1

Poslovni broj: 10 Povrv-22/2019-48

 

 

Poslovni broj: 10 Povrv-22/2019-48

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Trgovački sud u V.u, po sucu toga suda Denisu Krnjaku, u pravnoj stvari tužitelja 2. u. j.d.o.o., Š., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz V., protiv tuženika R. d.o.o., K. M., OIB:…, kojeg zastupa K. J., odvjetnik u O. d. J. & p. j.t.d., V.,  u sporu male vrijednosti radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 15. rujna 2022. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja N. E., zamjenika punomoćnika tužitelja B. R. i punomoćnika tuženika K. J., 28. listopada 2022. objavio je i

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.               Djelomično se prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja te se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. H. iz V., , poslovnog broja: Ovrv-306/2018, od 12. prosinca 2018., i to u dijelu u kojem se tuženiku nalaže u roku od 8 dana platiti tužitelju

 

iznos od 16.868,28 kn / 2.238,81 eur[1] sa zateznom kamatom koja teče od 03. studenoga 2017. do isplate po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 03. studenoga 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 7,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 7,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 7,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 7,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. i po stopi od 7,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. pa nadalje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II.              Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. H. iz V., poslovnog broja: Ovrv-306/2018, od 12. prosinca 2018., i to u dijelu u kojem je tuženiku naloženu da u roku od 8 dana plati tužitelju

 

              iznos od 24.527,72 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 06. kolovoza 2017. pa do isplate,

 

              iznos zatezne kamate koja teče na iznos od 16.868,28 kn od 06. kolovoza 2017. do 02. studenoga 2017.,

 

              iznos nastalih troškova postupka od 2.248,45 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, i

 

              iznos predvidivih troškova postupka u iznosu od 975,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi pa do isplate,

 

              te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

III.               Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.966,87 kn / 1.322,83 eur[2].

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Tužitelj je kao ovrhovoditelj podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave povodom kojeg je 12. prosinca 2018. doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. H. iz V. pod brojem: Ovrv-306/2018. Po prigovoru tuženika kao ovršenika sud je donio rješenje 23. siječnja 2019. poslovnog broja: Povrv-22/2019-2 kojim je stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute sve provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen pred sudom kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

2.              Tuženik u prigovoru kojeg je izjavio protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika ističe da tražbinu tužitelja osporava u cijelosti i to kako u dijelu visine tražbine tako i dijelu osnove tražbine. Tuženik pojašnjava da nema dug prema tužitelju. Ističe da je iz Otvorenih stavaka salda-konta od 11. prosinca 2018. vidljivo da je osnov tražbine tužitelja račun broj 41 od 06. srpnja 2017. a koji račun je tužitelj stornirao 24. listopada 2017. izdavanjem storno računa broj 79/1/17 pa posljedično tuženik zaključuje da tužitelj nema tražbinu s osnove računa broj 41 koji više ne postoji odnosno isti je storniran od strane samog tužitelja. Tuženik je stava da predmetna isprava Otvorene stavke na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi ne predstavlja vjerodostojnu knjigovodstvenu ispravu budući da je ista sastavljena protivno čl. 9. Zakona o računovodstvu odnosno isprava ne odražava točno, jasno i potpuno činjenično stanje relevantno za određeni poslovni događaj. Završno tuženik u prigovoru predlaže da sud u cijelosti usvoji prigovor tuženika te da u skladu sa čl. 58. st. 3. Ovršnog zakona pobijane rješenje o ovrsi stavi izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i ukine provedene radnje te postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

3.              Tužitelj je činjenično i pravno determinirao predmet spora u svom podnesku koji je dostavljen sudu 09. rujna 2020. u kojem ističe da je točno da je tužitelj stornirao svoj račun broj 41/17/2 od 06. srpnja 2017., ali navedeno nije od utjecaja na ovaj postupak. Tužitelj pojašnjava da je tuženiku izdao račun broj 41/17/2 od 06. srpnja 2017., kao i neke druge račune koji nisu predmetom ovog postupka, a koje je tuženik pogrešno knjižio te je radi usklađenja s Poreznom upravom tužitelj za predmetni račun izdao nove račune sadržajno identične. Da je tome tako vidljivo je iz knjigovodstvene kartice tuženika od 10. studenoga 2017. na kojoj su uredno knjiženi računi broj 41/17/2 od 06. srpnja 2017. kao i račun 79/17/2 od 24. listopada 2017. Nadalje iz kartice samog tuženika vidljivo je da je postojalo dugovanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 86.546,60 kn te njegovo potraživanje u iznosu od 45.150,60 kn te je izvršena kompenzacija međusobnih potraživanja na način da je od ukupnog duga tuženika prema tužitelju u iznosu od 86.546,60 kn prebijen iznos od 45.150,60 kn te je nakon izvršene kompenzacije preostalo dugovanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 41.396,00 kn, a što je upravo iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom sporu. Tužitelj pojašnjava da se njegova tražbina temelji na trgovačkom ugovoru o građenju (bravarski radovi), a koji je sklopljen u usmenom obliku, na način da je tužitelj tuženiku dao pisane ponude za izvođenje radova na temelju troškovnika tuženika i ovlaštene osobe parničnih stranaka su se usmeno usuglasile oko sklapanja istog. Radilo se o projektu bravarskih radova na lokaciji AC V. i AC P. te je tužitelj svoju obvezu izvršio u onim količinama i vrijednostima koje su prikazane na utuženom računu, dok tuženik plaćanje nije izvršio u cijelosti. U konačnici tužitelj predlaže donošenje odluke kojom će se održati na snazi platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika.

