- 1 -              Rev 2198/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2198/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. pok. K., R., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č., odvjetnici u Š., protiv tuženika T. G. pok. N., OIB: ..., T., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Š., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž x-101/14-2 od 11. rujna 2017. kojima je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1839/01 od 2. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljice podnesena protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž x-101/14-2 od 11. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1839/01 od 2. lipnja 2014. u odbijajućem dijelu pod toč. 3. i 4. izreke odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž x-101/14-2 od 11. rujna 2017. kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1839/01 od 2. lipnja 2014. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „1.              Nalaže se tuženiku T. G. pok. N., OIB ..., nadoknaditi tužiteljici D. K. pok. K., OIB ..., materijalnu štetu nastalu na motornom brodu K. u razdoblju od dana 01. rujna 1999. godine do dana 28. ožujka 2002. godine u iznosu od 154.725,76 kuna (sto pedeset četiri tisuće sedamsto dvadeset pet kuna i 76/100 lipa) s dospijećem pojedinih iznosa kako slijedi:

 

- 15.852,68 kuna na dan 19. travnja 2002. godine,

- 3.265,70 kuna na dan 23. svibnja 2002. godine,

- 2.139,88 kuna na dan 19. rujan 2002. godine,

- 27.191,36 kuna na dan 08. kolovoz 2002. godine,

- 14.082,46 kuna na dan 24. rujna 2002. godine,

- 3.147,60 kuna na dan 27. kolovoz 2002. godine,

- 4.722,00 kuna na dan 26. travanj 2002. godine,

- 1.368,84 kuna na dan 25. srpanj 2002. godine,

- 25.167,50 kuna na dan 18. travanj 2002. godine,

- 45.213,20 kuna na dan 23. travanj 2002. godine,

- 5.490,00 kuna na dan 26. srpanj 2002. godine,

- 5.730,62 kuna na dan 30. srpanj 2002. godine,

- 1.353,92 kuna na dan 29. kolovoz 2002. godine,

 

sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku na spomenute iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, po stopi zakonske zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007.godine obračunava oprema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zakonske zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. godine, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, rokom od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              2.              Nalaže se tuženiku T. G. pok. N., OIB ..., nadoknaditi tužiteljici D. K. pok. K., OIB ..., materijalnu štetu zbog izmakle koristi u razdoblju od 01. tgravnja do 30. rujna 2002. godine u ukupnom iznosu od 67.949,27 kuna (šezdeset sedam tisuća devetsto četrdeset devet kuna i 27/100 lipa), tj. po mjesecima kako slijedi:

 

- za travanj 2002. godine 11.364,64 kune s dospijećem 05. svibnja 2002. godine,

- za svibanj 2002. godine 11.359,21 kunu s dospijećem 05. lipnja 2002. godine,

- za lipanj 2002. godine 11.318,99 kuna s dospijećem 05. srpnja 2002. godine,

- za srpanj 2002. godine 11.246,61 kunu s dospijećem 05. kolovoza 2002. godine,

- za kolovoz 2002. godine 11.354,03 kune s dospijećem 05. rujna 2002. godine,

- za rujan 2002. godine 11.305,79 kuna s dospijećem 05. listopada 2002. godine,

 

sve sa zakonskom zateznom kamatom koja na iste iznos teče od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007.godine obračunava oprema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zakonske zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. godine, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve rokom od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              3.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice istaknut radi isplate daljnjeg iznosa materijalne štete na motornom brodu K. u iznosu od 149.741,46 kuna (sto četrdeset devet sedamsto četrdeset jednu kunu i 46/100 lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je tužiteljica tražila od tuženika daljnju isplatu:

 

a) Ugovorenih iznosa utvrđenih u članku 5. Ugovora o leasingu zaključenog između obrta stranaka dana 07. prosinca 2001. godine u iznosu od 108.760,27 kuna (sto osam tisuća sedamsto šezdeset kuna i 27/100 lipa), s tim da specificirani dijelovi tog iznosa glase:

 

- iznos od 41.500,00 kuna na dan dospijeća 17. prosinca 2001. godine,

- iznos od 41.500,00 kuna na dan dospijeća 20. siječnja 2002. godine,

- iznos od 20.300,00 kuna na dan dospijeća 07. prosinca 2001. godine,

- iznos od 5.460,27 kuna na dan dospijeća 07. prosinca 2001. godine.

 

b/ Ugovorene iznose utvrđene u člancima 4. i 10. Ugovora o leasingu označenog pod a):

 

- iznos od 11.000,00 kuna na dan dospijeća 05. veljače 2002. godine,

- iznos od 11.000,00 kuna na dan dospijeća 05. ožujka 2002. godine.

 

              4.              Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila od tuženika isplatu izvan ugovorne štete na ime izmakle koristi za razdoblje od 07. prosinca 2001. godine do 31. ožujka 2002. godine i od 01. listopada 2002. godine do 11. veljače 2003. godine u iznosu od 168.750,00 (sto šezdeset osam tisuća sedamsto pedeset) kuna ili 18.750,00 (osamnaest tisuća sedamsto pedeset) kuna za devet mjeseci, s danom dospijeća svakog mjesečnog iznosa petog dana idućeg mjeseca i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do konačne isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se do dana 31. prosinca 2007. godine obračunava oprema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zakonske zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. godine, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i izmaklu korist za razdoblje od dana 01. travnja do 30. rujna 2002. godine u daljnjem iznosu od 44.550,73 kune (četrdeset četiri tisuće petsto pedeset kuna i 73/100 lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.“

 

1.1.              Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:             

 

              „I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

              "1.              Raskida se Predugovor o kupnji motornog broda K. zaključen 01. rujna 1999. godine između tužiteljice D. K. kao prodavatelja i tuženika T. G. kao kupca.

 

              2.              Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljici nastalu štetu u iznosu od 72.000,00 (sedamdeset dvije tisuće) DEM u protuvrijednosti u kunama sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana nastanka štete do konačne isplate.

 

              3.              Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici nastalu štetu zbog gubitka zarade zbog nekorištenja broda počam od 01. rujna 1999. godine do 06. prosinca 2001. godine u iznosu od 506.250,00 (petsto šest tisuća dvjesto pedeset) kuna s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom."

 

              II.              Nalaže se tuženiku T. G. pok. N., OIB ..., platiti tužiteljici D. K. pok. K., OIB ..., parnični trošak u visini od 65.154,26 kuna (šezdeset pet tisuća sto pedeset četiri kune i 26/100 lipa), u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe. “

 

2.              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

              „I.              Odbijaju se žalba tužiteljice i žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda i točka II. rješenja Općinskog suda u Šibeniku broj P-1839/2001 od 2. lipnja 2014. godine.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova nastalih povodom žalbe.“

 

3.              Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod toč. 3. i 4. izreke i drugostupanjskog rješenja, u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka, tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske odluke ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5.              Revizija tužiteljice je neosnovana.

 

6.              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.              Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8.              Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je pravilno otklonio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, koje je tužiteljica isticala u žalbi protiv prvostupanjske odluke.

 

9.              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

10.              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu obične štete zbog oštećenja nastalih na brodu tužiteljice dok se nalazio u tuženikovom posjedu, zatim zahtjev za naknadu izmakle koristi jer tužiteljica nije bila u mogućnosti koristiti brod krivnjom tuženika te zahtjev za ispunjenje ugovornih obveza po Ugovoru o leasingu (- dalje: Ugovor/01).

 

11.              U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnom je utvrđeno:

 

- da su stranke dana 1. rujna 1999. sklopile predugovor o kupoprodaji motornog broda „K.“ (dalje: Predugovor/99) za cijenu od 180.000,00 DEM, plativo u 60 mjesečnih obroka, svaki po 3.000,00 DEM, a sve u kunskoj protuvrijednosti, time da će tuženik ribu ulovljenu tim brodom prodavati tužiteljici po tržnim cijenama i tako otplaćivati ugovorenu cijenu broda,

 

- da su stranke predugovorom ugovorile da tuženica može zatražiti vraćanje broda u slučaju kašnjenja ili neplaćanja mjesečnih obroka, time da će se kasnijim ugovorom regulirati pitanje prijenosa vlasništva,

 

- da se nakon sklapanja tog predugovora tužiteljica u upisniku pomorskih ribarskih brodova i dalje vodila kao vlasnica tog broda kojeg je opteretila založnim pravom radi osiguranja vraćanja kredita S. š.,

 

- da je Predugovor/99 zapravo ugovor o kupoprodaji jer sadrži sve bitne sastojke ugovora (predmet i cijenu), ali da je tužiteljica zadržala vlasništvo broda suglasno odredbi čl. 540. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), dok joj tuženik u potpunosti ne isplati dogovorenu cijenu,

 

- da tuženik nije uredno plaćao mjesečne obroke zbog čega su stranke, dana 7. prosinca 2001., sklopile Ugovor/01 kojim su ugovorile da svoje međusobne odnose sada uređuju tim ugovorom, tako da tuženik, kao zakupoprimac do dana 31. prosinca 2006. godine, preuzima sva prava i obveze u vezi s brodom, pri čemu će postupati s pažnjom dobrog gospodara, uz obvezu plaćanja mjesečne zakupnine u iznosu od 3.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, s time da se vlasništvo broda prenosi na tuženika ako isplati sve mjesečne rate zakupa i uz daljnje obveze da isplati tužiteljici do 20 siječnja 2002. godine iznos od 83.000,00 kuna (dug prema S. š.); dug za gorivo INI u iznosu od 20.300,00 kuna (odmah) i 5.460,27 kuna isplaćene premije osiguranja za brod za prvi kvartal 2002., a ostale kako budu dospijevale,

 

- da su stranke sklapanjem Ugovora/01 novirale Predugovor/99, čime su prestala prava i obveze po Predugovoru/99, a nastala nova prava i obveze po Ugovoru/01, a sve suglasno odredbama čl. 348. i 350. ZOO/91, tužiteljica pretrpjela običnu štetu i štetu u vidu izmakle koristi (čl. 155. ZOO/91) jer nije mogla određeno vrijeme koristiti brod, a sve zbog toga što se tuženik nije ponašao i čuvao brod pažnjom dobrog gospodarstvenika,

 

- da je zbog nepoštivanja ugovornih obveza od strane tuženika tužiteljica otkazala taj ugovor (čl. 10. Ugovora o leasingu je ugovoreno kada se ugovor smatra raskinutim) te pokrenula protiv tuženika ovršni postupak, koji je rezultirao vraćanjem broda u posjed tužiteljici dana 28. ožujka 2002. (solemniziran Ugovor/01 koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta),

 

- da je tužiteljica brod u potpuno ispravnom tehničkom stanju predala u posjed tuženiku 1. rujna 1999. kod kojeg se nalazio do 28. ožujka 2002., kada je vraćen u posjed tužiteljici,

 

- da je na brodu dok je bio u posjedu tuženika došlo do oštećenja te da ga tuženik nije predao tužiteljici u ispravnom stanju.

 

12.              Shodno odredbi čl. 262. st. 2. ZOO-a, kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), kada dužnik ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Prema odredbi čl. 269. ZOO-a, ako ovim posebnim pravilima nije drukčije propisano, na naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze (ugovornu odgovornost) na odgovarajući se način primjenjuju pravila o naknadi izvanugovorne odgovornosti za štetu (dakle odredbe čl. 154. do 208. ovog Zakona). U smislu navedenih odredbi za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu trebaju uvijek kumulativno biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu pa tako i uzročna veza između protupravne štetne radnje (u konkretnom slučaju činjenice da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu svojim postupanjem povrijedio postojeću obvezu) i štete.

 

13.              Prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu, posljedično čemu je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu obične štete zbog oštećenja nastalih na brodu tužiteljice u iznosu od 154.725,76 kuna utvrdivši visinu tog vida štete na temelju priloženih računa, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 149.741,46 kuna tužbeni zahtjev djelomično odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da tužiteljica tu štetu nije dokazala (čl. 221. a ZPP-a).

 

13.1.              Prvostupanjski sud je nadalje djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu izmakle koristi u iznosu od 67.949,27 kuna, utvrdivši da se ista odnosi na razdoblje od travnja do uključivo rujna 2002., budući da je tužiteljici brod predan u posjed 28. ožujka 2002., od kada se nalazio na popravku do rujna 2002., kada je popravljen te je 7. listopada 2002. godine Područni ured Hrvatskog registra brodova izdao skraćenu plovidbenu svjedodžbu za brod, u trajanju do dana 6. prosinca 2002., kojeg je tužiteljica od 7. listopada 2002. i dalje mogla koristiti pa od tog vremena nije trpjela štetu zbog izmakle koristi, jer je plovidbena dozvola produljivana. Pritom je visinu naknade izmakle koristi utvrdio na temelju visine mjesečne zakupnine ugovorene Ugovorom/01 u iznosu od 3.000,00 DEM odnosno 1.533,88 €, a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB, što za razdoblje od 6 mjeseci iznosi upravo 67.949,27 kuna. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadu izmakle koristi (iznos od 168.750,00 kuna i 44.550,73 kuna) tužbeni zahtjev je odbijen kao djelomično neosnovan.

 

13.2.              Prvostupanjski sud je ujedno odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 130.760,27 kuna (t. 3. a i b izreke presude) – na ime ispunjenja preuzetih obveza po čl. 5., 4. i 10. Ugovora/01, uz obrazloženje da je prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno – financijskog vještaka tuženik isporukom ribe tužiteljici - do novacije ugovora, i djelomičnom isplatom mjesečnih obroka preplatio tužiteljici to dugovanje.

 

14.              Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku, prihvativši utvrđenja i razloge prvostupanjskog suda - osim u dijelu zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 130.760,27 kuna na ime preuzetih ugovornih obveza – zaključivši u bitnom da je Ugovor/01 raskinut jer je tužiteljica u ovršnom postupku vratila posjed broda, a odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora/01 je ugovoreno kada se smatra da je ugovor raskinut te da su raskidom ugovora stranke oslobođene svojih obveza, izuzev obveze za naknadu eventualne štete (čl. 132. ZOO-a). Drugostupanjski sud nadalje obrazlaže kako nije bilo zapreke da ugovorne stranke sporazumno urede svoj odnos koji nastaje kao posljedica raskida ugovora, time da se posljedice koje će nastati u slučaju raskida ugovora mogu unaprijed dogovoriti, čime bi isključile od primjene odredbu čl. 132. ZOO-a, a što u ovom predmetu nije slučaj, jer te posljedice nisu ugovorene Ugovorom/01, a niti nekim naknadnim sporazumom stranaka.

 

15.              Revizijski navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskog suda o naprijed iznijetim činjenicama, posebno navodi tužiteljice koji se odnose na utvrđenu visinu obične materijalne štete i naknade izmakle koristi u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – a koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a) te navode ovaj sud ne može uzeti u razmatranje.

 

16.              Odredbom čl. 368. st. 1. ZOO-a određeno je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. U prethodno navedenom činjeničnom stanju – da je Ugovor/01 raskinut - drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za ispunjenje ugovorne obveze iz navedenog Ugovora. Pritom za odluku o ovoj pravnoj stvari nisu od značaja navodi tužiteljice o pravnoj naravi Ugovora/01, kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud, uz razloge koje prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

17.              Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

18.              Revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjskog rješenja, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka, nije dopuštena.

 

19.              Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

20.              Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Isto pravno shvaćanje zauzeto je već u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

21.              Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 26. listopada 2022.