1

Poslovni broj: Gž-454/2022-

Poslovni broj: Gž-454/2022-

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

            P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa predsjednika vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice R. S., OIB: …iz P., koju zastupa punomoćnik D. P. odvjetnik iz P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. &G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-612/2019-27 od 14. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2022.,

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-612/2019-27 od 14. veljače 2022. u točkama I, II i III izreke (koja je pogrešno označena točkom II izreke).

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 28. siječnja 2005. a kojim se glavnica kredita veže uz korištenje valutne klauzule i to za švicarski franak. Po toj osnovi u točki II izreke tužiteljici je priznato pravo na isplatu iznosa od 6.940,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate te je u točki III izreke pogrešno označenoj kao točka II izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 8.975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. veljače 2022. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka za zakonskim zateznim kamatama ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje time da se tuženiku nadoknade i troškovi žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 28. siječnja 2005. i to odredbe o valutnoj klauzuli te resitucijski zahtjev za povrat stečajnog na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 6.940,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tuženik u žalbi navodi da mu je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost navodeći da je navode i dokazne prijedloge sud zanemario u potpunosti čak ako ih je proveo za takvo postupanje ne daje razloge te se poziva na odluku Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. i U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

7. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer po mišljenju ovoga suda sud prvog stupnja je dao relevantne razloge za donošenje svoje odluke te je naveo navode stranaka i ocjenu provedenih dokaza slijedom čega su stranke imale pravo na pravično suđenje i na "jednakost oružja".

8. Nisu osnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 186. i čl. 187. ZPP-a u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva navodeći da je taj dio zahtjeva neprecizan jer da nije jasno koji dio Ugovora o kreditu je ništetan s obzirom da se kondermatorni dio presude temelji na djelomičnoj valjanosti predmetnog Ugovora o kreditu.

9. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je tužbeni zahtjev koji je prihvaćen pod točkom I izreke presude suda prvog stupnja jasan jer je utvrđeno da je ništetna odredba iz navedenog Ugovora u kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF a radi se o čl. 7. navedenog kredita.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije postupio u okviru odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a jer da obrazloženje ne sadrži sve ono što je propisano u navedenoj odredbi jer je sud prvog stupnja postupio u okviru navedene odredbe Zakona jer je naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile te ocijenio koje dokaze radi utvrđivanje kojih činjenica je proveo te se izjasnio o stavovima stranka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka, ona se može ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi nisu proturječni niti u suprotnosti sa ispravama u spisu i provedenim dokazima.

12. Nadalje tuženik navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da su izneseni prigovori koji ukazuju na niz okolnosti zbog kojih sporna odredba nije nepoštena i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđena iz postupka kolektivne zaštite te ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. u kojoj je izneseno shvaćanje da na tuženiku leži teret dokaza o postojanju okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku iz kolektivnog spora te navodi rješenja Županijskog suda u Zagrebu i Bjelovaru. Nadalje tuženik navodi da je tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatnija neravnoteža u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe Ugovora kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da je predložio i provođenje personalnih         dokaza na te okolnosti. Nadalje navodi da je tužiteljica imala mogućnosti izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, te na te okolnosti je dostavio ispravu u spisu i to promotivne uvjete te je predložio saslušanje tužitelja i djelatnika tuženika.

13. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Naime odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  41/14, 110/15, 14/19 dalje: ZZP) propisano je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obavezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također čl. 502. c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle navedene odredne ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen postavljen zahtjev u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

14. S obzirom na direktan učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a  imajući u vidu sadržaj točke II izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja glasi: "Utvrđuje se da je četvrtotužena ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmet ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana pa je tuženik (tamo četvrtotuženik) postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranoj volji jer nije potrošače informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane obavijesti o promjeni valute u švicarskim francima.

15. Nadalje tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije ni utvrđivao da li je ta odredba o vezanosti glavnice uz valutu švicarski franak tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita o čemu se tuženik već očitovao u točkama 16. – 19. ove žalbe te da se sud nije očitovao o savjesnosti postupanja niti ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno da li se može smatrati prosječnim potrošačem.

16. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer, naime, iz stanja spisa razvidno je da je tuženik predložio saslušanje zaposlenika banke na okolnosti da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita, ali tuženik do zaključenja glavne rasprave nije obrazložio na koje se okolnosti predloženi djelatnik kao svjedok imao saslušavati, niti je tvrdio da je taj svjedok sudjelovao u obradi konkretnog kredita. U tim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022., već odluka Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-5457/2021 od 5.  rujna 2022.

17. Naime, tuženik je iznio neodređeni dokazni prijedlog iz kojeg se nije moglo zaključiti da bi predloženi svjedok imao neposredna saznanja o obaviještenosti tužiteljice o značenju sporne ugovorne odredbe pa je stoga sud prvog stupnja pravilno postupio kada je taj dokazni prijedlog odbio. Stoga nije bilo ni potrebe za saslušanjem tužiteljice kao stranke pa se stoga tuženik neosnovano poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

18. Također pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle, pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF jer to pravo proizlazi iz čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 dalje ZOO) jer se sukladno čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona primjenjuje se taj zakon. Sporni ugovor je zaključen 18. siječnja 2005., pa se toga primjenjuje ZOO/91 i to čl. 210. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 214. ZOO-a i to u ukupnom iznosu od 6.949,63 kn.

19. Naime, vezano za prigovor zastare pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga presudom Visokog trgovačkog suda  Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli pa zastarni rok za isplatu novčanih iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 2. prosinca 2019., dakle, unutar zastarnog roka od pet roka iz čl. 371. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.  

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da osporene djelomično ništetne odredbe su manjeg značaja pa da je stoga pravilnom primjenom  odredbe čl. 107. st. 2. ZOO-a tužbeni zahtjev se trebao odbiti, jer činjenica da je ugovor ispunjen u cijelosti ne utječe na utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi tog ugovora.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika navodeći da sud prvog stupnja ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 214. ZOO-a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu i jer je utvrdio da je tuženik bio nepošten te da je obavezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, a identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2018. gdje se navodi da banke kao trgovci su bili svjesni rizika po korisniku kredita kao potrošača ugovarajući kredite u CHF te da o tome potrošače nisu upozorile o mogućnosti promjene vrijednosti te valute. S obzirom na izloženo pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je ništetna navedena odredba ugovora o kreditu i kada je tuženik obvezan na isplatu ukupnog iznosa od 6.940,63 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te su neosnovani žalbeni navodi da tužitelju ne pripada nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer da taj trošak nije potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelju sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i Tarifnog broja 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje Tarifa) za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda pripada 50% nagrade iz Tarifnog broja 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova, odnosno više od 500,00 kn.

23. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

24. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke.

25. Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na žalbu jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 31. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Vlado Skorup