Baza je ažurirana 20.07.2025. 

zaključno sa NN 78/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revt 345/2018-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revt 345/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika Javna ustanova Nacionalni park Plitvička jezera, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Đ. P., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-731/14-2 od 11. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. P-848/12-30 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.585.686,32 kn, sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.944.537,45 kn od 6. listopada 2011., te na iznos od 641.148,87 kn od 7. studenoga 2011., sve do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 205.022,94 kn (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.944.537,45 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 6. listopada 2011. do isplate, po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena (toč. 1.). Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke, te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 641.148,87 kn sa zateznim kamata tekućim od 7. studenoga 2011. do isplate (toč. 2.).

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Treba istaći da je tuženik pravovremeno podnio i dopunu odnosno ispravak podnesene revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode tuženika, ističe da su navodi u reviziji neosnovani, pa se predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, time da tužitelj potražuje naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizije tuženika nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle revizija prema vrijednosnom kriteriju, pa revizijski sud u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos od 1.944.537,45 kn, i to s osnova naknade za izvršene a neplaćene radove u iznosu od 1.239.567,40 kn s PDV-om, te s osnova naknade štete zbog izmakle dobiti u iznosu od 704.970,05 kn. Taj dio drugostupanjske presude je i predmet ovog revizijskog postupka.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj s tuženikom, nakon provedenog postupka javne nabave, sklopio Ugovor o građenju br. N-31/10 2. svibnja 2011., prema kojem je tuženik, kao naručitelj, naručio izvođenje radova rekonstrukcije i prenamjene restorana M. u Prezentacijski centar, 1. faza u svemu prema dokumentaciji i ponudbenom troškovniku ponuditelja, a tužitelj kao izvođač radova je preuzeo obvezu izvesti te radove, po jediničnim cijenama utvrđenim za pojedine vrste radova i radove po stavkama koji su navedeni i upisani u troškovniku,

 

- da je ugovorena cijena iznosila 8.569.840,82 kn,

 

- da je tuženik sklopio ugovor s trećim radi izrade projektne dokumentacije po kojoj se tužitelj obvezao izvršiti ugovorene radove,

 

- da je projektna dokumentacija sadržavala značajne nedostatke zbog neusklađenosti sa stvarnim stanjem objekta čija je rekonstrukcija bila predmet ugovora,

 

- da su radovi obavljani od 31. svibnja 2011. do 27. rujna 2011.,

 

- da je tuženik na sastanku održanom 27. rujna 2011., na kojem su bili prisutni tužitelj, tuženik i ovlašteni nadzorni inženjer, najavio prekid radova, te da će tužitelj dobiti pismenu odluku o prekidu radova zbog „novoprojektiranog stanja i velike razlike, novo nastalih radova i troškova s predviđenim radovima prema ugovoru te odluke naručitelja zbog financijskog uvećanja troškova“, a što je sve upisano u Građevinski dnevnik,

 

- da je tužitelj dopisom od 3. listopada 2011. zatražio od tuženika očitovanje u svezi s daljnjim postupanjem na objektu,

 

- da je tuženik tužitelju 6. listopada 2011. dostavio obavijest o jednostranom raskidu Ugovora o građenju „uslijed značajnih nedostataka projektne dokumentacije“,

 

- da je tužitelj proveo postupka osiguranja dokaza kod prvostupanjskog suda pod brojem R1-241/11,

 

- da iz iskaza nadzornog inženjera N. B. proizlazi da su projekti bili nedorečeni, jer da projektant nije imao uvid u stvarno stanje objekta na terenu, te je bilo potrebno izraditi dopunsku projektnu dokumentaciju, te je trebalo izvesti više radova od onoga što je prvotno bilo ugovoreno,

 

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja M. M. proizlazi da je nakon skidanje drvenih obloga s objekta otkriveno puno lošije stanje nego što je to proizlazilo iz projektne dokumentacije,

 

- da iz iskaza svjedoka B. R. tuženikova zaposlenika jasno proizlazi da je odmah na početku izvođenja radova bilo jasno da projektna dokumentacija nije zadovoljavajuća,

 

- da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim da je tužitelj izveo radova u iznosu od 1.239.567,40 kn, zajedno s PDV-om,

 

- da je tuženik učinio nespornim iznos izmakle dobiti u iznosu od 704.970,05 kn.

