- 1 -              Poslovni broj: Usž-4434/19-4

        

Poslovni broj: Usž-4434/19-4

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Š. iz S., kojeg zastupa opunomoćenik B. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., u predmetu radi ovrhe komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-479/17 od 5. prosinca 2017., na sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2022.

             

p r e s u d i o   j e

 

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-479/17-8 od 5. prosinca 2017.

II. Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-363-03/16-12/24, urbroj: 531-05-2-2-16-2 od 3. svibnja 2016. godine i predmet vraća istom tijelu na ponovno odlučivanje.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 3.906,25 kn (518,45 eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbija.

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/16-12/24, urbroj: 531-05-2-2-16-2 od 3. svibnja 2016. i rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/07-009/20, urbroj: 251-13-32-1/010-16-9-MB od 19. siječnja 2016. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim mu je zabranjeno raspolaganje novčanim sredstvima koje ima na računima kod banaka, do podmirenja duga sa zakonskim zateznim kamatama, na ime dospjelog neplaćenog komunalnog doprinosa, prema ovršnom rješenju istog tijela, klasa: UP/I-363-02/03-08/95, urbroj: 251-05-04/01-05-7 od 21. siječnja 2005. i troška ovršnog postupka.

2.               Protiv pobijane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je nesporno kako nije ispunio obvezu prema rješenju kojim mu je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, koje je postalo konačno i izvršno 14. veljače 2005. Navodi da je nesporno i da je rješenjem o ovrsi od 14. ožujka 2008. određena pljenidba tražbine i to plaće tužitelja, koje je dostavljeno krivom poslodavcu, kao i da je rješenjem donesenim osam godina poslije, 19. siječnja 2016., promijenjen predmet ovrhe na način da je ovrha određena na novčanim sredstvima po svim računima tužitelja. Navodi da bi, ukoliko bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se na zastaru izvršenja rješenja o komunalnom doprinosu primjenjuje odredba članka 135. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, u konkretnom slučaju zastara nastupila u roku od pet godina, dakle 2011. godine. Ističe da je nadležno tijelo donošenjem rješenja o ovrsi na novčanim sredstvima od 19. siječnja 2016. izvan roka osnažilo rješenje o ovrsi na plaći od 14. ožujka 2008., a da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešan stav da se tim rješenjem samo mijenja predmet ovrhe. Smatra da bi, s obzirom da je ovrha započeta 2008. godine, sukladno navedenoj odredbi Zakona o općem upravnom postupku, naplata bila moguća u roku od sljedećih pet godina, a nikako poslije. Ističe da je zastara izvršenja nastupila u svakom slučaju, uzima li se obzir rješenje kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, a koje je konačno i izvršno 14. veljače 2005. godine, ili rješenje o ovrsi od 14. ožujka 2008. godine. Navodi da bi nadležno upravno tijelo, prema očito kontradiktornom stavu prvostupanjskog suda, stalno moglo mijenjati predmet ovrhe, u kojem slučaju nikada ne bi postojala zastara potraživanja. Ističe da je prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: U-III-1104/17 od 13. rujna 2017., komunalna naknada, odnosno komunalni doprinos novčano javno davanje koje ulazi u doseg članka 2. stavka 6. i 8. Općeg poreznog zakona. Poziva se na odredbe članka 94. stavka 6., članka 96. stavka 1. i članka 24. stavka 2. Općeg poreznog zakona i ističe da je u konkretnom slučaju zastara naplate dospjelog neplaćenog komunalnog doprinosa započela teći istekom godine u kojoj je javnopravno tijelo utvrdilo obvezu, odnosno 1. siječnja 2006. te da je nastupila protekom 6 godina, dakle 1. siječnja 2012. godine. Ukazuje da su javnopravna tijela dužna na zastaru paziti po službenoj dužnosti jer je njihovo pravo na naplatu nakon isteka roka prekludirano. Navodi da, s obzirom na navedeno, nakon nastupa apsolutne zastare ne postoji mogućnost određivanja ovrhe na imovini dužnika te da, stoga, nadležno tijelo nije moglo donijeti rješenje o ovrsi od 19. siječnja 2016. Ističe da je u konkretnom slučaju zastara nastupila i prema odredbi članka 135. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, kao i prema navedenim odredbama Općeg poreznog zakona, koje su, prema stajalištu tužitelja, mjerodavnije od odredbi na koje se poziva prvostupanjski sud. Predlaže da Sud usvoji žalbu uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

3.               Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se poziva na razloge iznijete u osporavanom rješenju te predlaže da Sud odbije žalbu.

4.               Žalba je osnovana.

5.               Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost i zakonitost rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o ovrsi od 19. siječnja 2016.

6.               Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem nadležnog tijela od 21. siječnja 2005. tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, koje rješenje je postalo izvršno 14. veljače 2005. Kako tužitelj nije ispunio obvezu prema tom rješenju, rješenjem od 14. ožujka 2008. određena je ovrha na plaći ovršenika te je naloženo njegovom poslodavcu, društvu E. d.o.o., da dio plaće koji je slobodan uplaćuje do podmirenja ukupnog duga za komunalni doprinos u korist proračuna Grada Z.. Budući da ovrhu prema navedenom rješenju o ovrsi nije bilo moguće provesti, što proizlazi iz dopisa naznačenog poslodavca od 3. travnja 2008. u kojem je navedeno da tužitelj nije njegov zaposlenik, prvostupanjsko tijelo je donijelo rješenje od 19. siječnja 2016. kojim je određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja uz obrazloženje da se radi o promjeni predmeta ovrhe koja je započela 2008. godine donošenjem rješenja o ovrsi na plaći ovršenika.

7.              Dakle, osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojem prigovor zastare izvršenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa nije osnovan, uz obrazloženje da je rješenjem o izvršenju od 19. siječnja 2016. godine samo promijenjen predmet ovrhe koja je nesporno započela 2008. godine unutar zakonskog roka propisanog odredbom članka 135. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.).

8.              Međutim, navedeno stajalište prvostupanjskog upravnog suda nije utemeljeno na mjerodavnim propisima.

9.              Naime, prema zaključku imovinskopravnog odjela ovog Suda od 25. rujna 2015. godine, rok za provedbu izvršenja rješenja o komunalnom doprinosu ocjenjuje se prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Obzirom na vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, u konkretnom slučaju u primjeni je Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 103/96.- Odluka Ustavnog suda RH). Nadalje, prema odredbi članka 270. stavak 7. navedenog Zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, bilo je propisano da se, nakon isteka roka od 5 godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može tražiti njegovo izvršenje.

10.              Nadalje, prema zaključku imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 27. rujna 2022. godine nakon što je doneseno rješenje o ovrsi komunalnog doprinosa na temelju članka 270. stavak 7. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. i 103/96.), ono se mora izvršiti u roku od 5 godina od dana donošenja tog rješenja.

11.              Slijedom svega naprijed navedenog, u konkretnom slučaju prestalo je pravo nadležnog tijela na prisilnu naplatu duga komunalnog doprinosa obzirom da je rješenje o ovrsi komunalnog doprinosa doneseno 14. ožujka 2008. godine pa se isto sukladno naprijed navedenom zaključku ovog Suda od 27. rujna 2022. godine moralo izvršiti u roku 5 godina od dana donošenja istog, što znači da je rok za izvršenje istog rješenja protekao s danom 14. ožujka 2013. godine. Stoga ovaj Sud nalazi osnovanim prigovor zastare kojeg tužitelj konstantno ističe kako tijekom upravnog spora tako i u upravnom postupku.

12.              Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je ovdje osporeno rješenje od 19. siječnja 2016., doneseno na način da je promijenjen predmet ovrhe tako da se istim plijene novčana sredstva po svim računima i oročenim sredstvima (umjesto po rješenju o ovrsi od 14. ožujka 2008. kojim je bila određena ovrha na plači tužitelja), pri čemu se sud poziva na odredbe Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/12 i 26/15.). Međutim, u smislu naprijed citiranog zaključka sa sjednice Imovinsko-pravnog odjela od 27. rujna 2022., rješenje o ovrsi se mora izvršiti u roku od 5 godina od dana donošenja istog rješenja. Novo sredstvo ili predmet ovrhe je moguće ali se ovrha treba provesti u istom roku.

13.              Slijedom svega navedenog i neprijeporno utvrđenog, ovaj Sud nalazi osnovanim prigovor tužitelja da je u konkretnom slučaju osporenim rješenjem tuženika pa tako i presudom prvostupanjskog upravnog suda povrijeđen zakon na njegovu štetu.

14.              Iz navedenih razloga, Sud je žalbu uvažio i poništio prvostupanjsku presudu te rješenje tuženika koji je nakon ove presude dužan donijeti novu odluku pridržavajući se pravnih shvaćanja suda koje je izložio u ovoj presudi.

15.              S obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom, Sud je istom na temelju odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS) priznao trošak sastava žalbe s pripadajućim PDV-om u ukupnom iznosu od 3.906,25 kn/518,45 eura (fiksni tečaj eura 7,53450) sukladno odredbi Tbr. 23. točka 1. i 3. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.), dok je zahtjev za naknadu troška sastava tužbe s pripadajućim PDV-om odbijen jer tužitelj isti nije zatražio tijekom prvostupanjskog upravnog spora, iako ga je suprotno navodima iz žalbe mogao zatražiti već u tužbi.

16.              S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavak 2. ZUS-a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke, dok se odluka pod točkom III. izreke temelji na odredbi članka 79. stavak 6. istog Zakona.

 

 

U Zagrebu 5. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.