1

Poslovni broj: UsI-30/22-11

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: I. P. iz V., protiv tuženika: Ministarstvo obrane, Z., radi poništavanja rješenja, 05. listopada 2022. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/19-01/398, URBROJ: 512-2502-21-21 od 02. prosinca 2021. godine i rješenja Ministarstva obrane, Područnog odjela za poslove obrane R., KLASA: UP/I-561-01/14-01/229, URBROJ: 512M2-71-21-55 od 25. listopada 2021. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenja kojima mu je u upravnom postupku odbijen zahtjev za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti Zboru narodne garde (ZNG) G. od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1991. godine.

Prvostupanjsko upravno tijelo je navelo da ZNG G. zapravo nikada nije ustrojen, a tuženik je naveo da je tužitelj bio naoružan u okviru samoorganizirajućih seoskih straža te da nije bio pripadnik Oružanih snaga RH.

Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Upravnog suda u Rijeci … od 08. veljače 2018. godine (iz ranije faze ove pravne stvari) u kojoj je bilo navedeno da postoji dokumentacija o postojanju ZNG-a u V. i L.. Tužitelj se također poziva na pojedine svjedoke te na rješenje koje je 10. kolovoza 2019. godine izdano J. D. o njegovoj pripadnosti ZNG-u sela V.. 

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je još 01. rujna 2009. godine podnio zahtjev za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti ZNG-u G. (područje sela V.) u razdoblju od 01. travnja 1991. do 31. kolovoza 1991. godine. Tužitelj uz zahtjev nije dostavio nikakvu dokumentaciju, nego je predložio saslušanje svjedoka.

Predmet je nakon toga tri puta bio vraćan na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu (od toga jednom po spomenutoj presudi Upravnog suda u Rijeci).

Prvostupanjsko upravno tijelo dosljedno u svojim rješenjima utvrđuje da ne postoji materijalna dokumentacija iz koje bi se moglo zaključiti da je ZNG G. ikada bio ustrojen.

Tuženik u svom osporavanom drugostupanjskom rješenju (kao i u svom ranijem rješenju od 21. prosinca 2015. godine) navodi da se u slučaju tužitelja radilo o samoorganiziranju u okviru seoskih straža, kao dragovoljačkih oružanih skupina, čijim pripadnicima se ne priznaju prava iz Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19 i 84/21 - ZHB).

U čl. 3. st. 1. ZHB-a je propisano da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata priznaje samo osobi koja je organizirano sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (RH) kao pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), odnosno kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite.

Iz navedenog proizlazi da se status hrvatskog branitelja ne može priznati  osobama koje su u Domovinskom ratu sudjelovale izvan spomenutih oblika organiziranja u čl. 3. st. 1. ZHB-a, pa tako ni pripadnicima dragovoljačkih oružanih skupina, odnosno pripadnicima seoskih straža.

Nadalje, na temelju čl. 3. st. 2. ZHB-a pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta RH se podrazumijeva pružanje oružanog otpora agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište). Pritom djelovanje u izravnoj vezi s otporom ne može predstavljati samostalni temelj za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, već to djelovanje može biti relevantno samo instrumentalno, odnosno samo u vezi s neposrednim pružanjem oružanog otpora.

Tužitelj je saslušan u upravnom postupku 18. travnja 2014. godine, kada je izjavio da je bio stražar na punktovima do priključenja 118. br. HV-a.

Tužitelj je sâm sastavio i u spis upravnog tijela dostavio svoj ratni put, u kojem također nije naveo nikakvo pružanje oružanog otpora za vrijeme obavljanja stražarskih dužnosti.

Već iz navedenog sud utvrđuje da tužitelj u relevantnom razdoblju od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1991. godine nije sudjelovao u neposrednom pružanju oružanog otpora pa stoga na temelju čl. 3. st. 2. ZHB-a za to razdoblje ne može ostvariti pravo na priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

U tom smislu pitanje tužiteljevog sudjelovanja u spomenutom razdoblju u ZNG-u ili u dragovoljačkoj oružanoj skupini (seoskoj straži) niti nije od odlučnog značaja pa stoga sud samo primjećuje da o ustroju i postojanju ZNG G. ne postoji nikakva materijalna dokumentacija do koje bi se došlo u toku trajanja ove dugotrajne pravne stvari.

O postojanju ZNG G. jedino iskazuju svjedoci iz upravnog postupka P. Š., J. D. i M. Š. Tužitelj se poziva na izdavanje rješenja J. D. o pripadnosti ZNG-u sela V., ali sud utvrđuje da je u spisu upravnog tijela ujedno priložena potvrda tuženika iz 1993. godine o tome da je J. D. zapravo bio zapovjednik dobrovoljačkog voda.

Zbog činjenice da ni sâm tužitelj prilikom svog saslušanja i u vlastito sastavljenom ratnom putu uopće nije iskazivao o pružanju oružanog otpora (u smislu čl. 3. st. 2. ZHB-a) u razdoblju od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1991. godine, sud nije smatrao potrebnim provoditi daljnje dokaze u vidu saslušanja svjedoka J. D. i V. Ć. pa su ti dokazni prijedlozi odbijeni na raspravnom ročištu.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da tužitelj nije ispunio uvjete za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 01. travnja 1991. godine do 31. kolovoza 1991. godine pa je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.

 

 

U Zagrebu, 05. listopada 2022. godine.

 

 

      Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.