 

9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik dužan platiti tužitelju cijenu radova koje je izveo prema nalogu tuženika, i to prema izmijenjenoj i dopunjenoj projektnoj dokumentaciji. Pri tome se ističe da su svi radovi izvedeni uz puni angažman tuženika i njegovih projektanata i nadzora. Osim toga, do raskida ugovora je došlo jednostranom izjavom tuženika, a tužitelj nije odgovoran za nedostatke u projektnoj dokumentaciji, budući projektnu dokumentaciju tuženik naručio od treće osobe.

 

10. Drugostupanjski sud smatra da je tuženik imao pravo jednostrano raskinuti ugovor o građenju u smislu odredbe čl. 629. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11 dalje: ZOO), ali i da tužitelj ima pravo na naknadu troškova izvedenih radova i izmakle dobiti u smislu odredbe čl. 619. ZOO.

 

11. Tuženik u reviziji prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. i 11. ZPP.

 

12. Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjska presuda nije opterećena gore navedenim bitnim povredama. Potpuno je nejasna revizijska tvrdnja da je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, pri čemu bi se isto sastojalo u tome da je tuženik u svojoj obavijesti o raskidu ugovora naveo objektivno pogrešan razlog za raskid ugovora. Osim toga, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječje između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza. Treba dodati da se tuženik u žalbi protiv prvostupanjske presude nije pozivao na navodno nedopuštena raspolaganja stranaka, pa sve na isto ne može pozivati niti u reviziji.

 

13. Tuženik nadalje u reviziji ističe da je „u potpunosti neutvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud potpuno nekritički prihvatio utvrđenja iz prvostupanjske presude prepisujući iskaze svjedoka, te uvažavajući raspolaganja stranaka u predmetnom postupku“. Valja istaći da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

14. Potpuno je neosnovano pozivanje tuženika na odredbu čl. 58. Zakona o ustanovama, u smislu da je tuženik trebao odobrenje svog osnivača za priznanje visine zahtjeva. Iz navedene odredbe ne proizlazi obveza ustanove da mu osnivač odobrava svaku radnju u postupku, pri čemu tuženik nije priznao tužbeni zahtjev, već nije osporena visina izvedenih radova, odnosno visina izmakle koristi koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do raskida predmetnog ugovora zbog krivnje tuženika.

 

15. U tom dijelu valja ukazati da revizijski sud u potpunosti prihvaća pravilnim primijenjeno materijalno pravo od strane drugostupanjskog suda. Kod toga valja ponoviti da je tužitelj ponudbeni troškovnik izradio na temelju projektne dokumentacije koju je tuženik naručio od treće osobe, da je odmah na početku izvođenja radova utvrđeno da je projektna dokumentacija manjka, da je usprkos tome tuženik tražio da tužitelj izvodi daljnje radove, koji su djelomično i izvedeni, te je tek u listopadu 2011. tuženik jednostrano raskinuo ugovor, budući bi zbog izmjene projektne dokumentacije trebalo doći do značajnog povećanja obima radova, kao i troškova.

 

16. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o javnoj nabavi („Narodne novine“ br. 110/07), budući da u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene i dopune osnovnog ugovora, već je tuženik jednostrano raskinuo ugovor. U slučaj raskida ugovora tužitelj osnovano potražuje od tuženik naknadu u visini izvedenih radova, koji su izvedeni prema utvrđenju prvostupanjskog suda na traženje tuženika, kao i naknadu izmakle dobiti. Suprotno tumačenje bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO) i dužnosti ispunjenja obveza (čl. 9. ZOO).

 

17. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

18. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 4. listopada 2022.

 

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu