Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1582/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijaliste Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. Ž. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica S. M. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu R. & P. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, radi troškova prijevoza na posao, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-574/21-8 od 17. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-574/21-8 od 17. prosinca 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-040-01/20-02/04, urbroj: 514-04-01-01/1-20-02 od 25. studenog 2020. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II.), dok je rješenjem suda odbijen tužitelj s prijedlogom za odgodnim učinkom tužbe.
2. Osporenim rješenjem tuženika poništene su točke I. i III. izreke rješenja Ureda predsjednika Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: 23 Su-213/20 od 25. rujna 2020.
3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem točkom I. izreke djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu materijalnih prava i to troškova prijevoza. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu materijalnih troškova i to regresa za korištenje godišnjeg odmora i nagrade za božićne blagdane. Točkom III. izreke određeno da će se naknada materijalnih troškova prijevoza iz točke I. isplatiti na tekući račun tužitelja iz sredstava državnog proračuna.
4. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). U bitnome navodi da je već u tužbi istaknuo da je rješenjem ministra pravosuđa bio privremeno raspoređen u ministarstvu na radno mjesto gdje je obavljao poslove državnog službenika za koje vrijeme mu je sudačka dužnost mirovala. Za svoj rad u Ministarstvu pravosuđa i uprave, tužitelj bi, u slučaju da mu je plaća povoljnija, sukladno odredbi članka 83. Zakona o sudovima, imao pravo ostvariti i plaću radnog mjesta državnog službenika na koji je raspoređen rješenjem ministra pravosuđa. Ističe kako tuženik nije obrazložio, kakav je odnos rada u državnom tijelu, vezano uz raspored i djelokrug poslova koji je tužitelj obavljao za vrijeme mirovanja sudačke dužnosti, kao i prava na povoljniju plaću državnog službenika koju, sukladno zakonu, ima pravo ostvariti. Pravo na plaću državnih službenika, uz ostala materijalna prava državnih službenika (koju je, u slučaju da je tužitelju povoljnija, tužitelj sukladno zakonu imao pravo ostvariti) regulirano je Zakonom o državnim službenicima, kao i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike. Tužitelj navodi da je, polazeći upravo od djelokruga poslova koje je u državnom tijelu obavljao (poslova državnog službenika), kao i mogućnosti ostvarivanja povoljnije plaće radnog mjesta državnog službenika, Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, donijela Tumačenje broj: 53/35 dana 12. svibnja 2020. u kojem se navodi da, za vrijeme u kojem sudačka dužnost miruje radi rasporeda na radno mjesto državnog službenika, osoba ostvaruje prava iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Navodi da je upravo prema navedenom tumačenju i postavio zahtjev za naknadu materijalnih troškova koji su mu prvostupanjskim rješenjem i priznati. Stoga smatra da je stavom tuženika povrijeđeno, uz odredbe materijalnog prava, i načelo zaštite legitimnih očekivanja, sve iz razloga jer sukladno odredbi članka 101. Kolektivnog ugovora, navedeno Tumačenja ima pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora i dostavlja se podnositelju upita i svim potpisnicima ugovora, koji su se dužni pridržavati danog Tumačenja. Navodi da je upravo tužbom osporavao ovlast tuženika da na ovakav način derogira izričita Tumačenja Zajedničke komisije te je ujedno isticao da je rješenje tuženika, u procesnom smislu nezakonito, s obzirom da je člankom 71. stavkom 3. Zakona o sudovima propisano da ministar pravosuđa u obavljanju poslova pravosudne uprave može ukinuti, poništiti ili oglasiti ništavim svaki nepravilni i nezakoniti akt donesen u obavljanju poslova sudske uprave, dok je osporeno rješenje tuženika donijelo državno tijelo, a ne ministar pravosuđa što je izričito propisano u navedenoj zakonskoj odredbi. Ujedno smatra da je osporeno rješenje doneseno i protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku koje propisuje da se rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugog javnopravnog tijela te ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena. Navodi da je sve prigovore isticao i u tužbi, dok prvostupanjski sud primjedbe tužitelja nije istaknuo, niti ih je obrazložio. Navodi da se na raspravi pozvao i na stajalište presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kopecky protiv Slovačke koju presudu prvostupanjski sud nije argumentirao, čime nije postupio u skladu s odredbom članka 141.c. Ustava Republike Hrvatske. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi presudu Upravnog suda u Zagrebu i rješenje tuženika te da mu se naknade troškovi žalbenog postupka.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome ističe kako je tužitelj za cijelo vrijeme privremenog rasporeda u Ministarstvo pravosuđa i uprave primao plaću suca kao povoljniju plaću te je upravo to pravo na povoljniju plaću kao sudac ostvario temeljem članka 88. Zakona o sudovima, a kako je utvrđeno u rješenjima o privremenom rasporedu. Smatra da je u potpunosti nejasno inzistiranje tužitelja na odredbama Zakona o državnim službenicima, kojim se državnim službenicima jamči pravo na povoljniju plaću kada je svoje pravo konzumirao kao sudac sukladno odredbi članka 88. Zakona o sudovima, dakle zakonom kojim su regulirana prava i dužnosti sudaca. Vezano uz pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava Kopecky protiv Slovačke za koju tužitelj navodi da je prvostupanjski sud nije spomenuo, ističe kako to nije učinio ni tužitelj. Ujedno tuženik smatra kako je pozivanje na navedenu presudu neodgovarajuće jer kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-1373/09 od 7. srpnja 2009. istaknuo vezano uz navedenu presudu: …“legitimno očekivanje" prema tome temeljilo se na razumnom opravdanom povjerenju u pravni akt koji je imao valjanu pravnu snagu i odnosio se na vlasnička prava. Navodi da je u osporenom rješenju detaljno obrazložio da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, kao i Tumačenje Zajedničke komisije nisu valjana pravna osnova za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza. Stoga je osporenim rješenjem utvrdio kako je točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza očito povrijeđen materijalni propis odnosno odredba članka 8. stavka 1. točka 3. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, kojom su regulirane pretpostavke za priznavanje prava sucu na naknadu troškova prijevoza (različito mjesto rada od mjesta prebivališta odnosno boravišta), a temeljem kojih zakonskih pretpostavki tužitelju nije pripadalo spomenuto pravo. Predlaže da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Odredbom članka 71. stavka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", 28/13., 33/15., 82/15., 67/18. i 126/19. – dalje: ZS), propisano je da ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa obavlja poslove pravosudne uprave, a prema stavku 3. istog članka Zakona, ministar nadležan za poslove pravosuđa u obavljanju poslova pravosudne uprave može ukinuti, poništiti ili oglasiti ništavim svaki nepravilan ili nezakonit akt donesen u obavljanju poslova sudske uprave. U uvodnom dijelu osporenog rješenja ispravno je naznačen naziv javnopravnog tijela koje je donijelo rješenje (ministarstvo), dok je ministar kao službena osoba potpisnik rješenja, kako je to i propisano odredbama članka 71. stavka 3. Zakona o sudovima, u vezi s odredbama članka 44. i 45. Zakona o sustavu državne uprave. Iz navedenog proizlazi da je ministar na temelju zakonom dane ovlasti donio osporeno rješenje pa tužitelj i u žalbi neosnovano navodi da je osporeno rješenje doneseno protivno zakonu. Nadalje, neosnovano se tužitelj poziva i na povredu odredbi Zakona o općem upravnom postupku jer se ovdje ne radi o postupanju javnopravnog tijela po izvanrednom pravnom lijeku kakvog ima u vidu odredba članka 129. Zakona o općem upravnom postupku.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj, kao sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, bio privremeno raspoređen na radu u tadašnje Ministarstvo pravosuđa, Upravu za europsku i međunarodnu suradnji, radi obavljanja stručnih poslova iz djelokruga Uprave, temeljem rješenja Ministra pravosuđa od 14. travnja 2014. koje poslove je obavljao u razdoblju od 1. travnja 2014. do 11. travnja 2018. Nadalje proizlazi, da je tužitelj podnio zahtjev prvostupanjskom tijelu za isplatu materijalnih prava, i to regres za korištenje godišnjeg odmora, troškove prijevoza na posao i s posla te nagrade za božićne blagdane. Zahtjev je temeljio na Tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj: 53/35 od 12. svibnja 2020. u kojem je navedeno da osoba za vrijeme u kojem joj sudačka dužnost miruje radi rasporeda na radno mjesto državnog službenika ostvaruje prava iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.
