- 1 -              I Kž-Us 130/2020-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 130/2020-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. Č. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 295. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2020. broj K-Us-9/2016., u sjednici održanoj 20. listopada 2022., u javnom dijelu u prisutnosti braniteljice opt. N. Č. S., odvjetnice J. S. te branitelja opt. Ž. B., odvjetnika F. O. te dana 27. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. N. Č. S. i opt. Ž. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. N. Č. S. radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, protuzakonito posredovanje iz čl. 343. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), a opt. Ž. B. radnjama označenim u izreci te presude kao kazneno djelo iz čl. 295. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11. počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanje na protuzakonito posredovanje iz čl. 343. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/97.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. N. Č. S. i opt. Ž. B. preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni te se

 

- opt. N. Č. S. zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ/97. zbog kojeg je sada proglašena krivom na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju jedne godine,

 

- opt. Ž. B. se za kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/97. zbog kojeg je sada proglašen krivim na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11. na temelju tih zakonskih odredbi utvrđuje se kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci pa se opt. Ž. B. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine.

 

III. Djelomično se prihvaća žalba opt. R. K., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. R. K. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, pa joj se na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11. izriče djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne iznosi 1 (jednu) godinu i isti se ima izvršiti, a ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jednu) godinu i 6 (šest) mjeseci se neće izvršiti ukoliko optuženica za vrijeme od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude.

 

U neuvjetovani dio izrečene kazne zatvora, opt. R. K., na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava se vrijeme oduzimanja slobode od 6. ožujka 2014. do 12. ožujka 2014.

 

IV. U ostalom dijelu žalbe opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B., te u cijelosti žalba USKOK-a odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optužena N. Č. S. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, trgovanja utjecajem iz čl. 295. st. 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđena na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, a opt. R. K. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđena na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju joj je, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. ožujka 2014. do 12. ožujka 2014. Istom presudom, opt. Ž. B. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, i to poticanja na trgovanje utjecajem iz čl. 295. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11. za koje mu je na temelju tih zakonskih odredbi utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, te poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, pa je temeljem čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje: ZKP/08.) oštećena Republika Hrvatska zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu upućena je sa  imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. i to troškove svjedoka u iznosu od 2.380,66 kuna svaki, troškove financijsko knjigovodstvenog i informatičkog vještačenja u iznosu od 18.059,87 kuna svaki te trošak paušala u iznosu od 5.000,00 kuna svaki.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli:

 

- USKOK zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i sve "osuđenike osudi na strože kazne bezuvjetnog zatvora, od onih utvrđenih prvostupanjskom presudom".

 

- opt. N. Č. S. po braniteljici J. S., odvjetnici iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Zatražena je i obavijest o drugostupanjskoj sjednici vijeća.

 

- opt. R. K. po branitelju H. K., odvjetniku iz O., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće ili pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe ili izrekne blaža kazna.

 

- opt. Ž. B. po branitelju F. O., odvjetniku iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka,  predloživši pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženika oslobodi optužbe odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Zatražena je obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

 

3. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je opt. Ž. B. putem branitelja, s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su braniteljica opt. N. Č. S., odvjetnica J. S. i branitelj opt. Ž. B., odvjetnik F. O. Iako uredno obaviješteni, zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. N. Č. S. i opt. Ž. B., sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. -  dalje: ZKP/08.-22), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B. su djelomično osnovane, dok žalba USKOK-a nije osnovana.

 

7. Opt. R. K. u žalbi ističe da se pobijana presuda temelji na dokazima koji nisu stvarno izvedeni na raspravi održanoj 18. lipnja 2020. (koja je zbog izmjene člana vijeća i proteka roka od tri mjeseca počela iznova), jer je izvođenje svih personalnih i materijalnih dokaza trajalo znatno kraće nego na ranijim raspravama i da nova članica sudskog vijeća nije mogla biti upoznata sa svim dokazima. Stoga niti zapisnik sa te rasprave ne sadrži sve elemente sukladno čl. 409., čl. 410. i čl. 411. ZKP/08. Pojašnjava da na toj raspravi nije mogao biti prisutan njezin branitelj, odvjetnik H. K., jer se od 12,00 do 13,00 sati nalazio u prostorijama H. o. k., a od 13,45 do 14,34 sati u prostorijama Ureda ., pa kako se radi o obveznoj obrani, povrijeđene su odredbe čl. 66. st. 1. toč. 2., čl. 64. st. 1. toč. 3., 7., 9. i 10. ZKP/08., čl. 65. i čl. 67. st. 1. ZKP/08. Zbog toga opt. R. K. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 3. i 11. ZKP/08. i čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08., kao i tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav RH) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu temeljnih prava i ljudskih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija).

 

7.1. Iz zapisnika o održanoj raspravi od 18. lipnja 2020. proizlazi da je predsjednica vijeća u 9,30 sati otvorila zasjedanje, objavila predmet raspravljanja i sastav vijeća, na koji prisutni zamjenici ravnateljice USKOK-a, opt. N. Č. S. i njezina braniteljica, odvjetnica J. S., opt. R. K. i njezin branitelj, odvjetnik H. K. te opt. Ž. B. te njegov branitelj, odvjetnik, F. O. nisu imali primjedbi. Točno je da je, sukladno čl. 407. st. 1. i 3. ZKP/08. rasprava počela iznova zbog proteka roka od tri mjeseca, kao i izmjene člana vijeća. Nakon što je rasprava započela čitanjem optužnice, sukladno čl. 419. ZKP/08. izvedeni su dokazi uz suglasan prijedlog optužbe, svih optuženika i njihovih branitelja za čitanje dokumentacije, zapisnika o iskazima svjedoka i preslušavanje priloženih CD medija, a nitko od prisutnih stranaka nije imao daljnjih dokaznih prijedloga. Prvostupanjski je sud pročitao materijalnu dokumentaciju, iskaze ispitanih svjedoka, te preslušao CD/DVD medije, na što niti jedna od prisutnih stranaka nije imala primjedbi, kako je to prvostupanjski sud i konstatirao nakon svake grupe reproduciranih dokaza (pročitane dokumentacije, preslušanih snimki telefonskih razgovora, pročitanog financijskog vještačenja, pročitanih iskaza svjedoka). Također, iz zapisnika proizlazi da je ispitana, između ostalog, i opt. R. K., pri čemu je konstatirano da optuženica iskazuje suglasno kao na zapisniku od 25. siječnja 2019. (list 3958-3962), 22. veljače 2019. (list 3966-3967) i 14. veljače 2020. (list 4123), a njezin branitelj, odvjetnik H. K. nije imao pitanja. Jednako tako, reproducirana je snimka obrane opt. R. K. sa zapisnika o njezinom ispitivanju od 6. ožujka 2014. (list 1596-1601), na što je izričito konstatirano da nema primjedbi. U zapisniku je navedeno, a nakon iznošenja završnog govora USKOK-a, da je rasprava dovršena u 15,00 sati.

 

7.2. Stoga je, radi dodatnog razjašnjenja žalbenih navoda, a osobito u odnosu na pitanje prisutnosti branitelja opt. R. K., odvjetnika H. K.na toj raspravi  kao i trajanja rasprave, ovaj drugostupanjski sud sukladno čl. 474. st. 2. ZKP/08.-22 pribavio od suda prvog stupnja izviješće o istaknutim povredama odredaba kaznenog postupka.

 

7.3. Iz pribavljenog očitovanja prvostupanjskog suda decidirano proizlazi da je branitelj opt. R. K., odvjetnik H. K. bio prisutan tijekom cijele rasprave održane 18. lipnja 2020. godine, a da je u zapisniku o raspravi očitom omaškom kao vrijeme dovršene rasprave upisano 15,00 sati umjesto vremena u kojem je rasprava uistinu bila dovršena, a koja omaška nije uočena jer bi u protivnom bila ispravljena.

 

7.4. Navedeno očitovanje prvostupanjskog suda potvrđuje sadržaj zapisnika sa rasprave održane 18. lipnja 2020. što se tiče pitanja prisutnosti branitelja optuženice, budući da je razvidno da je branitelj optuženice, odvjetnik H. K. bio prisutan prilikom izvođenja svih dokaza i iznošenja završnog govora tužitelja, dakle da je bio prisutan tijekom cijelog trajanja rasprave. Što se tiče žalbene tvrdnje da se branitelj optuženice, odvjetnik H. K., nakon 12,00 sati nalazio u prostorijama H.-a, odnosno U.-a, čime se aludira na kraće trajanje rasprave od onog navedenog u zapisniku, očito je vrijeme dovršetka te rasprave u 15,00 sati navedeno omaškom, a nije naknadno ispravljeno. Međutim, činjenica je da su na idućoj raspravi održanoj 6. srpnja 2020., bile prisutne sve stranke, pa i branitelj opt. R. K., odvjetnik H. K., koji nije prigovorio niti istaknuo primjedbu u vidu drugačije navedenog trajanja ranije rasprave, već taj prigovor iznosi tek sada u žalbi. Uostalom, uočena  omaška ne dovodi u sumnju zaključak da je zapisnik o održanoj raspravi nepravilno sastavljen, odnosno da ne odražava stvaran tijek rasprave.

 

7.5. Nadalje, tijekom te rasprave bili su izvedeni svi dokazi koje su stranke predložile, a već je rečeno da stranke na njihovo izvođenje čitanjem, odnosno preslušavanjem nisu imale niti primjedbe niti prigovore. Međutim, zbrajanjem vremena trajanja ranije provedenih rasprava opt. R. K. nastoji potkrijepiti žalbenu tvrdnju da na predmetnoj raspravi dokazi nisu stvarno izvedeni.

 

7.6. Osim što zapisnik sa održane rasprave ne ostavlja nikakve dvojbe o načinu na koji su dokazi izvedeni, svakako treba voditi računa da se vrijeme trajanja pojedinih radnji na raspravi razlikuje ovisno o tome radi li se o prvom izvođenju radnje (npr. ispitivanju svjedoka, vještaka, optuženika) ili o reprodukciji zapisnika o sadržaju te radnje koja po prirodi stvari traje kraće.

 

7.7. Stoga, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, osobito imajući na umu da su se stranke, dakle i opt. R. K. i njen branitelj, izrijekom suglasile sa načinom izvođenja dokaza na raspravi na koje potom nije bilo primjedbi na kraju zapisnika kao niti na slijedećoj raspravi, niti je bilo tko drugi od sudionika spomenute rasprave u tom smislu izrazio negodovanje, navedeni žalbeni prigovori se ne mogu prihvatiti osnovanima.

 

7.8. Prema tome, budući da je branitelj opt. R. K. bio prisutan tijekom cijelog trajanja rasprave 18. lipnja 2020., da su na raspravi reproducirani ranije izvedeni dokazi po suglasnom prijedlogu stranaka na što stranke (dakle ni žaliteljica ni branitelj) nisu imale primjedbi, dok omaška u naznaci vremena zaključenja zasjedanja nije od utjecaja na presudu, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka kako se upire u žalbi, iz čl. 468. st. 1. toč. 3., toč. 11., st. 2. i 3. ZKP/08.

 

7.9. Konačno, prvostupanjski je sud bilo propisno sastavljen, stranke na izmjenu člana vijeća nisu prigovorile pa nema govora niti o tome da bi se radilo o bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

8. U žalbi opt. N. Č. S. upire se na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP/08. jer da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima. Opt. Ž. B. tvrdi da je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi, čime upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Obrazlažući navedene postupovne povrede, oboje optuženika pojašnjavaju da je prvostupanjski sud opt. Ž. B. u izreci prilikom izricanja pojedinačnih kazni, i to za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju dvije godine, dok je obrazloženju za to kazneno djelo naveo kaznu zatvora u trajanju tri godine. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 295. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11. prvostupanjski je sud u izreci utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri godine, a u obrazloženju je naveo kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Ujedno je jedinstvena kazna zatvora u izreci odmjerena u trajanju četiri godine i šest mjeseci, dok je u obrazloženju navedena jedinstvena kazna zatvora u trajanju četiri godine.

 

8.1. Točno je da su opt. Ž. B. u izreci utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo iz čl. 295. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11. u trajanju tri godine, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju dvije godine, a da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci. Međutim, iz obrazloženja je vidljivo da je prvostupanjski sud očito omaškom zamijenio utvrđene pojedinačne kazne zatvora za kazneno djelo iz čl. 295. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11. kao  i za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11. i pri tome dalje u obrazloženju pogrešno naveo visinu izrečene jedinstvene kazne zatvora. No, takva pogreška u obrazloženju ne čini izreku samu po sebi nerazumljivom ili proturječnom samom sebi, a niti predstavlja takvo proturječje izreke i obrazloženja u mjeri da se pobijana presuda ne bi mogla bez uspjeha ispitati. Osim toga, nije sporno da izvornik presude odgovara njezinom pisanom otpravku, pa je očito da su pogreške u zamjeni visine pojedinačnih i jedinstvene kazne nastale prilikom pisanja obrazloženja pobijane presude. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., a niti se radi o povredama iz čl. 468. st. 2. i st. 3. ZKP/08., kako to opt. N. Č. S. i opt. Ž. B. tvrde. Uostalom, o pravilnom odmjeravanju kazne opt. Ž. B. (nakon otklanjanja povrede kaznenog zakona) bit će više riječi u obrazloženju ove presude u okviru odgovarajuće žalbene osnove, čime je ujedno navedeni propust pri izradi pisane prvostupanjske presude saniran.

 

9. Nije u pravu opt. N. Č. S. kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP/08. jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na odluku o kazni. S tim u vezi se poziva na sudsku praksu (odluka VSRH broj I Kž-Us-810/2010-3).

 

9.1. Nasuprot naznačenim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja naveo, doduše šture, ali dostatne razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi vrsta i mjera kazne zatvora na koju je osudio opt. N. Č. S.. Budući da je pri tome cijenio olakotne i otegotne okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, to nije ostvarena citirana postupovna povreda niti bi se radilo o arbitrarnoj odluci koja se povodom žalbe ne može ispitati u smislu povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Nastavno, nije ostvarena ni povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. koja bi utjecala na presudu, a drugo je pitanje primjene blažeg zakona i jesu li utvrđene okolnosti pravilno vrednovane, o čemu će, također, biti riječi kasnije.

 

10. Optuženici N. Č. S. i opt. Ž. B. dalje navode kako prvostupanjski sud nije ispitao postojanje pravnog kontinuiteta niti dao jasne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije primijenio odredbe Kaznenog zakona koji je važio u vrijeme počinjenih kaznenih djela. Stoga tvrde da pobijana presuda ne sadrži razloge o tim odlučnim činjenicama, upirući pri tome, i to opt. N. Č. na ostvarenje bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP/08., a opt. Ž. B. na ostvarenje bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., ali i povrede iz čl. 29. i čl. 31. Ustava RH te čl. 6. st. 3. toč. a i čl. 7. Konvencije.

 

10.1. U pravu su opt. N. Č. S. i opt. Ž. B. da presuda ne sadrži eksplicitno obrazloženje po pitanju ocjene postojanja pravnog kontinuiteta i s tim u vezi primjene zakona koji je najblaži za oboje optuženika. Prvostupanjski se sud očito rukovodio inkriminiranim razdobljem (od srpnja 2012. do 27. svibnja 2013.), zbog čega smatra da su djela počinjena u vrijeme kada je na snazi KZ/11. pa je prihvatio pravnu kvalifikaciju terećenih kaznenih djela, kako su bila označena i u optužnici (str. 50 pretposljednji odlomak presude). Međutim, time nije onemogućeno ispitivanje pobijane presude u smislu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., a niti su takvim obrazloženjem ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08.  Jednako tako, nisu povrijeđene niti ustavne i konvencijske odredbe, kako se to tvrdi u žalbi opt. Ž. B.. Drugo je pitanje jesu li ti razlozi suda pogrešni (u odnosu na kazneno djelo iz čl. 295. KZ/11.) te jesu li posljedično tome rezultirali pogrešnom primjenom kaznenog zakona u odnosu na ove optuženike, ali i to je također sanirano ovom odlukom.

 

11. Nadalje, svi optuženici u žalbama ističu kako se u činjeničnom opisu izreke pobijane presude navodi da su obje optuženice postupale protivno odredbama Metodologije rada u ovršnom postupku, a da taj interni akt nije pročitan tijekom postupka kao dokaz, niti su precizirane odredbe koje su prekršile. Time je, kako tvrdi opt. N. Č. S., izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima, opt. R. K. smatra da izreka nije razumljiva, dok opt. Ž. B. ističe da se pobijana presuda temelji na tom dokazu koji nije izveden, slijedom čega svi optuženici ističu da su počinjene postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP/08.

 

11.1. Nasuprot tim žalbenim navodima, nisu ostvarene citirane postupovne povrede. Naime, točno je da na raspravi održanoj 18. lipnja 2020. prvostupanjski sud prilikom izvođenja niza materijalnih dokaza nije pročitao i Metodologiju rada u ovršnom postupku. Međutim, niti jedna od stranaka na raspravi nije imala primjedbi na pročitanu dokumentaciju, što je izričito i zapisnički konstatirano. Okolnost što se navedena Metodologija rada u ovršnom postupku navodi u činjeničnom opisu pobijane presude ne čini izreku samo po sebi nerazumljivom, a niti je zbog toga izreka proturječna razlozima pobijane presude u mjeri da ju se ne bi moglo ispitati. Radi se o propustu pri izvođenju dokaza, koje može imati utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takav propust u izvođenju dokaza u konkretnom slučaju nema utjecaja niti na zakonitost presude u smislu iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08., dok je činjenično pitanje temelji li se presuda na dokazu koji nije stvarno izveden.

 

12. Svi optuženici u žalbama prigovaraju da kako se u činjeničnom opisu izreke pobijane presude navodi da su opt. N. Č. S. i opt. R. K. postupale na traženje opt. Ž. B., a da ta radnja poticanja nije konkretno opisana. Smatraju da tijekom postupka nije utvrđeno da bi opt. Ž. B. kontaktirao s optuženicama koje ne poznaje ili ih na bilo koji drugi način poticao na počinjenje terećenih kaznenih djela, već, ako je eventualno svoja traženja upućivao preko trećih osoba, nije utvrđeno da bi one poticale optuženice na bilo kakve protupravne radnje. Opt. Ž. B. ujedno tvrdi da u izreci pobijane presude potpuno izostaje vrijeme, mjesto, način i osobe koje bi taj optuženik poticao na počinjenje kaznenih djela. Stoga opt. N. Č. S. smatra da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08. jer je ostvareno proturječje izreke i obrazloženja. Opt. R. K., uz navedene povrede, dodatno upire i na ostvarenje bitne postupovne povrede iz "čl. 468. st. 3. ZKP/08.", dok opt. Ž. B. tvrdi da je ostvarena bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

12.1. Protivno tim žalbenim navodima, u izreci pobijane presude jasno je i razumljivo naznačeno da su opt. N. Č. S. i opt. R. K., unutar inkriminiranog razdoblja postupale „na traženje“ opt. Ž. B. s ciljem da se onemogući provedba ovrhe poreznog duga TD O. d.d. O. i to tako da je opt. R. K. naložila poreznim službenicama da zastanu s izradom rješenja o ovrsi, a opt. N. Č. S. zahtijevala od opt. R. K. da ponovno započne s obradom već odbačenog zahtjeva za otpis duga, te da se ne dostavlja rješenje o ovrsi na FINU. Prema tome, izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi, kako se to u žalbama tvrdi. Nisu u pravu žalitelji ni kada tvrde da radnja poticanja nije dostatno opisana i zato što u činjeničnom opisu nije naznačeno kako je opt. Ž. B. putem trećih osoba nalagao nepoduzimanje mjera prisilne naplate duga. Činjenični opis, doduše, nije sastavljen detaljnim navođenjem svakog telefonskog razgovora za koji je u postupku utvrđeno da je opt. Ž. B. ostvario sa osobama putem kojih je posredno poticao optuženice kako bi one onemogućile provođenje ovrhe nad TD O. d.d. O., ali je radnja poticanja dostatno označena navodom o postupanju optuženica „na [njegovo] traženje“. Radi se o poticanju, koje je opt. Ž. B. nedvojbeno ostvario putem više kontakata s više osoba, a optuženice su dosljedno postupale na način kako je opt. Ž. B. tražio, što je sve detaljno, jasno i određeno obrazloženo u pobijanoj presudi. Stoga nije u pravu žalitelj kada ukazuje da je, uslijed nedostatnog opisa ove odlučne činjenice, ostvareno proturječje izreke i obrazloženja pobijane presude. Osim toga, radnja poticanja dovoljno je vremenski određena navođenjem razdoblja "od srpnja 2012. do 27. svibnja 2013." kako je to precizirano u uvodu činjeničnog opisa (osim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 295. st. 1. KZ/11., što će kasnije biti pojašnjeno u okviru odgovarajućih žalbenih osnova). Obrazlažući iz kojeg razloga smatraju da takve svijesti i volje kod optuženika nije bilo, žalitelji zapravo osporavaju činjenične zaključke prvostupanjskog suda, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

13. Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-22 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

14. Opt. N. Č. S. u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ponavlja svoju obranu iz koje proizlazi da je njezina jedina namjera bila ispraviti grešku nastalu donošenjem zaključka o odbačaju zahtjeva za otpis kamata i spasiti 200 radnih mjesta u TD O. d.d. O.. U tom kontekstu smatra da je prvostupanjski sud trebao ocjenjivati zakonitost zaključka o odbačaju zahtjeva za otpis kamata kao i niz učinjenih nepravilnosti od strane Porezne uprave te ih pravilno dovesti u vezu s iskazima ispitanih svjedoka, osobito D. Š., M. T. M. i S. L.. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica znala da je već doneseno rješenje o ovrsi i da bi tražila da se ono ne dostavlja FINI, jer takav zaključak ne proizlazi niti iz rezultata posebnih dokaznih radnji. Jednako tako, tvrdi da iz stanja spisa ne proizlazi da je optuženica mogla vidjeti u Informacijskom sustavu je li rješenje o ovrsi doista dostavljeno u FINU, time da S. u. P. u. nije bio dužan pratiti stanje uplata na ime poreznog duga. Ponavlja da se radilo o tvrtki regionalnog značaja koja je imala naslijeđeni porezni dug. Osporava nastanak štete za državni proračun u inkriminiranom razdoblju, pojašnjavajući da iznos od 9.498.176,10 kn nije iznos koji bi FINA ovršila da je rješenje o ovrsi doista poslano na provedbu, jer bi u tom slučaju društvo bilo blokirano i ne bi poslovalo. Osim toga, ističe da je Republika Hrvatska u stečajnom postupku postala vlasnik nekretnine koja je bila osigurana založnim pravom na ime tog poreznog duga.

 

14.1. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, opt. R. K. ističe da je prvostupanjski sud nekritički i selektivno cijenio iskaze niza svjedoka, materijalnu dokumentaciju, audio snimke telefonskih razgovora i snimke ispitivanja optuženika, kao i obranu optuženice. Smatra da su svjedokinje, porezne službenice D. Š., M. T. M. i A. B. počinile niz nepravilnosti prema TD O. d.d. O. u vrijeme ranijeg pročelnika P. u. po čijem su nalogu držale spis "u ladici". Navodi da iz preslušanih razgovora ne proizlazi da bi postojali bilo kakvi njeni kontakti sa opt. Ž. B.. Ističe kako je naložila poreznim službenicama da ponovno započnu s obradom odbačenog zahtjeva za otpis duga s ciljem otklanjanja ranijih propusta, a osobito donošenjem nezakonitog zaključka.  Ponavlja da je na kolegiju koji je održao tadašnji ministar S. L. dana uputa da pročelnici donose odluke o poreznim dugovima "samoprocjenom". Konačno, osporava rezultate financijsko knjigovodstveno vještačenja u odnosu na nastanak štete.

 

14.2. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. Ž. B. ističe da se prvostupanjski sud nije bavio pitanjem nastanka inkriminiranog poreznog duga s kojim ovaj optuženik nije imao nikakve veze. Smatra da je prvostupanjski sud trebao voditi računa i o činjenici da je i ranije već bilo doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi i uknjiženo založno pravo na nekretnini u vlasništvu TD O. d.d. O., a ni tada nisu poduzete radnje namirenja u svrhu namirenja tog duga. Ponavlja da je njegova namjera bila da podmiri porezni dug putem kredita koji je nedvojbeno zatražio od banke. U žalbi analizira rezultate posebnih dokaznih radnji iz kojih, po mišljenju optuženika, jasno proizlazi zaključak da nije znao tko je "novi šef" Porezne uprave, da nije znao da je doneseno novo rješenje o ovrsi, kao i da je on poduzimao radnje kako bi podmirio porezni dug. Smatra da je trebalo više voditi računa o iskazima poreznih službenica koje su bile zadužene tim poreznim predmetom i činjenicom da se protiv njih vode stegovni postupci. Konačno, osporava da bi njegovim postupanjem nastala bilo kakva šteta za državni proračun, pozivajući se na rezultate financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

15. Suprotno tim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da su opt. N. Č. S., opt. R. K. i opt. Ž. B. počinili kaznena djela na način kako ih tereti optužba.

 

16. U ovom postupku nije bilo sporno da je opt. Ž. B. podnio P. i. O. zahtjev za otpis duga s osnove kamata 27. travnja 2012., vezano za porezni dug koji je ranije nastao, a koji nije bio podmiren niti nakon donošenja rješenja o odobrenju reprograma od 3. lipnja 2011. Nije bilo sporno niti da su opt. N. Č. S. i opt. R. K. zatražile da se pribave potvrda o usklađenju poreznog duga TD O. d.d. O. te bankarska garancija.

 

17. Naime, svi optuženici u svojim žalbama nastoje osporiti zakonitost zaključka Porezne uprave, Ispostave Osijek Klasa: UP/I-415-02/12/06/444, Ur.br. 513-07-01/12-12-2 od 2. srpnja 2012. kojim je odbačen zahtjev poreznog obveznika TD O. d.d. O. za otpis duga s osnove kamata, pokušavajući prikazati da je započinjanje ponovne obrade već odbačenog zahtjeva bilo u namjeri ispravljanja pogrešaka prilikom donošenja tog zaključka. Međutim, radi se o pravomoćnom zaključku kojim je riješen zahtjev za otpis duga s osnove kamata, a protiv tog zaključka TD O. d.d. O. nije podnio žalbu niti ga je osporavao onda kada je doneseno rješenje o ovrsi. Osim toga, taj zaključak nesporno nije stavljen izvan snage ili poništen u postupku nadzora, iako su opt. N. Č. S. i opt. R. K. tijekom cijelog postupka neuvjerljivo iskazivale kako su na sve načine pokušale sanirati greške nastale njegovim donošenjem. Da je navedeni zahtjev pravomoćno riješen i time predmet dovršen potvrđuje i svjedokinja D. Š., koja je postupala po uputi dostavljenoj  putem e-maila kojom je naloženo da sve zahtjeve treba hitno riješiti do 4. srpnja 2012., što je ona i učinila donoseći taj zaključak. Jednako tako iskazuje svjedok S. L. koji navodi da nema nikakve svrhe da porezni obveznik podnosi zahtjev za usklađenje poreznog duga nakon što je već donesen zaključak kojim je taj zahtjev odbačen.

 

17.1. U tom kontekstu jedino je odlučno da je spomenutim zaključkom pravomoćno riješen zahtjev za otpis duga na ime kamata i shodno tome treba promatrati i daljnja postupanja svih optuženika.

 

18. Suprotno žalbenim navodima opt. Ž. B., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je on s namjerom poticao opt. R. K. kako bi se zastalo s donošenjem rješenja o ovrsi, a opt. N. Č. S. i opt. R. K. kako bi se nastavilo s ponovnom obradom već odbačenog zahtjeva za otpis kamata, te da se ne dostavlja rješenje o ovrsi na FINU, sve u cilju onemogućavanja provedbe ovrhe njegovog poreznog duga.

 

18.1. Prije svega navedeno proizlazi iz preslušanih snimki telefonskih razgovora, koje pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, prema kojima je opt. Ž. B. očito znao da je njegov zahtjev za otpis duga s osnova kamata odbačen i da mu zbog toga prijeti blokada računa. Tako slijedi da 3. srpnja 2012. svjedok M. P. govori opt. Ž. B. da je "referentica iz Porezne pitala misle li oni platiti ili će ona izdati negativno rješenje", a isti dan M. R. javlja opt. B. "sad to rješavaju opet....i da krene rok od 30 dana", nakon čega M. R. javlja 6. srpnja 2012. opt. Ž. B. kako se promijenila šefica Porezne i da ona to sve ima pod kontrolom, da bi 12. srpnja 2012. opt. Ž. B. javio H. P. da je dobio ovaj mjesec da ga prolongiraju, a potom i 24. srpnja 2012. kada M. P. javlja opt. Ž. B. da ima dogovor da sjednu i usklade stanje, onda će im krenuti onaj rok od 30 dana. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da opt. Ž. B. putem drugih osoba traži da nova pročelnica P. u., opt. R. K., poduzme mjere kako se rješenje o ovrsi ne bi donosilo i time započela ovrha, sve kako bi dobio odgodu ovrhe u vidu ponovne obrade već pravomoćno okončanog predmeta.

 

18.2. Jednako tako, iz daljnjih preslušanih razgovora proizlazi da opt. Ž. B. zna je donesen zaključak o odbačaju njegovog zahtjeva, ali i da je, mimo dogovora, ipak doneseno rješenje o ovrsi (razgovor od 25. srpnja 2012. kada govori M. R. "to nije ono što je dogovoreno, to je kontra svega što je dogovoreno", a zatim i razgovor od 6. kolovoza 2012. "danas je došlo rješenje o ovrsi, imam osjećaj da tamo ne zna lijeva ruka što radi desna"), nakon čega nastoji dobiti daljnje odgode komunicirajući sa svjedokinjom B. B. (međutim, to rješenje nije otišlo na FINU... rekla je B. da se drže dogovora... znači nije otišlo na FINU...neće se ništa dogoditi, oni se drže roka od 30 dana), a sve se potom nastavlja i dogovorom iz kojeg proizlazi da opt. N. Č. S. postupa po njegovom traženju (razgovori od 5. rujna 2012. sa svjedokom I. V. i 3. listopada 2012. sa H. G.).

 

18.3. Točno je da iz preslušanih telefonskih razgovora, ali i  obrane optuženika proizlazi kako je on nastojao dobiti "pomoć" u vidu odgode ovrhe sve dok mu ne bude odobren kredit koji je zatražio kod Z. b. i H. b. z. o. i r., a kojim bi platio porezni dug. Međutim, iz kreditne dokumentacije, kao i ostalih dokaza u postupku, osobito preslušanih telefonskih razgovora, jasno proizlazi da je dobivanje tog kredita imalo više namjena (i plaćanje dobavljača za obavljene robe i usluge). Osim toga, znakovito je da je taj kredit odobren optuženiku nakon veljače 2013., a da unatoč tome on nije podmirio porezni dug do 27. svibnja 2013., pa mu je rok korištenja kredita istekao 30. lipnja 2013. Uostalom, i sam je optuženik naveo kako je planirao dobiveni kredit iskoristiti i u druge svrhe, a ne samo plaćanje poreznog duga, koji nesporno uopće nije podmiren, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

18.4. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se postupanje opt. Ž. B. odnosilo na traženje nezakonitih radnji putem više osoba (svjedoka M. P., B. B., M. R. i I. V.), a koji su na različite načine prenosili traženja tog optuženika opt. N. Č. S. i opt. R. K.. Naime, za poticanje, kao dio procesa stvaranja odluke da se kazneno djelo počini, nužno je da poticatelj svjesno stvori ili učvrsti volju neposrednog počinitelja kaznenog djela, pri čemu nije odlučno na koji način će to postići, odnosno je li on to učinio sam i izravno, ili to čini posredstvom neke druge osobe (u pravnoj teoriji poznato kao „lančano poticanje“), kao što je ovdje slučaj. Stoga nisu od utjecaja žalbeni navodi tog optuženika kako on ne poznaje niti jednu optuženicu, niti da je s njima uopće kontaktirao.

 

19. S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio obranu opt. N. Č. S. da je njezina jedina namjera bila ispraviti grešku nastalu donošenjem zaključka o odbačaju zahtjeva za otpis kamata i pri tome spasiti 200 radnih mjesta u T. O. d.d. O..

 

19.1. Doista, opt. N. Č. S. nije porekla da ju je tijekom srpnja nazvala svjedokinja B. B. vezano za podneseni zahtjev za otpis duga s osnove kamata, zbog čega je i dogovorila sastanak s predstavnicima TD O. d.d. O., a potom da je 25. srpnja 2012. nazvala opt. R. K. radi pribavljanja potvrde o usklađenju duga i bankarske garancije. Međutim, upravo iz preslušanih telefonskih razgovora od 25. srpnja 2012. između svjedoka M. P. i opt. Ž. B. jasno proizlazi da oni znaju da je „došao zaključak da odbacuju i kaže da piše rješenje o ovrsi….pogotovo što su tražili odgodu da im ne pišu to rješenje…“, a zatim istog dana između M. R. i opt. Ž. B. proizlazi kako će „B. nazvati šeficu Porezne da Z. to ne uštopa i mora poslati M. kod te D.…“ a potom istog dana B. je razgovarala sa šeficom i rekla je da će ona naći model da se to riješi“, te „razgovarala je s N. i rekla P. da će to riješiti“, a potom 6. kolovoza 2012. “javila se B., razgovarala sa šeficom…rekla joj da će biti poslušna…. Viš kak je poslušna“. Točno je, kako tvrde obje optuženice da su istog dana, nakon izvršenih intervencija, zatražile od poreznih službenica da se ponovno započne za obradom već odbačenog zahtjeva za otpis duga s osnova kamata, što je i učinjeno idućeg dana u vidu izdavanja potvrde o usklađenju duga. Pravilno prvostupanjski sud stoga utvrđuje da je opt. N. Č. S. znala za već doneseni zaključak kojim je odbačen zahtjev TD O. d.d. O., a to potvrđuje u obrani opt. R. K., kao i njene bilješke u rokovniku sastavljene nakon telefonskog razgovora sa opt. N. Č. S. („zaključak izdan…poziv ravnateljice…tražiti garanciju banke i izdati im potvrdu o dugu), kao i citirani preslušani telefonski razgovori od 25. srpnja 2012.  Kraj takvog stanja stvari, izdavanje potvrde o usklađenju duga nema nikakve svrhe, nakon što je o podnesenom zahtjevu već pravomoćno odlučeno, kako je iskazivao i svjedok S. L., a što je opt. N. Č. S. s obzirom na funkciju koju je obavljala bilo poznato. Osim toga, nije sporno niti da TD O. d.d. O. tijekom inkriminiranog razdoblja nije podnio novi zahtjev za reprogramom duga (koji bi opravdao izdavanje potvrde o usklađenju duga), iako je ta mogućnost bila predviđena dopunom Zakona o naplati poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom. U tom dijelu pravilno je prvostupanjski sud cijenio iskaz svjedoka S. L. koji je pojasnio da je na kolegiju od 11. srpnja 2012. govorio da se tim dopunama zakona nastojalo izaći u susret samo onim poreznim dužnicima koji su podnijeli novi zahtjev za reprogramom duga.

 

19.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je opt. N. Č. S. zahtijevala od opt. R. K. da se ne dostavlja rješenje o ovrsi FINI, a kako je to tražio opt. Ž. B.. Naime, iz preslušanih telefonskih razgovora proizlazi da je opt. N. Č. znala da je doneseno rješenje o ovrsi dan ranije (24. srpnja 2012.) jer 8. kolovoza 2012. M. R. govori opt. Ž. B. nakon što im je rješenje o ovrsi dostavljeno da je „jučer bio s B. na ručku…rekla je B. da se drže dogovora…znači nije otišlo na FINU da se blokira…“. Navedeno potvrđuje i svjedok S. L. kada navodi da je znao da je doneseno rješenje o ovrsi kao i da mu je opt. N. Č. rekla za intervencije svjedokinje B. B.. Međutim, prema preslušanim razgovorima proizlazi da je namjera opt. N. Č. S., a postupajući po traženju opt. Ž. B., bila odgoditi dostavu tog rješenja FINI, budući da 5. rujna 2012. svjedok I. V. govori opt. Ž. B. „nema problema kod N. s kojom je sad razgovarao i ona će reći pročelnici da pričeka najmanje do kraja idućeg tjedna, a možda još koji dan“, a potom 3. listopada 2012. opt. Ž. B. govori H. G. „i to se moralo riješiti u desetom mjesecu“.

 

19.3. Protivno daljnjim žalbenim navodima opt. N. Č. S., a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, razlog njezinog protupravnog postupanja na traženje opt. Ž. B., odnosno osobe koju ona ne poznaje, je bio upravo taj što su njegova traženja prenosile utjecajne osobe (B. B., saborska zastupnica i I. V., ministar graditeljstva i prostornog planiranja), što je kod nje i stvorilo odluku da posreduje na način da se određena službena radnja ne obavi, odnosno da se obavi određena službena radnja koja se ne bi smjela obaviti. Kraj te činjenice, pitanje motiva u kaznenopravnom smislu nema ekskulpirajući značaj.

 

19.4. Jednako tako, nema nikakvog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje pitanje mogućnosti optuženice da u Informacijskom sustavu vidi je li rješenje o ovrsi doista dostavljeno u FINU i s tim u vezi dužnost praćenja Središnjeg ureda Porezne uprave stanja uplata na ime poreznog duga, budući je ona poduzela sve radnje u okviru postignutog koruptivnog dogovora.

 

19.5. Vodeći računa o svemu utvrđenom, a protivno žalbenim navodima opt. N. Č. S., nema nikakve dvojbe, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, da je optuženica na traženje opt. Ž. B. takvim posredovanjem iskoristila položaj i ovlast zahtijevajući od opt. R. K. da se poduzme službena radnja koja se ne bi smjela obaviti (ponovna obrada već odbačenog zahtjeva za otpis duga s osnova kamata),  ali i ne poduzme ona službena radnja koja bi se morala obaviti (nedostavljanje rješenja o ovrsi na FINU).

 

20. Nije u pravu opt. R. K. kada tvrdi da je prvostupanjski sud nekritički i selektivno cijenio, kako personalne, tako i materijalne dokaze te s tim u vezi pogrešno ocijenio njezinu obranu.

 

20.1. Naime, s pravom nije prihvaćena njezina obrana u dijelu u kojem je tvrdila kako je ona imala namjeru ispraviti propust donošenjem zaključka o odbačaju zahtjeva za otpis duga s osnova kamata. Prije svega, optuženica je u odnosu na taj dio različito iskazivala, pojašnjavajući kako je i sama znala da TD O. d.d. O. odugovlači sa usklađenjem stanja duga i da njihov zahtjev treba odbaciti, da bi potom objašnjavala da je shvatila kako je doneseni zaključak neispravan i da ga treba staviti izvan snage. Međutim, optuženica nije poduzela niti jednu radnju kako bi doista sanirala nastalo stanje donošenjem tog zaključka, a radnje koje je poduzela na traženje opt. Ž. B. nisu bile zakonite. Upravo suprotno, a kako to proizlazi iz preslušanih razgovora tijekom srpnja 2012. (primjerice kada svjedok M. R. nakon razgovora sa B. B. javlja 6. srpnja 2012. opt. Ž. B. kako se promijenio šef Porezne, nije više T.…rekla je da što god treba da je tu… i da ona to sve ima pod kontrolom), jasno je da opt. R. K., nakon što ima saznanja da je donesen takav zaključak, poduzima mjere kako bi se zastalo s donošenjem rješenja o ovrsi, a potom i kada je doneseno, da se ne dostavlja na FINU. Znakovito je da se navedene radnje nastavljaju i nakon 25. srpnja 2012., nakon što opt. N. Č. S. naziva opt. R. K. s uputom da se izda potvrda o usklađenju duga, te izda bankarska garancija za TD O. d.d. O.., a sve nakon poziva svjedokinje B. B. koja intervenira na traženje opt. Ž. B. putem svjedoka M. R.. Očito je da su obje optuženice tada našle „model kako to riješiti“.

 

20.2. Sve navedeno dodatno potvrđuju i svjedokinje D. Š., M. T. M., A. B. i S. M., čije iskaze optuženica nastoji bezuspješno dovesti u sumnju ukazivanjem kako su one i ranije postupale prema nalozima pročelnika T. i tako počinile niz nepravilnosti držeći „spis u ladici“. Pravilno stoga prvostupanjski sud vjerodostojnim cijeni iskaz D. Š. u dijelu u kojem je opisala da je njoj svjedokinja A. B., voditeljica P. i., rekla da ne donosi rješenje o ovrsi i da je vezano za to kontaktirala s opt. R. K., a kad ju je pitala što da radi s tim rješenjem i velikim dugom koji joj je bio "noćna mora", ona je rekla „pitat ću R.“ i nakon toga da se još čeka. Pojasnila je da je upravo opt. R. K. od nje tražila da zastane s donošenjem tog rješenja, ali ga je ona donijela ipak u dogovoru s M. T. M.. S tim u vezi, ta svjedokinja navodi kako je ona pozvana od opt. R. K. koja ju je pitala zašto nije donesena potvrda o usklađenju duga (iako je ta svjedokinja smatrala da nije trebalo jer je zaključkom odbačen zahtjev), pa je opt. R. K. od nje tražila da se to rješenje o ovrsi ne donosi i da se pričeka, a D. Š. ga je donijela uz njezinu suglasnost. Očito je donošenje rješenja o ovrsi, nakon zahtijevanja opt. R. K. da se „zastane s njegovim donošenjem“, ipak uslijedilo nakon nekog vremena, što nije bila namjera niti opt. N. Č. S., a niti opt. R. K.. Međutim, kada je ono ipak doneseno, jasno je da su već 25. srpnja 2012. obje optuženice imale o tome saznanja.  Svjedokinja D. Š. je opisala kako joj je M. T. M. tada prenijela nalog opt. R. K. da se traži potvrda o usklađenju duga te bankarska garancija, što je ona i zabilježila u spisu. Također, navedena svjedokinja navodi kako je znala da je trebala to rješenje dostaviti, ali to nije učinila jer joj je opt. R. K. došla u sobu kada je s njom bila kolegica S. M. i rekla joj da ne dostavlja rješenje o ovrsi do daljnjega na FINU, pa zbog toga nije unijela klauzulu izvršnosti u Informacijski sustav. Njezin iskaz potvrđuju svjedokinja S. M. kada navodi kako je opt. R. K. došla kod nje i D. Š. u sobu i tražila da se rješenje ne otprema na FINU, kao i svjedokinja M. T. M. kojoj je to sve prenijela S. M.. Svakako je od značaja i iskaz svjedokinje A. B. dan u istrazi koja je iskazala da je opt. R. K. tražila da se zastane s donošenjem rješenja o ovrsi, a potom i na raspravi da je imala saznanja da je optuženica tražila da se pričeka sa slanjem tog rješenja u FINU. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio iskaze tih svjedokinja kao vjerodostojne, dovodeći ih vezu sa preslušanim telefonskim razgovorima, kao i materijalnom dokumentacijom u spisu, pa nije u pravu opt. R. K. kada im u žalbi nastoji pridati potpuno drugi smisao i značenje upirući pri tome na iskaze svjedoka A. R., J. M., M. P., M. R. i niza drugih posrednih svjedoka.

 

20.3. Jednako tako, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako opt. R. K., nakon što opt. N. Č. S. od nje zahtijeva da ponovno započne obrada već dovršenog predmeta i ne dostavlja rješenje o ovrsi na provedbu FINI, što je sve sukladno traženju opt. Ž. B. (koji je svoje intervencije vršio putem više osoba), ustvari svoj nalog da se predmetno rješenje ne dostavlja FINI nikad nije opozvala. Stoga navedeno rješenje ostaje u spisu i ne dostavlja se na daljnju provedbu ovrhe, i nakon što dolazi do zamjene referada između svjedokinja D. Š. i J. M. (koja navodi kako joj nitko nije dao uputu da rješenje treba dostaviti na FINU), sve do vremena kada se rješenjem otvara postupak predstečajne nagodbe 27. svibnja 2013. i postupak ovrhe više nije moguć. Stoga, odmah valja reći da radnje iskorištavanja položaja i ovlasti opt. R. K. treba promatrati u tom kontekstu, koja zna da je dala nalog da se do daljnjega ne dostavlja to rješenje na FINU a taj nalog svjesno nije opozvala, niti poduzela bilo koju drugu radnju kako postupiti s tim rješenjem.

 

21. Kraj takvog stanja stvari, bez značaja su žalbeni navodi svih optuženika koji upiru na važnost kolegija održanog 11. srpanja 2012., nastojeći prikazati kako je postupanje opt. N. Č. S. i opt. R. K. bilo usmjereno na pomoć velikim dužnicima. Naime, svjedok S. L. je jasno naveo kako je on dao uputu vezano za postupanje u odnosu na dopune Zakona o mjerama naplate poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom, kao i podnošenje novog zahtjeva za reprogramom s rokom od 60 dana, a ne na raniji zahtjev za otpis duga s osnove kamata, dok se njegova uputa za „samoprocjenom“ očito odnosila na pomoć velikim dužnicima, ali u skladu sa zakonom, što ovdje očito nije bio slučaj.

 

22. Nisu u pravu optuženici ni kada problematiziraju pitanje nastale znatne štete. Naime, iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja provedenog po mag. oec. K. Š. proizlazi da u razdoblju od 6. kolovoza 2012. (od kada je rješenje o ovrsi izvršno) do 27. svibnja 2013. nijedan račun TD O. d.d. O. nije bio blokiran, a to rješenje nije dostavljeno FINI. Tijekom tog razdoblja TD O. d.d. O. je slobodno raspolagalo sa novčanim iznosom od 11.42.896,73 kn, a od tog iznosa na ime novonastalih poreznih obveza u državni proračun je uplaćeno 2.091.673,49 kn. Upravo činjenica da računi TD O. d.d. O. nisu bili blokirani od strane Ministarstva financija temeljem rješenja o ovrsi od 24. srpnja 2012. omogućila je da navedeno društvo slobodno raspolaže novčanim sredstvima i tako ostvari redovno poslovanje. Stoga je u tom razdoblju gubitak proračunskih sredstava iznosio 9.051.223,24 kn (ukupno ostvareni priljev sredstava umanjen za uplate u državni proračun), što zajedno sa zakonskim zakonskim kamatama od 446.952,86 kn čini ukupni iznos štete od 9.498.176,10 kn. Prema tome, iz vještačenja jasno proizlazi da je posljedica nedostavljanja rješenja o ovrsi na FINU privremeni gubitak proračunskih sredstva (donošenjem rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe 27. svibnja 2013.), a potom i trajni gubitak tih sredstava (otvaranjem tog postupka, a potom i stečajnog postupka).

 

22.1. Točno je da je vještakinja iskazala da je posljedica blokade računa nemogućnost pravnog subjekta da namiri dospjele obveze prema vjerovnicima. Međutim, odlučno je to, a što žalitelji očito zanemaruju, da se u tom slučaju sva novčana sredstva koja budu uplaćena na račun blokiranog dužnika, usmjeravaju upravo na račun vjerovnika koji ga je blokirao. Stoga je ovdje bitno da šteta nastaje upravo zbog činjenice što konkretno rješenje nije dostavljeno na ovrhu, a ne pitanje što bi se dogodilo da je ono doista dostavljeno (u tom slučaju ne bi bilo nezakonitog postupanja). Prema tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio rezultate provedenog vještačenja kojim je utvrđen iznos znatne štete koji je nastao upravo zbog neprovođenja dužne ovrhe, odnosno nedostavljanjem rješenja o ovrsi na dužnu provedbu.

 

22.2. Nisu osnovani žalbeni navodi svih optuženika kojima ističu i da je Ministarstvo u stečajnom postupku dio svoje ukupno prijavljene tražbine od 17.245.804,43 kn pretvorilo u vlasničku strukturu putem povećanja vlasničkog kapitala (a koji iznos je obuhvaćen rješenjem o ovrsi od 24. srpnja 2012.), slijedom čega smatraju da njihovim postupanjem nije mogla nastati šteta. Međutim, za ovaj postupak je od odlučnog utjecaja upravo činjenica da je šteta ostvarena tijekom inkriminiranog razdoblja onemogućavanjem provođenja ovrhe, pa je irelevantan daljnji tijek stečajnog postupka, kada niti ovrha više nije bila moguća.

 

23. Nisu odlučni ni žalbeni navodi svih optuženika kojima ukazuju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 114/2017., jer se ne radi o činjenično identičnoj situaciji poglavito glede postupanja djelatnica porezne uprave tim više što u ovom konkretnom kaznenom predmetu navedeno rješenje o ovrsi nije uopće dostavljeno na FINU.

 

24. Protivno žalbenim navodima svih optuženika, kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, okolnost da se u konkretnom slučaju radilo o tvrtki regionalnog značaja koja je u stvari imala naslijeđeni porezni dug, kao i činjenica što su u odnosu na svjedokinje A. B., D. Š., M. T. M., D. Š. pokrenuti stegovni postupci ne mogu otkloniti postojanje kaznene odgovornosti optuženih. Predmet ovog postupka nije postupanje poreznih službenica vezano za ranije nastali porezni dug u vremenu kada opt. N. Č. S. nije bila ravnateljica, a opt. R. K. pročelnica P. u., kao što se u ovom postupku ne utvrđuje njihova stegovna odgovornost tijekom ovog inkriminiranog razdoblja.

 

25. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao potpuna i pravilna te ne nalazi nikakvog uporišta sumnji u dokazanost kriminalnog postupanja za koja su optuženici osnovano proglašeni krivima.

 

26. U pravu su opt. N. Č. S. i opt. Ž. B. kada tvrde da je u odnosu na kazneno djelo trgovanja utjecajem iz čl. 295. st. 1. KZ/11. na njihovu štetu povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

26.1. Naime, opt. N. Č. S. se, s obzirom na vremenski okvir počinjenja djela (od srpnja 2012. do 27. svibnja 2013.) optužnicom teretila da je počinila kazneno djelo trgovanja utjecajem iz čl. 295. st. 1. KZ/11., a opt. Ž. B. da je počinio kazneno djelo poticanja na trgovanje utjecajem iz čl. 295. st.1. u vezi čl. 37. KZ/11. Međutim, navedeno kazneno djelo je dovršeno već u trenutku kada je postignut tzv. koruptivni dogovor. Kao što je već utvrđeno (odlomak 19.2.), iz rezultata posebnih dokaznih radnji (a osobito posljednje preslušane telefonske snimke od 3. listopada 2012. između opt. Ž. B. i H. G.) proizlazi kako je opt. N. Č. na traženje opt. Ž. B. posredovala na način da se onemogući provođenje ovrhe nad TD O. d.d. O., odnosno da se ponovno započne s obradom već odbačenog zahtjeva za otpis kamata (tijekom srpnja 2012.), a potom i da se rješenje o ovrsi ne dostavlja FINI (razgovor u listopadu 2012.).  Prema tome, kao što je već i ranije rečeno, njezino protupravno postupanje može se vremenski ograničiti samo do listopada 2012. do kada je postupala upravo na traženje opt. Ž. B., što znači da je tada poduzeta posljednja radnja u okviru njihovog koruptivnog dogovora. U vrijeme počinjenja djela, inkriminirano ponašanje oboje optuženika, pravno se označavalo kao kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. KZ/97., koje nedvojbeno ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 295. st. 1. KZ/11. S obzirom da je odredbama KZ/11. za navedeno kazneno djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok KZ/97. za to kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do tri godine, očito je da je trebalo primijeniti, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. KZ/1., ali i odredbi čl. 3 st. 2. KZ/97., najblaži zakon, a to je KZ/97.

 

26.2. Iz navedenih je razloga trebalo je u tom dijelu prihvatiti žalbe opt. N. Č. S. i opt. Ž. B. zbog povrede kaznenog zakona i prvostupanjsku presudu preinačiti kao u izreci pod toč. I. odluke.

 

27. Nasuprot tome, nije u pravu opt. R. K. kada tvrdi da je njezine radnje trebalo pravno označiti primjenom kaznenog zakona „koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i kojim je kazneno djelo...propisano u odredbi čl. 337.“, a s obzirom na njezinu posljednju poduzetu radnju 6. kolovoza 2012.

 

27.1. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je opt. R. K. na traženje opt. Ž. B. iskoristila svoj položaj i ovlast sve do razdoblja 27. svibnja 2013., pa se djelo tada smatra dovršenim, a takvim postupanjem je ostvarena znatna šteta za drugoga (državni proračun) u visini od 9,498.176,10 kn. Navedeno iz razloga jer je optuženica naložila poreznim službenicama da se ponovno započne s obradom već odbačenog zahtjeva za otpis kamata, a potom naložila da se rješenje o ovrsi od 24. srpnja 2012. (izvršno 6. kolovoza 2012.) ne dostavlja na FINU, a svoj nalog nije opozvala niti poduzela bilo koju drugu radnju koja bi ukazivala na koji način treba postupiti s izvršnim rješenjem o ovrsi uslijed čega rješenje doista nije dostavljeno FINI na ovrhu do 27. svibnja 2013. kada je otvoren postupak predstečajne nagodbe TD O. d.d. i ovrhu više nije bilo moguće provesti. Prema tome, ispravno je utvrđeno vrijeme počinjenja tog djela prema kojem je djelo dovršeno u svibnju 2013. pa ga je prvostupanjski sud pravilno pravno označio prema odredbama KZ/11. koji je u to vrijeme bio na snazi. Stoga u konkretnom slučaju nema ni zakonskih uvjeta da se ispituje postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97. i čl. 291. st. 2. KZ/11. kako se smjera žalbom.

 

27.2. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, opt. R. K. dalje navodi da tijekom postupka nije utvrđena njezina namjera za počinjenje kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11., osobito stoga što nije ostvarivala nikakve kontakte s opt. Ž. B.. Pojašnjava u tom dijelu da je upitno postojanje njezine motivacije za ostvarenje bilo kakve protupravne radnje, budući da je ona pokušala zakonito "okončati" zahtjev za otpis kamata.

 

27.3. Istaknutim žalbenim navodima žaliteljica zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašena krivom. Međutim, to ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom činjeničnom stanju za koje žaliteljica smatra da je trebalo biti utvrđeno.

 

27.4. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba opt. R. K. zbog povreda kaznenog zakona, pri čemu ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-22 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

28. U žalbi zbog odluke o kazni, USKOK ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti počinjenja kaznenog djela terećenog opt. N. Č. S. i opt. R. K. (obnašale visoke dužnosti unutar P. u., unatoč tome što ne poznaju opt. Ž. B., poduzele protupravne radnje na njegovo traženje), a istovremeno je precijenjena činjenica njihove neosuđivanosti. U odnosu na opt. Ž. B. ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti niz otegotnih okolnosti na njegovoj strani, pri čemu je trebalo veći značaj dati težini njegovog protupravnog postupanja, kao i činjenici da nije podmirio nastalu štetu.

 

28.1. Opt. N. Č. S. smatra da je prvostupanjski sud trebao cijeniti niz olakotnih okolnosti koje opravdavaju blaže kažnjavanje, odnosno izricanje rada za opće dobro. Tako ističe njezinu poodmaklu životnu dob, činjenicu da je dala otkaz i da se nalazi u mirovini, protek vremena od počinjenog kaznenog djela, motive i pobude njezinog postupanja (pomoć dužniku), kao i da je inicirala interni nadzor i stegovne postupke.

 

28.2. Žaleći se zbog odluke o kazni, opt. R. K. ističe kako je cijeli život zaposlena u Poreznoj upravi te nikad nije bilo primjedbi na rad, dok je u konkretnom slučaju postupala po nalogu nadređene osobe. Osim toga, tijekom postupka je detaljno i okolnosno iskazivala te redovito dolazila na rasprave. Stoga smatra da sve te okolnosti, uz činjenicu proteka vremena, te da je od ožujka 2014. na suspenziji s manjim primanjima opravdavaju blaže kažnjavanje.

 

28.3. I opt. Ž. B. smatra da su prvostupanjski sud uopće nije vrednovao olakotne okolnosti na njegovoj strani, a osobito njegovu visoku životnu dob, teško zdravstveno stanje, protek vremena od počinjenja kaznenih djela, ali i njegovo držanje pred sudom, pa predlaže blažu kaznu.

 

29. Razmotrivši odluku o kazni povodom žalbi stranaka i uslijed preinake u pravnoj oznaci djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pravu sve troje optuženika kada predlažu blaže kažnjavanje, slijedom čega nije osnovana žalba USKOK-a zbog odluke o kazni.

 

29.1. Premda je opt. N. Č. S. postupala u svojstvu čelne osobe, ravnateljice P. u., koja dužnost podrazumijeva zakonito i odgovorno obavljanje poslova iz djelokruga državne uprave, na što se upire u žalbi USKOK-a, prvostupanjski sud je, osim neosuđivanosti, propustio olakotnim cijeniti i druge okolnosti na koje se upire u žalbi. Optuženica je nakon inkriminiranog događaja poduzela određene radnje inicirajući provođenje internog nadzora kako bi se utvrdili svi učinjeni propusti i nepravilnosti inkriminiranog događaja, a potom i dala ostavku na mjesto ravnateljice Porezne uprave, od kada se nalazi u mirovini i zrele je životne dobi, a nije bez značaja protek vremena od počinjenog kaznenog djela.

 

29.2. Stoga je pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti, a imajući pri tome na umu da je optuženica ovom presudom sada osuđena za blaže kazneno djelo, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je opt. N. Č. S. trebalo osuditi na kaznu zatvora u trajanju jedne godine koja je dostatno odmaknuta od zakonom propisanog minimuma (kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine) i stoga ne zahtjeva strože kažnjavanje kako predlaže USKOK.

 

29.3. U pravu je USKOK da važnost funkcije koju je obavljala opt. R. K. daje njezinom postupanju veći kriminalni značaj. Međutim, isto u sklopu ostalih olakotnih okolnosti u konkretnom slučaju također ne opravdava strože kažnjavanje. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da se radi o neosuđivanoj osobi koja do sada nije dolazila u sukob sa zakonom. Uz navedeno svakako je trebao cijeniti i činjenicu da je optuženica dugi niz godina zaposlena u Poreznoj upravi te nikad nije bilo primjedbi na njezin rad, protek vremena od počinjenog kaznenog djela, njezinu životnu dob i da je nakon inkriminiranog događaja suspendirana iz službe.

 

29.4. Slijedom toga opt. R. K. trebalo je osuditi na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istovremeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da postoji visok stupanj vjerojatnosti da opt. R. K., i bez izvršenja cijele kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela, što opravdava primjenu djelomične uvjetne osude. Nastavno tome, odlučeno je da se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine ima izvršiti, a preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

29.5. Prvostupanjski je sud pravilno otegotnim ocijenio opt. Ž. B. da je osuđivana osoba, a radi se o kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Osim toga, optuženik je počinjenjem dva kaznena djela poticanja službenih osoba na nezakonite radnje iskazao znatnu upornost i kriminalnu volju. S druge strane, kako to optuženik tvrdi, propušteno je olakotnim cijeniti njegovu životnu dob, narušeno zdravstveno stanje, ali i protek vremena od počinjenja kaznenih djela. Stoga je, a imajući na umu i osudu sada za blaže djelo, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i opt. Ž. B. za kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/97., na temelju te zakonske odredbe utvrditi kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. KZ/11, na temelju te zakonske odredbe, utvrditi kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pa je opt. Ž. B. uz primjenu odredaba o stjecaju iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, dok je u tom dijelu žalba USKOK-a neosnovana.

 

29.6. Prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora ovaj drugostupanjski sud je imao na umu stupanj krivnje, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Navedene kaznenopravne sankcije izrečene svim optuženicima se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ukazuju primjerenima te pogodnim da ostvare zakonom predviđenu svrhu kažnjavanja, odnosno da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

30. Neosnovane su žalbe opt. R. K. i opt. Ž. B. i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koja k tome nisu obrazložene. Optuženici su pobijanom presudom proglašeni krivima, pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08., naložio plaćanje troškova kaznenog postupka, kako je specificirano i obrazloženo u razlozima presude.

 

31. U uvodnom dijelu opt. Ž. B. navodi da se žali zbog odluke o imovinskoj koristi. Međutim, pobijanom presudom nije oduzeta imovinska korist, već je oštećenik s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu, pa je žalba optuženika u tom dijelu promašena.

 

32. Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-22, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. listopada 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.