 

4.              Tuženik u podnesku od 18. rujna 2020. ponovno ističe prigovor u smislu da je predmetni račun broj 41 storniran te i ističe da  tužitelj uopće nije naveo koje to "nove račune, ali sadržajno identične" je tužitelj izdao. Nadalje, tuženik osporava da bi tužitelj svoje obaveze na projektu izrade bravarskih radova na lokaciji AC V. i AC P. izvršio u cijelosti budući da je dio izrađenih bravarskih radova imalo nedostatke, dok drugi dio bravarskih radova uopće nije izvršen od strane tužitelja. Nedostaci se očituju u tome da ograde nisu obojane i toplo pocinčane dok u jednom dijelu bravarski radovi uopće nisu izvršeni te je naručitelj morao sam izraditi dodatnih 171 m ograde i 4 vratašca, a koje radove je bio dužan izvršiti tužitelj. Zbog svega je naručitelj M. g. d.o.o. preuzeo izvršenje preostalih bravarskih radova odnosno izvršilo popravak neuredno izvršenih bravarskih radova, a zbog čega je za tuženika nastao trajni odbitak u iznosu od 214.507,16 kn. Tuženik, nadalje, pojašnjava da brojna dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis nije ni od kakvog utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U podnesku tuženika od 12. listopada 2020. tuženik predlaže sudu donošenje odluke u skladu sa čl. 452. st. 3. Zakona o parničnom postupku. U konačnici tuženik predlaže sudu donošenje odluke kojom će se ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

5.              Na pripremnom ročištu koje je održano 21. rujna 2020. tužitelj je u spis predao dokumentaciju i to račun broj 80/1/17 od 24. listopada 2017. sa troškovnikom i specifikacijom materijala i račun broj 81/1/17 od 24. listopada 2017. sa troškovnikom, a koje račune je tužitelj izdao tuženiku radi plaćanja naknade za obavljene bravarske radove.

 

6.              Tužitelj u dokaznom postupku predlaže provedbu slijedećih dokaza: pročitati dokumentaciju koja je dostavljena u spis, provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje u svrhu utvrđenja visine tražbine, pribaviti podatke od Porezne uprave o evidentiranju računa u poslovnim knjigama tuženika i korištenju prava na odbitak pretporeza, saslušati kao svjedoka D. Š., saslušati kao svjedoka T. B., saslušati kao svjedokinju Lj. S. na okolnost da je do storniranja prvotnih računa došlo u suglasju sa tuženikom čak štoviše na traženje samog tuženika,  provesti građevinsko vještačenje uz očevid na licu mjesta i saslušati zastupnike po zakonu parničnih stranaka N. E. i A. M.

 

7.              Tuženik u dokaznom postupku predlaže provedbu slijedećih dokaza: pročitati dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis, saslušati svjedoka D. Š., saslušati svjedoka T. B., saslušati svjedoka Z. H. i provesti saslušanje direktorice tuženika A. M.

 

8.              U dokaznom postupku sud je saslušao zastupnike po zakonu parničnih stranaka N. E. i A. M., saslušao je kao svjedoke D. Š. V., T. B., Z. H. i LJ. S., proveo je građevinsko vještačenje uz očevid na licu mjesta s time da je vještakinja M. C. K. saslušana i na ročištu za glavnu raspravu te je izvršen uvid i pročitana je dokumentacija koja je od strane parničnih stranaka dostavljena u spis i to:

 

- tužiteljeva vjerodostojna isprava – otvorne stavke salda-konti od 11. prosinca 2018. (list 4 spisa),

- račun broj 41/17/2 izdan po tužitelju od 06. srpnja 2017. (listovi 14 i 15 spisa),

- račun broj 79/1/17 izdan po tužitelju od 24. listopada 2017. (listovi 16 i 17 spisa),

