1

Poslovni broj: 2 Us I-530/2022-13

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 Us I-530/2022-13

 

 

 

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz Ž., OIB: …, koga zastupa opunomoćenik D. Š., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Z., OIB: …, koga zastupa službena osoba I. O. S., uz sudjelovanje zainteresirane osobe T. M. G. d.o.o. Z., OIB: …, koju zastupa opunomoćenica V. A., odvjetnica iz Z., radi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, 27. rujna 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I               Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-041-02/21-12/12, URBROJ: 567-02/11-21-01 od 16. prosinca 2021. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

II               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III              Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn (tri tisuće sto dvadeset pet kuna) / 414,76 EUR (četiri stotine i četrnaest eura i sedamdeset šest centi)[1] i to sve u roku od 60 dana, računajući od pravomoćnosti odluke o troškovima spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-041-02/21-12/12, URBROJ: 567-02/11-21-01 od 16. prosinca 2021. odbio zahtjev tužitelja za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka kao neosnovan.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako tužbu podnosi jer smatra da su mu povrijeđeni prava i pravni interesi. Prvenstveno ističe kako tuženik u pobijanom rješenju nije jasno obrazložio razloge odbijanja tražene zaštite prava s osnova „prava na zaborav“ i da nije u mogućnosti otkriti razloge kojima se tuženik vodio u donošenju rješenja. Pojašnjava kako ne traži zaštitu od sadržaja objavljenih informacija, nego traži da se objavljene informacije koje sadržavaju njegove osobne podatke konačno smjeste u arhivu na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima i Pravilnikom o upravljanju dokumentarnim gradivom izvan arhiva, odnosno Općeg popisa gradiva s rokovima čuvanja, uz primjenu odredbi Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ  (nastavno: Opća uredba o zaštiti podataka). Smatra da dostupnost spornih tekstova na internetskoj stranici …. bez ikakvog vremenskog ograničenja (roka) trajanja predstavlja trajnu bazu osobnih podataka tužitelja, budući su tekstovi objavljeni 29. rujna 2020., 25. studenog 2020. i 7. prosinca 2020. dostupni i danas pa je izvjesno da će postojati trajno. Mišljenja je da takva „obrada podataka“ de facto predstavlja „osobni dosje“ tužitelja i da mora postojati trenutak kada bi se takve informacije, u smislu „prava na zaborav“, trebale preseliti u arhivu. Takvim postupanjem bi se postigao odgovarajući stupanj razmjernosti između prava autora teksta koji sadržava osobne podatke neke osobe i prava te osobe na zaborav. Prilikom utvrđivanja stupnja razmjernosti potrebno je uzeti u obzir točnost, adekvatnost i relevantnost podataka, imajući u vidu da se relevantnost podataka smanjuje kako vrijeme protječe, a pogotovo u okolnostima kada neka osoba prestaje biti javna osoba. Čovjek je socijalno biće i bitno mu je što drugi ljudi o njemu misle te mu treba omogućiti da se može dalje razvijati, naučiti iz prošlosti i ostaviti iza sebe neke „grijehe mladosti“, kako bi bio odgovoran član društva s mogućnošću da prošlost ostavi iza sebe. Pravo na zaborav treba razmatrati i kao oblik prava osobnosti (pravo na čast i ugled) u vidu prava čovjeka da bude viđen na način na koji on to želi, odnosno s pravom na vlastiti identitet kojim može slobodno raspolagati i imati negativan zahtjev prema svim drugim osobama da ga ne ometaju u izvršavanju toga prava. Ukazuje kako je tuženik trebao utvrditi rok za brisanje ili preispitivanje daljnjeg postojanja pohranjenih podataka te da se osobni podaci mogu čuvati samo u javnom interesu ili u svrhe znanstvenog ili povijesnog istraživanja, a što je propustio učiniti voditelj obrade podataka pa je isto bila zadaća tuženika. Predlaže da se na okolnosti tužbe te tvrdnji u svezi s primjenom Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, kao i drugih propisa i načinom arhiviranja te uporabom arhivskog gradiva provede vještačenje po dr. sc. D. K., iz Državnog arhiva u O., članom Hrvatskog arhivskog vijeća pri Ministarstvu kulture i medija. Slijedom navedenog predlaže sudu utvrđenje da su neograničenim pravom pristupa člancima objavljenim kod zainteresirane osobe povrijeđena prava i pravni interes (pravo osobnosti) tužitelja te traži poništavanje osporavane odluke tuženika