- 1 -              Rev 1284/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1284/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S., protiv tuženice H. radiotelevizije, Z., OIB …, zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., radi utvrđenja odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1095/2016-2 od 8. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 285/14 od 14. srpnja 2016., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja, podnesene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1095/2016-2 od 8. studenoga 2018., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. 1. Presudom suda prvog stupnja je u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

              "1. Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem posljednjeg Ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi (a) br. H A-1607/2014 od 29. 1. 2014. za poslove radnog mjesta novinar reporter, odnosno radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi tužitelja.

              2. Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem posljednjeg Ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi (a) br. H A-3816/2014  za poslove radnog mjesta novinar reporter, odnosno radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi tužitelja.

              3.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužitelja na rad, i to na radno mjesto novinara reportera odnosno na ono radno mjesto koje odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi.

              4. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak.".

 

1. 2. U točki II. izreke pobijane presude naloženo je tužitelju da isplati tuženici iznos od 2.500,00 kuna. 

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih revizijskih razloga. Predlaže preinačiti pobijane presude i tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti te mu dosuditi i troškove postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi, preciznije označenih u tužbenom zahtjevu.

 

7. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno je li predmetni ugovori o stvaranju autorskog djela po narudžbi koje je tužitelj zaključivao sa tuženicom, imaju zapravo obilježja ugovora o radu.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je u razdoblju od 2011. do 2014. tužitelj sklapao sa tuženicom ugovore o stvaranju autorskog dijela po narudžbi, pa tako i one koji su navedeni u predmetnom tužbenom zahtjevu,

- da je u predmetnom razdoblju tužitelj studirao, a nakon završetka suradnje sa tuženicom, kako je završio dodiplomski studij (iskaz tužitelja),  

- da je navedenim ugovorima (riječ je očigledno o tipskim ugovorima), tuženica naručivala, a tužitelj prihvaćao za tuženicu stvoriti određena djela, i to baš "moderacije" u emisijama, radio reportaže, autorske intervjue i slična novinarska djela, 

- da se tužitelj kao autor obvezivao djelo izvršiti i predati ga u određenom roku (najčešće do mjesec dana),

- da je ugovorima bila određena naknada za obavljeni rad tužitelju,

- da je između parničnih stranaka bilo ugovoreno da ukoliko se autor (tužitelj) ne pridržava uputa o radu, tuženica ima pravo raskinuti ugovor,

-  da tužitelj nije imao propisano radno vrijeme te obvezu upisivanja u evidenciju o radnom vremenu,

- da tužitelj nije imao šifru radnika te da nije imao dnevne radne zadatke, odnosno obvezu praćenja svog sektora,

- da poslodavac (tuženica) na temelju predmetnih ugovora nije bila u obvezi uplaćivati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje tužitelju,

- da se tužitelj u ispunjavanju svoji ugovornih obveza koristio opremom tuženice, a radi specifičnosti posla u elektronskim medijima,

- da tužitelj nije bio u obvezi izvršavati naloge urednika tuženice, u onoj mjeri i na način kako su to bili u obvezi djelatnici tuženice,

- da između tužitelja kao izvođača iz ugovora o djelu , tzv. "honorarca" i novinara koji je u radnom odnosu sa tuženicom postoji kvantitativna i kvalitativna razlika (veća očekivanja od djelatnika),

- da poslovi koje je obavljao tužitelj na temelju predmetnih ugovora o djelu predstavljaju tek jedan segment poslova koji obavljaju novinari koji su u radnom odnosu sa tuženicom.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da sklapanjem predmetnih ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi nije došlo do zasnivanja radnog odnosa između parničnih stranaka, iz razloga što sklopljeni ugovori s obzirom na narav i vrstu rada, kao i s obzirom na ovlasti poslodavca (tuženice) nemaju obilježja posla za koje se zasniva radni odnos, zbog čega se nisu ispunile pretpostavke predviđene odredbom čl. 8. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), koji se Zakon u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 232. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17). Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

10. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11. U reviziji, prema odredbi čl. 386. ZPP-a, stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

12. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede iz odredbe 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, na koji se revident sadržajno poziva, nužno je reći da navodi kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da, u ovom slučaju, sklapanjem predmetnih ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi nije došlo do zasnivanja radnog odnosa između parničnih stranaka, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, samo su prigovori činjenične naravi u kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

13. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u podnesenoj reviziji tvrdi da je pogrešna ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj sklapanjem predmetnih ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi nije došlo do zasnivanja radnog odnosa između parničnih stranaka

 

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

16. Izneseno pravno shvaćanje, osobito imajući na umu utvrđenu pravu volju stranaka, prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

17. 1. Naime, odredbom čl. 8. st. 1. ZR-u propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Bit toga ugovora je da se on temelji na načelu dobrovoljnosti, da se radi o obvezi osobnog obavljanja rada, kao i podređenost uputama poslodavca, da je rad naplatan, ali i da radnik poslove obavlja u propisanom radnom vremenu, ugovorenom radnom vremenu ili radnom vremenu koje pisanom odlukom odredi poslodavac, dok je prema odredbi čl. 8. st. 2. ZR-u određeno da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako ne dokaže suprotno, iz koje odredbe proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji. Citiranom odredbom štiti se u prvom redu radnika, kako se primjenom slobode volja ugovornih stranaka ne bi izigralo sklapanje ugovora o radu, dakle radnog odnosa koji jamči propisana prava radnicima, ne samo iz ZR-a, nego i iz drugih propisa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje i dr.).

 

17. 2. Odredbom čl. 52. st. 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17 i 96/18 -dalje: ZAP-a), propisano je kako autorsko pravni ugovor mora sadržavati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja, te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Stavkom 2. istog članka određeno je kako autorsko pravni ugovor može biti sklopljen i glede autorskog djela koje još nije stvoreno pod pretpostavkom da se njime odredi barem vrsta i način korištenja budućeg dijela.

 

17. 3. Ugovor o djelu reguliran je u odredbama članaka 590. do 619. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), te je u čl. 590. ZOO-a propisano je kako se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu naknadu za to. Karakteristike toga ugovora su da izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, izvođač u pravilu ne obavlja poslove u radnom vremenu, nego prema svojoj organizaciji, izvođač posao obavlja osobno, ali ga može povjeriti i trećim osobama, za obavljeni posao izvođač prima naknadu, najčešće po obavljenom poslu, odnosno po predaji djela i izvođač posao u pravilu obavlja u prostoru kojeg sam odredi.

 

18. U konkretnom slučaju pravilno su sudovi ocijenili da sklopljeni ugovori o narudžbi autorskog djela u stvari predstavljaju ugovore o djelu te da uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više mjeseci ne mogu smatrati ugovorom "za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koja se zasniva radni odnos" u smislu odredbe čl. 8. st. 2. ZR. Naime, da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ili djela) mogli smatrati ugovorom o radu trebale bi se ispuniti pretpostavke iz navedene odredbe čl. 8. st. 2. ZR, dakle mora biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovornog rada s ovlastima poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu (kakvo pravno shvaćanje je već prije izneseno u odlukama ovog suda broj Revr 409/13 od 17. prosinca 2013., Revr 648/13 od 9. rujna 2014., Revr 1466/16-2 od 17. siječnja 2018.), o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

 

19. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenih ugovora (čl. 319. ZOO-a) nije bila da se izvršavanjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, već je riječ o ugovoru o djelu u smislu odredbi čl. 590. – 619. ZOO-a, jer prema odredbi čl. 590. st. 1. ZOO-a ugovorom o djelu, kako je naprijed rečeno, izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. U tom smislu bitni sastojci ugovora o djelu su djelo i naknada. Kod ugovora o djelu (kojeg su stranke naručitelj izvođač) za razliku od ugovora o radu (kod kojeg su stranke poslodavac i radnik), između ostalog, postoji dužnost izvođača obaviti određeni posao (bitan je rezultat rada), a ne obavljati preuzeti posao, kao što je to slučaj kod ugovora o djelu (tako i ovaj sud u Revr 1466/16-2 od 17. siječnja 2018. te Revr 577/2018-2 od 11. prosinca 2018.).

 

20. Sukladno navedenom, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te kako je pravilno ocijenjeno da između parničnih stranaka nije bio sklopljen ugovor o radu, nisu osnovani niti zahtjevi kojima se traži da sud utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

 

21. Ostali navodi tužitelja su irelevantni, jer se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno isticati.

 

22. Slijedom iznesenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti, kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. listopada 2022.