- tuženikova vjerodostojna isprava – konto kartica od 10. studenoga 2017. (list 33 i 51 spisa),

- izjava o prijeboju (kompenzaciji) broj 05/10/18 od 05. listopada 2018. (list 34 i 47 spisa),

- troškovnici bravarskih radova popunjeni po tužitelju od 30. lipnja 2017. i 10. svibnja 2017. (listovi 35 do 37 i 48 do 50 spisa),

- ponuda tužitelja broj 43/17 od 10. svibnja 2017. prema društvu M. g. d.o.o. (list 38 i 46 spisa),

- ponuda tužitelja broj 41/17 od 10. svibnja 2017. prema društvu M. g. d.o.o. (list 39 i 45 spisa),

- ponuda tužitelja broj 42/17 od 10. svibnja 2017. prema društvu M. g. d.o.o. (list 40 i 44 spisa),

- otpremnice broj 07107, 07145, 07144 društva B.-S. d.o.o. (listovi 52 do 54 spisa),

- narudžba kupca broj 05 906-2071-5907 od 14. lipnja 2017. (list 55 spisa),

- dopis društva M. g. d.o.o. upućen tuženiku od 23. studenoga 2018. (listovi 61 do 62 spisa),

- preslike iz građevinske knjige iz ugovornog odnosa naručitelja M. g. d.o.o. i izvođača R. d.o.o. (tuženik) (listovi 63 do 65 spisa),

- račun broj 80/1/17 izdan po tužitelju od 24. listopada 2017. sa troškovnikom i specifikacijom materijala (listovi 68 do 72 spisa),

- račun broj 81/1/17 izdan po tužitelju od 24. listopada 2017. sa troškovnikom (listovi 73 do 75 spisa).

 

9.              Vezano za provedbu dokaznog postupka valja istaknuti da je tuženik na pripremnom ročištu koje je održano 21. rujna 2020. i 21. listopada 2020. prigovorio prihvaćanju dokaznih prijedloga tužitelja da se u dokaznom postupku izvrši uvid u dokumentaciju koja je predana na pripremnom ročištu te i da se provede dokaz saslušanjem svjedokinje Lj. S. budući da je prijedlog istaknut na pripremnom ročištu, a sve iz razloga što se u ovoj parnici radi o sporu male vrijednosti pa je sve dokaze potrebno u spis dostaviti već u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu. Ovaj sud smatra da takav tuženikov prigovor nije osnovan, a to imajući u vidu narav ovog parničnog postupka koji je započet podnošenjem prijedloga za ovrhu kod javnog bilježnika te je nastavljen kod ovog suda po izjavljenom prigovoru tuženika kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Budući da, dakle, u ovakvoj vrsti parnice se ne podnosi klasična tužba i odgovor na tužbu te tužitelj nema obvezu prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu prezentirati cjelokupnu činjeničnu i pravnu argumentaciju na temelju koje zahtijeva isplatu utužene tražbine, sud smatra da parnične stranke imaju pravo prezentacije činjenica i predlaganje dokaza sve do zaključenja prethodnog postupka odnosno isto mogu činiti prilikom održavanja pripremnog ročišta.

 

10.              Primarno je potrebno odlučiti o tuženikovom prigovoru iz čl. 452. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu ZPP/14). Naime, a kako je već gore navedeno, tuženik u tijeku postupka ističe da je predmetno rješenje o ovrsi javnog bilježnika koje sadrži platni nalog doneseno na temelju vjerodostojne isprave koja nije sastavljena u skladu sa pravilima koja su određena u Zakonu o računovodstvu. Konkretno u tužiteljevoj vjerodostojnoj ispravi – Otvorene stavke salda-konti od 11. prosinca 2018. (list 4 spisa) naznačen je račun pod brojem 41 od 06. srpnja 2017., a koji je kasnije od strane tužitelja storniran.

 

11.              U čl. 452. st. 1. ZPP/14 određeno je da ako tuženik prigovori da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga (čl. 446. i 447.) ili da postoje smetnje za daljnji tok postupka, sud će najprije odlučiti o tom prigovoru te ako ustanovi da je takav prigovor osnovan, ukinut će rješenjem platni nalog i nakon pravomoćnosti rješenja otpočeti raspravljanje o glavnoj stvari, kad takvu raspravljanju ima mjesta. U st. 2. istog članka određeno je da ako sud ne prihvati taj prigovor, prijeći će na raspravljanje o glavnoj stvari, a rješenje suda unijet će se u odluku o glavnoj stvari.

