Poslovni broj: Gž-739/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-739/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-11965/2019-35 od 27. travnja 2022. Općinskog građanskog suda u Zagrebu, na sjednici održanoj 13. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-11965/2019-35 od 27. travnja 2022. a odbija se i tuženičin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženici da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 105.451,86 kuna zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos u razdoblju od srpnja 2016. do lipnja 2019. s dospijevanjem svakog 16. u mjesecu pa sve do isplate u roku od 15 dana. Glede troškova postupka naloženo je tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 40.408,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2022.

 

2. Protiv pobijane presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga. Osporava da je tužitelj bio dužan sklopiti Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sa zaštićenim najmoprimcem, s obzirom na to da nije dokazano da je J. M. bio član domaćinstva K. M. a slijedom toga ni V. M. J. pa smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer gore sporna okolnost nije razjašnjena, niti sud obrazlaže odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Osporava visinu zahtjeva, s obzirom da tužitelj nema pravo na dosudu tržišnih iznosa najma jer iz utvrđenja Europskog suda za ljudska prava u presudi S. protiv RH uopće ne slijedi zaključak da vlasnici stanova imaju pravo naknade štete do punog iznosa tržišne najamnine, već je Europski sud za ljudska prava sasvim jasno izrazio stav da država ima puno i neosporeno pravo ograničiti pravo vlasništva, ali to mora činiti u razumnoj mjeri kojom se postiže pravična ravnoteža između interesa vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca, dok je institut zaštićene najamnine propisan upravo kao instrument pomoći socijalno ugroženim kategorijama građana i ranijim nositeljima stanarskog prava. Ističe da se cjelokupna problematika predmeta S. svodi se na test razmjernosti u postizanju ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova pa je zato ključno pitanje: do kojeg je iznosa razumno ograničiti najamninu koju vlasnik stana može ubirati od zaštićenih najmoprimaca. Smatra kako okvirno mjerilo ograničavanja najamnina, sukladno praksi na koju se sam Europski sud za ljudska prava poziva u predmetu S., jesu troškovi nužnog održavanja nekretnine a u citiranoj presudi navedeno je da je podnositeljica bila vlasnica stana od 80 m2 pa bi prema Odluci Vlade imala pravo na mjesečni iznos najamnine od cca 1200 kn a s obzirom da je za razdoblje od 57 mjeseci podnositeljici temeljem presude dosuđeno oko 55.500,00 kn, zaključak je da joj je (uzimajući u obzir i zaštićenu najamninu koja joj je plaćena) dosuđeno oko 1.000,00 kn mjesečno. Ukazuje i na najnoviju odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu S.-H. i Đ. u kojem je sud procjenjujući odgovarajuću visinu najamnine imao u vidu informacije o tržišnoj najamnini za slične stanove u relevantnom razdoblju i o zaštićenoj najamnini na koju su podnositelji kao vlasnici imali pravo te je na taj način odredio naknadu uzimajući u obzir kvadraturu stanova, no, nije matematički od visine tržišne najamnine oduzeo iznos zaštićene najamnine, nego je navedene iznose samo uzeo u obzir prilikom dosude imovinske štete.

 

2.1. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u njegovu vlasništvu koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi Z., prema konačno postavljenom zahtjevu u iznosu od 105.451,86 kn za razdoblje od srpnja 2016. do lipnja 2019. a koji zahtjev činjenično temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nije u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svojem vlasništvu opterećen pravima zaštićenog najmoprimca V. M. J..

 

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako postoji protupravnost u postupanju tuženice po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i da takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega smatra da je tuženica u obvezi tužitelju kao vlasniku stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu koju je pretrpio uslijed činjenice da je u spornom razdoblju od srpnja 2016. do lipnja 2019. bio onemogućen naplatiti najamninu u visini slobodno ugovorene, odnosno tržišne vrijednosti.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i zakonita pa tuženičina žalba slijedom toga neosnovana.

 

8. Prije svega valja istaknuti da osporena presuda u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP (na koju sadržajno upućuje žalba) ni u izreci a ni u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stajalište o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

 

8.1. To se posebno odnosi i na obrazloženje u pogledu stjecanja stanarskog prava i slijeda u tom stjecanju iz kojega jasno proizlazi da je J. M. bio suprug K. M. s kojom je sklopio brak 1961. godine i koji je ostao u stanu nakon što je ona preminula 1981. godine a u spisu je priložena i preslika Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom koji je 10. travnja 1997. s J. M. sklopila tužiteljeva prednica M. D..

 

8.2. Kad se stoga uzmu u obzir sve priložene isprave iz kojih proizlazi da je J. M. bio suprug K. M. koja je preminula 1981. godine i da brak nije prestao prije toga, što podrazumijeva da je J. M. stanovao sa suprugom K. M. (za koju je adresa u stanu u Z., naznačena i u izvodu iz matične knjige umrlih kao javnoj ispravi – stranica 54 spisa) a tuženica nije dokazala suprotno, kao i sadržaj Ugovora o najmu stana od 10. travnja 1997. (stranice 39 do 43 spisa) koji je J. M. sklopio s tužiteljevom prednicom M. D. u kojemu su kao članovi domaćinstva navedeni njegova kći V. M. J. i njezina obitelj (suprug i djeca), nema dvojbe da je tužitelj dokazao pravo zaštićenih najmoprimaca, odnosno da je bio primoram sklopiti ugovor o najmu sa sadašnjim zaštićenim najmoprimcem V. M. J. koja je stanovala u stanu s ranijim zaštićenim najmoprimcem – svojim ocem J. M. i nastavila koristiti stan nakon očeve smrti.

 

9. Nije utvrđeno ni postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, a nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi.

 

10. Nesporno je među strankama da je tužitelj vlasnik stana koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi Z., sagrađenoj na k.č.br. … upisanoj u zk. ul. … k.o. G. Z., površine 62,35 m2.

 

11. Nije sporno ni da je tužitelj kao najmodavac 21. studenog 2003. sklopio s V. M. J. ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i da ona temeljem tog ugovora plaća zaštićenu najamninu za razdoblje od 21. studenog 2003. do 31. kolovoza 2018. u iznosu od 178,07 kn mjesečno a od 1. rujna 2018. nadalje u iznosu od 391,75 kn mjesečno.

 

12. Nadalje, nesporno je i da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 26. lipnja 2019., čime je ispunjena procesna pretpostavka dopustivosti tužbe prema članku 186.a ZPP.

 

13.  Sporno je je li tuženica odgovorna za štetu koju tužitelj trpi na ime izmakle koristi u vidu razlike najamnine koju ostvaruje isplatom zaštićene najamnine i one koju bi mogao ostvariti najmom predmetnog stana prema tržišnim cijenama najma koje se ostvaruju na području gdje se nalazi predmetni stan.

 

14. Presudom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu S. protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova („Narodne Novine“ broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne Novine“ broj: 40/97, 107/15) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, zbog čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

 

15. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženice jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca.

 

16. Zakon o najmu stanova donesen je 2006. godine a Konvencija u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenog 1997. Time se i tuženica obvezala primjenjivati Konvenciju i postojeće propise uskladiti s preuzetim navedenim obvezama, pa stoga i vlasnici stanova pozivom na konvencijsko pravo imaju osnovu u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine.

 

17. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, pri čemu su se i koristili podaci o prosječnim tržišnim najamninama. Proizlazi da su presude i odluke donesene protiv Republike Hrvatske za nju obvezujuće, odnosno da je dužna poduzeti sve potrebne mjere za provedbu donesenih presuda kako se takve povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Uzimajući u obzir da su se citirane odluke ESLJP u kojima je utvrđeno da su prekršena prava podnositelja zahtjeva a koja su zajamčena Konvencijom i Protokolom 1 uz Konvenciju temeljila na činjeničnom supstratu koji je identičan činjeničnoj osnovi koja je predmet raspravljanja i utvrđivanja u konkretnom parničnom postupku tužitelja, to je i iz navedenog osnovano da su te konačne odluke i obvezujuće za tuženicu na koju se i odnose.

 

18. Zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na razliku u odnosu na tržišnu najamninu u skladu je i sa stavom izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. u kojoj je izraženo shvaćanje da je, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu a vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine te da vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju.

 

18.1. Takav stav, suprotno žalbenim navodima, proizlazi i iz odluke ESLJP u postupku S. protiv Hrvatske, s obzirom na to da je u istom cijenjeno to što najmodavci ne mogu ostvariti pravo na korištenje svoje imovine budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme i njihova su prava na ostvarivanje tržišne najamnine pogođena.

 

18.2. U navedenom predmetu je doduše podnositelju zahtjeva odnosno njegovu nasljedniku dosuđen iznos od 8.200,00 eura za devet godina i tri mjeseca (od rujna 2002. do prosinca 2011.) koji je zasigurno niži od tržišne najamnine, ali je materijalna (imovinska) šteta dosuđena u skladu s podnositeljevim zahtjevom koji je smatrao da mu pripada naknada za cijelo razdoblje u visini od oko 100,00 eura mjesečno smatrajući da taj iznos odgovara iznosu mjesečne tržišne najamnine u razdoblju od 2. rujna 2002. do 6. prosinca 2011. (stavak 153. presude) pa je sud, uzimajući u obzir podatke o visini tržišne najamnine koje je dobio od stranaka (stavak 139. presude) i zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtjeva imao pravo primati u tom razdoblju za najam stana (stavak 135. presude) smatrao razumnim dosuditi podnositeljevom nasljedniku iznos od 8.200,00 eura na ime nematerijalne (neimovinske) štete.

 

19. Nije stoga točno da je ESLJP u presudi S. protiv Hrvatske dosudio samo primjerenu naknadu odnosno da je uzimao u obzir bilo kakav zahtjev pravičnosti kako bi smanjio obvezu Republike Hrvatske.

 

19.1. Tuženica se u žalbi poziva i na presudu ESLJP koja je donesena naknadno, u predmetu S.-H. i Đ. protiv Republike Hrvatske pa navodi da je sud i u tom postupku imao informacije o tržišnoj najamnini za slične stanove i o zaštićenoj najamnini pa odredio naknadu uzimajući u obzir kvadraturu stanova podnositeljici zahtjeva S.-H. u iznosu od 54.200,00 eura a podnositelju Đ. 95.100,00 eura.

 

19.2. Ta odluka međutim ne ukazuje na suprotan stav, odnosno da je dosuđena naknada manja od tržišne najamnine jer se svakako radi o velikim iznosima (54.200,00 i 95.100,00 eura) pa takvim navodima tuženica ni na koji način nije dovela u pitanje pravni stav prvostupanjskog suda o tome da vlasnik stana ima pravo na razliku između tržišne i zaštićene najamnine u cijelosti (naravno nakon odbitka poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak) a takav stav proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. koji u međuvremenu nije izmijenjen pa dok je tomu tako nije od važnosti okolnost što doista neki niži sudovi (općinski i županijski) smatraju da Republika Hrvatska nije u mogućnosti u potpunosti financijski sanirati negativne posljedice koje pogađaju vlasnike privatnih stanova opterećenih zaštićenim najmom pa da bi bilo potrebno izračunati primjerenu najamninu (npr. polovinu tržišne najamnine umanjenu za iznos zaštićene najamnine).

 

20. Stoga, s obzirom na to da je na taj način utvrđena vrijednost najamnine, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev. Iako je tuženica nesporno pokrenula postupak reforme sustava zaštićenih najamnina i donijela mjere izvršenja i rokove u kojima se te promjene u domaćem sustavu trebaju provesti, tom se izmjenom Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 68/18) ne rješava problem i postiže ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavca i najmoprimca, s obzirom na nametnuti teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca čime se i njihovu pravu na mirno uživanje vlasništva nameće i nerazmjeran i pretjeran teret, čime je i postupljeno protivno odredbi članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

21. Slijedom navedenog, tužitelj kao vlasnik stana ima pravo na naknadu imovinske štete na način kako je to i odlučeno pobijanom prvostupanjskom presudom, na temelju članka 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao naknadu izmakle koristi.

 

22.  Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev pa je zato tuženičinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koja je također u cijelosti zakonita i pravilna slijedom čega tuženici ne pripadaju ni troškovi žalbe te time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

 

U Puli 13. listopada 2022.

 

Predsjednik vijeća

 

Igor Rakić