- 1 -              Rev 1763/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1763/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja P. L. iz B., OIB:..., II-tužiteljice N. L. K. iz B., OIB:..., i III-tužitelja S. L. iz B., OIB:..., koje zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv tuženika D. B. iz B., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-49/16-3 od 15. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru br. P-692/14-24 od 16. studenoga 2015., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju iznos od 60.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev I-tužitelja iznad iznosa dosuđenog u točki I. izreke presude pa do zahtijevanog iznosa od 177.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom (toč. II.). Isto tako odbijen je tužbeni zahtjev I-tužitelja na isplatu iznosa od 5.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom (toč. III.). Naloženo je tuženiku isplatiti II-tužiteljici iznos od 30.500,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. IV.), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev II-tužiteljice iznad iznosa dosuđenog u točki IV. izreke presude pa do zahtijevanog iznosa od 75.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom (toč. V.). Naloženo je tuženiku isplatiti III-tužitelju iznos od 20.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. VI.), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev III-tužitelja iznad dosuđenog iznosa od 20.000,00 USD pa do zahtijevanog iznosa od 75.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom (toč. VII.). Isto tako odbijen je tužbeni zahtjev III-tužitelja na isplatu iznosa od 20.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zateznom kamatom (toč. VIII.), te je naloženo tuženiku isplatiti III-tužitelju na ime stanarine iznos od 9.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. IX.). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev I i II-tužitelja na isplatu iznosa od 9.000,00 kuna na ime stanarine sa zateznom kamatom (toč. X.), naloženo je tuženiku isplatiti III-tužitelju na ime troškova režija iznos od 2.557,97 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. XI.), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev III-tužitelja na isplatu iznosa od 10,19 kuna sa zateznom kamatom i iznos od 16,25 kuna sa zateznom kamatom (toč. XII.), te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev I i II-tužitelja na isplatu iznosa od 2.553,70 kuna na ime troškova režija sa zateznom kamatom (toč. XIII.). Ujedno je tuženik dužan I-tužitelju platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.070,25 kuna sa zateznom kamatom (toč. XIV.), II-tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.779,92 kuna sa zateznom kamatom (toč. XV.), te III-tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.360,22 kuna sa zateznom kamatom (toč. XVI.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana, a djelomično odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženika odbijena kao neosnovana, te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u točkama IX., X., XI., XII. I XIII. izreke, preinačena u točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., XIV., XV. i XVI. izreke na način da je naloženo tuženiku platiti I-tužitelju iznos od 177.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, naloženo je tuženiku platiti II i III-tužitelju iznos od 150.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, naloženo je tuženiku isplatiti I i III-tužitelju iznos od 35.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, odbijen je zahtjev I-tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 35.000,00 USD tekućim za razdoblje od 21. siječnja 2010. do 23. lipnja 2014., naloženo je tuženiku nadoknaditi I-tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 56.875,83 kuna, II-tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 25.612,61 kuna, III-tužitelju troška parničnog postupka u iznosu od 29.856,29 kuna, te I-tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 20.546,46 kuna, II-tužiteljici 7.990,33 kuna i III-tužitelju 9.512,31 kuna.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev I-tužitelja radi isplate iznosa od 177.000,00 USD sa zateznim kamatama prema zaključenom Ugovoru o nagodbi od 20. ožujka 2013., zahtjev I-tužitelja radi isplate iznosa od 35.000,00 USD prema Potvrdi od 20. siječnja 2009., zahtjev II i III-tužitelja radi isplate iznosa od 150.000,00 USD prema zaključenom Ugovoru o nagodbi od 7. prosinca 2012., te zahtjev I, II i III-tužitelja za isplatu troškova stanarine i režijskih troškova.

 

8. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da su tužitelji dali tuženiku novac, kojim je novcem tuženik trgovao na burzi novca, radi ostvarivanja profita,

 

- da prilikom predaje i primitka novca, koji je bio isključivo od strane I i III-tužitelja predan tuženiku nije sačinjavana nikakva potvrda,

 

- da je tuženik primljeni novac uplaćivao na svoje ime, koji je novac polagao, a s položenim novcem je kupovao i prodavao novac,

 

- da je tuženik 20. siječnja 2009. potpisao Potvrdu kojom je potvrdio da je od I i III-tužitelja dana 20. siječnja 2009. primio iznos od 35.000,00 USD na rok od 20. siječnja 2010.,

 

- da su II i III-tužitelji, kao vjerovnici, s tuženikom kao dužnikom, 7. prosinca 2012. potpisali Ugovor o nagodbi prema kojem Ugovoru su suglasno utvrdili da su tuženiku pozajmili veći novčani iznos, zbog ulaganja u Investicijske fondove radi ostvarivanja dobiti, te je na dan sastava Ugovora nakon transakcije koje je njihovim novcem ostvario tuženik, preostalo je potraživanje u iznosu od 150.000,00 USD,

 

- da su navedenim Ugovorom stranke suglasno utvrdile da će tuženik navedeni dug isplatiti u 24 jednake rate, svaka u iznosu od 6.250,00 USD, s dospijećem prve rate najkasnije do 31. prosinca 2012., a svaka iduća do posljednjeg dana u sljedećem mjesecu,

 

- da II i III-tužitelji imaju pravo provesti sudsku prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini tuženika do iznosa duga,

 

- da navedeni Ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika, da je tekst sastavljao H. M., odvjetnik u B., koji je potvrdio svojim potpisom, a koji tekst Ugovora nije po njegovom sastavljanju potpisan pred njim, već su ga stranke naknadno potpisale u uredu tuženika,

 

- da su I-tužitelj i tuženik 20. ožujka 2013. zaključili Ugovor o nagodbi, koji su vlastoručno potpisali, a koji je tekst Ugovora prije potpisivanja sastavio I-tužitelj,

 

- da je navedenim Ugovorom suglasno utvrđeno da je I-tužitelj kao vjerovnik, tuženiku kao dužniku, u razdoblju od više godina pozajmio veći novčani iznos radi ulaganja u investicijske fondove i radi ostvarivanja dobiti te da na dan sastava Ugovora, a nakon transakcije koje je ostvario tuženik je preostalo potraživanje prema I-tužitelju u iznosu od 171.000,00 USD,

 

- da je navedenim Ugovorom suglasno utvrđeno da se tuženik obvezao dug isplatiti u osamnaest jednakih rata svaka u iznosu od 9.500,00 USD s dospijećem prve rate najkasnije 5. lipnja 2013., a svake iduće do petog dana u svakom mjesecu do 5. lipnja 2014., ako će se isplate duga isplaćivati redovito,

 

- da navedeni Ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika,

 

- da je tuženik s III-tužiteljem usmeno zaključio Ugovor o najmu prema kojem je trebao plaćati režije i najamninu,

 

- da je između stranaka 28. ožujka 2013. zaključen Sporazum kojim je u točki 6. regulirano da je tuženik dužan plaćati najamninu u iznosu od 900,00 kuna, te režije, a ako dođe do obračuna poreza stranke će ugovoriti novi iznos najamnine,

 

- da su tuženik i I-tužitelj međusobno poslovno surađivali od 2007. godine te da su 2009. išli na edukaciju radi „trejdanja“ (trgovanja novcem), da je I-tužitelj odustao, dok je tuženik završio seminar.

 

9. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da su Ugovori o nagodbi zaključeni između I-tužitelja i tuženika te II-tužiteljice i III-tužitelja sa tuženikom prividni pravni poslovi, kojima se prikriva drugi pravni posao, a to je Ugovor o ulaganju novca.

 

Naime, sud prvog stupnja zaključuje da su Ugovori o nagodbi sklopljeni nakon što je tuženik primio novac, a nisu sačinjeni u trenutku predaje novca, radi čega su isti ništetni i prividni. Sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji trebaju snositi rizik poslovanja predmetnog načina ulaganja novca, jer se radi o špekulativnom poslu, a isti su lakomisleno uložili veliki iznos novca dajući ga tuženiku radi ostvarenja profita. Nadalje sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik na temelju čl. 325. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/04 i 41/08 - dalje: ZOO) u obvezi vratiti ono što je primio, a koje iznose sud prvog stupnja utvrđuje ocjenom provedenih dokaza. U odnosu na potraživanje tužitelja za troškove stanarine i režija sud prvog stupnja je zaključio da je III-tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o najmu stana, kojeg je tuženik koristio za svoje poslove ulaganja novca, te da je tuženik svoju obvezu plaćanja stanarine i režijskih poslova preuzeo zaključenjem Sporazuma od 28. ožujka 2013. Nadalje sud prvog stupnja ocjenjuje da tuženik nije napustio stan do listopada 2014., radi čega je dužan troškove stanarine i režija platiti za razdoblje od 1. siječnja 2010. do listopada 2014.

 

10. Odlučujući povodom žalbe I-III-tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu zaključujući da ne proizlazi da kod ugovornih strana postoji pogrešna predodžba o postojanju određenog željenog cilja ugovaranja koji stvarno ne postoji, te da je zaključenju Ugovora o nagodbi prethodio točno određeni pravni posao ulaganja novca na tržištu kapitala koji nije zabranjen, pa niti ništetan i koji je reguliran Zakonom o tržištu kapitala ("Narodne novine" broj 88/08, 146/08 i 74/09). Drugostupanjski sud ocjenjuje da zaključeni Ugovori o nagodbi zadovoljavaju sve pretpostavke za valjanost tih ugovora, jer nisu prividni budući da ne prikrivaju neki drugi ugovor, imaju svoju osnovu, a to je priznanje dugovanja koje potječe iz ugovora o ulaganju novca na tržištu kapitala, te sadrže sve pretpostavke za njihovu valjanost propisane čl. 150. i čl. 151. ZOO. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da oba Ugovora o nagodbi u bitnom sadrže podatke o dugu kojeg tuženik priznaje tužiteljima i o načinu otplate tog duga i to kroz djelomične otplate, što predstavlja sadržaj uzajamnog popuštanja, koji je jedna od karakteristika ugovora o nagodbi propisan čl. 151. st. 1. ZOO, te obzirom su zaključeni ugovori o nagodbi valjani pravni poslovi, da je tuženik preuzeo obvezu ispunjenja tih ugovora koju je dužan ispuniti na temelju čl. 9. ZOO. Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da se u odnosu na potraživanje I i III-tužitelja radi isplate iznosa od 35.000,00 USD prema Potvrdi od 20. siječnja 2009. radi o zajmu, obzirom je navedeni novac pozajmljen na određeni rok, a kako je na temelju čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03) navedeni pravni posao ništetan, tuženik je dužan vratiti predmetna sredstva onome od kojeg je primio, a to su I i III-tužitelj.

 

11. Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

12. Tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP obzirom pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje s jasnim i konkretnim razlozima o odlučnim činjenicama.

 

13. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je dužan ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

 

14. Prema tome, drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP koju također sadržajno ističe tuženik.

 

15. Revizijski navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje suda drugog stupnja na temelju izvedenih dokaza predstavljaju revidentovu ocjenu izvedenih dokaza, a čime se upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP).

 

16. Neosnovano se u reviziji prigovara primjeni materijalnog prava, jer je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se tuženik, na temelju sklopljenih izvansudskih nagodbi, koje nisu ništave, obvezao isplatiti tužiteljima dug u utuženim iznosima, koju obvezu nije ispunio, pa je tužbeni zahtjev na isplatu sporne novčane tražbine osnovano prihvaćen.

 

17. Pritom je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu čl. 150. st. 1. ZOO, a kojom je propisano da ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu uzajamnim popuštanjem prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze, te pravilno zaključio da se je tuženik, sačinjenim izvansudskim nagodbama suglasio o osnovi i visini  potraživanja tužiteljima u vrijeme zaključenja nagodbi, radi čega je vezan sadržajem tih nagodbi (prema odredbi čl. 9. ZOO).

 

18. Nagodba stvara pravno relevantne učinke za sve odnose u svezi kojih je sklopljena i nakon nagodbe prava i obveze stranaka prosuđuju se u skladu s njezinim odredbama, a budući je nagodba između stranaka zaključena i glede činjenica odlučnih za utvrđenje visine ugovorene naknade u času njezina zaključenja, tuženik nakon što je zaključio te nagodbe ne može s osnovom tvrditi da nije dužan tužiteljima platiti utuženi novčani iznos.

 

19. Revizijskim razlogom pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev, kojim tužitelji potražuju troškove stanarine i režija, tuženik iznosi navode kojima osporava pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica. Prethodno navedeno revident u suštini obrazlaže tvrdnjom da je riječ o poslovnom prostoru.

 

20. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čini revident u ovom predmetu.

 

21. Zbog toga, a kako revident pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

22. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 4. listopada 2022.