 

12.              Prema mišljenju ovog suda predmetno rješenje javnog bilježnika izdano je uredno odnosno predmetni platni nalog uredno je izdan. Naime, ovaj postupak je pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nadležnom javnom bilježniku koji ima obvezu po zaprimljenom prijedlogu za ovrhu postupiti u skladu sa čl. 281. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 94/14, 55/16 i 73/17) te ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan, donijeti će rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i dostaviti ga strankama. Tužitelj kao vjerodostojnu ispravu na temelju koje je predložio donošenje rješenja o ovrsi kod javnog bilježnika naznačava Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja-Otvorene stavke salda-konti od 11. prosinca 2018. (list 4 spisa), a koja isprava je podobna za ovrhu u smislu čl. 31. st. 1. i 2. Ovršnog zakona. Posljedično ovaj sud smatra da je javni bilježnik uredno izdao predmetni platni nalog kao dio rješenja o ovrsi. Činjenica koja je utvrđena kasnije odnosno u tijeku ovog postupka da je račun broj 41 od 06. srpnja 2017., a koji se navodi u predmetnoj vjerodostojnoj ispravi, storniran, ne utječe na urednost donošenja predmetnog rješenja o ovrsi te je o toj činjenici potrebno raspraviti u okviru ovog parničnog postupka koji je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Posljedično svemu sud tuženikov prigovor iz čl. 452. ZPP/14 cijeni neosnovanim.

 

13.              Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. ZPP/14, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i djelomično neosnovan.

 

14.              Tužitelj, dakle, u ovoj parnici tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 41.396,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 06. kolovoza 2017. pa do isplate i to s osnova naknade za obavljene bravarske radove koje je obavio za tuženika kao naručitelja.

 

15.              Iz analize navoda parničnih stranaka u tijeku postupka ovaj sud primarno zaključuje da činjenica zasnivanja ugovornog odnosa između parničnih stranaka nije sporna odnosno parnične stranke zasnovale su tijekom 2017. ugovorni odnos u kojem je tuženik kao naručitelj angažirao tužitelja za obavljanje bravarskih radova i to na gradilištu u R. na području autokampova V. i P. (AC V. i AC P.).

 

16.              Zbog prednjeg ovaj sud zaključuje da su parnične stranke zasnovale ugovorni odnos iz čl. 620. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) – ugovor o građenju – ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu.

 

17.              Isto tako iz analize navoda parničnih stranaka proizlazi da činjenično između stranaka nije sporna cijena odnosno naknada koja je ugovorena prilikom zasnivanja ugovornog odnosa. Naime, tužitelj kao izvođač radova dao je ponudu na način da je popunio troškovnik koji se nalazi na listovima 35 do 37 ovog spisa te je upravo ta ponuda od strane tuženika prihvaćena.

 

18.              Iz dokumentacije i to računa broj 80/1/17 izdanog po tužitelju od 24. listopada 2017. sa troškovnikom i specifikacijom materijala (listovi 68 do 72 spisa), računa broj 81/1/17 izdanog po tužitelju od 24. listopada 2017. sa troškovnikom (listovi 73 do 75 spisa), tuženikove vjerodostojne isprave – konto kartice od 10. studenoga 2017. (list 33 i 51 spisa) te izjave o prijeboju (kompenzaciji) broj 05/10/18 od 05. listopada 2018. (list 34 i 47 spisa), vidljivo je da tužitelj u ovom postupku od tuženika s osnova naknade za obavljene bravarske radove potražuje ukupan iznos od 186.600,66 kn (zbroj tražbina iz računa broj 80/1 i 81/1) s time da je dio tražbine od 145.204,66 kn namiren (iz konto kartice vidljivo je da je namirenje izvršeno provedenim prijebojem i cesijama) pa u konačnici tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži naknadu preostalog neplaćenog iznosa od 41.396,00 kn.

 

19.              Ovdje sud želi naglasiti da iz dokumentacije i to tuženikove vjerodostojne isprave – konto kartice od 10. studenoga 2017. (list 33 i 51 spisa), dakle isprave koju je sastavio tuženik, je jasno vidljivo da je tuženik u svojim evidencijama proknjižio i sporni račun 41/17/2 koji je naknadno storniran te je i uredno proknjižio račune broj 80/1/17 i 81/1/17, a u kojim računima tužitelj potražuje predmetni novčani iznos s osnova naknade za obavljene radove. Stoga sud smatra da prigovori tuženika koji su u ovoj parnici usmjereni na to da tužitelj ne bi imao pravo naplate svoje tražbine samo zbog činjenice što je prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu greškom naveden račun broj 41/17/2 svakako nisu osnovani. Ono što je bitno za naglasiti je činjenica da tužitelj i u storniranom računu broj 41/17/2 i kasnije u računima 80/1/17 i 81/1/17 potražuje naplatu tražbine iz iste osnove, a to je naknada iz nesporno zasnovanog ugovornog odnosa parničnih stranaka. Također, valja naglasiti da je tuženik u svojim evidencijama uredno proveo prijeboj do kojeg je došlo Izjavom tužitelja (list 34 spisa).

 

20.              Ono što je sporno među strankama je pitanje koju količinu bravarskih radova je tužitelj izveo na predmetnom gradilištu, pitanje da li su radovi koji su izvedeni u cijelosti plaćeni te i pitanje da li su tužiteljevi bravarski radovi izvedeni kvalitetno i u skladu sa pravilima struke.

 

21.              Nadalje, ono što se pokazalo spornim je činjenično pitanje da li je između parničnih stranaka ugovoreno da se metalna ograda na gradilištu montira nepocinčana već samo pobojena te i pitanje da li je između parničnih stranaka dogovoreno da će nakon završetka sezone tužitelj biti taj koji je dužan izvršiti demontažu ograde te je pocinčati naknadno te i ponovno montirati. Vezano na ta sporna pitanja direktor tužitelja N. E. prilikom saslušanja izjavio je da je na predmetnom gradilištu došlo do problema u smislu da je glavni izvođač M. g. d.o.o. vršilo određene izmjene projekta pa su i njihovi radovi kasnili, a posljedično i tužiteljevi, te je postignut dogovor između direktora tužitelja N. E., predstavnika tuženika D. Š. i predstavnika M. g. d.o.o. Z. H. da se jedan dio ograde montira nezavršen odnosno nepocinčan. Nadalje, izjavio je da je dogovoreno da će nakon sezone taj dio ograde se demontirati, pocinčati i dovršiti te da će taj dio posla obaviti M. g. d.o.o. Svjedok D. Š. V., koji je zaposlenik tuženika te je i bio voditelj projekta na predmetnom gradilištu, prilikom saslušanja potvrdio je činjenične navode da je bilo kašnjenja u radovima M. g. d.o.o. te je i potvrdio da je postignut dogovor da se dio ograde montira nepocinčan, s time da taj svjedok tvrdi da je postignut dogovor da će tužitelj nakon završetka sezone demontirati taj dio ograde te istu pocinčati i dovršiti.

 

22.              Iz gornjih navoda direktora tužitelja N. E. i svjedoka D. Š. V. sud zaključuje da je na predmetnom gradilištu prilikom izvođenja bravarskih radova bilo kašnjenja, ali ne krivnjom tužitelja, već su kasnili i radovi koje je na gradilištu obavljao glavni izvođač M. g. d.o.o., a koji radovi su primarno morali biti završeni da bi tužitelj mogao početi i završiti svoje bravarske radove. Činjenično sud utvrđuje da su stranke se sporazumjele da se metalna ograda montira bez prethodnog cinčanja, a sve kako glavni izvođač M. g. d.o.o. ne bi kasnilo u završetku kompletnih radova te i time plaćalo određene penale. Budući da su se stranke sporazumjele da se metalna ograda montira bez cinčanja sud je stava da se sada u ovoj parnici činjenica da je ta ograda zaista u naravi i montirana bez cinčanja ne može tretirati kao nekvalitetan i nestručan rad tužitelja.

 

23.              Da je bilo kašnjenja u radovima i od strane glavnog izvođača M. g. d.o.o. proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka T. B. i Z. H., zaposlenika M. g. d.o.o. Navedeni svjedoci, kao i prethodno navedeni svjedok D. Š. V., izjavili su i da je bilo određenih promjena u projektu te i da je bilo određenih izmjena vezano za visinu i širinu ograde koja se mora postaviti. Direktor tužitelja N. E. u svom iskazu iznio je stav da cinčanje ograde nije bilo moguće provesti neovisno što su radovi koje je obavljalo M. g. d.o.o. kasnili i to iz razloga što je bilo dogovoreno da se izmjera ograda koje je trebalo ugraditi obavlja na licu mjesta, a to je ovisilo o završetku radova koje je obavljalo M. g. d.o.o. Sud u cijelosti prihvaća izneseni stav direktora tužitelja N. E. budući da je isti u suglasju i sa stavom predmetne sudske vještakinje M. C. K. koja je na ročištu za glavnu raspravu prilikom saslušanja iznijela svoj stav da se elementi ograda nisu mogli pripremiti unaprijed odnosno prije nego što se izvrši konkretna izmjera na terenu odnosno prije nego se postave sve konkretne podloge na koje se ograda postavlja.

 

24.              Zbog svega, dakle, sud činjenično utvrđuje da su se stranke usuglasile da se metalna ograda montira bez prethodnog cinčanja, a posljedica toga je da se takav način montiranja ograde od strane tužitelja ne može tretirati kao nekvalitetan i nestručan rad.

