Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru 

Stalna služba u Zaboku 

Zabok, Matije Gupca 22

               

                                                                                                 

Poslovni broj 15 P-322/2022.-23.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, u pravnoj stvari tužitelja V. I. iz S. K. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. T. – M., odvjetnica u Z., protiv 1. tuženice D. I. iz S. K. Z. OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., i 2. tuženice Đ. P. M. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon 5. listopada 2022. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja V. K., odvjetnika u Z., tuženica osobno, a u odsutnosti punomoćnika 1. tuženice, 28. listopada 2022. 

 

p r e s u d i o  j e

I.                    Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o doživotnom uzdržavanju sastavljen po Javnom bilježniku J. M. iz Z. dana 17. listopada 2017. pod brojem OU-126/17 sklopljen između 1. tuženice D. I. i sada pok. J. I. kao primatelja uzdržavanja i 2. tuženice Đ. P. M. kao davateljice uzdržavanja pa se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u z.k.ul.br. 2397 i z.k.ul.br. 2926 k.o. Z. uz brisanje zabilježbe pod brojem Z-9403/2017 "Zabilježba, doživotno uzdržavanje, ugovor o doživotnom uzdržavanju kao javnobilježnički akt 17.10.2017., u korist P. M. Đ., OIB: … iz Z. ".

 

II.                  Tuženice su dužne solidarno nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi I. tuženici parnični trošak u iznosu od 8.437,50 kn / 1.119,85 EUR[1], uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekuću od 28. listopada 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

1.        Tužitelj je u tužbi naveo da je rješenjem ovoga suda poslovni broj O-312/2020 od 19. listopada 2020. upućen pokrenuti parnicu radi utvrđivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju sastavljenom po Javnom bilježniku 17. listopada 2017. pod brojem OU-126/17 sklopljen između pok. J. I. i 1. tuženice kao primatelja uzdržavanja i 2. tuženice kao davateljice uzdržavanja neistinitim i nepravovaljanim. Istim ugovorom primatelji uzdržavanja su dali davateljici uzdržavanja u cijelosti svoje nekretnine i to čkbr. 2302/4, livada od 759 čhv upisana u z.k.ul.br. 2926, k.o. Z. (vlasništvo I. tuženice) i čkbr. 2303/3 kuća broj 73 A i dvorište od 435 m2 upisana u z.k.ul.br. 2397, k.o. Z. (suvlasništvo 1. tuženice i pok. J. I. svakog u ½ dijela). 

 

1.1. Tužitelj je sa svojom suprugom na originaran način – građenjem – stekao suvlasništvo nekretnina koje su predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju, sukladno čl. 21. te 24.-26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima te 1. tuženica i pok. J. I. nisu mogli raspolagati cijelim nekretninama, već samo dijelom koji je predstavljao njihovo suvlasništvo, niti je 2. tuženica temeljem takvog raspolaganja mogla steći više prava no što su 1. tuženica i njezin pokojni suprug imali. Zato je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2017. protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, pravnom poretku i moralu društva po čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. 

 

2.        Tuženice su u odgovoru na tužbu navele da predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2017. nije protivan Ustavu Republike Hrvatske ili prisilnim propisima, kako to bez ikakve osnove tvrdi tužitelj. Obiteljsku kuću izgradili su tijekom braka zajedničkim sredstvima 1. tuženica i njezin suprug Juraj Iveković 1978. godine pa ta kuća predstavlja njihovu bračnu stečevinu, kojom su oni bili ovlašteni raspolagati po vlastitu nahođenju. Financijski i radom pridonijeli su i 2. tuženica te njezin tadašnji suprug Ž. P.. Gradnja kuće je dovršena do Božića 1978. godine, time da je prizemlje bilo u potpunosti dovršeno i podobno za stanovanje, a na katu je bila postavljena vanjska stolarija. Za izgradnju kuće D. i J. I. podigli su više kredita, a J. I. je prodao neke svoje nekretnine te su dobili znatna novčana sredstva od strica 1. tuženice koji je bio imućan. U to vrijeme je tužitelj bio dijete u dobi od 16 godina, školovao se te je bio uzdržavana osoba. Vlasnici nekretnine nisu na tužitelja prenijeli nikakva stvarna prava nekim pravnim poslom, niti je tužitelj podnio kakve dokaze u tom pravcu. Nisu osporile činjenicu da se tužitelj 1986. godine uz dopuštenje roditelja kao vlasnika nekretnine, sa svojom suprugom uselio u predmetnu kuću te da stambeni prostor na prvom katu uz dopuštenje vlasnika i danas koristi. No, u trenutku njihova useljenja kuća je konstrukcijski bila potpuno dovršena te se u njoj moglo stanovati. Tužitelj je od 1989. godine pa nadalje dijelom ulagao u kuću, no osporile su da bi on i njegova supruga samostalno financirali bilo kakvu dogradnju. Nisu osporile ni činjenicu da su 1. tuženica i njezin suprug dopustili tužitelju da garažu koja je predstavljala sastavni dio kuće preurede u poslovni prostor, no ni ovom preinakom namjene jedne prostorije u kući, nije stekao pravo vlasništva ili suvlasništva nekretnine. 

 

2.1. Tuženice smatraju da se odredbe o građenju na tuđem zemljištu ne mogu se primijeniti na konkretni slučaj jer je ZOVO stupio na snagu tek 1. rujna 1980. i zato jer se iste odredbe mogu primijeniti samo na situacije u kojima graditelj na tuđem zemljištu izgradi novi, samostalni objekt. Tužitelj i njegova supruga nisu izgradili novi objekt, već su samo uložili određena novčana sredstva prilikom dogradnje i adaptacije već postojećeg objekta u vlasništvu trećih osoba, pri čemu su adaptaciju primarno financirali vlasnici objekta. Dogradnja ne predstavlja građevinu u smislu pravila građevinske struke i odredbi Zakona o građenju, niti se može koristiti kao samostalna uporabna cjelina bez ostatka građevine. Tuženice nisu osporile ni činjenicu da su tužitelj i njegova supruga financijski i radom sudjelovali u uređenju kuće u kojoj su uz dopuštenje vlasnika živjeli, no nisu stekli nikakva stvarna prava na istoj jer se dogradnjom i prigradnjom ne može steći pravo vlasništva. Identitet nekretnine nije u bitnom promijenjen dogradnjom, niti su dogradnju poduzeli isključivo tužitelji, već vlasnici nekretnine, koji su mogli disponirati svojim vlasništvom.

 

2.2. No, 2. tuženica temeljem spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju još uvijek nije stekla nikakvih stvarnih prava po 1. tuženici jer prijenos prava vlasništva na nju temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju nije proveden pa tužitelj nema pravni interes pobijati taj ugovor u odnosu na 1. tuženicu. Posebice nema pravni interes pobijati taj ugovor u cijelosti jer ni sam ne tvrdi da bi bio u cijelosti vlasnik nekretnina kojima su primatelji ugovora disponirali, već tvrdi da je tek suvlasnik istih. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.

 

3.       Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u izvatke iz zemljišne knjige, u rješenje ovog suda poslovni broj O-312/2020 od 19. listopada 2020., u ugovor o dož. uzdržavanju na listu broj 12 do 16 spisa, kojeg su zaključili D. I. i J. I. kao primatelji uzdržavanja te Đ. P. M. kao davateljica uzdržavanja od 17. listopada 2017., izvršio uvid u dokumentaciju na listu broj 28 do 87 spisa, u parnični predmet ovog suda poslovni broj P-382/2020 te saslušao stranke u svrhu dokazivanja. 

 

3.1. Sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka na predložene okolnosti jer se iste okolnosti ne odnose na odlučne činjenice u ovom predmetu. Iz istog razloga sud nije izveo dokaz očevidom na predmetnim nekretninama, geodetskim i građevinskim vještačenjem te ostale predložene dokaze, sve u skladu s čl. 292. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 , 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPPa). 

 

3.2. U ovom je postupku bilo sporno pravno pitanje jesu li 1. tuženica i njezin pokojni suprug J. I. mogli raspolagati predmetnim nekretninama ugovorom o doživotnom uzdržavanju u korist 2. tuženice te je li predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan zbog istaknute činjenice da je dio predmetne nekretnine stečen građenjem od strane tužitelja. Posljedično je sporno jesu li 1. tuženica i njezin suprug istim raspolagali s više prava nego što su imali.

 

4.       Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

5.       Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da smatra da predmet spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju nije mogao biti dio predmetnih nekretnina koji se odnosi na trgovinu koju je on izgradio kao i na kat kuće te na krov iznad trgovine. Predmet ugovora nije mogao biti ni gornji kat kuće kojeg je on izgradio koji se u naravi sastoji od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, jer je on navedeno sve izgradio, s obzirom da na tom dijelu nije bilo ni prozora ni vrata prije njegova uređenja. Što se tiče trgovine, predmet ugovora nije mogla biti trgovina od temelja pa do krova. Kad su počeli raditi prostor trgovine zamolio je tatu da nešto "stavi na papir" u smislu da napiše da je dio predmetnih nekretnina njegov, a on je rekao da što će to raditi kad će to sve biti tužiteljevo. Predmetne radove financirao je svojim zaradama ostvarenim u trgovini na predmetnoj nekretnini te je zaslužio mjesečno 30.000 do 40.000 DEM. 

             

6.        1.tuženica je iskazala da u odnosu na navode tužitelja da dio predmetnih nekretnina ne bi bilo moguće obuhvatiti ugovorom o doživotnom uzdržavanju može reći da su ona i njezin suprug u predmetnu kuću doselili iz stana, za koju joj je gradilište dao njezin otac. Oni su izgradili predmetnu trgovinu te na istoj samo nisu bila postavljena vrata. Također su izgradili i dvije "garažice", a tužitelj je u to vrijeme imao 15 godina. Kompletne nekretnine su njezine. Dali su u najam tužitelju predmetnu trgovinu. Na općini su potpisali samo da mu daju u najam predmetni prostor. Tužitelj je, međutim, dopeljao puno željeza i ostalog materijala i nikoga nije ni od kud tjerao. Tužitelj je u kući na katu stavio vrata kao i u trgovini. 

             

7.       2.tuženica je iskazala da u odnosu na dio za kojeg tužitelj tvrdi da nije mogao biti predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju navela je da je krovište predmetne kuće kao i karniše na katu kuće postavio njezin bivši suprug. Tužitelj je počeo zarađivati i pribirati novac tek 1992. godine jer je obrt otvorio u predmetnoj trgovini tek 1989. godine. Otac je napravio tužitelju trgovinu uloživši novac dobiven od prodaje zemlje u Kumrovcu s time da mu nije plaćao nikakav najam mjesečno kao ni vodu ni struju. 

 

8.       Uvidom u ugovor o doživotnom uzdržavanju od 17. listopada 2017. utvrđeno je da je isti javnobilježnički ovjeren i zaključen između D. i J. I., kao primatelja uzdržavanja i Đ. P. M., kao davateljice uzdržavanja. Predmet istoga ugovora bile su predmetne nekretnine.

 

9.       Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige utvrđeno je da su tuženice upisane kao suvlasnice, svaka u ½ dijela, na čkbr. 2302/3 kuća br. 73-A i dvorište od 121 čhv ili 435 m2, z.k.ul.br. 2397, k.o. Z., dok je 1. tuženica upisana kao samovlasnica na čkbr. 2302/4 livada od 211 čhv ili 759 m2, z.k.ul.br. 2926, k.o. Z..

 

10.  Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

11.  Sud smatra da predmetni ugovor nije ništetan u smislu prethodno opisanog zakonskog članka jer su davatelji uzdržavanja istim raspolagali predmetnim nekretninama koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao njihovo vlasništvo. Čak i ako tužitelj u vlasničkoj parnici doista dokaže da je dio predmetnih nekretnina njegovo suvlasništvo, isto samo po sebi nikako ne čini ovaj ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetnim. 

 

11.1.      Tuženica i njezin suprug mogli su slobodno disponirati nekretninama u svom vlasništvu odnosno suvlasništvu, bez obzira što je i tužitelj ulagao određena novčana sredstva u predmetnu nekretninu jer tužitelj svoja prava na predmetnoj nekretnini u obliku stvarnopravnog ili obveznopravnog zahtjeva, potpuno neovisno o predmetnom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, može ostvarivati u posebnoj parnici.

             

12.  Kako nije utvrđena ništetnost predmetnog ugovora, to nije osnovan ni drugi dio tužbenog zahtjeva na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja uz brisanje zabilježbe zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

13.  Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Parnični trošak 1. tuženice odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu (tbr. 8/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2021. (tbr. 9/1-250 bodova) te trošak sastava žalbe protiv rješenja (tbr. 10/5 -125 bodova), što ukupno iznosi 675 bodova ili 6.750,00 kn računajući vrijednost jednog boda od 10,00 kn. PDV na taj iznos jest 1.687,50 kn, što ukupno iznosi 8.437,50 kn / 1.119,85 EUR.

 

13.1.      Trošak sastava podneska od 5. siječnja 2021. nije ocijenjen neophodnim troškovima postupka koje bi bila dužna snositi suprotna stranka jer je isti mogao biti sastavni dio odgovora na tužbu.

 

14.  Kako tužitelj nije uspio u parnici, to mu ne pripada ni naknada parničnog troška.

 

15.  Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zaboku 28. listopada 2022.

 

                                                                                                                                              Sudac

 

Karolina Balen               Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

 

 

              Dostaviti:

1.     Odvj. I. T. – M., Z.

2.     Odvj. R. H., Z.