- 1 -              I Kž-Us 143/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 143/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 298. stavka 2. u vezi s člankom 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženika M. J., T. B., Z. M. i E. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. lipnja 2019. broj K-Us-4/2017, u sjednici održanoj 28. rujna 2022. u prisutnosti u javnom djelu sjednice optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M., optuženog E. P., branitelja optuženog M. J., odvjetnika B. P. branitelja optuženog T. B., odvjetnika M. Š. branitelja optuženog Z. M., odvjetnika I. M. i braniteljice optuženog E. P., odvjetnice Marije B.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P., preinačuje se odluka o oduzimanju predmeta na način da se od optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P. neće oduzeti školjkaši po vrsti i količini kako su zaplijenjeni.

 

              II. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog M. J., optuženog Z. M. i optuženog E. P., a u povodu tih žalbi po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog T. B., preinačuje se odluka o imovinskopravnom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na kamatu na način da se optuženicima nalaže da na dosuđeni iznos glavnice od 2.804.550,00 kuna (dva milijuna osamsto četiri tisuće i petsto pedeset kuna) / 372.227,75 eura (tristo sedamdeset dvije tisuće dvjesto dvadeset i sedam eura i sedamdeset pet centi - prema tečaju 1 euro = 7,53450 kuna) plate zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. Z. o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) i to za razdoblje od 29. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, ali ne više od 16% godišnje.

 

              III. Odbijaju se kao neosnovane žalba USKOK-a u cijelosti te u ostalom dijelu žalbe optuženog M. J., optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom od 13. lipnja 2019. broj K-Us-4/2017 Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog M. J. zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – izbjegavanjem carinskog nadzora iz članka 298. stavka 2. KZ/97., optužene T. B., Z. M. i E. P. zbog počinjenja kaznenih djela protiv sigurnosti pravnog prometa i poslovanja – izbjegavanjem carinskog nadzora iz članka 298. stavka 1. KZ/97. te optužene T. B. i Z. M. zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. Nakon toga je optuženi M. J. temeljem članka 298. stavka 2. KZ/97. osuđen na kaznu zatora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, optuženom T. B. je za kazneno djelo iz članka 298. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. utvrđena mu je kazna zatora u trajanju pet mjeseci, nakon čega je isti, uz primjenu članka 60. stavka 1. i 2. točke c) KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci. Istovremeno je optuženom Z. M. za kazneno djelo iz članka 298. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci, nakon čega je i on, temeljem članka 60. stavka 1. i 2. točke c) KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, dok je optuženi E. P., temeljem članka 298. stavka 1. KZ/97., osuđen na kaznu zatora u trajanju sedam mjeseci.

 

2. Na temelju članka 63. stavka 1. i 3. KZ/97. optuženicima je u dosuđene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to: optuženom M. J. od 29. prosinca 2010. do 17. siječnja 2011., optuženom T. B. od 29. prosinca 2010. do 14. siječnja 2011., optuženom Z. M. od 29. prosinca 2010. do 21. veljače 2011. te optuženom E. P. od 29. prosinca 2010. do 17. siječnja 2011.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 143/12. – dalje u tekstu: ZKP/08., pravilno bi bilo i: 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) optuženicima je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu i to: optuženom M. J. u iznosu od 1.400,00 kuna, optuženima T. B. i Z. M. u iznosu od po 1.200,00 kuna svakom i optuženom E. P. u iznosu od 400,00 kuna.

 

4. Temeljem članka 80. KZ/97. od optuženika su oduzeti svi privremeno oduzeti školjkaši po vrsti i količini, od optuženog T. B. oduzeta su plovila UM 25 i UM 230, a od optuženog Z. M. plovilo 241 UM.

 

5. Temeljem članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08.-12. oštećenoj Republici Hrvatskoj djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 2.804.550,00 kuna te je naloženo optuženom M. J., optuženom T. B., optuženom Z. M. i optuženom E. P. da solidarno naknade Republici Hrvatskoj štetu u toj visini uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 16% počevši od 29. prosinca 2010. pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Istovremeno je Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci djelomično odbijeno s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 2.250,00 kuna, kao i sa zahtjevom za nadoknadu troškova adhezionog postupka u iznosu od 4.920,00 kuna.

 

6. Temeljem članka 82. stavka 1. i 3. KZ/97. od optuženih M. J., T. B., Z. M. i E. P. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u novčanom iznosu od 19.057,00 eura u protuvrijednosti u kunama, u jednakim dijelovima od po 6.352,33 eura od svakog pojedinog optuženika te je utvrđeno da novčani iznos od 19.057,00 eura u protuvrijednosti u kunama predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je optuženicima naloženo da taj novčani iznos isplate u jednakim dijelovima od po 6.352,33 eura svaki, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan isplate i to u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

7. Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženicima izrekne strože kazne.

 

7.1. Žalbu je podnio i optuženi M. J. putem branitelja, odvjetnika B. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žali se i optuženi T. B. putem branitelja, odvjetnika M. Š. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje odnosno da istu preinači u pogledu vrste i visine izrečene kazne. Žalbu je podnio i optuženi Z. M. putem branitelja, odvjetnika I. M. zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju predmeta, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. I na koncu žali se i optuženi E. P. putem braniteljice, odvjetnice M. B., univ.spec.krim. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede prava na pravičan postupak, povrede presumpcije nedužnosti iz članka 6. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Ujedno su svi optuženici zatražili da se njih i njihove branitelje izvijesti o održavanju sjednice drugostupanjskog suda.

 

8. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi E. P., putem braniteljice M. B., univ.spec.krim. s prijedlogom da se „uslijed prihvaćanja žalbe okr. E. P. ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće, a uslijed toga žalba državnog odvjetnika utvrdi bespredmetnom“.

 

9. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

10. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženih M. J., T. B., Z. M. i E. P. te branitelja optuženog M. J., odvjetnika B. P. branitelja optuženog T. B., odvjetnika M. Š. branitelja optuženog Z. M., odvjetnika I. M. i braniteljice optuženog E. P., odvjetnice M. B. univ. spec. crim., a u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je prema potvrdi o izvršenoj dostavi o sjednici bio uredno obaviješten pa je, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

11. Žalbe optuženika su djelomično osnovane, dok žalba USKOK-a nije osnovana.

 

12. U pravu su optuženici kada ističu da je prvostupanjski sud od njih, temeljem članka 80. KZ/97., pogrešno oduzeo sve privremeno oduzete školjkaše, po vrsti i količini kako su zaplijenjeni s obzirom da isti od njih prethodno nisu bili niti privremeno oduzeti. Naime, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da su temeljem potvrda o privremenom oduzimanju predmeta školjkaši oduzeti od B. K. (list 128-131 spisa predmeta), od M. P. (list 152-155 spisa predmeta) te od D. M. (list 201-204 i 205-208). Stoga, u situaciji kada predmetni školjkaši po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta nisu prethodno bili oduzeti od optuženika, već od nekih drugih osoba tada, po ocjeni drugostupanjskog suda, nema mjesta oduzimanju tih školjkaša upravo od optuženika, uz primjenu odredbe članka 80. KZ/97., pa su u tom dijelu žalbe ovih optuženika osnovane.

 

13. Međutim, nije u pravu optuženi Z. M. kada navodi da je nezakonita odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta u dijelu u kojem je od njega oduzeto plovilo oznake 241 UM s obzirom da, po njegovom mišljenju, nije utvrđeno da je počinio utužena kaznena djela. Naime, kako je pobijanom presudom prvostupanjski sud utvrdio da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo iz članka 298. stavka 1. KZ/97. te da je za počinjenje predmetnog kaznenog djela korišteno njegovo plovilo oznake 241 UM (alineja a) činjeničnog opisa izreke), tada je sud prvog stupnja, temeljem odredbe članka 80. KZ/97., od istog osnovano i zakonito oduzeo navedeno plovilo jer je stavkom 1. navedenog članka izričito propisano da se mjera oduzimanja predmeta može primijeniti i glede predmeta koji je bio uporabljen za počinjenje kaznenog djela, a to je upravo ovdje bio slučaj. Stoga je u tom dijelu žalba optuženog Z. M. neosnovana, a o tome je li prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je isti počinio utuženo kazneno djelo, što ovaj žalitelj osporava, bit će više govora u nastavku ove odluke kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na činjenična pitanja.

 

14. U pravu su optuženi M. J., optuženi Z. M. i optuženi E. P. kada, žaleći se zbog odluke koja se odnosi na dosuđeni imovinskopravni zahtjev, ističu da je navedena odluka pogrešna s obzirom da je na dosuđenu glavnicu obračunata zakonska zatezna kamata po stopi od 16% za cjelokupno razdoblje, pa je ostalo nejasno iz kojeg razloga je određena ista kamatna stopa za cjelokupno razdoblje, s obzirom na to da se zakonska zatezna kamata mijenjala i da nije bila čitavo vrijeme fiksna. S druge strane nije u pravu optuženi E. P. kada tvrdi da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđeni imovinskopravni zahtjev u dijelu u kojem je odlučeno da je on zajedno s ostalim optuženicima dužan solidarno platiti štetu Republici Hrvatskoj za vrijednost koja se odnosi na ukupno 560,50 kg prstaca, 20 kg jakobovih kapica i 5 kg prnjavica, iako je on pod alinejom c) izreke pobijane presude osuđen samo za prenošenje količine od 163,50 kg prstaca.

 

14.1. Naime, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17. oštećenoj Republici Hrvatskoj djelomično dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 2.804.550,00 kuna, naloživši da isti solidarno plate svi optuženici, uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 16% posto, počevši od 29. prosinca 2010. pa do isplate, dakle za cjelokupno razdoblje od pravomoćnosti presude pa do isplate određena je fiksna kamatne stopa od 16%. Pri tome je prvostupanjski sud, kako to pravilno primjećuju optuženici M. J., Z. M. i E. P., zanemario činjenicu da je zakonska zatezna kamata promjenjiva kategorija i da nije uvijek ista te da se ista određuje sukladno članku 29. ZOO-a, upravo na način kako je to i precizirano pod točkom II. izreke ove odluke. Slijedom navedenog u tom dijelu trebalo je prihvatiti žalbe optuženih M. J., Z. M. i E. P., a kako je u povodu njihovih žalbi utvrđeno da su razlozi zbog kojih je donesena odluka u korist ovih optuženika od koristi i za optuženog T. B., koji u odnosu na ove okolnosti nije podnio žalbu, to je, temeljem članka 479. ZKP/08.-22., odluku o imovinskopravnom zahtjevu u djelu koji se odnosi na kamate trebalo preinačiti po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog T. B..

 

14.2. Nasuprot tome, nije u pravu optuženi E. P. kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da su svi optuženici dužni solidarno nadoknaditi štetu Republici Hrvatskoj na ime dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. Naime, preambulom činjeničnog opisa izreke pobijane presude optuženici M. J., T. B., Z. M. i E. P. proglašeni su krivima što su „... zajedno i po prethodnom dogovoru, u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, radi prebacivanja preko granične crte većih količina školjkaša vrste prstac... te jakobovih kapica i prnjavica, u cilju daljnje ilegalne prodaje ... prenijeli preko granične crte Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju znatnu, točno neutvrđenu količinu, a najmanje 560,50 kg školjkaša vrste prstac ... najmanje 20 kg jakobovih kapica i najmanje 5 kg prnjavica ..., nakon čega su pod alinejom a), b) i c) činjeničnog dijela izreke ove presude precizirane pojedinačne inkriminirane radnje. Dakle, u takvoj situaciji kada se utvrdi da je više osoba zajedno počinilo kazneno djelo tada svi počinitelji, sukladno odredbama članka 1107. ZOO-a, odgovaraju solidarno za štetu koju su tim djelom prouzročili oštećeniku (članak 1045. stavak 1. ZOO-a), a to znači da svaki od njih odgovara za cijeli dug, pri čemu oštećenik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok dug ne bude u potpunosti ispunjen (članak 43. stavak 1. ZOO-a). Stoga je prvostupanjski sud, odlučujući o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu, sukladno naprijed navedenim odredbama ZOO-a, pravilno odlučio kako su svi optuženici dužni solidarno nadoknaditi štetu Republici Hrvatskoj na ime dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, zbog čega je žalba optuženog E. P. u ovom dijelu neosnovana.

 

15. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi M. J. ističe kako je počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. jer pobijana presuda nema obrazloženja u pojedinim dijelovima, a u kojima se iznose zaključci i stavovi prvostupanjskog suda, pri čemu se to prvenstveno odnosi na pitanje pravnog kontinuiteta kaznenih djela. Nasuprot tome, sud prvog stupnja je svoju ocjenu koja se tiče pravnog kontinuiteta dao (stranica 50., 5. odlomak odozgo obrazloženja), pa iako se radi o relativno kratkom i šturom obrazloženju isto je dostatno, jasno i u potpunosti razumljivo zbog čega se pobijana presuda u tom dijelu, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, može ispitati. Nadalje ističući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra kako je prvostupanjski sud također povrijedio načelo kontradiktornosti odnosno pravo obrane optuženika s obzirom da tijekom postupka nisu ispitani u svojstvu svjedoka slovenski državljani M. B., M. P., D. M. i B. K., a koji se spominju u činjeničnom opisu optužnice kao osobe koje su sudjelovale u inkriminiranim radnjama te isto tako nisu pribavljene presude slovenskog suda u kaznenim predmetima u kojima su ove osobe imale svojstvo optuženika. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, po ocjeni suda drugog stupnja, nije počinjena postupovna povreda na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe isti ukazuje. Naime, tijekom dokaznog postupka sud nije dužan provesti baš sve dokaze koje stranke predlažu, već samo one za koje smatra da su važni za pravilno presuđenje, sukladno odredbi članka 418. stavka 1. ZKP/08.-17., pri čemu je sud dužan, u skladu s odredbom članka 421. stavkom 1. ZKP/08.-17., dati razloge zbog čega su odbijeni pojedini dokazni prijedlozi stranaka. U ovom konkretnom slučaju sud prvog stupnja je tijekom rasprave, ali isto tako i u pobijanoj presudi, dao razloge zbog čega smatra da tijekom dokaznog postupka nije bilo potrebno ispitivati predložene svjedoke odnosno pribavljati sudske presude slovenskih pravosudnih tijela (stranica 10., 3. odlomak odozgo i stranica 11., 2. i 3. odlomak odozgo obrazloženja) pa slijedom navedenog nije došlo do povrede prava obrane optuženika, kako to smatra ovaj žalitelj, već se, u suštini, u konkretnom slučaju radi o prigovoru koji se odnosi na pravilnost utvrđenih činjenica, a to onda predstavlja drugu, a ne ovu žalbenu osnovu.

 

15.1. Nisu u pravu optuženi Z. M. i optuženi E. P. kada, ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tvrde da postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga koji su dani u obrazloženju, a koja se ogleda u tome što se u izreci pobijane presude utvrđuje da se radi o količini od najmanje 560,50 kg prstaca, dok se u obrazloženju iste navodi količina od 1001,50 kg prstaca (stranica 49. obrazloženja). Naime, iako su u tom dijelu u pravu ovi žalitelji, s obzirom da se u obrazloženju pobijane presude u jednom dijelu doista navodi količina od najmanje 1001,50 kg prstaca (stranica 49., 6. odlomak odozgo), iz razloga koji su dani u odnosu na ovu okolnost, po ocjeni suda drugog stupnja, radi se o evidentnoj omašci u pisanju jer svi drugi razlozi koji su dati u odnosu na količinu školjkaša-prstaca ukazuju na to da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da se radi o količini koja je navedena u činjeničnom dijelu izreke prvostupanjske presude odnosno količini od najmanje 560,50 kg navedenih školjkaša. To prvenstveno proizlazi iz konstatacije prvostupanjskog suda da „Iz svih navedenih potvrda o zaplijeni je utvrđeno da su djelatnici slovenske policije u tri navrata ... zaplijenili ukupno 560,50 kg prstaca ...“ (stranica 49., 4. odlomak odozgo obrazloženja) te iz obrazloženja odluke koja se odnosi na dosuđeni imovinskopravni zahtjev, gdje je također navedeno kako se ista odnosi na količinu od 560,50 kg prstaca (stranica 51., 6. odlomak odozgo obrazloženja), ali isto tako i iz dijela obrazloženja koji se odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi, gdje je također navedeno kako je u postupku „... utvrđeno da su optuženici prokrijumčarili ukupno 560,50 kg školjkaša vrste prstac ...“ (stranica 52., 2. odlomak odozgo obrazloženja). Slijedom navedenog, imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, nedvojbeno je da je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o količini od 560,50 kg prstaca, bez obzira što se u jednom dijelu, očiglednom omaškom navodi količina od 1001,50 kg pa stoga nije počinjena postupovna povreda na koju ukazuju ovi optuženici u ovom dijelu izjavljenih žalbi.

 

15.2. Također nije u pravu optuženi E. P. kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, smatra da postoji proturječje u samoj izreci pobijane presude pa iako ne precizira o kojoj postupovnoj povredi bi se radilo evidentno sugerira da bi se radilo o povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog ovaj žalitelj navodi kako sud prvog stupnja u preambuli pobijane presude navodi da je inkriminirano razdoblje od „28. lipnja 2010. do 28. prosinca 2010.“, iako se u pojedinačno opisanim kaznenim djelima pod alinejama a), b) i c) preciziraju razdoblja koja se odnose na 24. kolovoza 2010., 29. rujna 2010. i 20. listopada 2010. Pri tome nije jasno na temelju čega ovaj optuženik zaključuje da se optuženicima inkriminira razdoblje do 28. prosinca 2010. s obzirom da je iz preambule činjeničnog opisa izreke pobijane presude više nego jasno da se optuženicima inkriminira razdoblje do „21. listopada 2010.“ (stranica 2., zadnji odlomak obrazloženja), a u obrazloženju je navedeno iz kojih razloga je sud prvog stupnja, po službenoj dužnosti, intervenirao u činjenični opis izmijenivši inkriminirano vremensko razdoblje (stranica 52., zadnji odlomak obrazloženja). Nadalje, obrazlažući ovaj žalbeni razlog, optuženi E. P. tvrdi da se proturječje u izreci prvostupanjske presude ogleda i u tome što je alinejom c) utvrđeno da je 20. listopada 2010. prenio 163,50 kg prstaca, dok se, s druge strane, u preambuli te iste presude tvrdi da su osobe koje se poimence navode, među kojima je i on, sudjelovale u prenošenju školjkaša morskim putem „na koji način su prenijeli ... najmanje 560,50 kg školjkaša vrste prstac ...“. Međutim, suprotno navodima ovog žalitelja, ne postoji proturječje na koje u ovom dijelu žalbe isti ukazuje. Naime, u preambuli se na jedan skupni način navode ne samo sve osobe koje su zajedno s optuženicima sudjelovale u inkriminiranim radnjama, u vremenskom razdoblju od 28. lipnja 2010. do 21. listopada 2010., pri čemu su obuhvaćeni državljani Republike Hrvatske i Republike Slovenije, već se i u ukupnoj količini navode školjkaši koji su u tom razdoblju morskim putem preneseni iz Republike Hrvatske u Republiku Sloveniju, dok se u alinejama a), b) i c) činjeničnog dijela izreke opisuju pojedinačno obavljene inkriminirane radnje za točno određene dane i sukladno tome preciziraju se osobe, ali i količine i vrste školjkaša, s time da količine koje se navode u pojedinim alinejama u svome zbiru u potpunosti odgovaraju količinama koje se navode u preambuli. Stoga, po ocjeni ovog suda, u tom djelu izreke ne postoji proturječje na koje ukazuje ovaj žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe.

 

15.3. Isto tako, nasuprot tvrdnjama optuženog E. P., nije počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. Obrazlažući navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ovaj žalitelj smatra da se pobijana presuda temelji na dokazu koji je pribavljen kršenjem prava na prevođenje, a što je izričito propisano člankom 8. stavkom 9. ZKP/08.-17., jer razgovor između ovog optuženika i NN osobe označene kao „N.“ od 21. listopada 2010. (20:08:16 sati), koji je vođen na talijanskom jeziku, kada je sačinjavan transkript, nije preveden po ovlaštenom sudskom tumaču za talijanski jezik, već po policijskim službenicima, a koji nisu ovlašteni sudski tumači. Naime, iz stanja predmeta proizlazi kako su tijekom prethodnog postupka, temeljem naloga suca istrage, policijski službenici Policijske uprave istarske, Sektora kriminalističke policije Pula provodili posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točaka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08. i 76/09. - dalje: ZKP/08.-09.) u odnosu na sve optuženike, pa je kao rezultat posebnih dokaznih radnji nastala i predmetna snimka razgovora. Kako u tom trenutku kada je nastala snimka ovog razgovora kazneni postupak, u smislu članka 17. ZKP/08.-09., još uvijek nije započeo to nije bilo zapreke da se transkript razgovora sačini i od strane tijela koje je provodilo posebnu dokaznu radnju jer se u toj fazi prethodnog postupka primjenjuje članak 8. ZKP/08-09., koji u stavku 2. navedenog članka propisuje obvezu prevođenja putem tumača tek u situaciji kada je kazneni postupak započeo, a to ovdje nije bio slučaj. Stoga, protivno tvrdnjama ovog žalitelja u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitom dokazu, u smislu tada važećeg članka 10. ZKP/08.-09., i na tom transkriptu odnosno navedenom dokazu može se temeljiti sudska odluka.

 

15.4. Također nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi zbog čega je odbijen njegov prijedlog da se u svojstvu svjedoka ispitaju slovenski državljani (M. P., M. B., B. K. i D. M.) te da se pribave presude slovenskih sudova u odnosu na ove osobe. Smatra da je prvostupanjski sud samo paušalno naveo kako su ti dokazi nevažni i odugovlačeći pri čemu nije dao detaljnije razloge za takvu odluku, zbog čega se ista, po njegovom mišljenju, u tom dijelu ne može ispitati. Protivno navedenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne, precizne i dostatne razloge zbog čega smatra da ove dokaze obrane ne treba prihvatiti i provoditi tijekom dokaznog postupka (stranica 11., 2. i 3. odlomak odozgo obrazloženja) pa se stoga i u tom djelu pobijana presuda dade ispitati, ali druga je stvar što se ovaj žalitelj s takvim zaključcima suda ne slaže i što i nadalje smatra da je ove dokaze trebalo provesti, što onda također predstavlja drugu, a ne ovu žalbenu osnovu.

 

15.5. I na koncu nije u pravu optuženi E. P. kada ističe da je počinjena i povreda prava na pravičan postupak odnosno postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-17. Obrazlažući navedenu povredu ovaj žalitelj ističe kako je ista počinjena, između ostalog, i zbog toga što nije dobio zapisnik o objavi presude iako ga je zahtijevao. Međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda, to što optuženiku nije uručen navedeni zapisnik o objavi presude ne predstavlja ovu postupovnu povredu. Naime, u odnosu na objavu presude primjenjivale su se odredbe tada važećeg ZKP/08.-17. gdje je odredbom članka 456. tog zakona propisano kada, na koji način i u čijoj nazočnosti će se izrečena presuda objaviti, dok je člankom 457. tog istog zakona propisano postupanje predsjednika vijeća nakon objave presude. Niti jednom od ovih odredbi nije propisano da je prvostupanjski sud dužan optuženiku uručiti zapisnik o objavi presude, iako je takvo postupanje u praksi uobičajeno, pa ta okolnost, sama po sebi, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne predstavlja povredu prava optuženika na pravičan postupak.

 

15.6. Argumentirajući nadalje povredu prava na pravičan postupak optuženik navodi kako je prvostupanjski sud izmijenio izreku presude koju je javno objavio na način da je promijenio vrijeme koje se odnosilo na inkriminirano razdoblje u preambuli jer je u objavljenoj presudi bilo naznačeno razdoblje od „28. lipnja do 28. prosinca 2010.“, dok je u izrađenoj i otpremljenoj presudi bilo navedeno razdoblje od „28. lipnja do 21. listopada 2010.“. Međutim, niti u ovom dijelu žalitelj nije u pravu. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je pobijana presuda objavljena 13. lipnja 2019. u nazočnosti branitelja optuženog T. B. i zamjenika branitelja optuženog E. P., a u preambuli izreke objavljene presude koja predstavlja izvornik presude naznačeno je razdoblje od „28. lipnja 2010. do 21. listopada 2010.“ (list 1158 – 1160 spisa predmeta). Identično razdoblje inkriminiranog događaja naznačeno je i u zapisniku o vijećanju i glasovanju od 13. lipnja 2019. (list 1162 spisa predmeta). Isto tako u pisanoj presudi koja je nakon toga izrađena i otpremljena strankama, navedeno je identično vremensko razdoblje u preambuli izreke te presude odnosno razdoblje od „28. lipnja 2010. do 21. listopada 2010.“, što znači da je u sve tri presude u preambuli izreke naznačeno potpuno istovjetno vremensko razdoblje inkriminiranog događaja te da je pisana i otpremljena presuda u potpunosti odgovarala presudi koja je bila izrečena, sukladno članku 459. stavku 1. ZKP/08.-17. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne postoje razlike na koje u ovom dijelu izjavljene žalbe isti ukazuje.

 

15.7. Na kraju, žaleći se zbog povrede prava na pravičan postupak, optuženi E. P. smatra da je navedena postupovna povreda počinjena i iz razloga što je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka odbio ispitati u svojstvu svjedoka slovenske državljane koji se navode u preambuli izreke pobijane presude. Međutim, u odnosu na ovakve iste navode već je odgovoreno u točki 15. ovog obrazloženja (žalba optuženog M. J.) pa se stoga ovaj žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na argumentaciju koja je tamo izložena.

 

15.8. Slijedom svega iznesenog nisu počinjene postupovne povrede na koje izjavljenim žalbama ukazuju optuženici, a ispitujući pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

16. Nisu osnovane žalbe optuženog T. B., optuženog Z. M. i optuženog E. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16.1. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja ovi optuženici tvrde da nije na nedvojbeni način dokazano da su počinili inkriminirana kaznena djela s obzirom da nisu ni od koga viđeni u izlovu školjkaša, nisu zatečeni u njihovom nezakonitom izlovu i njihovoj predaji stranim kupcima, a kako od njih nije ništa oduzeto smatraju da su osuđeni bez valjanih dokaza odnosno samo na temelju indicija. Također smatraju da nije van svake realne sumnje utvrđeno da je od slovenskih državljana oduzeto upravo ono što su oni neposredno prije toga primili od optuženika, budući je moguće da se radi o nečemu što je zaprimljeno i ranije, a ne toga dana, pa se prstaci pronađeni u njihovim automobilima, po mišljenju ovih žalitelja, ne mogu dovoditi u direktnu vezu s njima.

 

16.2. Međutim, iznesenim žalbenim navodima, kojima optuženici očito daju svoju negativnu ocjenu u pogledu vjerodostojnosti pribavljenih dokaza, osobito rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, a koje se odnose na izlovljavanje različitih vrsta školjkaša radi prebacivanja preko granične crte u Republiku Sloveniju, u svrhu njihove daljnje ilegalne prodaje.

 

16.3. Naime, u pobijanoj presudi prvostupanjski sud je u odnosu na ove okolnosti dao vrlo opširne, dostatne i valjane razloge zbog čega smatra da rezultate posebnih dokaznih radnji treba prihvatiti kao vjerodostojne i uvjerljive te iz kojih razloga upravo na tim rezultatima, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, prvenstveno zapisnicima i potvrdama o zaplijeni predmeta koji su sačinjeni po Policijskoj upravi K. (dalje: PU K.) i iskazima policijskih službenika, koji su sudjelovali u provođenju posebne dokazne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta zasniva određene pravno relevantne zaključke.

 

16.4. Nije sporno da su se tijekom provođenja izvida kaznenih djela u ovom kaznenom predmetu provodile posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-09. (nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu) i članka 332. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-09. (tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta) te da su u tome sudjelovali policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Slovenije. Upravo zbog navedenog je sud prvog stupnja veliki dio analize dokaznog postupka u pobijanoj presudi posvetio ocjeni koja se odnosi na činjenice koje su proistekle iz rezultata posebnih dokaznih radnji te je iste dovodio u vezu i s drugim materijalnim dokazima, kao što su zapisnici i potvrde o zaplijeni predmeta PU K. i zapisnici Veterinarske uprave Republike Slovenije o izvršenim inspekcijskim pregledima školjki, nakon čega je dao ocjenu njihove vjerodostojnosti i uvjerljivosti (stranica 20., 5. odlomak odozgo do stranice 31., 1. odlomak odozdo obrazloženja, stranica 38., 4. odlomak odozgo do stranice 41., 5. odlomak odozgo obrazloženja i stranica 43., 4. odlomak odozgo do stranice 49., 5. odlomak odozgo obrazloženja). Kad se navedeni materijalni dokazi dovedu u vezu i s personalnim dokazima, odnosno iskazima policijskih službenika Ž. P., V. J. i S. T., a koji su neposredno sudjelovali u provođenju posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 4. ZKP/08.-09. i koji su iskazivali o svojim neposrednim saznanjima i opažanjima, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da svi ovi dokazi u svojoj ukupnosti, životno i logično, upućuju na optuženike kao počinitelje inkriminiranih kaznenih djela. To što optuženici nisu neposredno zatečeni u izlovljavanju školjki, što niti jednom prilikom nisu zatečeni sa školjkama i što iste od njih nisu nikada oduzete, a niti su isti neposredno zatečeni u njihovoj predaji stranim kupcima, nije od takvog značaja i važnosti da bi se, samo na temelju toga i u kontekstu naprijed navedenih dokaza, moglo zaključivati kako isti nisu sudjelovali u inkriminiranim radnjama. Naime, životno je i logično da policijski službenici koji sudjeluju u provođenju posebne dokazne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta nisu ovlašteni direktno postupati prema počiniteljima protupravnih radnji jer bi na taj način direktno ugrozili daljnje provođenje navedene radnje i istovremeno bi kompromitirali izvide koji se onda ne bi mogli provesti na drugi način i doveli bi u pitanje prikupljanje dokaza za eventualni kazneni postupak, a o čemu je jasno iskazivao i policijski službenik S. T.. To tim više što se u ovom konkretnom slučaju radilo o koordiniranoj i međusobno usklađenoj policijskoj akciji u kojoj su sudjelovali policijski službenici dviju susjednih zemalja u okviru svojih nadležnosti. Stoga u takvoj situaciji, kada su policijski službenici Policijske postaje U. (dalje: PP U.), koristeći dalekozore i kamere s uvećanjem, pratili plovila na kojima su se nalazili pojedini optuženici do granične crte s Republikom Slovenijom, nakon čega su nadzor i praćenje plovila i osoba koje su se na njima nalazile preuzeli policijski službenici PU K. te su potom tog istog dana, u jednom relativno kratkom vremenskom kontinuitetu, od različitih osoba slovenskog državljanstva oduzete različite vrste školjki (prstaci, jakobove kapice i prnjavice), sud prvog stupnja je pravilno i osnovano zaključio kako su upravo navedene školjke, koje su kasnije tog istog dana i oduzete, prethodno prebačene preko granične crte u Republiku Sloveniju morskim putem, a u cilju njihove daljnje ilegalne prodaje, sve u svrhu pribavljanja materijalne koristi. Upravo zbog navedenog, i po ocjeni drugostupanjskog suda, potpuno je neosnovana tvrdnja optuženog E. P. da je on samo izlovljavao različite vrste školjki, ali da nema niti jednog dokaza da ih je on, zajedno s ostalim optuženicima, prenosio u Republiku Sloveniju budući da naprijed navedeni materijalni i personalni dokazi, kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti, u cijelosti ukazuju na sasvim drugačiji zaključak, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

16.5. Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi Z. M. i optuženi E. P. smatraju kako je prvostupanjski sud trebao ispitati u svojstvu svjedoka slovenske državljane M. B., B. K., M. P. i D. M., s obzirom da se oni navode u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, a kako bi se utvrdilo u kakvim su oni odnosima bili s optuženicima te jesu li prstaci koji su pronađeni i oduzeti u Republici Sloveniji imali kakve veze s ovim optuženicima.

 

16.6. Međutim, suprotno tvrdnjama ovih žalitelja, i po ocjeni drugostupanjskog suda, nisu u pravu ovi optuženici kada smatraju da je činjenično stanje nepotpuno, a uslijed toga i pogrešno utvrđeno.

 

16.7. Naime, iz spisa predmeta, a osobito rezultata posebnih dokaznih radnji, proizlazi kako se optuženi M. J., radi prebacivanja preko granične crte većih količina različitih vrsta školjki, povezao sa slovenskim državljaninom M. B., a koji je radi ilegalnog preuzimanja tih školjki na području Republike Slovenije angažirao slovenske državljane M. P., B. K. i D. M.. Kada se ima u vidu nedvojbeno utvrđeno činjenično stanje, a kako je to već ranije obrazloženo u točki 16.4. ove odluke, te kada se ima u vidu da su u koordiniranoj i sinkroniziranoj akciji policijskih službenika dviju susjednih zemalja upravo od M. P., B. K. i D. M. oduzete školjke koje se, bez bilo kakve dvojbe, dovode u direktnu vezu s ovim optuženicima, a što je prethodno također obrazloženo, tada je, i po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je i u tom dijelu činjenično stanje u potpunosti, a samim time i pravilno utvrđeno te da zbog navedenog doista nema potrebe na predložene okolnosti ispitivati i navedene svjedoke.

 

16.8. Slijedom svega naprijed navedenog činjenično stanje, nasuprot žalbenim navodima optuženika, pravilno je i u potpunosti utvrđeno pa je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

17. Nije u pravu optuženi Z. M. kada smatra da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, navodeći kako u konkretnom slučaju nije nedvojbeno utvrđeno da bi on bio pripadnik grupe. Obrazlažući navedeni žalbeni razlog ovaj žalitelj ističe kako iz pobijane presude proizlazi da je optuženi M. J. organizator grupe, a da su optuženi T. B. i on pripadnici grupe. Međutim, da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 333. stavka 3. KZ/97. mora biti organizirano troje ili više osoba, a to, po njegovom mišljenju, nije ostvareno s obzirom na to da se kao članovi grupe spominju samo on i optuženi T. B..

 

17.1. Naime, iz činjeničnog dijela izreke pobijane presude proizlazi „da se optuženi M. J., radi prebacivanja preko granične crte većih količina školjkaša u cilju njihove daljnje ilegalne prodaje, povezao u zajedničko djelovanje s M. B., organizatorom sa područja Republike Slovenije... te da je organizirao protuzakoniti izlov školjkaša vrste prstac u dogovoru sa optuženim T. B., optuženim Z. M. i optuženim E. P. za što su... angažirani D. J., M. R., R. C., V. B. i drugi, kao i optuženi Z. M. i optuženi E. P....“, dok iz pravne oznake izreke prvostupanjske presude proizlazi kako je optuženi M. J. na taj način organizirao grupu ili na drugi način povezao u zajedničko djelovanje tri ili više osoba radi prenošenja preko carinske crte, izbjegavajući mjere carinskog nadzora, robu čiji su proizvodnja i promet ograničeni i zabranjeni (članak 298. stavak 2. uz primjenu članka 61. KZ/97.). S druge strane postupanje optuženog T. B. i optuženog Z. M., uz kazneno djelo pravno označeno kao djelo iz članka 298. stavka 1. KZ/97., pravno je označeno i kao kazneno djelo iz članka 333. stavka 3. KZ/97. odnosno da bi bili pripadnici grupe koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći tri godine zatvora ili teža kazna. Dakle, iz navedenog činjeničnog opisa izreke pobijane presude proizlazi kako su grupu nedvojbeno sačinjavali optuženici M. J., T. B. i Z. M., s time da je optuženi M. J., osim što je u okviru zajedničkog plana i postupanja te podjele uloga bio član grupe, istovremeno bio i njezin organizator, a za koje djelovanje je povezao i više drugih osoba, čime su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 89. stavka (22) KZ/97., a gdje je propisano da grupu ljudi čine najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenog djela, a to je ovdje upravo i bio slučaj.

 

17.2. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud, nasuprot drugačijim tvrdnjama optuženog Z. M., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno osnovano njegove inkriminirane radnje, između ostalog, pravno označio i kao kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97.

 

17.3. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog optuženika, nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju izjavljenom žalbom ukazuje ovaj žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu ovog i ostalih optuženika, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

18. Također nisu u pravu optuženi T. B. i optuženi Z. M. kada se žale zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Obrazlažući navedeni žalbeni razlog optuženi T. B. ističe kako je zaključak suda prvog stupnja da su svi prstaci prodani po istoj cijeni proizvoljan, a odluka da se od njega kao optuženika oduzme jedna trećina od ukupno ostvarene imovinske koristi je i nezakonita. S druge strane optuženi Z. M. tvrdi kako nije utvrđeno da je počinio inkriminirano kazneno djelo, da nije pribavio nikakvu imovinsku korist pa je stoga odluka o oduzimanju imovinske koristi od njega nezakonita.

 

18.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovih žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilnost odluke prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi od ovih optuženika nije s uspjehom dovedena u sumnju izloženim žalbenim navodima. Obrazlažući iznos imovinske koristi koji je oduzet od optuženih M. J., T. B. i Z. M. sud prvog stupnja dao je jasne, detaljne i uvjerljive razloge, kako u pogledu ukupne količine prstaca koje su optuženici prokrijumčarili u Republiku Sloveniju, tako i u pogledu pojedinačne, ali i ukupne cijene za količinu od 560,50 kg navedenih školjki (stranica 49., 4. i 5. odlomak odozgo obrazloženja). Isto tako prvostupanjski sud je dao jasne i logične razloge zbog čega je naložio ovim optuženicima da pribavljenu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 19.057,00 eura, u protuvrijednosti u kunama, plate u jednakim dijelovima. S obzirom da ovaj drugostupanjski sud iznesene razloge suda prvog stupnja u tom dijelu prihvaća u cijelosti, to se i žalitelji, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuju na iste (stranica 52., 1., 2. i 3. odlomak odozgo). Stoga je, slijedom navedenog, pravilno i osnovano prvostupanjski sud, primjenom odredbe članka 82. stavka 1. KZ/97., od ovih optuženika oduzeo imovinsku korist, na način kako je to precizirano u izreci pobijane presude, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, pa su stoga žalbe optuženih T. B. i Z. M. i u tom dijelu neosnovane.

 

19. Zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike žali se USKOK s tvrdnjom da izrečene kazne zatvora optuženima M. J. i E. P. te utvrđene, a potom izrečene jedinstvene kazne zatvora optuženima T. B. i E. P. nisu primjerene stupnju njihove krivnje i težini počinjenih kaznenih djela pa se navedenim kaznama neće ostvariti svrhe kažnjavanja propisane člankom 50. KZ/97. Smatra da je prvostupanjski sud sve optuženike preblago kaznio, pri čemu je na strani optuženih M. J. i E. P. precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok nije dao odgovarajući značaj krivnji svih optuženika, načinu na koji su kaznena djela počinjena, njihovoj iskazanoj upornosti pri počinjenju istih, pobudama zbog kojih su djela počinjena te jačini ugrožavanja zaštićenog dobra. Posebno ističe kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao posebno otegotne okolnosti činjenicu da su optuženi M. J. i T. B. za protuzakoniti izlov školjkaša angažirali i neke druge osobe, da su izlovljene iznimno velike količine školjkaša vrste prstac, organizama od izuzetne prirodne i materijalne vrijednosti, da su bili motivirani isključivo materijalnom dobiti, da je uslijed počinjenih kaznenih djela došlo do devastacije i ekološkog oštećenja morskog podmorja i kamenite obale te da niti jednom gestom nisu pokazali želju za sanacijom štete pričinjene Republici Hrvatskoj pa stoga smatra da svim optuženicima treba izreći strože kazne zatvora.

 

19.1. S druge strane, optuženici M. J., T. B., Z. M. i E. P. ističu kako su izrečene kazne zatvora prestroge, prvenstveno imajući u vidu protek vremena od počinjenih kaznenih djela. Pri tome optuženici M. J. i E. P. istovremeno navode i činjenicu da je u međuvremenu, u odnosu na prethodne osude, nastupila rehabilitacija, dok optuženi T. B. smatra kako je i činjenica njegove dosadašnje neosuđivanosti razlog za izricanje blaže kazne. Stoga predlažu da im se izreknu blaže kazne od onih koje su im izrečene prvostupanjskom presudom, pri čemu optuženi Z. M. smatra da se u odnosu na njega svrha kažnjavanja može postići i izricanjem uvjetne osude odnosno zamjenom kazne zatvora s radom za opće dobro.

 

19.2. Razmatrajući iznesene žalbene navode te odluku prvostupanjskog suda o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i vrednovao sve one okolnosti iz članka 50. KZ/97., a koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

19.3. Tako je sud prvog stupnja s pravom svim optuženicima cijenio kao olakotnu činjenicu njihovu dosadašnju neosuđivanost, da je optuženi M. J. otac jednog malodobnog djeteta te da je optuženi E. P. narušenog zdravlja zbog posljedica koje su proistekle iz prometne nezgode, dok je kao otegotne okolnosti svim optuženicima potpuno ispravno cijenio činjenicu da su djela počinjena u jednom duljem vremenskom periodu, što ukazuje na njihovu upornost i kriminalnu volju, pobude iz kojih su kaznena djela počinjena (materijalna korist) te da se radi o kaznenim djelima uslijed kojih je došlo do devastacije podmorja i kamenite obale uslijed izlova prstaca.

 

19.4. S obzirom na navedeno, a osobito imajući u vidu okolnost da se radi o neosuđivanim osobama te cijeneći istovremeno i protek vremena od počinjenih kaznenih djela (gotovo dvanaest godina), u kojem optuženici, prema podacima u spisu predmeta, nisu ponovno dolazili u sukob sa zakonom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da će se kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca u odnosu na optuženog M. J., kaznom zatora u trajanju od sedam mjeseci u odnosu na optuženog E. P. te utvrđenim kaznama za tvora u trajanju od po sedam i od po pet mjeseci, a potom i izrečenim jedinstvenim kaznama od po deset mjeseci za optuženog T. B. i optuženog Z. M. prvenstveno utjecati i preventivno djelovati na ove optuženike da ubuduće više ne čine ovakva, ali i druga kaznena djela.

 

19.5. Ovako izrečene kazne i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti samih počinitelja, stupnju njihove krivnje i svim okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena te pogodnima da u potpunosti ostvare svrhu kažnjavanja propisanu člankom 50. KZ/97., odnosno da se njima izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe prvenstveno na počinitelje, ali i na sve druge članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

19.6. Iz naprijed navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

20. Slijedom svega naprijed navedenog, trebalo je, djelomičnim prihvaćenjem žalbi svih optuženika te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog M. J., optuženog Z. M. i optuženog E. P., a u povodu tih žalbi po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog T. B., temeljem članka 483. stavka 1. ZKP/08.-22., presuditi kako je to precizirano pod točkom I. i II. izreke ove odluke, dok je u preostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu, temeljem članka 482. ZKP/08.-22., trebalo žalbu USKOK-a u cijelosti te u ostalom dijelu žalbe svih optuženika odbiti kao neosnovane i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 28. rujna 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.