 

25.              Sporno činjenično pitanje da li je tužitelj bio u obvezi nakon završetka sezone izvršiti demontažu sporne metalne ograde, izvršiti cinčanje te i ponovno montirati ogradu sud je pokušao utvrditi saslušanjem svjedoka budući da o tome u spisu ne postoji nikakav pisani dokaz. Tuženik tvrdi da je dogovoreno da je to obveza tužitelja. Međutim, sud smatra da ta činjenica koju prezentira tuženik u ovom postupku nije dokazana. Jedino svjedok D. Š. V. u svom iskazu tvrdi da je to dogovoreno, a koji svjedok je zaposlenik tuženika te je i bio voditelj projekta, pa mu sud ne poklanja vjeru u dijelu tog iskaza budući da je neposredno zainteresiran za ishod predmetne parnice. Da do takvog dogovora nije došlo sud zaključuje i iz činjenice, a koju potvrđuju svjedoci D. Š. V., T. B. i Z. H., da je nakon što su svi radovi na predmetnom gradilištu završeni u jesen 2017. bio održan sastanak na kojem su bili prisutni članovi uprave M. g. d.o.o. te i predstavnici parničnih stranaka a na kojem se, između ostalog, razgovaralo o tome tko je dužan obaviti demontažu ograde, cinčanje ograde i ponovno montiranje. Iz iskaza svjedoka te i iskaza direktora tužitelja N. E. vidljivo je da nije postignut usuglašeni dogovor tko je dužan obaviti taj posao, a tužitelj je odbio to obaviti. Budući da do dogovora nije došlo sud zaključuje da tužitelj nije dužan i nije odgovoran za plaćanje troškova koji su nastali zbog potrebe demontaže, ponovnog cinčanja i ponovne montaže sporne ograde.

 

26.              Ovdje valja i istaknuti da je tuženik u spis dostavio dokumentaciju i to dopis društva M. g. d.o.o. upućen tuženiku od 23. studenoga 2018. (listovi 61 do 62 spisa) i preslike iz građevinske knjige iz ugovornog odnosa naručitelja M. g. d.o.o. i izvođača

R. d.o.o. (tuženik) (listovi 63 do 65 spisa) te je i tuženik pojasnio da je za njega nastao trajni odbitak u iznosu od 214.507,16 kn zbog činjenice da je M. g. d.o.o. preuzelo izvršenje neizvršenih bravarskih radova te je tuženik stava da je to dokaz da je tužiteljevu naknadu za obavljene bravarske radove potrebno sniziti u skladu sa čl. 611. ZOO-a za iznos od 95.665,72 kn, a koji iznos je sudska vještakinja M. C. K. u svom nalazu utvrdila kao trošak da se sporna ograda dovede u stanje kakva je trebala biti prvotno postavljena. Prema mišljenju suda ovdje spomenuta dokumentacija nije podoban dokaz za donošenje zaključka da bi tužitelj bio odgovoran za plaćanje navedenog troška u iznosu od 95.665,72 kn. Naime, navedena dokumentacija predstavlja dokumentaciju koja je nastala u ugovornom odnosu između M. g. d.o.o. i tuženika te kako tuženik u spis nije dostavio primjerice ugovor koji je sklopljen između M. g. d.o.o. i tuženika te i nije dostavio anekse ugovora sud nema uvid u sadržaj ugovornog odnosa zasnovanog između M. g. d.o.o. i tuženika pa posljedično ne može provesti analizu da li je primjerice M. g. d.o.o. imalo pravo zadržati iznos od 214.507,16 kn kao trajni odbitak odnosno sud nema saznanja koje obveze je tuženik imao u ugovornom odnosu između M. g. d.o.o. i tuženika. Posljedično sud ne može dovesti u vezu dostavljenu dokumentaciju sa eventualnom odgovornošću tužitelja za naknadu tih troškova.

 

27.              U svrhu utvrđenja visine naknade koju tužitelj ima pravo naplatiti zbog činjenice da je obavio bravarske radove na predmetnog gradilištu provedeno je građevinsko vještačenje uz očevid na licu mjesta te je sudska vještakinja M. C. K. izradila nalaz. U bitnim dijelovima parnične stranke prihvatile su nalaz vještakinje, a na istaknute prigovore vještakinja je na ročištu prilikom saslušanja dala sudu prihvatljive i logične odgovore pa posljedično sud u cijelosti prihvaća predmetni nalaz i mišljenje sudske vještakinje kao stručan.