i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je predmetni postupak proveden prema odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka te da i dalje ostaje kod svih navoda iz obrazloženja pobijane odluke, dok navode tužbe smatra neutemeljenima. Navodi i kako se u konkretnom slučaju treba voditi računa o relevantnim odredbama Zakona o medijima (Narodne novine, broj: 59/04., 84/11. i 81/13., nastavno: Zakon), a čije odredbe propisuju slobodu izražavanja i slobodu medija u cilju informiranja javnosti. Stajališta je kako se u okviru medijskog izvještavanja objavljuju i određeni osobni podaci te da su u ovom slučaju isti bili vezani uz medijsku priču, kako bi se javnost informirala o stvarima koje pobuđuju interes javnosti te se ne radi o zadiranju na irelevantan način u privatnost tužitelja. Ukazuje kako nije intervenirao u sadržaj članaka niti je njegova dužnost provjeravanja istinitosti informacija koje su objavljene u medijima, odnosno njihovu točnost, a da je tužitelj imao zakonske mogućnosti osporavanja sadržaja članaka sukladno odredbama Zakona. Ne osporava mogućnost tužitelja na pozivanje na pravo na zaborav kako to određuje članak 17. stavak 1.Opće uredbe o zaštiti podataka, ali ističe da tužitelj u tužbi ispušta iz vida stavak 3. toga članka, kao i članak 3. Zakona. Na kraju ukazuje i kako tužitelj u provedenom postupku nije dostavio nikakav dokaz o tome da bi postojao opravdan razlog u svezi toga da osobni podaci tužitelja više ne bi trebali biti na raspolaganju široj javnosti niti je isti opravdao svoj zahtjev za uklanjanje njegovih osobnih podataka, uzimajući u obzir prirodu informacija koje su pružene javnosti. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi kako iz sadržaja tužbe uopće ne proizlaze pretpostavke za vođenje upravnog spora. Pojašnjava kako je pravo na zaštitu osobnih podataka dio prava na zaštitu privatnosti, a pravo na zaštitu privatnosti dio je prava osobnosti te da je tuženik ovlašten odlučivati o pitanjima koja se odnose na zaštitu osobnih podataka, ali ne i drugih segmenata privatnosti, odnosno prava osobnosti. Ukazuje kako tužitelj u točki 1. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje kako je zainteresirana osoba objavljivanjem tri sporna priloga povrijedila prava i pravni interes (pravo osobnosti) tužitelja, a što predstavlja deklaratorni tužbeni zahtjev u parnicama protiv nakladnika radi naknade štete uzrokovane objavljenim informacijama, a što ne može biti predmet upravnog postupka koji se vodi pred tuženikom, odnosno predmet predmet upravnog spora. U skladu s navedenim ističe kako tuženik može naložiti nakladniku brisanje osobnih podataka iz objavljenog priloga, ali da nije ovlašten naložiti trajno uklanjanje cijelog priloga, odnosno informacije koje nisu osobni podaci oštećenika, već je i to eventualno moguće u parnici protiv nakladnika, pred nadležnim općinskim sudom. Stoga je mišljenja da ni točka 2. tužbenog zahtjeva ne može biti predmet upravnog postupka ni upravnog spora. Ističe i kako tužitelj ničim ne obrazlaže nedostatke u obrazloženju osporavane odluke te da se radi o paušalnim navodima. Naglašava kako tužitelj iznosi svoja stajališta o tome kako bi sadržaj elektroničkih medija, dostupni on line, nakon određenog roka trebali biti smješteni u arhivu i postati nedostupni javnosti, a da je zainteresirana osoba trebala odrediti rok u kojem će isti biti u arhivu, podredno da je isto trebao učiniti tuženik. Takvo stajalište tužitelja zainteresirana osoba smatra pogrešnim, kao što smatra da tužitelj pogrešno tumači institut prava na zaborav, jer se isti primjenjuje samo iznimno, ako postoji pretežniji osobni interes za brisanje nekog medijskog sadržaja od javnog interesa da prilog od javnog interesa ostane dostupan u javnom komuniciranju i da medijski sadržaji ostanu vjerni odraz određenih događanja u zemlji svijetu. Ponavlja kako tužitelj nije ispravkom ili odgovorom reagirao na sporne priloge niti je pokrenuo parnicu radi naknade štete, kao što isti ne osporava da su u prilozima objavljene istinite informacije, a koje su od nespornog javnog interesa. Smatra da tužitelj ne razlikuje pojam osobnih podataka od pojma prava osobnosti pa smatra da objavljene informacije o njemu koje škode njegovom ugledu predstavljaju povredu njegova prava na zaštitu osobnih podataka te očekuje pravnu u zaštitu u upravnom sporu, iako se ista ostvaruje u drugom sudskom postupku pred nadležnim sudom. Slijedom navedenog predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova za sastav odgovora na tužbu.
5. Podneskom od 27. lipnja 2022. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te ponavlja kako su sporni podaci dostupni bez ikakvog vremenskog ili drugog ograničenja te da internetski pretraživači ne sadržavaju baze podataka nego podatke pretražuju iz već objavljenih podataka. Ističe i da se baze podataka mogu nalaziti na pravno nedostupnim lokacijama odnosno na područjima država koje nemaju nikakvu pravnu regulativu o zaštiti osobnih podataka, u kojem slučaju bi tužitelju bilo nemoguće ostvariti zaštitu u vidu prava na zaborav. Kako je vlasnik baze podataka dostupan pravnom sustavu Europske unije, smatra da ne postoji niti jedan razlog da se istome naloži postupanje u skladu sa zakonom i zaštiti pravo tužitelja. Poziva se na odredbe Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (Narodne novine, broj: 143/12.) te ukazuje kako taj Zakon sadrži odredbe o brisanju kaznenih djela, a što predstavlja pravo na zaborav pa je mišljenja da to pravo treba omogućiti i osobama koje su počinile građanskopravni delikt. Navodi primjer da ako je netko prije puno godina plesao polugol i pijan na javnom mjestu te je snimljen i snimka se nalazi u nekoj bazi podataka na internetu i dostupna je internetskim pretraživanjima, da takvoj osobi treba dati mogućnost da prošlost ostavi iza sebe. Stoga ustraje na stajalištu da se kao oblik rehabilitacije za građanskpravne delikte treba omogućiti premještanje informacija u arhivu. Ponavlja kako je očigledno da će dostupnost spornih tekstova postojati trajno i stajališta je kako će isto predstavljati osobni dosje tužitelja, kao i da treba uzeti u obzir protek vremena u smislu interesa javnosti za takve vrste informacij te da je zadaća tuženika utvrditi rok za brisanje ili preispitivanje daljnjeg postojanja pohranjehih podataka.
6. Dana 20. rujna 2022. održana je javna rasprava u ovom upravnom sporu, a na koju raspravu su pristupili opunomoćenik tužitelja i službena osoba tuženika, dok nije pristupila uredno pozvana zainteresirana osoba, koja je svoj dolazak ispričala pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12.,152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS), održana u njenoj odsutnosti.
7. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi izjavio da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste, kao i kod predloženog dokaznog prijedloga te kod navoda iz podneska od 27. lipnja 2022. Dodao je kako u konkretnom slučaju ne može postojati opravdano pravo za egzistiranje spornih podataka na neograničeno vrijeme, a što je ovdje očigledno slučaj, budući smatra da bi takvi podaci morali imati svoj ograničeni tijek, odnosno trajanje. Uredio je tužbeni zahtjev na način što je predložio poništavanje osporavane odluke tuženika te vraćanje predmeta na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora s osnova sastava tužbe, podneska od 27. lipnja 2022. i zastupanja na raspravi.
8. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga, kao i kod navoda iz obrazloženja osporavane odluke. Smatra da je tuženik u dovoljnoj mjeri objasnio iz kojeg razloga je zahtjev tužitelja odbijen te se i pozvao na relevantne zakonske odredbe, posebno odredbu članka 17. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka.
9. Nadalje, na istoj raspravi sud nije usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja po vještaku dr. sc. D. K. iz Državnog arhiva u O. na okolnost primjene odredbi Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i drugih relevantnih podzakonskih propisa. Naime, sud je stajališta kako je tumačenje prava i primjena odredbi zakona u nadležnosti suda te vještačenje nije moguće provoditi na način da vještak tumači određene zakonske odredbe. Isto tako, zakonske odredbe čije tumačenje se po navedenom vještaku traži, nisu predmet ovog upravnog spora pa je i iz tog razloga navedni dokazni prijedlog nepotreban. Dakle, s obzirom da sud sam prema odredbi članka 33. stavka 1. ZUS ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice prema načelu slobodne ocjene dokaza, nije obvezan provesti predloženo vještačenje, vodeći pri tome i računa o načelu učinkovitosti iz članka 8. ZUS, prema kojem će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku.
10. Tijekom dokaznoga postupka izvršen je uvid u spis, spis tuženika i sve isprave koje prileže u istome te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. ZUS, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. Uvidom u spis tuženika utvrđeno je da je tužitelj podnio zahtjev kod tuženika, a u kojem je naveo da je zainteresirana osoba objavila članke u kojima se spominju njegovi osobni podaci i da se u navedenim člancima navode neistine o njemu osobno i njegovom obavljanju funkcije gradonačelnika Ž., što štete njegovoj časti i ugledu. Naveo je i kako se obratio zainteresiranoj osobi sa zahtjevom za trajno uklanjanje, odnosno trajno onemogućavanje pristupa spornim člancima, ali da je navedeno društvo odbilo udovoljiti njegovom zahtjevu pa traži da tuženik naloži zainteresiranoj osobi, kao voditelju obrade podataka, uklanjanje odnosno trajno onemogućavanje pristupa spornim člancima.
13. Člankom 4. stavkom 1. točkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
14. Člankom 5.  stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka određeno je da osobni podaci moraju biti: a) zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika („zakonitost, poštenosti transparentnost”), (b) prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe te se dalje ne smiju obrađivati na način koji nije u skladu s tim svrhama; daljnja obrada u svrhe arhiviranja u javnom interesu, u svrhe znanstvenog ili povijesnog istraživanja ili u statističke svrhe, u skladu s člankom 89. stavkom 1. ne smatra se neusklađenom s prvotnim svrhama („ograničavanje svrhe”); (c) primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koje se obrađuju („smanjenje količine podataka”); (d) točni i prema potrebi ažurni; mora se poduzeti svaka razumna mjera radi osiguravanja da se osobni podaci koji nisu točni, uzimajući u obzir svrhe u koje se obrađuju, bez odlaganja izbrišu ili isprave („točnost”); (e) čuvani u obliku koji omogućuje identifikaciju ispitanikâ samo onoliko dugo koliko je potrebno u svrhe radi kojih se osobni podaci obrađuju; osobni podaci mogu se pohraniti na dulja razdoblja ako će se osobni podaci obrađivati isključivo u svrhe arhiviranja u javnom interesu, u svrhe znanstvenog ili povijesnog istraživanja ili u statističke svrhe u skladu s člankom 89. stavkom 1., što podliježe provedbi primjerenih tehničkih i organizacijskih mjera propisanih ovom Uredbom radi zaštite prava i sloboda ispitanika („ograničenje pohrane”); (f) obrađivani na način kojim se osigurava odgovarajuća sigurnost osobnih podataka, uključujući zaštitu od neovlaštene ili nezakonite obrade te od slučajnog gubitka, uništenja ili oštećenja primjenom odgovarajućih tehničkih ili organizacijskih mjera („cjelovitost i povjerljivost”).
15. Člankom 6. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da je obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: (a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha; (b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, (c) obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade; (d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe; (e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade; (f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka, osobito ako je ispitanik dijete.
16. Člankom 17. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da ispitanik ima pravo od voditelja obrade ishoditi brisanje osobnih podataka koji se na njega odnose bez nepotrebnog odgađanja te voditelj obrade ima obvezu obrisati osobne podatke bez nepotrebnog odgađanja ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta: a) osobni podaci više nisu nužni u odnosu na svrhe za koje su prikupljeni ili na drugi način obrađeni; (b) ispitanik povuče privolu na kojoj se obrada temelji u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) ili člankom 9. stavkom 2. točkom (a) i ako ne postoji druga pravna osnova za obradu; (c) ispitanik uloži prigovor na obradu u skladu s člankom 21. stavkom 1. te ne postoje jači legitimni razlozi za obradu, ili ispitanik uloži prigovor na obradu u skladu s člankom 21. stavkom 2.; d) osobni podaci nezakonito su obrađeni; e) osobni podaci moraju se brisati radi poštovanja pravne obveze iz prava Unije ili prava države članice kojem podliježe voditelj obrade; (f) osobni podaci prikupljeni su u vezi s ponudom usluga informacijskog društva iz članka 8. stavka 1.
17. Stavkom 2. istoga članka propisano je da ako je voditelj obrade javno objavio osobne podatke i dužan je u skladu sa stavkom 1. obrisati te osobne podatke, uzimajući u obzir dostupnu tehnologiju i trošak provedbe, voditelj obrade poduzima razumne mjere, uključujući tehničke mjere, kako bi informirao voditelje obrade koji obrađuju osobne podatke da je ispitanik zatražio od tih voditelja obrade da izbrišu sve poveznice do njih ili kopiju ili rekonstrukciju tih osobnih podataka.
18. Stavkom 3. istoga članka propisane su iznimke od brisanja osobnih podataka a) radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja; b) radi poštovanja pravne obveze kojom se zahtijeva obrada u pravu Unije ili pravu države članice kojem podliježe voditelj obrade ili za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade; (c) zbog javnog interesa u području javnog zdravlja u skladu s člankom 9. stavkom 2. točkama (h) i (i) kao i člankom 9. stavkom 3.; d) u svrhe arhiviranja u javnom interesu, u svrhe znanstvenog ili povijesnog istraživanja ili u statističke svrhe u skladu s člankom 89. stavkom 1. u mjeri u kojoj je vjerojatno da se pravom iz stavka 1. može onemogućiti ili ozbiljno ugroziti postizanje ciljeva te obrade; ili e) radi postavljanja, ostvarivanja ili obrane pravnih zahtjeva.
19. Nesporno je da je do sporne objave osobnih podataka tužitelja došlo u svjetlu medijske aktivnosti portala T., što ima učinak i na interpretaciju cjeline mjerodavnih pravnih normi, u kontekstu posebnoga ustavnog i konvencijskog položaja medija u demokratskom društvu. Obveza uravnoteživanja ostvarivanja prava na zaštitu osobnih podataka s drugim temeljnim pravima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja, naglašena je i u uvodnoj izjavi broj 4 uz Opću uredbu o zaštiti podataka.
20. Budući su sporni podaci objavljeni u vidu novinskih članaka u okviru medijskog istraživanja te uzimajući u obzir načela slobode medija, kao i slobode izvješćivanja i dostupnost javnih informacija, to se u konkretnom slučaju treba rukovoditi i odgovarajućim odredbama Zakona.
21. Člankom 2. Zakona određeno je  da su mediji novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike.
22. Člankom 3. Zakona propisana je sloboda medija te se jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija (stavak 1.),  a ista obuhvaća slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.
23. Člankom 8. Zakona propisano je da nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.
24. Isto tako člankom 40. stavkom 1. Zakona određeno je da svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi, dok je člankom 56. stavkom 1. Zakona određeno da zainteresirana fizička ili pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev glavnom uredniku da besplatno objavi njegov odgovor na objavljenu informaciju, u kojoj je spomenuto njezino ime, odnosno naziv ili je na neki drugi način s njom u izravnoj vezi.
25. Obzirom na sadržaj zahtjeva tužitelja koji je podnesen kod tuženika te uzimajući u obzir njegove navode tijekom ovog upravnog spora, to proizlazi kako isti prvenstveno smatra da se sporni članci trebaju ukloniti iz razloga što sadrže neistinite informacije te da se radi o informacijama koje štete njegovom ugledu, odnosno utječu na njegovu osobnost. Isto tako tužitelj smatra da se radi o njegovim „deliktima“ koji trebaju biti zaboravljeni i uklonjeni sa internetskog pretraživača, budući isti više ne obavlja bilo kakvu javnu funkciju.
26. Ovaj sud prvenstveno navodi kako tuženik nije nadležan utvrđivati točnost ili istinitost podataka u spornim člancima, kao i da u okviru nadležnosti tuženika nije utvrđivanje okolnosti da li takve informacije štete ugledu samog tužitelja, odnosno da li iste utječu na njegovu osobnost na način da isti želi ukloniti sporne članke, kako prilikom svakog pretraživanja njegovog imena i prezimena ne bi bila vidljiva povezanost sa događajima o kojima govori sadržaj spornih članaka. Pri tome sud naglašava kako tuženik i zainteresirana osoba pravilno utvrđuju da je tužitelj imao odgovarajuću mogućnost tražiti ispravak informacija koje su navedene u člancima, odnosno isti je mogao dostaviti svoje očitovanje na objavljene informacije, kao i da je isti u postupcima pred redovnim sudom mogao tražiti trajno uklanjanje priloga, ali izravno protiv zainteresirane osobe, što isti nije učinio, već to sada neosnovano traži u postupku kod tuženika.
27. Sud ponavlja kako su predmetni članci objavljeni u okviru novinarskog istraživanja i da isti osobne podatke tužitelja sadržavaju samo u nužnom opsegu, a koji se odnosi na činjenicu da je isti u vrijeme objavljivanja članaka imao funkciju gradonačelnika Grada Ž.. Sama činjenica da je tužitelj obavljao tu funkciju znači i da isti ne uživa jednaku razinu zaštite osobnih podataka kao drugi građani, jer osobe koje obavljaju javne funkcije, a tužitelj je političar, moraju biti svjesne da postoji opravdani interes javnosti za njihov rad. Ovo posebno jer se u konkretnom slučaju radi o informacijama koje se tiču trošenja javnih sredstava tužitelja kao gradonačelnika Grada Županje, a što nesporno predstavlja činjenice koje izazivaju interes šire javnosti, uzimajući u obzir da političari moraju biti svjesni kako u obavljanju javnih funkcija imaju povišenu razinu medijske pozornosti i kao takvi kontinuirano izazivaju interes šire javnosti za sve dužnosti i poslove koje obavljaju.
28. U skladu s navedenim nije sporno da tužitelj ima pravo podnositi zahtjev u kojem traži ostvarenje prava na zaborav prema članku 17. stavku 1. Opće uredbe o zaštiti podataka, međutim u konkretnom slučaju pravilno je od strane tuženika utvrđeno kako se u smislu stavka 3. toga članka radi o iznimci od toga prava, budući se nesporno radi o ostvarivanju prava na slobodu izražavanja i informiranja. Isto tako tužitelj nije sudu predočio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se u ovom slučaju ne radi o prethodno navedenoj iznimci, dok je njegovo pozivanje na rokove u svezi trajanja dostupnosti informacije i stajalište da dostupnost takve vrste informacija treba ograničiti, u potpunosti suprotno članku 3. Zakona te se isto protivi slobodi izražavanja i slobodi medija.
29. Pri tome sud naglašava kako tužitelj takvim stajalištem nije doveden u neravnopravan položaj, obzirom da je jedan od kriterija ocjene pravilnosti uravnoteživanja temeljnih prava primjenom novinarske iznimke, razvijenih praksom europskih sudova, jest okolnost da li je sporna obrada osobnih podataka provedena isključivo za novinarske svrhe. Sud utvrđuje da konkretna obrada podataka, koja se odnosi na trošenje javnog novca gradonačelnika Grada Ž. i s time neposredno povezane osobne podatke (bez zadiranja u za to irelevantne dijelove privatnosti tužitelja) udovoljava rečenom kriteriju. Sud ocjenjuje i da je za objavu spornih podataka u dotičnom sadržaju i opsegu nedvojbeno postojao javni interes.
30. Zbog toga je sud mišljenja kako na strani tužitelja ne postoji osobni interes za brisanje predmetnog medijskog sadržaja, koji bi bio važniji ili jači od javnog interesa da takav sadržaj ostane javno dostupan na navedenom portalu te privatnost tužitelja ne može imati prednost ili derogirati ustavna, konvencijska i zakonska prava medija. Stoga ni objavljivanje podataka tužitelja u svezi njegove funkcije gradonačelnika, radi medijske obrade, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo protupravno, niti je, s obzirom na općeprihvaćene standarde medijske obrade pojedine osobe, nerazmjerno zadrlo u privatnost tužitelja.
31. Sud ponavlja da je istinitost podataka iznesenih u članku objavljenom u elektroničkoj publikaciji, moguće osporavati kroz druge postupke, kao što su traženje ispravka netočne informacije, javne objave ispravka netočne informacije, pokretanje postupka za naknadu štete zbog objave netočne informacije ili na drugi zakonom dopušten način, a ne kroz zaštitu osobnih podataka, pa je tuženik u konkretnom slučaju, pravilno odbio zahtjev tužitelju za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka.
32. S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. ZUS, sud je odlučio kao u točki I izreke presude.
33. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.
34. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II izreke presude).
35. Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška na ročištu održanom 20. rujna 2022., priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uz pripadajući PDV, odnosno ukupno priznati trošak iznosi 3.125,00 kn/414,76 EUR. Stoga je u odnosu na troškove spora koje je zatražila zainteresirana osoba odlučeno kao pod točkom III izreke presude.
36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Osijeku 27. rujna 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.