- 1 -

Broj: Ppž-11069/2022.

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katice Lučić, kao predsjednice vijeća te Jasne Momirović i Ljiljane Percel, kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika R. C., kojeg brani Ivica Senjak, odvjetnik u Puli, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i dr. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17 i14/19), odlučujući o žalbi okrivljenika R. C., podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, pod brojem: 14. Pp-2913/2021-20 od 26. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Žalba okrivljenika R. C. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II Okrivljenik je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna/66,36 eura (šezdesetšesteura  i tridesetšestcenti)[1], u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno citiranom presudom okrivljenik R. C. proglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 24.000,00 kuna/3.185,35 eura, zbog dva prekršaja iz članka 77. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i dva prekršaja iz članka 78. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, uz pravilno upozorenje da će se, ako dvije trećine izrečene novčane kazne plati u roku za plaćanje, sukladno članku 152. stavku 3. Prekršajnog zakona smatrati da je kazna u cjelini plaćena.

 

1.1. Za pojedine prekršaje okrivljeniku su utvrđene novčane kazne u iznosima od dva puta po 10.000,00 kuna i dva puta po 2.000,00 kuna.

 

1.2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna/ 66,36 eura.

 

              2. Protiv navedene presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih zakonom propisanih osnova.

 

3. Žalitelj predlaže da se, iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati kao osnovana.

 

              4. Žalba nije osnovana.

             

              5. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), uz ocjenu navoda žalbe okrivljenika, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da je prvostupanjski sud na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela koja se okrivljeniku stavljaju na teret te ga pravilno proglasio krivim i kaznio za inkriminirana djela.

 

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u sastavu i obrazlaganju presude, navedena i opisana u članku 195. stavku 1. točki 11. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano ističe žalitelj paušalno navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da je izreka presude nejasna i proturječna sama sebi kao i razlozima presude te da su razlozi presude međusobno proturječni i nejasni u znatnom dijelu, a koju povredu žalitelj ne konkretizira.

 

7. Činjenično stanje po ocjeni ovog suda pravilno je i potpuno utvrđeno, kako u odnosu na prekršaje koji se okrivljeniku stavljaju na teret, tako i u odnosu na krivnju okrivljenika za terećene prekršaje.

 

7.1. Takav svoj zaključak prvostupanjski sud temelji na provedenom postupku u kojem je okrivljenik aktivno sudjelovao braneći se pisanim putem te na pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza, između ostalog i na ocjeni izjava svjedoka D. L. i Ž. P., policijskih službenika, kao i na temelju uvida u priloženu dokumentaciju, za koji je zaključak dao dostatne i relevantne razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

8. Neosnovano žalitelj ističe da je Europski arbitražni sud u lipnju 2017. donio presudu kojom je odredio i crtu razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva, koju je Republika Slovenija implementirala i u studenom i prosincu 2017. donijela zakonske i podzakonske akte kojim je utvrdila ingerenciju u području Piranskog zaljeva, te pristupila implementaciji navedene presude u okviru čega je Ministarstvo unutarnjih poslova uspostavilo nadzor državne granice u Piranskom zaljevu sukladno crti razgraničenja utvrđenoj u arbitražnoj presudi, smatrajući i da je prvostupanjski sud pogrešno riješio pitanje koje se odnosi na postojanje granične crte u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu pozivajući se na zaključke Hrvatskog Sabora i Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, budući da niti zaključci, niti navedena deklaracija Sabora Republike Hrvatske nisu niti zakonski, niti podzakonski akt kojim se rješavaju državne granice, a niti jednim dokazom prvostupanjski sud nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, pa samim time sud nije mogao niti zaključiti da se pozicije plovila navedene u presudi nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a Odluka Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma jednostrana je odluka, suprotna međunarodnom pravu te, posljedično, u suprotnosti s člankom 114. Ustava Republike Hrvatske.

 

8.1. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama te Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

 

8.2. Pravilnikom o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 5/11), donijetom na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 56/10 i 127/10), koji preuzima i novi Zakon o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17 i 14/19), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

 

              8.3. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas. 

 

8.4. Također, odredbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se i odnose prekršajne odredbe članka 77. i 78. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojima su i propisani prekršaji za koje se u ovom postupku tereti okrivljenik, kao i odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006 u odnosu prekršaj iz članka 78. stavka 1. točke 3. Zakona o morskom ribarstvu, navedene su u izreci odnosno u obrazloženju pobijane presude, s time da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetne odredbe navedenih Uredbi. S tim u vezi ističe se kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije  izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

 

8.5. Nadalje, žalitelj pogrešno presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementira u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, čime je provela odluku Sabora o izlasku iz arbitraže i pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. te Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. te Odluke, koja Odluka Vlade obvezuje i ovaj sud.

 

8.6. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrešno navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje zbog nepostojanje okolnosti koje ga ispričavaju krivnje, već je isti u smislu članka 29. stavka 3. Prekršajnog zakona, počinitelj koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom te je kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa su neosnovani navodi žalitelja u kojima ističe postupanje u zabludi. 

 

              9. Neosnovano žalitelj ističe da u odredbi članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu nije sankcionirano samo obavljanje gospodarskog ribolova bez povlastice koju isključivo izdaje Republika Hrvatska, nego povlastica može biti izdana i od druge odgovarajuće obalne države, a okrivljenik ima povlasticu koju mu je izdala Republika Slovenija kao članica EU, što u ovom predmetu i nije sporno, pa da iz presude nije jasno zašto mu treba još jedna povlastica ako je već ovlaštenik povlastice, kao i da se odredba čl. 25. Pomorskog zakonika odnosi na strane ribarske brodove o obavljanju ribolova u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, koja bi se analogijom i sukladno načelu zakonitosti i ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, morala nalaziti i u Zakonu o morskom ribarstvu ili drugom podzakonskom propisu kojim se regulira ova problematika, a u Zakonu nedostaje adekvatna norma materijalnog prava (blanketni propis), kako je to pravilno propisano Pomorskim zakonikom, pa time ne postoji niti prekršaj naveden na način kako je to opisano u izreci osporavane presude, te je Republika Hrvatska odredbe iz Uredbe (EZ) broj 1005/2008 trebala pretočiti u domaće zakonodavstvo na odgovarajući način.

 

9.1. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor, pa stoga nije niti bilo potrebno u izreci navoditi da je ribolov u teritorijalnom moru Republike Hrvatske obavljan od strane okrivljenika bez odobrenje druge obalne države, te stoga ovdje nije primjenjiva odredba članka 25. Pomorskog zakonika. Također, ističe se da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici propisan pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje na način da je 12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Republike Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana), pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota da se gore navedeni režim primjenjuje od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009. Kako se prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, to proizlazi da slovenska plovila, bez obzira na eventualno izdanu povlasticu Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala odgovarajuća obalna država, u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu, pa stoga nije niti bilo potrebno u izreci navoditi formulaciju „ili odgovarajuća obalna država“

.

9.2. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrešno navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje zbog postojanje okolnosti koje ga ispričavaju krivnje, već je isti u smislu članka 29. stavka 3. Prekršajnog zakona, počinitelj koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom te je kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa su neosnovani navodi žalitelja u kojima ističe postupanje u zabludi. 

 

10. Neosnovano ističe žalitelj da prvostupanjski sud ne prihvaća obranu okrivljenika u dijelu u kojem osporava optužbu da nije zatečen na brodu niti kontroliran od strane pomorske policije, te obrtnik odgovara po pravilima koja važe za fizičku osobu i koja prekršaj može počiniti samo vlastitim činjenjem ili nečinjenjem, kao i da u presudi nije navedeno kojim odredbama Prekršajnog zakona je propisano da počinitelj prekršaja može počiniti prekršaj i posredstvom druge osobe, nego proizlazi da je to stanovište suda, a iz odredbi članka 15. i 17., u vezi s člankom. 3. Zakona o morskom ribarstvu slijedi da vlasnik plovila kao ovlaštenik ribolovne povlastice nije istovremeno i odgovorna osoba za obavljanje gospodarskog ribolova niti mora imati ispit za obavljanje gospodarskog ribolova te da isti, bilo da je registriran kao pravna osoba ili obrtnik, može zaposliti odgovornu osobu za obavljanje gospodarskog ribolova ako ribolov ne obavlja on, te stoga smatra da je za prekršaj isključivo odgovorna osoba koja je obavljala gospodarski ribolov, a u konkretnom slučaju sud je to trebao utvrditi.

 

10.1. Naime, okrivljenik ima status fizičke osobe obrtnika, dakle svojstvo osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritične zgode u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Također, u konkretnom slučaju na okrivljenika se ne mogu primijeniti odredbe članka 15. i 17. Zakona o morskom ribarstvu, što potpuno netočno ističe žalitelj, budući okrivljenik nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, zbog čega je protiv istog i pokrenut prekršajni postupak, te je proglašen krivim za navedeni propust. Nadalje, odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, a člankom 4. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/13, 127/19 i 41/20) propisano je da je obrtnik u smislu tog Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. tog Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pri tome se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu, predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovoran vlasnik obrta.

 

10.2. Nadalje, kritične zgode prilikom obavljanja nadzora poduzete su sve potrebne i moguće radnje za utvrđenje identiteta obrta u okviru kojeg su počinjeni prekršaj, kako su to načelno izjavili ispitani svjedoci, objašnjavajući svoja uobičajena postupanja činjenicom da su ribarice bile u pratnji policijskih plovila Republike Slovenije te da drugačije postupanje prema plovilu i osobama na njemu nije bilo moguće.

 

10.3. U vezi navoda žalitelja da se, s obzirom da se Republika Hrvatska protivi postupcima Republike Slovenije oko primjene arbitražne odluke u pogledu crte razgraničenja na području Piranskog zaljeva, kao i s obzirom na djelovanje MUP-a Republike Slovenije u nadzoru te crte razgraničenja, takvo stanje stvari treba smatrati isključivo incidentom, a sukladno članku 35. stavku 2. Zakona o nadzoru državne granice, ističe se da je valjano prvostupanjski sud obrazložio takve navode okrivljenika, koje ponavlja i u žalbi, navodeći da granični incident mogu počiniti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, dok se ovaj postupak vodi u vezi protupravnog ponašanja okrivljenika, kao fizičke osobe obrtnika.

             

11. Razmatrajući odluku o kazni te imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud utvrdio je da je izrečena novčana kazna okrivljeniku za navedena djela u granicama zakona i da je primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te da ista nije prestroga, time više što su pojedinačne novčane kazne utvrđene u zakonom propisanom minimumu, jer je za fizičku osobu obrtnika kao počinitelja prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu propisana novčana kazna u rasponu od 10.000,00 do 15.000,00 kn, dok je za fizičku osobu obrtnika kao počinitelja prekršaja iz članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 4.000,00 kn, pa kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, kao niti otegotne okolnosti, to nema zakonske osnove za ublažavanje utvrđenih novčanih kazni.

 

12. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik obvezan na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

13. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

U Zagrebu 27. listopada 2022.

 

 

     Zapisničarka                                                                                        Predsjednica vijeća

 

Ivana Vorel Mikša, v. r.                                                                   Katica Lučić, v. r.

 

             

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.