 

28.              Iz nalaza vještakinje proizlazi da je tužitelj kao izvođač izvršio na području AC V. i AC P. radove u vrijednosti od ukupno 165.790,00 kn (zaključak vještakinje – listovi 164 do 165 spisa). Po zaprimljenom očitovanju tužitelja na nalaz vještakinje ista je na ročištu za glavnu raspravu 15. rujna 2022. izjavila da je točno da stavke pod brojevima A.01 i A.03 troškovnika nije ukalkulirala u svoj obračun te je potvrdila da su radovi koji se ističu u tim stavkama obavljeni te da uvažavajući troškovnik koji se nalazi na listovima 35 do 37 spisa vrijednost tih radova iznosi 18.470,94 kn te posljedično vještakinja dopunjuje svoj nalaz na način da iznosu od 165.790,00 kn treba pribrojiti iznos od 18.470,94 kn pa posljedično ukupan iznos bravarskih radova koje je tužitelj izveo iznosi 184.260,94 kn. Iz nalaza vještakinje vidljivo je da je ista prilikom izrade nalaza prilikom kalkulacije vrijednosti bravarskih radova koje je izveo tužitelj uzela u obzir jedinične cijene koje su stranke ugovorile, a koje jedinične cijene su istaknute u troškovniku koji se nalazi na listovima 35 do 37 spisa. Nadalje, iz nalaza je vidljivo da je vještakinja utvrdila da trošak cinčanja ograde koja je montirana bez izvršenog cinčanja iznosi 22.188,00 kn (zaključak vještakinje – listovi 164 do 165 spisa). Budući da se u postupku nije pokazalo spornim da tužitelj kao izvođač metalnu ogradu nije montirao pocinčanu sud zaključuje da je vrijednost bravarskih radova koje je tužitelj izveo potrebno umanjiti za iznos troškova cinčanja odnosno u konkretnom slučaju valja od ukupne vrijednosti radova od 184.260,94 kn oduzeti trošak cinčanja od 22.188,00 kn te se time dobiva iznos od 162.072,94 kn koji predstavlja vrijednost bravarskih radova koje je tužitelj izveo i na čiju naknadu ima pravo.

 

29.              Budući da je po provedenom građevinskom vještačenju utvrđeno da tužitelj s osnova naknade za obavljene bravarske radove ima pravo potraživati iznos od 162.072,94 kn te i budući da mu je dio tražbine u iznosu od 145.204,66 kn namiren prije pokretanja ovog postupka sud zaključuje da tužitelj osnovano od tuženika potražuje još iznos od 16.868,28 kn. Budući da tužbenim zahtjevom tužitelj traži plaćanje iznosa od 41.396,00 kn od čega iznos od 16.868,28 kn potražuje osnovano razvidnim proizlazi da tužitelj neosnovano traži isplatu iznosa od 24.527,72 kn. Stoga je sud u točci I. izreke djelomično prihvati tužbeni zahtjev odnosno djelomično je održao na snazi platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika T. H. i to u dijelu u kojem je naloženo tuženiku plaćanje glavničnog iznosa od 16.868,28 kn dok je u točci II. izreke odbijen djelomično tužbeni zahtjev te i ukinut djelomično platni nalog za neosnovanih 24.527,72 kn.

 

30.              Tužitelj ima pravo i na zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice, a koje pravo proizlazi iz čl. 29. st. 1. ZOO-a u kojem je određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, s time da prema čl. 183. st. 1. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Budući da predmetni ugovorni odnos parničnih stranaka predstavlja u svojoj naravi trgovački ugovor iz čl. 14. st. 2. ZOO-a (ugovor sklopljen između trgovaca u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti) stopa zatezne kamate određuje se prema čl. 29. st. 2. ZOO-a za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Vezano za dospijeće tražbine ističe se da iz računa broj 80/1/17 i računa broj 81/1/17 (listovi 68 do 75 spisa) proizlazi da je kao datum valute naveden dan 02. studeni 2017. pa posljedično tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče od narednog dana odnosno teče od dana 03. studenoga 2017. pa do isplate. Stoga je tužitelju u točci I. izreke dosuđena zatezna kamata koja teče od 03. studenoga 2017. do isplate, dok je u točci II. izreke djelomično odbijena zatezna kamata i to za razdoblje od 06. kolovoza 2017. do 02. studenoga 2017.

 

31.              Završno potrebno je ispitati i osnovanost tuženikovog prigovora zastare kojeg je tuženik istaknuo u svom podnesku od 22. kolovoza 2022. Naime, tuženik je stava da je isporuka robe i usluga iz računa broj 80/1/17 i 81/1/17 izvršena u lipnju i srpnju 2017. te da je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze najkasnije do 01. kolovoza 2020. pa budući da je tužitelj račune broj 80/1/17 i 81/1/17 dostavio u spis tek na pripremnom ročištu 21. rujna 2020. tuženik smatra da je nastupila zastara.

