn od 8. rujna 2007. pa do isplate,
- na iznos od 8,40 kn od 9. studenog 2007. pa do isplate,
- na iznos od 18,40 kn od 15. prosinca 2007. pa do isplate,
- na iznos od 28,40 kn od 8. siječnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 33,40 kn od 1. veljače 2008. pa do isplate,
- na iznos od 68,40 kn od 5. ožujka 2008. pa do isplate,
- na iznos od 98,40 kn od 5. travnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 58,40 kn od 6. svibnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 63,40 kn od 7. lipnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 73,40 kn od 7. srpnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 68,40 kn od 7. kolovoza 2008. pa do isplate,
- na iznos od 88,40 kn od 6. rujna 2008. pa do isplate,
- na iznos od 88,40 kn od 4. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos od 148,40 kn od 8. studenog 2008. pa do isplate,
- na iznos od 138,40 kn od 6. prosinca 2008. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 10. prosinca 2008. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 13. siječnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 288,40 kn od 7. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 11. travnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 7. svibnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 218,40 kn od 6. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 48,40 kn od 11. srpnja 2009. pa do isplate,
- na iznos od 198,40 kn od 11. kolovoza 2009. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 12. rujna 2009. pa do isplate,
- na iznos od 148,40 kn od 9. listopada 2009. pa do isplate,
- na iznos od 213,40 kn od 14. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos od 248,40 kn od 12. prosinca 2009. pa do isplate,
- na iznos od 278,40 kn od 12. siječnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 298,40 kn od 13. veljače 2010. pa do isplate,
- na iznos od 298,40 kn od 12. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos od 308,40 kn od 14. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 354,40 kn od 12. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 398,40 kn od 14. lipnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 448,40 kn od 13. srpnja 2010. pa do isplate,
- na iznos od 388,40 kn od 12. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 14. rujna 2010. pa do isplate,
- na iznos od 448,40 kn od 13. listopada 2010. pa do isplate,
- na iznos od 448,40 kn od 12. studenog 2010. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 14. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos od 648,40 kn od 13. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 14. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 15. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 11. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 598,40 kn od 11. svibnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 698,40 kn od 14. lipnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 648,40 kn od 5. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos od 1.048,40 kn od 12. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 14. rujna 2011. pa do isplate,
- na iznos od 648,40 kn od 12. listopada 2011. pa do isplate,
- na iznos od 648,40 kn od 14. studenog 2011. pa do isplate,
- na iznos od 668,40 kn od 14. prosinca 2011. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 13. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 14.veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 13. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 11. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 14. svibnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 13. lipnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 728,40 kn od 13. srpnja 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 13. kolovoza 2012. pa do isplate,
- na iznos od 548,40 kn od 14. rujna 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 15. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos od 748,40 kn od 15. studenog 2012. pa do isplate,
II Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: … iz Z., da tužitelju M. S., OIB: … iz P., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.444,73 kn / 1.386,25 eura[2] (desettisuća četiristočetrdesetčetiri kune i sedamdesettri lipe / tisućutristoosamdesetšest eura i dvadesetpet centa), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućim od dana presuđenja, tj. od 31. listopada 2022., do isplate, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj M. S. podnio je tužbu protiv S. d.d. Z. u kojoj ističe svoj restitucijski zahtjev kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tijeku postupka utvrđeno je kako je 13. travnja 2022. okončan postupak sanacije nad S. d.d. te da tužena nastavlja rad pod imenom N. h. b. d.d., a što je popraćeno upisom promjene tvrtke u sudskom registru temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. godine.
1.1. U tužbi tužitelj ističe kako je s tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljem Ugovora o kreditu broj: … na dan 8. lipnja 2007. koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku N. B. iz P. pod brojem OV-9533/2007 od 8. lipnja 2007. Navedeni ugovor je u dijelu glavnog duga vezan za valutu švicarske konfederacije (CHF) te je ugovorom predviđena i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj također posebno napominje kako je S. d.d. pravni slijednik V. d.d. koja je poslovala do odluke Skupštine društva tuženika od 3. prosinca 2012. godine pod navedenim imenom, a koja promjena je registrirana u sudskom registru na dan 18. siječnja 2013. godine. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana…, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačni pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
1.3. Tužitelj navodi kako je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a) kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te b) kojom je potvrđeno da je da je tužena banka u relevantnom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.
1.4. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Tužitelj je naveo da je tužena banka prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak te je tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjala kamatne stope. Uslijed promjene tečaja te kamatnih stopa, obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja te promjene kamatne stope više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak kao i odredba o pravu banke na jednostranu izmjenu kamatne stope. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.
1.5. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Slijedom svega iznesenog predlaže sudu da usvoji njegov tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. stavkom 3. Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 8. lipnja 2007. godine, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz ugovora.
2.1. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom da je parnični postupak pokrenut 2. rujna 2021. pozivajući se na odredbe članka 230., 226. i 371. Zakona o obveznim odnosima.
2.2. Tuženik zatim navodi kako utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu i ne mogu biti primjenjiva na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika jer je u navedenoj parnici utvrđivano tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti i na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje o tome jesu li utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se prema mišljenju tuženika tek preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
2.3. Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: … dana 8. lipnja 2007. godine, te da je na temelju navedenog ugovora tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 23.013,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,20 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu HNB) važećem na dan dospijeća.
2.4. Tuženik smatra da sve kad bi presuda iz parnice "potrošač" i bila primjenjiva da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti iz ugovornog odnosa. Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazilo i najmanja sumnja da je postupak nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (članak 26. Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.
2.5. Nadalje tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to : da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i / ili nejasna, i / ili teško razumljiva, i / ili teško uočljiva te da odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako prema njegovom mišljenju niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.
2.6. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom,a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanjem ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi članka 84. ZZO-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine (i to aprecijaciju bez presedana) kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Kako tužitelj prema mišljenju tuženika, nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, te se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.
2.7. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Podneskom od 16. listopada 2021. tužitelj je osporio navode iz odgovora na tužbu tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužbe.
4. Rješenjem broj P-264/2021-6 od 10. studenog 2021., koje je postalo pravomoćno, odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
5. U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. …od 8. lipnja 2007., Plan otplate u jednakim anuitetima i drugu knjigovodstvenu-financijsku dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, rješenje Trgovačkog suda u Splitu vezano za pravnog prednika tuženika, sudsku praksu, nalaz i mišljenje vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo S. M. od 31. siječnja 2022. kao i tablice predane na ročištu 22. rujna 2022. koje su sastavni dio istog, te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj.
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 – dalje u tekstu ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
6.1. Analizirajući provedene dokaze u tijeku ovog postupka sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika V. d.d., Z., dana 26. veljače 2008., zaključili Ugovor o kreditu broj: … kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.013,86 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. Ugovora), te kojim se tužitelj obvezao kreditoru uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos, kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 5,20% godišnje (članak 2. i 4. Ugovora), sa rokom otplate od 84 mjeseci, u mjesečnim ratama od 327,44 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, počevši od 15. srpnja 2007. (članak 8. Ugovora) što sve proizlazi iz toga Ugovora koji priliježe spisu (str. spisa 13-19), a navedene činjenice je i tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu.
- da je tužitelj kredit otplatio, te da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene koja je iznosila 5,20% godišnje, a zatim sa učinkom od 1. listopada 2009., 7,40% godišnje, što tuženik ne osporava, a isto proizlazi i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka,
- da je predmetni kredit otplaćen i nije konvertiran.
6.2. Sporna je među strankama osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare utuženog potraživanja.
7. Iz otplatnog plana je utvrđeno da je anuitet kredita iznosio 327,44 CHF mjesečno. Iz knjigovodstvene kartice kupca je utvrđeno da je tužitelj redovito otplaćivao obroke kredita (stranice 52-59 spisa).
8. Tužitelj iskazuje da je kredit podignut i potpisan u banci 9. veljače 2005. godine, a da se on 20. veljače 2005. godine uselio u stan koji je kupljen sredstvima iz predmetnog kredita. U to vrijeme bio je studentu u V., a majci je potpisao punomoć za dizanje kredita. S majkom je kontaktirao telefonom i ne sjeća se svih detalja, osim da ga je ona uputila da je riječ o kreditu u CHF na iznos od 42.000 CHF što je u to vrijeme iznosilo oko 28.000,00 eura te da je kredit ostvaren u E. banci gdje je njegova majka,a i on bio klijent. Problemi s kreditom počeli su 5-6 godina kasnije. Odgovora kako mu nije bilo poznato osim činjenice na koliki period je ugovoren kredit i da je ugovoren u CHF ništa drugo, a možda je bila spomenuta kamata. Dogovor između njega i roditelja je bio da će majka kao sudužnik plaćati ratu kredita, ali da on bude nositelj kredita koji će preuzeti otplatu nakon što se osamostalim što se nije dogodilo do okončanja kredita te je majka kao sudužnica otplatila čitavi kredit.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tom slučaju odbio reviziju tuženika presudom poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., koje odluke su se odnosile i na prednika tuženika, kao osmotuženika u toj pravnoj stvari, a koji postupak je vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i u kojem postupku je utvrđeno da su tužene banke, pa tako i prednik tuženika, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu u kojima su koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su ugovarali valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je prednik tuženika, kao trgovac postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 dalje: ZZP/07) i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/18 dalje: ZOO/05), te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora prednik tuženika, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a na štetu potrošača, čime se također postupilo suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a/05.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženih banaka, pa i prednika tuženika, kao neosnovane, koja je podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da postupanje tuženih banaka u svezi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica bila vezana uz valutu CHF, "valutna klauzula" je ništetna jer su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu bile nerazumljive klijentima, te im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, kao potrošačima, da su tužene banke, kao trgovci bile svjesne rizika za potrošače, zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom CHF, te su tako svjesno propustili informirati klijente, kao buduće korisnike kredita. Proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu CHF, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi, koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj.
12. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženih banaka, kako je propisano odredbom članka 118. ZZP/14.
13. Navedeni zaključci potvrđeni su i stajalištem Županijskog suda u Puli – Pola u presudi poslovni broj Gž-201/2022-2 od 21. ožujka 2022., gdje je navedeno da u postupku kolektivne zaštite presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u kojoj je prednik tuženika bio stranka postupka, obvezuje prvostupanjski sud, pa posljedično tome prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati po jednostranoj odluci banke, kao ni saslušavati tužitelja, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka i u ovom postupku tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje različitih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
14. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019).
14.1. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
14.2. Odredbom članka 502.b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14.3. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a dakle propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Dakle, isto se odnosi i na ovu pravnu stvar, jer se ovdje radi o potrošačkom ugovoru, sklopljenim između tužitelja, kao potrošača i prednika tužene, kao trgovca.
15. Zaposlenica tuženika I. B. na ročištu kod ovog suda iskazala je kako je odobrenje konkretnog kredita bilo davno. Uobičajen način odobrenja kredita je da stranka dođe u banku kako bi se obavio razgovor u kojem ga se upoznaje sa uvjetima i drugim potrebnim informacijama vezanim uz konkretnu vrstu kredita koju stranka treba. Predaje mu se otplatni plan uz letke te ukoliko se stranka odluči podići kredit vraća se u poslovnicu sa potrebnom dokumentaciju na koju smo je upozorili. U konkretnom slučaju bila je riječ o hipotekarnom kreditu koji uključuje zalog nekretnine pa je bilo potrebno dostaviti i sve podatke iz zemljišnoknjižnog odjela za nekretninu. Svjedokinja se sjeća kada je tužitelj podigao kredit jer ga osobno poznaje te da nije imao primjedbi na ugovorne odredbe, a ukoliko ih je imao nije bio obvezan dići taj kredit. Niti tužitelj niti neki drugi klijent do sada nije pokušao izmijeniti ugovorne odredbe kredita, te da se obavezno uz otplatni plan prilikom dogovora dijeli i letke koji su pojašnjavali uvjete kredita i vrste kredita te pojašnjenje kakve sve vrste kredita postoje u smislu valute kredita. Također potvrdila je kako prilikom sklapanja kredita obvezno upozoravaju stranke na rizike sklapanja ugovora u stranoj valuti pa tako i za CHF te im se predočava otplatni plan koji je sadržavao sve stavke vezano uz to koliko plaćaju, kada plaćaju i vezano uz tečaj.
15. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.
16. Stoga se prema mišljenju ovog suda radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po prodajnom tečaju kreditora, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za CHF, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora. Uslijed drastičnog porasta CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom došlo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike CHF. Imajući u vidu navedene odredbe i utvrđene činjenice sud je odlučio kako je tužbeni zahtijev tužitelja osnovan.
17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Imajući u vidu citiranu odredbu i utvrđenu ništetnost gore navedenih odredbi ugovora o kreditu, prednik tužene je od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno trebao naplatiti i taj iznos je tužena dužna vratiti s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Slijedom te odredbe tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi, kao i prema članku 1111. ZOO/05, koja odredba regulira opće pravilo o stjecanju bez osnove.
18. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje financija, računovodstva i bankarstva S. M. iz P..
18.1. U svome nalazu i mišljenju od 31. siječnja 2022. koji je nadopunjen tablicama predanim na ročištu kod ovog suda 22. rujna 2022. i koje predstavljaju sastavni dio ranije izrađenog nalaza i mišljenja (iste izrađene radi lakšeg predočenja nalaza strankama) navodi između ostaloga kako su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor dana 8. lipnja 2007., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: …, u iznosu od 23.013,86 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan sklapanja i plasmana kredita i u primjeni srednjeg tečaja HNB u otplati kredita na dan plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva kamatna stopa je bila 5,20% godišnje, uz mjesečni anuitet od 327,44 CHF. Tužitelj je redovito otplatio kredit u cijelosti 15. lipnja 2014.
18.2. Tuženik je početno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% primjenjivao do zaključno s 9. anuitetom tj. do 15. ožujka 2008., a nakon toga povećane su kamatne stope i iz podataka u dokumentaciji o kreditu utvrđeni su stvarni podaci o primjeni redovnih kamatnih stopa o otplati kredita, te je od 15. travnja 2008. anuiteta kamatna stopa bila 6,10%, od 15. siječnja 2009. kamatna stopa je bila 6,70%, te naposljetku od 15. listopada 2009. anuiteta kamatna stopa bila je 7,40%.
18.3. Vještak je naveo da je ukupna razlika između plaćenih anuiteta u CHF zbog promjena redovnih kamatnih stopa ukupno iznosi više plaćeno 5.937,17 kuna, a iznos ukupno preplaćenog po kreditu samo za više plaćeno zbog primjene valutne klauzule za CHF za kune ukupno iznosi više plaćeno 31.992,14 kuna. Iznos ukupno preplaćenog po kreditu zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i više plaćeno zbog valutnog utjecaja primjene valutne klauzule ukupno iznosi više plaćeno 37.929,32 kuna. Manje plaćeni iznosi po osnovi promjene redovne kamatne stope i po osnovi valutnog utjecaja zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za devize za CHF za kune i u otplati dospjelih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita izraženi su u iznosu od 515,19 kn (prema tablicama predočenim na ročištu kod ovog suda 22. rujna 2022.).
18.4. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka S. M. iz P. sud je u cijelosti poklonio vjeru, jer ga smatra stručnim i obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a niti stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.
18.5. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i bankarstvo S. M., tužitelj je podneskom od 13. veljače 2022. naveo kako u bitnom prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo S. M. od 31. siječnja 2022. te da na isti nema primjedbi. Važno je za naglasiti kako je tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od 13. veljače 2022. od tuženika potražuje isplatu samo više plaćenih tj. preplaćenih iznosa koji ukupno iznose 37.932,39 kn, na način pobliže obrazložen u podnesku od 13. veljače 2022., pa mu je taj iznos valjalo i dosuditi. Tužitelj je naime prihvaćajući izračun iz tablica vještačenja (te pravno stajalište iz presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj: Gž-1077/2020-3 od 2. veljače 2021.), svoje potraživanje umanjio za manje plaćeni iznos od 515,19 kn (za razdoblje od 15. srpnja 2007. do 15. srpnja 2009.), bez obzira što tuženik nije podnio protutužbu, niti istakao prigovor prijeboja vezano za manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF.
18.6. Nadalje precizirao je svoj tužbeni zahtijev prema utvrđenjima vještaka tako da na temelju iste činjenične osnove precizno definira datum početka tijeka zakonskih zateznih kamata, definirajući ga dan stvarnog plaćanja konkretnog anuiteta, a koji je plaćan uz učinak jednostrano promijenjene kamatne stope odnosno promjene tečaja, odnosno usklađuje i pojedine iznose razlika anuiteta, sve prema utvrđenjima vještaka. Naveo je da tužbeni zahtjev precizira na način da od tuženika potražuje ukupan iznos preplate od 37.932,39 kn po oba elementa za svaki pojedini mjesec.
18.7. Ovakvu preinaku tužbe sud je dozvolio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP-a raspravnim rješenjem od 22. rujna 2022. jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
18.8. Tuženik je u podnesku od 22. veljače 2022. naveo da nema računskih prigovora na vještačenje, ali da i dalje smatra neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, te je predložio da se isti u cijelosti odbije.
19. Uvažavajući činjenicu da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 37.932,39 kn, u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, tužitelju je na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno, dosuđen traženi iznos odnosno mjesečni iznosi pobliže navedeni u izreci ove presude pod točkom I.
20. Tužitelju pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na svaki obrok koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe od plaćanja do isplate, temeljem odredbe članka 1115. ZOO/05, prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prednik tužene je nepošten, a njegovo nepoštenje proizlazi iz isprava i iz gore navedenih dokaza. Nepoštene odredbe su ugrađene u obrasce ugovora, kojima se služio prednik tužene prilikom ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Predniku tužene, kao bankaru, koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda valute CHF, a to shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u kojem se odlučivalo u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, koji zaključak ukazuje na nepoštenje prednika tužene. Odluka o kamati se temelji na odredbi članka 29. ZOO/05.
20.1. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO/05-a.
21. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik smatrajući ga neosnovanim.
21.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag od trenutka sklapanja ugovora, te se smatra da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe, za potraživanja koja se odnose na promjenjivu kamatnu stopu zastara teče od 13. lipnja 2014., a za potraživanja s osnove više plaćenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502. c ZPP-a). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpuno i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ. Tužba je predana sudu 1. rujna 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći kako je to gore navedeno, pa u trenutku podnošenja tužbe nije istekao zastarni rok od pet godina. O tom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., a koje glasi: ''Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene poslovni broj 5 P-235/2019-23 u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.); zbog čega zastara nije nastupila."
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom člankom 155. ZPP-a, a visina troškova određena je prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženom troškovniku i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje OT).
22.1. Trošak tužitelja koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi se na sastav tužbe po Tbr. 7/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, sastav obrazloženih podnesaka od 18. listopada 2021. i 13. veljače 2022. po Tbr. 8/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom 10. studenog 2021. po Tbr. 9/5 OT u iznosu od 250,00 kn, zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 11. siječnja 2022. i 22. rujna 2022. po Tbr. 9/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 500,00 kn, PDV po Tbr. 42 OT u iznosu od 1.437,50 kn, trošak financijskog vještačenja u punom iznosu od 2.500,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 357,23 kn, sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 400,00 kn, tako da ukupni osnovani troškovi iznose 10.444,73 kn, te je iste tužitelju valjalo dosuditi.
22.2.Tužitelju je umanjen traženi trošak za pristup na pripremno ročište održano 10.studenog 2021. sukladno Tbr.9/5 OT, budući da je riječ o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja.
23. Temeljem svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 31. listopada 2022.
Sutkinja
Melita Adamek Mlinac, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.
DNA:
1. D. M., odvjetnik iz P.
2. O. Ž. i p. iz Z. (odvjetnik R. Ž.)
[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450
[2] Fiksni tečaj konverzije 7,53450
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.