9. Odredbom članka 88. stavka 2. Zakona o sudovima propisano je da sudac uz svoj pristanak može biti raspoređen i na druge poslove u Ministarstvu pravosuđa, Pravosudnu akademiju i Državno sudbeno vijeće na vrijeme od četiri godine, za koje mu vrijeme sudačka dužnost miruje, a prema stavku 3. istog članka Zakona propisano je da u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka sudac ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija. U konkretnom slučaju tužitelj je zadržao plaću suca, budući da je za njega povoljnija.
10. Prava suca (plaća, dodatak na plaću, naknada troškova prijevoza na posao i s posla ako sudac ne prebiva u mjesto sjedišta suda itd.) propisani su odredbama članka 87. i 88. Zakona o sudovima, članka 61. Zakona o državnom sudbenom vijeću te odredbama članka 3. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika, dok su odredbom članka 8. tog Zakona navedeni materijalni troškovi na koje sudac ima pravo.
11. Slijedom naprijed navedenih odredbi, proizlazi osnovanim zaključak prvostupanjskog suda i tuženika, da je tužitelj za vrijeme privremenog rasporeda u Ministarstvo pravosuđa i dalje zadržao svoj status suca, sudačku plaću kao povoljniju, dok mirovanje sudačke dužnosti podrazumijeva samo neobavljanje poslova dužnosti suca. Niti jednim od naprijed navedenih Zakona, nije propisano da se na prava, obveze i odgovornost sudaca kao pravosudnih dužnosnika primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima, koje uređuju radnopravni odnos državnih službenika. Slijedom svega navedenog kako tužitelj nema radnopravni status državnog službenika kako je to definirano Zakonom o državnim službenicima, to mu ne pripadaju ni materijalna prava državnih službenika utvrđena Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike. Nadalje, što se tiče pozivanja tužitelja na Tumačenje broj 35/53 Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 12. svibnja 2020. kao osnove za priznavanje traženih materijalnih prava, osnovano tuženik i prvostupanjski sud navode kako Komisija, s obzirom na nadležnost propisanu odredbom članka 101. stavka 1. Kolektivnog ugovora, osim tumačenja odredaba Kolektivnog ugovora, nije nadležna tumačiti propise kojima je reguliran status sudaca kao pravosudnih dužnosnika.
12. Ujedno se ističe da bi tužitelj kao sudac imao pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao kako je to i propisano člankom 8. stavka 1. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika te člankom 87. stavkom 1. alinejom 8. Zakona, ali u situaciji ako mu je mjesto rada različito od mjesta prebivališta odnosno boravišta, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.
13. Slijedom svega navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je tuženik osporenim rješenjem povrijedio njegova legitimna očekivanja, budući da očekivanja tužitelja nisu utemeljena na odgovarajućoj pravnoj normi koja se može primijeniti na njega. Stoga, ovaj Sud smatra, da način na koji su prvostupanjski sud i tuženik odlučivali o zahtjevu tužitelja nije arbitraran jer ne postoji pravna osnova (utemeljena na relevantnom propisu) po kojoj bi prvostupanjski sud i tuženik mogli doći do drukčijeg zaključka o tome da je tužitelj ispunio uvjete za priznavanje materijalnih troškova na način kako je to naveo u svom zahtjevu. Ujedno, pozivanje tužitelja na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kopecky protiv Slovačke, nije odgovarajuće u ovom predmetu, jer se prema navedenoj odluci legitimno očekivanje temeljilo na razumno opravdanom povjerenju u pravni akt koji je imao valjanu pravnu osnovu. S obzirom da Zakon o državnim službenicima, Kolektivni ugovor i Tumačenje Zajedničke komisije nisu valjana pravna osnova za priznavanje prava na troškove prijevoza, to je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika.
14. Slijedom svega navedenog navodi žalbe nisu osnovani zbog čega je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 28. rujna 2022.
Predsjednik vijeća
Boris Marković