 

32.              Za odluku o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare relevantan je čl. 228. st. ZOO-a kojim je određeno da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s time ugovorima zastarijevaju za tri godine. Iz predmeta javnog bilježnika Tamare Horvat broj Ovrv-306/2018 vidljivo je da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelj podnio 12. prosinca 2018. te kako nije sporno da su tužiteljeve usluge izvršene u lipnju i srpnju 2017. razvidnim proizlazi da prigovor zastare tuženika nije osnovan budući da nije protekao zastarni rok od tri godine. Za pitanje zastare činjenica da je tužitelj račune broj 81/1/17 i 80/1/17 predao prilikom održavanja ročišta 21. rujna 2020. nije relevantna. Naime, pravna osnova tražbine tužitelja nisu računi, a kako to u tijeku postupka ističe tuženik, već pravnu osnovu tužitelj crpi iz ugovornog odnosa kojeg su stranke nesporno zasnovale odnosno pravna osnova tužiteljeve tražbine je potraživanje naknade za obavljeni posao.

 

33.              Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu ZPP/19). U st. 2. određeno je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici s time da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

34.              Imajući u vidu citirane odredbe ZPP-a potrebno je primarno utvrditi uspjeh pojedine stranke u parnici. Tako je u pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj uspio u omjeru od 41% (tužitelj osnovano potražuje iznos od 16.868,28 kn od ukupno 41.396,00 kn), a tuženik je uspio u omjeru od 59%. U pogledu osnove zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti (100%) budući da je dokazao da ima pravo na naknadu za izvršeni posao dok, s druge strane, tuženik nije uspio sa svojim prigovorima (prigovor zastare, prigovor iz čl. 452 ZPP/14, prigovor nekvalitetno izvedenih radova). Sumiravši uspjeh u pogledu visine i uspjeh u pogledu osnove zahtjeva zaključuje se da je u ukupnosti tužitelj uspio u parnici u omjeru od 70,5%, a tuženik je uspio sa omjerom od 29,5%. Posljedično sud zaključuje da je tuženik dužan naknaditi tužitelju 41% njegovog osnovanog troška (tužiteljev uspjeh od 71% minus tuženikov uspjeh od 29%).

 

35.              Sud je kao potrebne troškove u smislu čl. 155. st. 1. ZPP/14 za vođenje parnice tužitelju priznao slijedeće troškove (prema vrijednosti predmeta spora od 41.396,00 kn):

 

- sastav prijedloga za ovrhu po punomoćniku prema Tbr.11.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 1.250,00 kn (uključen PDV),

- sastav podneska po punomoćniku od 10. srpnja 2020. (očitovanje na tuženikov prigovor) prema Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn (uključen PDV),

- sastav podneska po punomoćniku od 06. rujna 2022. (očitovanje na nalaz vještaka) prema Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn (uključen PDV),

- zastupanje na ročištima po punomoćniku 21. rujna 2020., 21. listopada 2020., 10.  rujna 2021.,13. prosinca 2021., 09. svibnja 2022. i 15. rujna 2022. prema Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 7.500,00 kn (uključen PDV; 6 x 1.250,00 kn),

- sastav podneska po punomoćniku od 06. listopada 2020. prema Tbr.8.t.3. Tarife u iznosu od 312,50 kn (uključen PDV),

- sudska pristojba za presudu u iznosu od 763,00 kn,

- trošak provedbe građevinskog vještačenja u iznosu od 11.000,00 kn,

- trošak javnobilježničke nagrade u predmetu javnog bilježnika prema čl. 6. Pravilnik o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine, broj: 8/11 i 114/12 – u daljnjem tekstu: Pravilnik) i trošak prema čl. 3. Pravilnika u iznosu od 984,95 kn.

 

36.              Sumarno je, dakle, tužitelju priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 24.309,45 kn odnosno tužitelj ima pravo na naknadu 41% priznatih troškova pa je shodno tome tuženiku u točci III. izreke odluke naložena naknada troška u iznosu od 9.966,87 kn u roku od 8 dana. Ističe se da je, vezano za dio troškova postupka koji su nastali kod javnog bilježnika te koji su dosuđeni rješenjem o ovrsi u korist tužitelja u okviru platnog naloga, sud točci II. izreke ukinuo taj dio platnog naloga te je o cjelokupnim troškovima odlučeno u točci III. izreke presude.

 

 

U Varaždinu 28. listopada 2022.

                                                                                                     

Sudac:

 

Denis Krnjak, v.r.

 

             

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u tri istovjetna primjerka (e-Komunikacijom za osobe koje su obvezne komunicirati putem e-Komunikacije).

              Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim zbog povreda iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

              U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

 

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika