1                Poslovni broj 17 Gž R-143/2022-2

 

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici A. Č., odvjetnici iz V., protiv tuženika Zagrebački velesajam d.o.o. Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2803/2019-16 od 29. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2022.,

 

 

presudio je

 

I. Odbija se žalba tužitelja N. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2803/2019-16 od 29. lipnja 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je ništetna, nedopuštena te pravno nevaljana tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu Klasa: ZV-11-19-06 Ur broj: 06-05-01/01-19-142 od 29.08.2019. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Klasa: ZV-11-19-06 Ur broj: 06-05- 01/01-19-147 od 29.08.2019. za radno mjesto VODITELJ PROJEKTA i utvrđenim koeficijentom poslova 4,20, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto "VODITELJ PROJEKTA - KOORDINATOR" (sukladno odredbama (pravima i obvezama) iz zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27.12.2006. br. 33- 11310) ili drugo odgovarajuće radno mjesto s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 6,50 te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama po stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05) koje teku od presuđenja pa do plateža, te sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.".

 

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na analizu dokaza izvedenih u postupku te njegovo viđenje primjene materijalnog prava na temelju kojeg zaključuje da je tužbeni zahtjev trebao biti usvojen. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka kao i naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 kn.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti te je i pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o zahtjev tužitelja.

 

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 27. prosinca 2006. za poslove radnog mjesta "Voditelj projekta - koordinator";

- da je tuženik donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora 29. kolovoza 2019. kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu za prije navedene poslove i istovremeno mu je ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "Voditelj projekta";

- da je tužitelj prihvatio ponuđene poslove i da je i u trenutku zaključenja glavne rasprave radio na ponuđenim poslovima iz novog ugovora o radu;

- da je tužitelj protiv Odluke od 29. kolovoza 2019. izjavio pravovremeni zahtjev za zaštitu prava koji je zaprimljen kod tuženika 17. rujna 2019., iz razloga što tuženik nije osporavao pravovremenost podnošenja tog zahtjeva;

- da tuženik nije donosio drugostupanjsku odluku;

- da je tužitelj u spornom razdoblju kod tuženika obnašao funkciju sindikalnog povjerenika Sindikata trgovine Hrvatske, koji je uskratio suglasnost na prijedlog namjeravane Odluke od 29. kolovoza 2019. te da je tuženik u sudskom postupku (vođenom kod Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-551/19) ishodio suglasnost Sindikata trgovine Hrvatske.

 

7. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnom stavu kako je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 29. kolovoza 2019. nezakonita zbog nezakonitog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog velesajma d.o.o. od 6. prosinca 2018. Ističe kako je u trenutku donošenja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta na snazi bio Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. (u daljnjem tekstu TKU) iz veljače 2002. i Kolektivni ugovor za Zagrebački velesajam d.o.o. (u daljnjem tekstu KU) iz srpnja 2020. prema čijim odredbama su sastavni dio kolektivnog ugovora bile i odredbe Pravilnika o sistematizaciji, koje stoga i nadalje smatra važećim aktima koji obvezuju tuženika.

 

8. U pogledu tvrdnju tužitelja da je TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. bio u primjeni u trenutku donošenja Odluke od 29. kolovoza 2019. prvostupanjski sud na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2309/2019-64 od 25. studenog 2019., (potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-367/2020-2 od 14. srpnja 2020.), pravilno utvrđuje kako je tom presudom pravomoćno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je Sindikat trgovine Hrvatske predložio utvrđenje da je kod tuženika Zagrebački velesajam d.o.o. na snazi i da proizvodi pravne učinke TKU sklopljen 27. veljače 2002. s pripadajućim Dodacima I.-V., posljedično čemu pravilno zaključuje kako se u pogledu navedenog spornog prethodnog pitanja radi o presuđenoj stvari te posljedično navedenom pravilno zaključuje kako TKU na koji se poziva tužitelj ne proizvodi pravne učinke na koje se poziva tužitelj.

 

9. U pogledu vremena važenja TKU iz 2002. i Dodataka I.-V. TKU nakon dijeljenja Zagrebačkog holdinga d.o.o. i nakon osnivanja novog trgovačkog društva tuženika, Zagrebačkog velesajam d.o.o. (29. prosinca 2017.), prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se isti primjenjivao još godinu dana, odnosno navedeni akti bili su na snazi i proizvodili su pravne učinke zaključno s 29. prosincem 2018. Slijedom navedenog, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 29. kolovoza 2019. nije primjenjivao TKU iz 2002. pa se stoga nije niti trebala primjenjivati odredba čl. 186. st. 1. TKU iz 2002. (kojom je propisano da se u slučaju podjele, spajanja, razdvajanja i drugih statusnih promjena na radnike do sklapanja novog ugovora nastavlja primjenjivati taj ugovor), budući da tuženik kao novoosnovano trgovačko društvo nije niti sudjelovao u potpisivanju tog TKU.

 

10. Vezano uz važenje KU za Zagrebački velesajam d.o.o. iz srpnja 2002., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako u situaciji kada je u poduzeću, dijelu poduzeća, u vezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koje je preneseno, sklopljen KU, da se na radnike do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca u smislu odredbe čl. 137. st. 11. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - u daljnjem tekstu ZR). Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je i prema Direktivi 2001/23/EZ nakon prijenosa novi poslodavac kao preuzimatelj dužan nastaviti poštivati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na ranijeg poslodavca (prenositelja) do dana prestanka ili isteka KU ili stupanja na snagu ili primjene drugog KU. Pri tome su države članice ovlaštene ograničiti razdoblje poštivanja takvih odredbi i uvjeta, a pod uvjetom da nije kraće od jedne godine (čl. 3. st. 3. Direktive). Na temelju navedenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je citiranom odredbom čl. 137. st. 12. ZR iskorištena mogućnost da se važenje KU nakon prijenosa ograniči na najkraće moguće razdoblje od godine dana, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

12. Na žalbom opetovano pozivanje tužitelja na stajalište koje on iščitava iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-19/16 od 7. prosinca 2016., prvostupanjski sud pravilno je zaključio kako nije riječ o činjenično istoj situaciji jer je u navedenom postupku (na koji se odnosi navedena odluka), između stranaka postojao sporazum da se i nakon isteka zakonskog roka od jedne godine nastavi primjenjivati potpisani kolektivni ugovor, dok takav sporazum ne postoji između ugovornih stranaka kolektivnog ugovora u ovome postupku.

 

13. Nisu osnovani niti žalbeni razlozi kojima tužitelj osporava zakonitost donesenog Pravilnika o sistematizaciji od 6. prosinca 2018. tvrdeći da je isti mogao biti donesen samo od strane subjekata koji su stranke kolektivnog ugovora, odnosno Sindikata trgovine Hrvatske i tuženika kao poslodavca.

 

14. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio neosnovanom navedeni pravni stav tužitelja zaključujući kako isti nema uporište u odredbama ZR, polazeći pri tome od odredbe čl. 150. ZR kojom je propisana obveza savjetovanja poslodavca prije donošenja odluke važne za položaj radnika, što se to između ostalog odnosi i na donošenje pravilnika o radu (st. 3. podst. 1.) te promjena u organizaciji i načinu rada (st. 3. podst. 5.), pri tome pravilno cijeneći i odredbu čl. 151. ZR kojom su propisane pravne situacije kada poslodavac može donijeti odluku samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća (suodlučivanje). Kako odredbom čl. 151. ZR nije propisano da se kod donošenja nekog internog akta poslodavca (pa tako i pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta) mora ishoditi suglasnost radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika, žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi suprotno odbijeni su kao neosnovani.

 

15. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je tužitelj, ukoliko je smatrao da je Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta od 6. prosinca 2018. nezakonit i ništetan, trebao dokazati da je od strane Radničkog vijeća u smislu odredbe čl. 27. st. 6. ZR pokrenut postupak radi utvrđenja eventualne ništetnosti tog Pravilnika, a što tužitelj niti tvrdi u svom iskazu, a niti dokazuje da se dogodilo. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta od 6. prosinca 2018. proizveo svoje pravne učinke, pa je posljedično tome tuženik temeljem istoga donio zakonitu i dopuštenu Odluku o otkazu ugovora o radu od 29. kolovoza 2019., koja se temelji na opravdanoj i dokazanoj tvrdnji da ranije radno mjesto tužitelja Voditelj projekta - koordinator više nije sistematizirano Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta od 6. prosinca 2018.

 

16. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbu čl. 11. Dodatka V. TKU za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. koji je zaključen dana 30. srpnja 2013. u kojem je navedeno da se prava branitelja Domovinskog rata, radnika Zagrebačkog holdinga d.o.o. reguliraju posebnim sporazumom sklopljenim između poslodavca i braniteljske udruge koja djeluje u Zagrebačkom holdingu, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je odredbom čl. 4. st. 1. toč. 9. Sporazuma o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, radnika Zagrebačkog holdinga d.o.o., trgovačkih društava i ustanova, od 20. svibnja 2016. uređeno pitanje zadržavanja povoljnije plaće iz ugovora o radu (u slučaju promjene tog ugovora iz bilo kojeg razloga, osim zbog skrivljenog ponašanja radnika hrvatskog branitelja).

 

17. No, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se predmetni Sporazum ne primjenjuje na tužitelja u ovoj pravnoj stvari, unatoč njegovom nespornom statusu hrvatskog branitelja, jer je iz tog Sporazuma jasno vidljivo da je isti sklopljen po Zagrebačkom holdingu d.o.o. (kao jednoj ugovornoj strani), dakle ne po tuženiku i Zajednici udruga branitelja Grada Z. i Zagrebačkog holdinga d.o.o., a da tužitelj u postupku niti tvrdi niti dokazuje da je na Sporazum od 20. svibnja 2016. zaključen aneks istog, prema kojem bi upravo tuženik preuzeo određene obveze u odnosu na radnike sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a niti u čl. 11. Dodatka V. TKU izričito ne piše da je Sporazum sastavni dio KU.

 

18. Neosnovano tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer s obzirom na utvrđenu činjenicu da je tužitelj bio sudionik domovinskog rata nije primijenio odredbu čl. 105. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 121/17) koji u stavku 1. propisuje obvezu tuženika kao pravna osoba iz čl. 102. navedenog Zakona koja namjerava otkazati više ugovora o radu zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga da je dužna prilikom otkazivanja hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata otkazati ugovor o radu nakon što pod jednakim ili sličnim uvjetima otkaže ugovore o radu drugim radnicima. Tužitelj osim paušalnog pozivanja na navedenu odredbu u tužbi uz navođenje navodnog broja radnika kojima su ponuđeni izmijenjeni ugovori o radu, nije predložio izvođenje bilo kakvog dokaza na navedenu okolnost, slijedom čega prvostupanjski sud nije niti imao niti osnova, a niti razloga cijeniti odredbe navedenog Zakona. Podredno valja ukazati kako i u slučaju eventualne povrede odredbe čl. 105. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji navedenim Zakonom nije kao posljedica propisana bilo kakva posljedica u smislu ništetnosti odluka koje bi bile donesene od strane pravnih osoba iz čl. 102. navedenog Zakona, već eventualna prekršajna odgovornost, pa stoga odredbe navedenog Zakona nisu od utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskog suda o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

 

19. Pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu kojim je prvostupanjski sud utvrdio kako je tuženik kao poslodavac pri donošenju pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. kolovoza 2019. poduzeo sve radnje propisane odredbama ZR i da su na strani tuženika kao poslodavca postojali opravdani organizacijski razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu te da je tuženik donio zakonitu i dopuštenu Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. kolovoza 2019., pa stoga tuženikov otkaz tužiteljevog ugovora o radu nije nedopušten i nije nezakonit, jer je tuženik u predmetnom postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz sukladno čl. 135. st. 3. ZR, tužitelj žalbom i ne osporava.

 

20. No, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, odluka prvostupanjskog suda ispitana je i u navedenom dijelu.

 

21. Prvostupanjski sud je uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. kolovoza 2019. utvrdio da je do otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora došlo zbog poslovnih (organizacijskih) razloga, jer novim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 6. prosinca 2018. više nije sistematizirano dosadašnje radno mjesto tužitelja, na temelju čega prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je došlo do promjena u organizaciji i načinu rada kod poslodavca da se radi o redovitom otkazu, a za koji otkaz ZR propisuje da poslodavac mora imati opravdani razlog za otkaz, ali da u slučaju spora sud mora ulaziti ne samo u ocjenu zakonitosti otkaza, već i ocjenjivati njegovu socijalno gospodarsku, pa i osobnu svrhovitost.

 

22. Polazeći od odredbe čl. 115. st. 1. ZR koja uređuje pitanje postojanja opravdanog razloga za otkaz, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tuženik u ovoj pravnoj stvari dokazao postojanje opravdanog, tj. zakonom dopuštenog razloga za otkaz, jer je u postupku dokazao da su za donošenje pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. kolovoza 2019. doista postojali Zakonom o radu propisani opravdani razlozi za donošenje iste (organizacijski razlozi) i da je uslijed tih promjena prestala potreba za obavljanjem određenog posla od strane tužitelja.

 

23. Navedeni zaključak, prvostupanjski sud pravilno temelji na utvrđenoj činjenici da je samim ukidanjem tužiteljevog radnog mjesta Voditelja projekta - koordinatora prestala potreba za njegovim radom na tom radnom mjestu pa mu je stoga i tuženik pravilno otkazao ugovor o radu redovitim poslovno uvjetovanim otkazom temeljem odredbe čl. 115. st. 1. ZR i istovremeno mu je temeljem odredbe čl. 123. ZR ponudio drugo radno mjesto - Voditelja projekta (koju je nesporno tužitelj prihvatio i stoga nisu nastupile pravne posljedice otkaza ugovora o radu). Prvostupanjski sud pri tome pravilno cijeni i iskaz samog tužitelja, koji potvrđuje da njegovo ranije radno mjesto više nije sistematizirano u novom Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta od 6. prosinca 2018., odnosno da je došlo do ukidanja njegovog ranijeg radnog mjesta, pravilno zaključujući kako i navedeno dokazuje da je kod tuženika kao poslodavca očito prestala potreba za ukinutim radnim mjestom tužitelja.

 

24. Cijeneći navode iz obrazloženja pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. kolovoza 2019., prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tuženik kao poslodavac imao u vidu okolnosti iz čl. 115. st. 2. ZR (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete tužitelja) pri donošenju navedene odluke, a tužitelj niti u tužbi niti tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao da je tuženik kao poslodavac povrijedio tu odredbu na njegovu štetu.

 

25. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer je tuženik u ovome postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR.

 

26. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

27. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

28. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

 

                           

U Velikoj Gorici 27. listopada 2022.

 

             

              Predsjednica vijeća

 

                  Verica Kos, v.r.